REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9897/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, Zagreb, Samoborska cesta 145, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Matka Novinca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika NR, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 25103/08 od dana 30.07.2008.g. koji su sklopili tužitelj OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelj leasinga i tuženik UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Samoborska cesta 145, Zagreb, OIB 18736141210 kao davatelj leasinga, u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Samoborska cesta 145, Zagreb OIB: 18736141210, isplatiti tužitelju OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.670,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 8,77 € od 11.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,62 € od 11.11.2008. do isplate,

- na iznos od 15,23 € od 09.12.2008. do isplate,

- na iznos od 29,09 € od 03.01.2009. do isplate,

- na iznos od 28,70 € od 10.02.2009. do isplate,

- na iznos od 31,46 € od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 25,09 € od 15.04.2009. do isplate,

- na iznos od 27,41 € od 09.05.2009. do isplate,

- na iznos od 24,24 € od 09.06.2009. do isplate,

- na iznos od 21,71 € od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 23,65 € od 11.08.2009. do isplate,

- na iznos od 25,70 € od 08.09.2009. do isplate,

- na iznos od 22,98 € od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 22,01 € od 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 23,71 € od 11.12.2009. do isplate,

- na iznos od 28,93 € od 14.01.2010. do isplate,

- na iznos od 31,98 € od 09.02.2010. do isplate,

- na iznos od 30,87 € od 09.03.2010. do isplate,

- na iznos od 34,81 € od 13.04.2010. do isplate,

- na iznos od 32,84 € od 12.05.2010. do isplate,

- na iznos od 35,17 € od 10.06.2010. do isplate,

- na iznos od 49,25 € od 13.07.2010. do isplate,

- na iznos od 47,02 € od 10.08.2010. do isplate,

- na iznos od 61,59 € od 11.09.2010. do isplate,

- na iznos od 46,96 € od 06.11.2010. do isplate,

- na iznos od 46,96 € od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 64,40 € od 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 72,81 € od 13.01.2011. do isplate,

- na iznos od 60,85 € od 12.02.2011. do isplate,

- na iznos od 67,14 € od 09.03.2011. do isplate,

- na iznos od 63,04 € od 08.04.2011. do isplate,

- na iznos od 64,45 € od 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 80,50 € od 10.06.2011.do isplate,

- na iznos od 92,11 € od 13.07.2011. do isplate,

- na iznos od 125,22 € od 08.09.2011.do isplate,

- na iznos od 102,25 € od 20.09.2011. do isplate,

- na iznos od 89,98 € od 12.10.2011. do isplate,

- na iznos od 87,30 € od 17.11.2011. do isplate,

- na iznos od 86,13 € od 13.12.2011. do isplate,

- na iznos od 92,11 € od 11.01.2012. do isplate,

- na iznos od 96,40 € od 14.02.2012. do isplate,

- na iznos od 98,12 € od 09.03.2012. do isplate,

- na iznos od 96,52 € od 12.04.2012. do isplate,

- na iznos od 96,62 € od 15.05.2012. do isplate,

- na iznos od 99,16 € od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 96,95 € od 13.07.2012. do isplate,

- na iznos od 97,71 € od 10.08.2012. do isplate,

- na iznos od 95,49 € od 14.09.2012. do isplate,

- na iznos od 92,92 € od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 90,54 € od 20.11.2012. do isplate,

- na iznos od 89,10 € od 13.12.2012. do isplate,

- na iznos od 88,54 € od 15.01.2013. do isplate,

- na iznos od 83,33 € od 12.02.2013. do isplate,

- na iznos od 87,14 € od 07.03.2013. do isplate,

- na iznos od 88,03 € od 11.04.2013. do isplate,

- na iznos od 80,98 € od 14.05.2013. do isplate,

- na iznos od 80,64 € od 11.06.2013. do isplate,

- na iznos od 79,07 € od 09.07.2013. do isplate,

- na iznos od 80,55 € od 09.08.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana .

