Poslovni broj:P-228/2020-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević & Jarić iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja TI, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić iz Osijeka i zamjenice punomoćnika tuženika Martine Liović Čavajda, odvjetnice iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 2.803,51 EUR (slovima: dvijetisućeosamstotrieuraipedesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

• na iznos od 2,03 EUR od 02. svibnja 2006.g.

• na iznos od 11,96 EUR od 04. kolovoza 2006.g.

• na iznos od 10,12 EUR od 28. rujna 2006.g.

• na iznos od 7,78 EUR od 24. srpnja 2007.g.

• na iznos od 12,04 EUR od 03. kolovoza 2007.g.

• na iznos od 4,36 EUR od 12. studenog 2007.g.

• na iznos od 4,69 EUR od 07. prosinca 2007.g.

• na iznos od 4,57 EUR od 12. siječnja 2008.g.

• na iznos od 2,03 EUR od 08. svibnja 2008.g.

• na iznos od 1,96 EUR od 11. studenog 2008.g.

• na iznos od 2,21 EUR od 03. prosinca 2008.g.

• na iznos od 2,05 EUR od 08. siječnja 2009.g.

• na iznos od 2,19 EUR od 03. veljače 2009.g.

• na iznos od 9,37 EUR od 03. ožujka 2009.g.

• na iznos od 9,16 EUR od 07. travnja 2009.g.

• na iznos od 35,49 EUR od 11. svibnja 2009.g.

• na iznos od 9,17 EUR od 08. lipnja 2009.g.

• na iznos od 35,56 EUR od 05. veljače 2010.g.

• na iznos od 35,85 EUR od 02. ožujka 2010.g.

• na iznos od 35,45 EUR od 06. travnja 2010.g.

• na iznos od 35,35 EUR od 07. svibnja 2010.g.

• na iznos od 34,58 EUR od 15. lipnja 2010.g.

• na iznos od 35,53 EUR od 05. srpnja 2010.g.

• na iznos od 31,71 EUR od 16. kolovoza 2010.g.

• na iznos od 35,37 EUR od 06. rujna 2010.g.

• na iznos od 31,19 EUR od 20. listopada 2010.g.

• na iznos od 35,60 EUR od 04. studenog 2010.g.

• na iznos od 72,92 EUR od 23. prosinca 2010.g.

• na iznos od 61,97 EUR od 05. siječnja 2011.g.

• na iznos od 62,30 EUR od 02. veljače 2011.g.

• na iznos od 2.128,95 EUR od 26. svibnja 2011.g.,

i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.216,14 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 9. ožujka 2006., sklopio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3326189 (dalje: Ugovor) s tuženikom kao kreditorom, u podružnici tuženika u Osijeku. Ugovor o kreditu broj: 528- 50-3326189 je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka dana 13. ožujka 2006., pod brojem: OU-225/06. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za kupnju rabljenog vozila (dinamička otplata) u iznosu od 31.276,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit na način: dio glavnice kredita u iznosu od 20.679,32 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a preostali dio glavnice u iznosu od 10.597,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita, a sve prema otplatnom planu koji je bio uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ugovorena visina anuiteta je bila 451,85 CHF, a ugovoreni rok otplate je bio 60 mjeseci. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio u mjesecu ožujku 2011. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Spornim Ugovorom o kreditu broj: 528-50- 3326189 ugovorena je valutna klauzula vezana uz švicarski franak. Ugovorna odredba, kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu, je kao takva nepoštena i ništetna. Predmetno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018., poslovni broj:Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Za vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa došlo je do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK. Uslijed navedenog je došlo i do povećanja novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a što je posljedično, uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak utvrđena nepoštenom i ništetnom, dovelo i do nepripadnog stjecanja na strani tuženika, odnosno preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Ranije citirane presude Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018., poslovni broj:Pž-6632/17 i Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, pa stoga i u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 (dalje: ZZP/14) propisano je: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika„. Sukladno odredbi članka 502. c. Zakona o parničnom postupku svaka fizička osoba pa i tužitelj se može u posebnoj parnici pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. a. istog Zakona koji određuje pravo na podnošenje tužbe protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Činjenica da je tuženik sudjelovao u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s tužiteljem daje tužitelju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici. Upravo je smisao tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u budućnosti imati određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom, kao što je to i u ovom slučaju. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu broj: 528-50- 3326189, sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, tužiteljevi mjesečni anuiteti su od početnog iznosa od 2.100,00 kn porasli do iznosa više od 2.700,00 kn, pa je time tuženik, a sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve do dana konačne otplate kredita od tužitelja kroz povećanje anuiteta do kojeg je došlo uslijed promjene tečaja CHF bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 27.000,00 kn, a taj iznos predstavlja razliku nastalu uslijed promjene tečaja CHF između visine anuiteta utvrđenih prvim otplatnim planom i anuiteta kakve je tužitelj plaćao za tijeka ovog ugovornog odnosa. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018., u cijelosti promašeno. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupkom utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

3. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“.„ Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Činjenica je da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, odnosno tužitelju je ugovor obrazložen od strane istog. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika OI, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju, saslušanje javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, osobnog bankara KIV, kao i tužitelja u svojstvu stranke. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u vremenskom periodu od sklapanja do otplate ugovora o kreditu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci poslovni broj: Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj jer je isto usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to kamatom u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, vještak bi u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način kako je to određeno tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na one anuitete koje nije plaćao tužitelj te ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

4. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika, protiveći se prigovoru mjesne nenadležnosti kao neosnovanom, protivi se prigovoru zastare i prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Suprotno navodima tuženika iz njegovog odgovora na tužbu da se učinci pravne zaštite pružene u kolektivnom sporu ne mogu neposredno primijeniti na ovaj ugovorni odnos, odnosno da se tek u ovom postupku trebaju izvesti dokazivanja jesu li i na koji način utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva u pojedinom slučaju, kao i da je tužitelj morao sudu pružiti dokaze o ništetnosti ugovornih odredbi a ne samo se pozivati na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda, odnosno da ne postoji objektivni identitet ugovornih odredaba (iz ovog ugovora o kreditu i onih ugovora o kojima se sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa) tužitelj ističe da je upravo u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate pokrenuta kolektivna tužba.

5. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-228/2020-12, od 11. travnja 2023., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-2984/2023-3, od 26. travnja 2024.

6. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 528-50-3326189 od 9. ožujka 2006., solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka dana 13. ožujka 2006., pod brojem: OU- 225/06.; otplatni plan za predmetni kredit od 14. ožujka 2006.; sudsku praksu; tužiteljev zahtjev za kredit; Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. siječnja 2006., do 31. ožujka 2006., u suradnji s ovlaštenim prodavateljima; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 30. siječnja 2025.; saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 1. listopada 2025., a tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka OI, KIV i javnog bilježnika Tatjane Kovačev.

7. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting slijedi da je dana 9. ožujka 2006., je tužitelj kao Korisnik kredita, sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3326189, koji Ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku dana 13. ožujka 2006., pod brojem: OU-225/06. Temeljem tako zaključenog Ugovora, je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 31.276,34 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju tuženika, važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti isplatio u ožujku 2011. godine, sukladno odredbama Ugovora o kreditu. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,95% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. Kroz razdoblje otplate kredita se visina kamatne stope mijenjala kako slijedi na način da je od 11/2007., iznosila 6,70% godišnje, od 05/2008., iznosila 7,00% godišnje, od 03/2009., iznosila 7,75% godišnje. Visina anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope iznosi 451,85 CHF mjesečno, a dana 14. ožujka 2006. (datum korištenja kredita) visina tečaja je 4,664257 kn za 1 CHF. Zadnja otplata kredita prema članku 7. Ugovora o kreditu iznosi 10.597,02 CHF x 4,664257kn=49.427,23 kn obveze. Nastavno na navedeno visina anuiteta iznosi 451,85 CHF x 4,664257 =2.107,55 kn mjesečno. Tečajna razlika kao razlika više i manje plaćenih iznosa je 2.042,25 EUR- a, gdje su manje plaćeni iznosi prikazani sa predznakom – (minus). Prema Prvom otplatnom planu, prvi anuitet dospijeva 30. travnja 2006., a taj je anuitet plaćen 2. svibnja 2006. U posebnoj tablici vještak je prikazao samo pozitivne tečajne razlike koje iznose 2.803,51 EUR.

8. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 25. ožujka 2025., na način pobliže opisan pod I/izreke presude, kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.803,51 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime pozitivne tečajne razlike.

9. Tuženik ističe kako je tužitelj podneskom od 25. ožujka 2025., smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari, a tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Tužitelj je navedenim podneskom preinačio tužbu na način da je postavio novi zahtjev i to određeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, a tuženik se protivi preinaci tužbe. Tužitelj je mogao već u tužbi, odnosno prije zaključenja prethodnog postupka, utužiti iznos koji sada traži odnosno postaviti određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata, a isti nije morao biti određen prema svakom pojedinom anuitetu, nego je tužitelj mogao odrediti jedan najstariji datum od kada potražuje isplatu zateznih kamata, a koji je mogao biti određen kao datum isplate kredita, a što tužitelj nije učinio. Ako bi sud dopustio preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare, jer se zastarni rok u odnosu na preinačenu tužbu ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija se tužba smatra povučenom. Smatra da zahtjev tužitelja nije osnovan za povrat u smislu članaka 1112. ZOO-a, odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan, u smislu članka 1115. ZOO-a. Nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, kao ni pitanja za vještaka.

10. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, na koji nalaz tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi, kao ni pitanja za vještaka, a tuženik po punomoćniku nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je imao pitanja za vještaka, a primjedbe tuženika su pravne prirode.

11. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio negdje 2006., na iznos od oko 31.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od oko 5 godina. Kredit je u cijelosti otplatio 2012. godine. Kredit je podigao za kupnju automobila u Auto kući Lozić, za osobni automobil Nissan Terrano. Nije mogao podići kredit u nekoj drugoj valuti po vlastitom izboru već samo u CHF-u. U to vrijeme nije imao nikakav obrt, niti firmu, već je bio djelatnik Sigurnosno obavještajne agencije. Kredit je redovno otplaćivao putem Internet bankarstva ili izravno u banci i plaćali su ga ili supruga ili on. Kada su anuiteti počeli rasti nazivali su ga iz banke i rekli mu da mora doplatiti razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, budući je plaćao temeljem otplatnog plana i početne rate, a banka mu nije slala pisane obavijesti već ga je svaki mjesec zvala i rekla da mora platiti razliku anuiteta, odnosno doplatiti tekući anuitet. Rata mu se s početnih od oko 2.500,00 kuna do kraja otplate povećala do preko 4.500,00 kuna, a završna rata mu je umjesto 40.000,00 kuna bila preko 60.000,00 kuna. Ugovor o kreditu je dobio u RBA banci u Osijeku, te ga je pročitao, no nema ekonomskog znanja, a ugovor je bio unaprijed sastavljen, nije imao utjecaja niti na visinu kamate, niti na izbor valute, niti je mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno to je bilo po sistemu uzmi ili ostavi. Kada su rate počele rasti nitko im nije dao mogućnost rješenja ili ponudu da se ugovor o kreditu izmijeni. Djelatnica banke mu nije objasnila što je promjenjiva kamatna stopa, niti način promjene, niti da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, a tečaj CHF-a je u to vrijeme je bio stabilna valuta, te ih nitko nije upozoravao da bi tečaj CHF-a mogao znatno rasti. Javni bilježnik mu nije čitao Ugovor o kreditu, niti su mu ga pročitali u banci, već ga je samo dobio na potpis. Prilikom zaključenja ugovora jedino mu je bila bitna visina anuiteta i iznos kredita, te da ga može otplaćivati u odnosu na njegova primanja. Djelatnik banke mu prilikom poziva nije objašnjavao zbog čega je došlo do povećanja rate, već samo da mora platiti razliku anuiteta zbog povećanja tečaja, niti mu je bila predočena ikakva simulacija/tablica iz koje bi mogao zaključiti da će se i koliko rata povećati, već je samo dobio početni otplatni plan, temeljem kojeg je otplaćivao kredit. Bio je svjestan da je ugovoren kredit sa valutnom klauzulom u CHF- u, ali da mu kredit u eurima ili kunama nije niti nuđen, već mu je ponuđen samo kredit u CHF-u, tako da nije imao izbora, već podići taj kredit u CHF-u. Punomoćnik tuženika je stavio primjedbu na iskaz svjedoka u dijelu u kojem tužitelj iskazuje da mu je ponuđen samo kredit u CHF-u, jer iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj mogao birati između kredita u eurima ili CHF-u. S obzirom da je tužitelj naveo da su kredit otplaćivali on i njegova supruga, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer ne može imati pravo na povrat navodno preplaćenih iznosa ako kredit nije isključivo plaćao on. Očitujući se na primjedbe punomoćnika tuženika tužitelj navodi da je kredit plaćao on, te da ratu nikada nije plaćala supruga NI u njegovo ime, odnosno nikada nije navedeno da NI plaća kredit, te da kada je naveo da su plaćali on i supruga je mislio iz kućnog budžeta odnosno iz zajedničkih primanja, a ne da je supruga plaćala rate kredita.

12. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, a tužitelj je u cijelosti odgovorio na pitanja i primjedbe punomoćnika tuženika.

13. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, te je isti kao korisnik kredita aktivno legitimiran voditi sporove vezano za predmetni ugovor o kreditu, a iz priložene dokumentacije je razvidno da je tuženik sve uplate koristio za zatvaranje obveza po kreditu, a tužitelj nije imao osobnu obvezu plaćanja kredita, budući osobna obveza korisnika kredita prema zakonu izrijekom mora biti ugovorena, sukladno članku 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO)

14. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

16. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

19. Člankom 322. ZOO-a, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

20. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

21. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3326189, dana 9. ožujka 2006., na iznos od 31.276,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok vraćanja od 60 mjeseci, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 451,85 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a kredit je isplaćen 14. ožujka 2006., kada je srednji tečaj kreditora iznosio 4,664257 kuna za 1 CHF, pa je visina anuiteta iznosila 2.107,55 kuna mjesečno, a zbog povećanja tečaja tijekom otplate kredita rata kredita se povećavala na štetu tužitelja, a kredit je u cijelosti otplaćen u ožujku 2011.

23. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

24. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

25. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

26. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3326189, od 9. ožujka 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. ožujka 2006., od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka dana pod brojem: OU-225/06, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tuženik sukladno članka 323. ZOO- a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

27. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva, budući je isti postavljen okvirno, za navesti je da presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, prema kojima u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima (kao tužiteljima) treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove, obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno članku 6. i članku 7. Direktive, te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredaba u budućnosti. Prema tome, imajući u vidu da su Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud, te su po svojoj pravnoj snazi iznad domaćeg prava, kao i da stajalište suda EU obvezuje nacionalni sud u sporovima pokrenutima radi zaštite potrošačkih prava istima neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnog troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice, pa u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, u pogledu djelomičnog priznavanja uspjeha u parnici jer bi opisano postupanje bilo u suprotnosti s relevantnim tumačenjem odredbi Direktive 93/13. Za navesti je da tužitelj nije povukao tužbu niti po jednoj osnovi, niti je došlo do preinake tužbe, budući je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, a tužitelj nije financijski stručnjak već potrošač koji prilikom podnošenja tužbe nije posjedovao stručna financijsko-knjigovodstvena znanja za egzaktan izračun preplaćenih iznosa, već je tužbeni zahtjev postavio okvirno, dok je nakon provedenog vještačenja svoj zahtjev uskladio s istim.

28. Sud je dopustio preinaku tužbe, sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja.

29. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 2.803,51 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku na ime pozitivne tečajne razlike u odnosu na tečaj za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude. Naime, vještačenjem je utvrđeno da je uslijed ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF nastala preplata u ukupnom iznosu od 2.803,51 eur, na ime pozitivne tečajne razlike, a tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP- a, ili materijalno-pravni prigovor prijeboja iz članka 195. i članka 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u svezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a budući tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja CHF-a na dan isplate.

30. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

32. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 13. srpnja 2020., 26. ožujka 2025., i 31. srpnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 14. travnja 2022., 8. siječnja 2025., i 1. listopada 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 375,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 41,14 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.216,14 eura, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

33. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 41,14 eura, budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018., 51/2023.), stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, dana 20. listopada 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika