P-1833/2022
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Maji Šebalj Širić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GORUĆI GRM d.o.o., Zagreb, Vinec 9, OIB: 81822595302, kojeg zastupa punomoćnik Martin Matić, odvjetnik u OD Matić, Feldman & Herman u Zagrebu, protiv tuženika PRVOSTOLNI KAPTOL ZAGREBAČKI, Zagreb, Kanonički dvor br. 10, Kaptol 10, OIB: 46203599397, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik u OD Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. rujna 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja Božidara Feldmana, odvjetnika, te u prisutnosti punomoćnika tuženika Marka Sabe, odvjetnika, dana 20. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
„ I. Nalaže se tuženiku PRVOSTOLNI KAPTOL ZAGREBAČKI, Kanonički dvor br. 10, Kaptol 10, Zagreb, OIB: 46203599397 da tužitelju GORUĆI GRM d.o.o., Vinec 9, 10000 Zagreb, OIB: 81822595302 isplati:
- iznos od 30.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 9.12.2015. godine do isplate,
- iznos od 2.123,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 9.12.2015. godine do isplate, i to sve po stopi do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.086,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20.10. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 30.000,00 EUR od 18.12.2009. do 8.12.2015. te za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 2.123,56 EUR od 31.12.2010. do 8.12.2015. kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj PRVOSTOLNI KAPTOL ZAGREBAČKI, Kanonički dvor br. 10, Kaptol 10, Zagreb, OIB: 46203599397, podnio je tužbu dana 9. prosinca 2015. u kojoj navodi kako su tužitelj i tuženik 9.11.2009. zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora na Kaptolu u Zagrebu čija je dotadašnja namjena bila skladište. U momentu zaključenja tog ugovora tuženik je u pogledu tog prostora već imao zaključene ugovore o zakupu s VR i to do 1.1.2021. koji je tijekom korištenja tog prostora izvršio znatna materijalna ulaganja što mu je tuženik i priznao te se obvezao ukupan iznos ulaganja vratiti na način da mu do isteka roka zakupa (1.1.2021.) razmjerno umanjuje ugovorene iznose zakupnine. Tuženik je ovlastio tužitelja da isplatom svote koju potražuje VR na ime ulaganja preuzme prava iz ugovora koje je s tuženikom imao zaključen VR i postane novi zakupnik predmetnog poslovnog prostora. Tužitelj je isplatio VR tražbinu od 30.000,00 EUR temeljem dva sporazuma te stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora. Tužitelj je imao namjeru urediti poslovni prostor i skladišta u Galeriji Klub koji je trebao biti višenamjenski poslovni prostor u kojem bi se održavale kulturne manifestacije te ugostiteljska prodaja napitaka i pića, čime je bio upoznat i suglasan tuženik. Tužitelj je odmah u svrhu privođenja predmetnog poslovnog prostora ugovornoj namjeni izradio kompletnu projektnu dokumentaciju i u suradnji s ZR predao zahtjev za lokacijsku dozvolu nadležnim tijelima. Nakon toga se utvrdilo da tuženik nema razriješene imovinsko pravne odnose uslijed čega tužitelj nije mogao zakupljeni prostor privesti ugovorenoj namjeni. Obzirom da tužitelj krivnjom tuženika nije mogao predmetni prostor privesti namjeni za koju ga je i zakupio. Tužitelj je otkazao ugovor o zakupu 11.11.2015. te stoga traži povrat iznosa od 30.000,00 EUR isplaćenog ranijem zakupniku te traži trošak koji je imao zbog izrade projektantu za projekte, za dozvole te zakupnine koje je platio tuženiku.
2. Tuženik PRVOSTOLNI KAPTOL ZAGREBAČKI, Zagreb, Kanonički dvor br. 10, Kaptol 10, OIB: 46203599397 u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, ističe kako je tuženik isključivo zbog dobre volje oslobodio tužitelja plaćanja najamnine te pokrenuo postupak legalizacije poslovnog prostora. Ističe kako osporava iznos od 30.000,00 EUR koji je navodno isplaćen VR te sporno je li mu uopće isplaćen. Ističe i prigovor radi prebijanja da bi kasnije tijekom postupka odustao od izjavljenog prigovora radi prebijanja.
