REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3788/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 11. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 148-50- 3866195 od 5. siječnja 2007. godine zaključenog između tužitelja ANTO UM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 453,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 553,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom 5. siječnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 148-50-3866195, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 22.631,55 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je naveo da ga je odredbom čl. 3. Ugovora tuženik obvezao na plaćanje naknade u iznosu 3,30 % koju korisnik plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tvrdio je da se radilo o tipskom ugovoru, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra ništetnom spornu odredbu ugovora o kreditu. Stoga je tužitelj predložio donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 453,73 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2007. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze. Istaknuo je i da je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti te da kada bi sporna odredba i bila ništetna, uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značaja. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je na ročištu 30. lipnja 2025. prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.579,40 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 453,73 eura.

3.1. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr.).

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 148-50- 3866195 od 5. siječnja 2007. (listovi 5-9 spisa), potvrdu (list 11 spisa) te je saslušan tužitelj (list 45 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 148-50-3866195 od 5. siječnja 2007. na iznos 22.631,55 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.1.1. Također nije sporno da je tužitelju 8. siječnja 2007. naplaćena naknada u iznosu 453,73 eura (list 43 spisa).

5.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćuje se naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

7.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil koji mu je trebao za osobne potrebe. U autokući je izabrao vozilo te su ga oni uputili kod tuženika s kojim su tada surađivali. Ugovor o kreditu je pročitao te može reći da je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Znao je da mora platiti spornu naknadu za obradu kredita, ali nije mu nitko objasnio na što se točno odnose ti troškovi. Ta naknada se morala platiti točno u tom iznosu naznačenom u Ugovoru (list 45 spisa).

8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju novog vozila, kojeg je tužitelj koristio za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi" te da se naknada morala platiti točno u iznosu naznačenom u Ugovoru sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 3,30% iznosa kredita.

11.1. Iako je predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.2. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 3,30 % iznosa kredita te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

13.1. Za dodati je i da budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, a koji sadrže spornu odredbu), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

13.2. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita (točka I izreke).

14. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14.1. Tuženik je na ročištu održanom 30. lipnja 2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 8. siječnja 2007. u iznosu 453,73 eura (list 43 spisa).

14.2. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 453,73 eura čiju isplatu je zatražio.

15. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

15.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (20. listopada 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

18.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 453,73 eura (obrazloženo u dijelu 3. i 3.1. obrazloženja), priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 7. siječnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 30. lipnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 11. rujna 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

18.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 400,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 500,00 eura.

18.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura te na presudu u iznosu 26,54 eura.

18.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 553,08 eura.

18.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. listopada 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika