1              Poslovni broj: Kž-491/2022-5

Poslovni broj: Kž-491/2022-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marie Majić kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Duje Karamana, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika I. O., zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika I. O., podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja 3. K-1973/21-16, od 19. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2023.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba okrivljenika I. O. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim okrivljenika I. O., zbog počinjenja jednog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je oslobođen dužnosti podmirenja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik I. O., po svom branitelju I. C., odvjetniku u Z., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda u odluci o kazni, podredno da se ista ukine i "predmet vrati na ponovno odlučivanje".

2.1. Okrivljenik I. O. podnio je osobno podnesak kojeg je nazvao "izvanredno preispitivanje pravomoćne presude", s time što iz sadržaja istog proizlazi da se ustvari radi o žalbi protiv prvostupanjske presude. U podnesku nisu navedene žalbene osnove po kojima se pobija presuda suda prvog stupnja, ali najveći dio žalbenih navoda odnosi se na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a dijelom i na žalbenu osnovu odluke o kazni.

2.2. Ove dvije žalbe, ovaj drugostupanjski sud je razmatrao kao jednu jedinstvenu žalbu podnesenu u korist okrivljenika I. O.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

5. Žalba okrivljenika I. O. je neosnovana.

6. S obzirom na to da okrivljenik prvostupanjsku presudu nije pobijao zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka te povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, to je ovaj drugostupanjski sud, povodom te žalbe, a postupajući u smislu članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08), ispitao pobijanu presudu i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, ali nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.

7. Što se tiče onog dijela žalbe okrivljenika koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za navesti je kako se okrivljenik, prilikom očitovanja o optužbi, izjasnio da se smatra krivim te je nastavno u svojoj obrani u potpunosti priznao počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Odredbom članka 464. stavka 7. ZKP/08, propisano je da žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti okrivljenik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne. S obzirom na to da se okrivljenik I. O., kako je to već navedeno, izjasnio da se smatra krivim za kazneno djelo koje je predmete optužbe, to ovaj drugostupanjski sud, sukladno navedenoj odredbi, nije uzeo u razmatranje navode iz žalbe okrivljenika kojima on pobija utvrđeno činjenično stanje, s obzirom na to da se ne radi o dokazima vezanim za isključenje protupravnosti ili krivnje, za koje bi saznao nakon donošenja prvostupanjske presude.

8. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, u žalbi okrivljenika se ističe kako je prvostupanjski sud, prilikom odmjeravanja kazne, precijenio značaj otegotnih okolnosti, dok olakotne okolnosti nije ocijenio dovoljnim, osobito činjenicu da je okrivljenik priznao kazneno djelo i time znatno ubrzao i olakšao ovaj kazneni postupak, a također i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o krađi prehrambenih proizvoda koji su okrivljenom, odnosno njegovoj obitelji (okrivljenik je otac šestoro malodobne djece), bili potrebni za jelo, odnosno puko preživljavanje.

8.1. Nije, međutim, u pravu okrivljenik kada pobija prvostupanjsku presudu iz naprijed navedenih razloga, odnosno kada dovodi u pitanje odluku suda da ga, za počinjeno kazneno djelo, osudi na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Naime, prvostupanjski sud je u potpunosti pravilno utvrdio i na odgovarajući način vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i visine kaznenopravne sankcije pa je tako pravilno, kao olakotne okolnosti, uzeo u obzir priznanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, činjenicu da je okrivljenik otac šestero djece te da je u konkretnom slučaju riječ uglavnom o prehrambenim proizvodima manje vrijednosti. Isto tako, ispravno je, kao otegotne okolnosti na strani okrivljenika, cijenio činjenicu što je on do sada u više navrata bio kazneno i prekršajno kažnjavan, što je protiv njega do sada doneseno dvanaest pravomoćnih kaznenih presuda, od kojih se većina odnosi na kaznena djela protiv imovine, u kojima je, osim uvjetnih osuda, prema okrivljeniku izrečeno i osam "bezuvjetnih" kazni zatvora. Pravilno je u tom kontekstu, prvostupanjski sud cijenio i to da okrivljenika ne može opravdati okolnost da je u konkretnom slučaju uzimao prehrambene proizvode kako bi prehranio svoju obitelj jer on ovakva dijela čini kontinuirano, iz čega proizlazi da ranije osude na njega nisu specijalno preventivno djelovale pa je očito da je činjenje kaznenih djela postao obrazac njegovog ponašanja i da se u ovom slučaju ne radi o jednom izoliranom ekscesu.

8.2. U takvoj situaciji i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda potpuno pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 može ostvariti isključivo osudom na zatvorsku kaznu, u trajanju od deset mjeseci, bez obzira na činjenicu što se radi o jednom relativno malom broju prehrambenih proizvoda, manje ukupne vrijednosti. Kod ovoga je za kazati da se u žalbi okrivljenika neopravdano veliki značaj pridaje njegovom priznanju počinjenja ovog kaznenog djela, s obzirom na to da je okrivljenik prilikom izlaska iz trgovine P. bio zaustavljen po zaštitarima, koji su tada pozvali policijske službenike, koji su po dolasku na mjesto događaja, kod okrivljenog pronašli i od njega oduzeli predmete koje je bez plaćanja odnio iz trgovine. U takvoj situaciji priznanje okrivljenika nije bilo ključni dokaz niti je bitno ubrzalo kazneni postupak, kako se to neosnovano ističe u žalbi, jer je i bez njegovog priznanja bilo dovoljno drugih dokaza o počinjenju kaznenog djela.

8.3. Stoga, kada se, nasuprot tome, ima u vidu činjenica da je da je okrivljenik do sada u čak dvanaest navrata osuđivan, najvećim dijelom zbog imovinskih kaznenih djela, navedena okolnost nema takvo značenje da bi dovela do bilo kakvog blažeg kažnjavanja okrivljenika. Isto tako, okrivljenika ne može opravdati ni daljnja činjenica da se radi o prehrambenim artiklima, čija vrijednost nije znatnija jer je očito da je on činjenje kaznenih djela prihvatio kao ustaljeni obrazac ponašanja, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, umjesto da pokuša na neki legalan način doći do sredstava kojima bi mogao priskrbiti sredstva za egzistencijalne potrebe sebe i svoje obitelji. U takvoj situaciji doista je bilo nužno reagirati oštrijim sankcioniranjem okrivljenika, jer se njegova upornost u činjenju kaznenih djela ničim ne može opravdati, a uz to je nužno bilo poslati poruku svima da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano s aspekta interesa šire društvene zajednice. U suprotnom, kada bi bio opće prihvaćen stav okrivljenika da bi se protupravno oduzimanje prehrambenih predmeta, u složenoj obiteljskoj situaciji kao što je njegova, moglo smatrati postupanjem u krajnjoj nuždi, došlo bi do potpunog kaosa i pravne nesigurnosti, što je apsolutno neprihvatljivo.

8.4. Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci na koju je okrivljenik osuđen u potpunosti primjerena stupnju krivnje okrivljenika, svrsi kažnjavanja i jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela, kao i osobnim i imovinskim prilikama okrivljenika te je, jedino ovakvom kaznom, moguće ostvariti svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11, radi čega se neosnovano okrivljenik žali zbog žalbene osnove odluke o kazni.

9. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi i kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika u suglasju s člankom 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 26. rujna 2023.