3. Sud je tijekom postupka proveo slijedeće dokaze, te je izvršio uvid u Ugovor o zakupu (list 7-8 spisa), u Sporazume (listovi 9-10 spisa), u dopis Nadbiskupije Zagrebačke od 2.1.2012. (list 11 spisa), u račune i dokaze o isplati (listovi 15-28 spisa), u dopis Zagrebačke nadbiskupije od 27.7.2015.(list 48 spisa), u dopis VR **.**.2006. (listovi 50-52 spisa), u u ponudu za zakup prostora (listovi 53-55 spisa), u dopis Prvostolnog Kaptola Zagrebačkog od 9.7.2014. (listovi 56-57 spisa), u dopis o otkazu ugovora (list 58-59 spisa), u potvrdu (list 61-62 spisa), izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka (list 197-201 spisa, 312-313 spisa), saslušani su svjedoci VR (list 216 spisa), ČR (list 207 spisa), SR (list 212 spisa), MR (list 217 spisa).
4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Kako je tijekom postupka utvrđeno da tuženik nije upisan u registar pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, ovaj sud je na ročištu održanom dana 11. rujna 2025. priznao svojstvo stranke tuženiku s pravnim učinkom u ovoj parnici a sve sukladno odredbi članka 77 st. 2 i 3 Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje u tekstu ZPP) jer je utvrđeno da tuženik raspolaže imovinom na kojoj se može provesti ovrha a sve kako to proizlazi iz dopisa Zagrebačke nadbiskupije koji prileže na listovima 320 i 322 spisa.
6. Ovdje valja istaknuti kako je u ovom postupku već donesena prvostupanjska presuda koja je ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 2712/22 od 11. srpnja 2022. te je u istoj u bitnom navedeno kako je potrebno istražiti pravu volju ugovornih stranaka vezanu uz sklapanje predmetnog ugovora o zakupu kao i značenje tuženikovih nerazriješenih imovinsko pravnih odnosa za predmetni ugovorni odnos uz primjenu pravne kvalifikacije stjecanja bez osnove za sporni odnos među strankama.
7. Među strankama nisu bile sporne odlučne činjenice a koje proizlaze iz gore citiranih dokaza i to prije svega iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 9.11.2009., dopisa Nadbiskupije Zagrebačke od 2.1. 2012., dopisa Zagrebačke nadbiskupije od 7.7.2015., iz iskaza parničnih stranaka, iz iskaza svjedoka VR, ČR, SR i MR i to kako slijedi:
- da su stranke 9.11.2009. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora kojeg je vlasnik tuženik, da se prostor u trenutku sklapanja tog ugovora koristio kao skladište. U ime tuženika navedeni ugovor je sklopio KR, kanonik. U navedenom prostoru je do trenutka sklapanja rečenog ugovora o zakupu bio VR koji je imao sklopljen ugovor o zakupu s tuženikom. Ugovorom o zakupu od 9.11.2009 tuženik je u čl. 2 Ugovora naveo kako je suglasan, prihvaća i ovlašćuje tužitelja da isplatom svote koju potražuje VR za neamortizirani dio ulaganja tužitelj preuzme prava iz ugovora o zakupu koji je imao sklopljen VR sa tuženikom i postane novi zakupnik rečenog poslovnog prostora. Ugovoreno je da sadašnji zakupnik VR i tužitelj svotu naknade dogovaraju sporazumno te da na temelju realiziranog sporazuma tužitelj preuzima status zakupca. Također je u čl. 3 navedenog ugovora navedeno da je tuženik upoznat i suglasan s namjerama novog zakupnika da u primjerenom roku preuredi prostor o vlastitom trošku u Galerija klub, koji bi bio višenamjenski poslovni prostor u kojem bi se održavale izložbe slika i skulptura sakralne umjetnosti, predstavljanje knjiga, promocija autora i glazbenika, ugostiteljska prodaja napitaka i pića, sve kako je to navedeno u čl. 3 Ugovora o zakupu poslovnog prostora.
- da je tuženik odobrio tužitelju da u periodu između 2011. do 2015. ne plaća zakupninu.
- da tužitelj kao zakupnik nije nikad otvorio ugostiteljsko kulturni objekt Galerija klub te nije dobio lokacijsku i građevinsku dozvolu za preuređenje skladišta u ugostiteljskog kulturni objekt Galerija klub.
- da je tužitelj platio tuženiku zakupninu za predmetni poslovni prostor za 2010.
- da predmetni ugovor više nije na snazi
8. Među strankama je sporno:
- koja je bila ugovorena namjena zakupljenog poslovnog prostora temeljem sklopljenog Ugovora od zakupu od 9.11.2009. te koje su obveze imale stranke u pogledu preuređenja zakupljenog poslovnog prostora u višenamjenski ugostiteljsko-kulturni objekt Galerija klub. Posebno je sporno postoji li tuženikova odgovornost kao zakupodavca zbog činjenice da tužitelj kao zakupnik nije mogao dobiti lokacijsku i građevinsku dozvolu za preuređenje prostora i skladišta u višenamjenski ugostiteljsko kulturni objekt Galerija klub pa samim time niti započetu djelatnost ugostiteljsko kulturnog sadržaja u tom prostoru.