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 6.908,53 kn/916,92 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14.08.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.674,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 116,36 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. listopada 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je tužitelj kao primatelj leasinga s tuženikom kao davateljem leasinga sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 25103/08 od 30.07.2008. na iznos od 20.017,77 CHF. Tužitelj je sklopio predmetni ugovor u svojstvu potrošača te je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i to SUZUKI SX4 1,5 GLX/AC SE ukupne vrijednosti 20.017,77 CHF. Stranke su ugovorile trajanje ugovora na 60 mjeseci, da iznos financiranja iznosi 20.017,77 CHF s akontacijom/Učešćem u iznosu od 1.827,52 CHF, jamčevinom u iznosu od 4.003,55 CHF, s mjesečnim obrokom od 299,68 CHF, te s troškovima zaključenja ugovora u iznosu od 400,36 CHF. U trenutku isplate tečaj CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF u odnosu na Kunu iznosio je 4,463246 Kn za 1 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o operativnom leasingu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru koristio takve ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 14101/2012 od 04. srpnja 2013. kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. U navedenim postupcima je konačno utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Jednako kako su tužene banke postupale ugovaranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, tako je postupao i ovdje tuženik u ugovornom odnosu sa tužiteljem. Tužitelj naglašava da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03). Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor o operativnom leasingu sa tuženikom i to radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, to isti ima svojstvo potrošača. Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Kako je predmetni Ugovor o operativnom leasingu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, te tužitelj nije mogao nikako utjecati na njegov sadržaj, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu je tuženik dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale. Tužitelj posebno ističe da se sve gore navedeno izričito odnosi na njegov ugovorni odnos sa tuženikom, obzirom da je predmetni ugovor standardizirani, tipski ugovor kakve je tuženik redovito zaključivao. Tužitelj ponavlja da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora. Time što je tužitelj znao da sklapa ugovor uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Takve ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Tuženik dakako nije poštivao kogentna pravila te jasno obavijestio tužitelja da se izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti kune, a što se itekako ostvarilo. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuju ništetnom odredbe ugovora o operativnom leasingu u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.787,01 eura/28.533,39 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Obzirom na navedeno, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, u suprotnom ne može uživati nikakvu zaštitu s osnove odredbi ZZP/07. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je vršio. Sve obveze tužitelja po ovom ugovoru o leasingu otplaćene su još 2013. pa stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 2023. to tuženik ističe kako je prošlo više od pet godina od plaćanja koja je vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje u zastari. Tuženik opreza radi ističe da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužitelja, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog leasing obroka. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. : „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe postavljen zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj podnesenom tužbom ističe ništetnost odredbi Ugovora o leasingu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to prije svega zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je:

Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom. O isključenju mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u Tuženik je već ranije osporio da bi tužitelj u ovoj pravnoj stvari uživao pravnu zaštitu s osnove ZZP/07 te je istaknuo da je na tužitelju teret dokaza da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru. Međutim, sve i kada bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga odlučio ovaj ugovor promatrati kao potrošački ugovor, to tuženik ističe da se i u tom slučaju, a sukladno ustaljenoj praksi Suda EU oko tumačenja Direktive 93/13/EEZ, ne može smatrati da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, pa time i ništetna. Sud EU je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav koji bi, kada bi se primijenio na odredbu čl. 22. ZOO-a i ovaj ugovorni odnos, zapravo značio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o leasingu isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, vezano za odluku C- 81/19, u nacionalnom postupku pred sudom EU radilo se o ugovoru o kreditu koji je bio zaključen 2008. godine između Banke i potrošača, a koji ugovor je zapravo predstavljao refinanciranje ranije zaključenog ugovora o kreditu između istih ugovornih strana. Međutim, novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima, dakle vezan za valutnu klauzulu CHF, prema tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom. Odgovarajući na prethodno pitanje postavljeno od nacionalnog suda, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

U predmetu C-243/20 raspravljalo se o pravnoj i činjeničnog situaciji koja je proizašla iz pojedinačnog postupka koji se vodio pred grčkim nacionalnim sudovima. Naime, u nacionalnom postupku koji je bio povod za postupak pred Sudom EU utvrđeno je da su ugovorne strane u ugovor o kreditu inkorporirale odredbe koje korespondiraju odredbama Građanskog zakonika Republike Grčke. Sud EU je i u ovoj odluci došao do istih zaključaka kao i u predmetu C-81/19 navodeći da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se njime iz područja primjene te direktive isključuje odredba unesena u ugovor što su ga sklopili trgovac i potrošač, a koja je odraz dispozitivne zakonske ili podzakonske odredbe, to jest koja se primjenjuje automatski kada ne postoji drukčiji dogovor među strankama, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (paragraf 40). Navedeni stav ima se primijeniti i na ovaj ugovorni odnos, tj. kad se uzme u obzir: da su tužitelj i tuženik u Ugovoru o leasingu ugovorili otplatu obroka po prodajnom tečaju; zatim da odredba čl. 22. st. 1. i 2. propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, jasno je da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog Ugovora o leasingu odraz zakonskih odredbi te kao takva isključena ispitivanja nepoštenosti. O eventualnom ispitivanju nepoštenosti ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF-u U slučaju da bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ipak bilo moguće ispitivati (ne)poštenost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik ističe da je odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik smatra da navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ispunjava sve zahtjeve iz odredbe čl. 99. ZZP/07 pa stoga ističe da i s ove osnove sud ne bi bio ovlašten provesti test nepoštenosti odnosno utvrđivati je li ta odredba nepoštena s aspekta odredbi o zaštiti potrošača.Ovo osobito iz razloga što je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u trenutku ugovaranja pravnog posla u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o leasingu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik dakle opetovano ističe kako je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te je sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici donio odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te ni na koji način nije bio prisiljen sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF-u. Prema čl. 36. Zakona o leasingu (NN 135/2006) koji je bio u trenutku ugovaranja predmetnog ugovora o leasingu na snazi - ugovor o leasingu obvezno je morao sadržavati sljedeće odredbe: „ 1. Tvrtku i sjedište davatelja leasinga, 2. Tvrtka i sjedište, odnosno ime, prezime i adresu primatelja leasinga, 3. Određenje posla leasinga (financijski ili operativni), 4. Detaljno određenje objekta leasinga, 5. Vrijednost objekta leasinga, 6. Ukupni iznos naknada, 7. Iznos pojedine naknade, 8. Vrijeme trajanja ugovora, 9. Razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora. ... Ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku… Ugovor o leasingu mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga.“ Iz navedenog jasno proizlazi da predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga ima sve odredbe predviđene u čl. 36. Zakona o leasingu te da je sastavljen na jasan, pregledan i razumljiv način. Potpisom Ugovora primatelj leasinga je izjavio da je upoznat sa sadržajem te da prihvaća Opće uvjete ugovora o operativnom leasingu koji čine sastavni dio ugovora. Sukladno odredbi čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Dakle, i sadržaj odredbi Općih uvjeta je svakako bio poznat tužitelju. Također, tuženik ističe kako odredbe Ugovora i Općih uvjeta o valutnoj klauzuli nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te su sastavljene na jasan, pregledan i razumljiv način. Kada su riječi pisane isprave jasne, ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Slijedom navedenog, ističe se da odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u iz ugovora o operativnom leasingu ne predstavlja nepoštenu odredbu te je tužitelj bio dovoljno upoznat sa svim informacijama potrebnim za donošenje odluke o predmetnom zaduženju. Tuženik dodatno ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranja ugovorena i jamčevina u visini od 20,00% iznosa ukupne naknade leasinga te je u trenutku ugovaranja iznosila 4.003,55 CHF. U trenutku uplate sredstava jamčevine na dan 30. srpnja 2008. godine u iznosu od 4.003,55 CHF, kunska protuvrijednost je iznosila u kunama 17.868,83 kn (CHF 4.003,55 x 4,46 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.) odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 2.371,60 eur, dok je u trenutku isplate, odnosno vraćanja jamčevine tužitelju dana 13. kolovoza 2013. iznos od 4.003,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio ukupno 24.777,36 kn odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 3.288,52 eur (CHF 4.003,55 x 6,18 – prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d.). Iz navedenog je razvidno da je obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-u tužitelj profitirao na valutnoj klauzuli u iznosu od kn 6.908,53 odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 916,92 eur. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika itekako je bio obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je i profitirao ugovaranjem jamčevine kao instrumenta osiguranja. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je korištena za podmirenje obveza po ugovoru o leasingu odnosno kad je isplaćena tužitelju iznosila 6.908,53 kn/916,92 eur više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasing te predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika i to u iznosu od 6.908,53 kn/916,92 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14.08.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Isto tako, ZZP nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača. Dakle, potrebno je jasno razlikovati nepoštenost ugovorne odredbe, kao pretpostavku za ništetnost ugovorne odredbe, od same ništetnosti ugovorne odredbe. I dok je prema ZZP-u nepoštena samo ona ugovorna odredba koja ide na štetu, a ne i na korist potrošača, ništetnost ugovorne odredbe je apsolutna prema obje ugovorne strane i proizvodi opće pravne učinke ništetnosti. Kao pravni učinak ništetnosti ZOO je odredbom članka 323. propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.Stoga, obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate leasinga tužitelj plaćao i obroke po nižem tečaju od onoga koji je bio inicijalno ugovoren i osim toga, profitirao je ugovaranjem jamčevine u valuti CHF. Predlaže da sud nakon provedenog postupka odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve i tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 16.09.2024. (stranica 206-208 spisa), nakon provođenja financijskog vještačenja precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da potražuje preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike CHF u iznosu 3.670,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

4. Imajući da u vidu da je tužitelj podneskom od 16.09.2024. povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 116,36 eura, a kojem povlačenju se tuženik nije usprotivio to je sud utvrdio da je dio tužbenog zahtjeva povučen zbog čega je na temelju odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o operativnom leasingu (stranica 10-11 spisa), otplatni plan (stranica 12-13 spisa), Opći uvjeti Ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2008-promjenjiva kamata (stranica 14-17 spisa), otplate primatelja leasinga OR (stranica 18-29, 44-52 spisa), kratkoročne obveze (stranica 54 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 197-203 spisa), odredio pisano očitovanje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 218-220 spisa) i saslušao je tužitelja (stranica 229 spisa). Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedokinje ŽR jer je tuženik odustao od njezinog saslušanja.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojim se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate, dakle, u dijelu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, da mu tuženik isplati preplaćene iznose obroka leasinga zbog rasta zbog povećanja tečaja CHF, sve u ukupnom iznosu od 3.670,65 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Između stranaka nije sporno da je 30. srpnja 2008. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu i to između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga. Iz sadržaja ugovora proizlazi:

- da je predmet ugovora vozilo marke SUZUKI SX4 1,5 GLX/AC SE

- da ugovor traje 60 mjeseci

- da nabavna vrijednost vozila iznosi 20.017,77 CHF (bez PDV-a)

- da mjesečni obrok leasinga iznosi 299,68 CHF (bez PDV-a) u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF, s time da ukupne naknade iznose 24.654,61 CHF

- da je tužitelj dužan platiti jamčevinu u iznosu od 4.003,55 CHF,

- da su sastavni dio ugovora opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga

9. Člankom 35. Zakona o leasingu ("Narodne novine" broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

10. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).

11. Člankom 10.1. Općih uvjeta za zaključenje ugovora o operativnom leasingu (stranica 15 spisa) propisano je da je nakon prestanka ugovora ili u slučaju prijevremenog raskida primatelj leasinga obvezan je objekt leasinga (u ovom slučaju vozilo) bez odlaganja, u urednom stanju sa svom standardnom opremom, prazan i očišćen, sa svim dokumentima i ključevima, vratiti davatelju leasinga na određeno mjesto i u određeno vrijeme prema uputama davatelja leasinga.

12. Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik.

13. Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.

14. Međutim na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača.

15. Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 30.07. 2008.

16. Na konkretan odnos, suprotno navodima tužitelja, ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

17. Kako se u ovom postupku, dakle, ne primjenjuju pravna shvaćanja iz naprijed navedenih odluka iz kolektivnog spora jer tuženik nije bio stranka u tim postupcima, već se primjenjuju odredbe o Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima odnosno sud primjenom navedenih zakona ispituje je li odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu sadržane u potrošačkim ugovorima nepoštena, a time i ništetna.

18. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je sa tuženikom sklopio Ugovor u operativnom leasingu radi kupnje osobnog automobila. Otišao je u autokuću ATT Suzuki u Splitu te se tamo odlučio za automobil Suzuki SX4. Trebao mu je kredit za financiranje troškova kupnje vozila te su mu u autokući Suzuki rekli da treba otići kod tuženika i tamo je potpisao Ugovor koji su mu ponudili. Ugovor je pročitao i razumio je sadržaj Ugovora. Nije pitao ništa oko valutne klauzule jer mu je sadržaj iste bio jasan. U početku se ne sjećam koliko mu je točno bila rata kredita, ali je ona tijekom vremena počela rasti. Ugovor je sklopio na 5 godina. U početku je mogao otplaćivati kredit, a poslije je bilo teško jer je dosta rata kredita narasla. Kredit je otplatio u cijelosti te je prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu trebao dati učešće za koje se ne sjeća u kojoj visini je tada bilo. Sklapanje ugovora u CHF, sugerirao mu je prodavatelj, odnosno tuženik te ga nitko nije upozorio na rizike i nije mu rečeno da rata može porasti te da je bio svjestan da rata može malo porasti, ali ne u toliko mjeri. U vlasništvu nije imao firmu ili obrt.

19. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da se tužitelj odlučio za kupnju osobnog automobila za svoje potrebe, te da su mu u autokući ponudili mogućnost dugoročnog najma (leasinga). Također sud prihvaća da tužitelj nije pregovarao oko uvjeta leasinga najma, pa tako niti o odredbi kojom se plaćanje rate leasinga veže uz tečaj CHF.

20. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj nije potrošač, sud je uvidom u sporni ugovor utvrdio da je primatelj leasinga- tužitelj, naveden kao fizička osoba, a tuženik je davatelj leasinga, kao pravna osoba. U ugovoru se ne navodi da bi sporno vozilo bilo kupljeno za potrebe obrta ili trgovačkog društva tužitelja i za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o leasingu kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja danog na ročištu pred sudom, što će se dalje obrazložiti. Teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a isti to nije osporio. Osim toga kroz cijelo vrijeme trajanja samog tog ugovora i plaćanja mjesečnih rata leasinga nikada nije bilo sporno između stranaka za što se objekt leasinga koristi, pa se stoga utvrđuje da ga je tužitelj koristio za osobne potrebe kao fizička osoba.

21. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.

23. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima ugovaranja najma vozila vezanu uz tečaj CHF te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja leasing obroka. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojoj tužitelj nije mogao niti pregovarati.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga koji reguliraju materiju davanja leasinga i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

27. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

29. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

30. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

31. Budući da navedena odredba prosječnom potrošaču nije razumljiva, imajući u vidu i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njezine (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

33. Priroda i specifičnosti valute CHF nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za CHF ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

34. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

35. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

36. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.

37. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o operativnom leasingu kojom je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d.

38. Kako je predmetna odredba Ugovora o operativnom leasingu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

39. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja koji je u nalazu i mišljenju naveo da je između stranaka Ugovor o operativnom leasingu sklopljen 30.07.2008. s nabavnom vrijednosti objekta leasinga 20.017,77 CHF bez PDV-a. Ugovorena je akontacija, odnosno učešće u iznosu 9,13% nabavne vrijednosti što iznosi 1.827,52 CHF bez PDV-a, te jamčevina u iznosu 20% nabavne vrijednosti što iznosi 4.003,55 CHF, slijedom navedenog iznos financiranja je iznosio 14.186,70 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 9,75 % godišnje uz otplata u 60 jednakih mjesečnih obroka u iznosu 299,68 CHF, koji se uvećavaju za PDV s obzirom na primjenjive zakonske propise. Dospijeće prvog obroka prema otplatnom planu bilo je 09.09.2008. godine, a sljedećih svakog devetog dana u mjesecu.

Vještak je napomenuo da je ugovoreno plaćanje mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF na dan uplate (čl. VI Ugovora o operativnom leasingu), te uvidom u dostavljenu dokumentaciju razvidno je da je davatelj leasinga obroke obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF na prvi dan u mjesecu u kojem dospijeva obrok, osim u slučaju kad korisnik leasinga kasni s uplatom obroka kada je davatelj leasinga za preračun u kunsku protuvrijednost primijenio prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d. na dan uplate, stoga je i vještak u svom obračunu koristio primijenjeni tečaj kako ga je primijenio i davatelj leasinga prilikom stvarne otplate. U razdoblju otplate, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora o operativnom leasingu. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na obrok koji je vrijedio prilikom ugovaranja operativnog leasinga. Vještak je napomenuo da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan sklapanja ugovora, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti obroka i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

Vještak je naveo da se na utvrđeni leasing obrok obračunavao porez na dodanu vrijednost za cijelo razdoblje plaćanja, te je tužitelj plaćao ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost.

Obzirom da je od 01.01.2023. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, prilikom izračuna vještak je naveo da je imao u vidu da Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet,

druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju daje ukupni iznos preračunato u EUR.

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan realizacije ugovora, iznosi 27.656,72 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 3.670,65 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora ukupno iznosi 3,46 kn što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 0,46 EUR.

Vrijednost jamčevine po Ugovoru o operativnom leasingu br. 25103/08, po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. koji je vrijedio na dan uplate je iznosila 17.868,83 kn dok je vrijednost iste jamčevine po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan vraćanja jamčevine iznosila 24.777,36 kn.

Stoga zbog rasta tečaja iznos jamčevine u CHF, preračunato u kune po tečaju na dan vraćanja, ukupno je bio veći za 6.908,53 kn, a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 916,92 EUR.

40. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik prigovara matematičkom izračunu vještaka u dijelu koji se tiče utvrđenih preplata s osnove valutne klauzule iz razloga što vještak utvrđuje razlike u bruto obrocima, dakle u matematičkom izračunu ne vrši umanjenje za pripadajući iznos PDV-a, koji je tuženik platio na ime poreza. Naime, izračun je trebalo napraviti izuzimajući PDV, obzirom da tuženik pripadajući iznos PDV-a nije zadržao kao svoj prihod, već je isti plaćen u državni proračun s osnove izdanih računa za leasing obroke, te stoga tužitelj ne može ostvarivati taj povrat od tuženika. Sukladno odredbi čl. 33 Zakona o PDV-u, porezna osnovica za isporučeno dobro ili obavljenu uslugu može se umanjiti u slučaju opoziva, popusta i nemogućnosti naplate. U predmetnom slučaju ne radi se o opozivu obavljene usluge jer ista je izvršena, tj. usluga leasinga je pružena tijekom perioda trajanja leasing ugovora. S obzirom da nije došlo do opoziva obavljene isporuke, odnosno usluge, a što potvrđuje i činjenica da je ugovor otplaćen u cijelosti, nije ispravno provesti promjenu porezne osnovice, odnosno storno izdanih računa. Stoga, tuženik predlaže sudu da pozove vještaka da dopuni nalaz i mišljenje na način da u izračunu prikaže neto razlike s osnove valutne klauzule odnosno izuzimajući PDV, a pravno pitanje o tome koji iznos tužitelju pripada (bruto ili neto) leži na sudu, ako bi uopće tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik spori i dalje u postupku.

41. Sud je odredio pisano očitovanje vještaka na prigovore tuženika te je vještak u naveo da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast neto leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora, iznosi 22.338,15 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 2.964,79 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora ukupno iznosi 2,84 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 0,38 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora, iznosi 22.335,31 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno, a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 2.964,41 EUR.

42. Tuženik na ovako korigirani nalaz nije imao primjedbi i nije tražio saslušanje vještaka, ali je i dalje osporio osnovanost potraživanja tužitelja navodeći da prema čl. 33 Zakona o PDV-u, porezna osnovica za isporučeno dobro ili obavljenu uslugu može se umanjiti u slučaju opoziva, popusta i nemogućnosti naplate. U predmetnom slučaju ne radi se o opozivu obavljene usluge jer ista je izvršena, tj. usluga leasinga je pružena tijekom perioda trajanja leasing ugovora. S obzirom da nije došlo do opoziva obavljene isporuke, odnosno usluge, a što potvrđuje i činjenica da je ugovor otplaćen u cijelosti, nije ispravno provesti promjenu porezne osnovice, odnosno storno izdanih računa.

43. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu vještačenja smatrajući da su dani stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovori tuženika u odnosu na razliku u valutnom tečaju su pravne prirode, jer tuženik više ne osporava matematički izračun, a ostali prigovori se zapravo odnose na pravno pitanje koje je obrazložio sud.

44. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U ovom slučaju je dio imovine tužitelja, koji je prešao u imovinu tuženika, novčani iznos s pojedine mjesečne uplaćene rate s osnova leasinga, koju je tužitelj platio na osnovu valutne klauzule iz spornog Ugovora, a koja je u ovom postupku po sudu utvrđena ništetnom, te svaka ta mjesečna rata leasinga predstavlja i neto iznos i iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV) što je ukupni bruto iznos, odnosno tužitelj je svaku ratu plaćao tuženiku upravo u bruto iznosu, pa je onda tužitelju upravo za bruto razliku, kako je to utvrdio vještak u ovom sudskom postupku, umanjena tužiteljeva imovina, a temeljem osnove koja je otpala, jer je sud u ovom postupku utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o operativnom leasingu koji su sklopili tužitelj i tuženik, temeljem koje se sve navedeno obračunalo i naplatilo od tužitelja.

45. Slijedom navedenog, sud je dosudio tužitelju preplaćeni tečaj CHF u iznosu 3.670,65 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (stranica 203 spisa).

46. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

47. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o operativnom leasingu.

48. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

49. Tuženik je u odgovoru na tužbu te podneskom od podneskom od 17. rujna 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 916,92 eura koji se odnosi na utvrđenu razliku u jamčevini, ranije iznos od 6.908,53 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku sklapanja Ugovora i kada je kamata bila niža, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa obroka leasinga, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih obroka leasinga trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih obroka leasinga. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu na strani tuženika. Iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg obroka leasinga u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima leasinga primjenjuje i na tuženika. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose obroka leasinga trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih obroka leasinga (tzv. negativne razlike) zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

50. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastava podneska od 06.02.2024. (Tbr. 8/1 100 bodova), zastupanje na ročištu od 08.04.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 16.09.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), za sastav podneska od 18.09.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanje na ročištu od 23.09.2025. (Tbr 9/1 -100 bodova) odnosno ukupno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.200,00 eura, uvećano za 25 PDV-a iznosi 300,00 eura, odnosno ukupno iznosi 1.500,00 eura uz trošak financijskog vještačenja u iznosu 132,73 eura i sudske pristojbe na tužbu od 42,16 eura odnosno ukupno 1.674,89 eura te je odlučeno kao pod točkom IV izreke. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sudske pristojbe na presudu jer je kao potrošač u smislu odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja istih.

51. Nadalje, ističe se nije priznat trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

52. Stoga je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

53. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

54. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 20. listopada 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.