- sporno je i visina traženog iznosa od 30.000,00 EUR te je u tom smislu sporno je li tužitelj uopće isplatio VR 30.000,00 EUR a sporan je i način utvrđivanja visine tih 30.000,00 EUR koji je navodno isplaćen VR zbog ulaganja u zakupljeni poslovni prostor a sve sukladno ovlaštenju iz čl. 2 Ugovora o zakupu.
9. U odnosu na spornu okolnost prave volje ugovornih stranaka u pogledu namjene predmetnog poslovnog prostora te obveza tužitelja i tuženika vezano uz prenamjenu poslovnog prostora iz skladišta u višenamjenski poslovni prostor Galerija Klub ovaj sud je navedeno utvrđivao prvenstveno iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ĆR budući da je isti osobno sudjelovao u pregovorima prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zakupu sa tuženikom i kao takav ima neposredna saznanja. Ovdje valja istaknuti kako je zakonski zastupnik tuženika iz vremena kada je sklapan premetni Ugovor KR preminuo te nikad nije saslušavan na sudu, dok drugi svjedoci i kasniji zakonski zastupnici tuženika saslušani tijekom ovog postupka nemaju neposrednih saznanja o samim pregovorima o sklapanju predmetnog Ugovora o zakupu. Stoga je sud radi dosljedne primjene načela neposrednosti unatoč činjenici što su se stranke suglasile da se zbog promjene raspravnog suca dokazi obnove čitanjem još jednom pozvao parnične stranke u svrhu saslušanja pa je ponovno saslušan zakonski zastupnika tužitelja ĆR posebno cijeneći pritom i neverbalne znakove prilikom davanja iskaza. Tako je sud iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ĆR kao bitno utvrdio da je u vrijeme pregovora o sklapanju prometnog Ugovora o zakupu od strane tuženika bio ovlašten kanonik KR te da je isti bio jako dobro upoznat da je tužitelj planirao kao namjenu za zakupljeni poslovni prostor da to bude Galerija klub u kojem je tužitelj planirao ugostiteljsko-kulturni sadržaj, te da se KR s time složio i znao je da je jedini motiv za uzimanje tog prostora u zakup bio taj da se u njemu napravi ugostiteljsko-kulturni sadržaj te da tužitelju nije trebalo skladište što je u momentu sklapanja ugovora o zakupu u naravi bio taj prostor. Također je iz tog iskaza utvrđeno da tužitelj nije imao saznanja da postoje bilo kakvi pravni problemi u smislu da se ne bi moglo dobiti lokacijske i građevinske dozvole za preuređenje tog prostora u željenu namjenu. Ovaj sud je u navedenom odlučnom dijelu u pogledu volje ugovornih strana, u pogledu namjene tog prostora i jedinog motiva koje je tužitelj imao da se skladište pretvori u Galerija klub prihvatio iskaz zakonskih zastupnika tužitelja ĆR kao istinit, životan, logičan i uvjerljiv. Navedena sporna činjenica da je tuženik znao da je jedini motiv za sklapanje Ugovora o zakupu tužitelju bilo preuređenje skladišta u Galerija klub proizlazi i iz drugih dokaza – isprava u spisu koje potvrđuju iskaz zakonskog zastupnika tužitelja. Tako to proizlazi iz činjenice što je tuženik oslobodio tužitelja plaćanja zakupnine otprilike u vremenu od sredine 2011. do sredine 2015. godine, te iz činjenice što se tuženik aktivno uključio u rješavanje imovinsko pravnih poslova kod nadležnog tijela Grada Zagreba a što sve navedeno proizlazi iz dopisa Nadbiskupije zagrebačke od 2.1.2012. (list 11 spisa). Također isto proizlazi i iz ponude za zaključenje zakupa( list 53-55 spisa) koju je tužitelj uputio tuženiku u kojoj se navodi da je sadašnja namjena prostora skladište a da se želi prenamjeniti u jedno nadahnuće koje bi se zvalo Katolik Kafe te da ovaj ugostiteljski sadržaj razvijaju u suradnji s crkvom te da tužitelja očekuju znatna ulaganja jer navedeni prostor ne odgovara zamišljenoj namjeri. Također iz iskaza svjedoka SR koji ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti nezainteresiran za ishod ovog postupka te jer je iskazivao logično i uvjerljivo proizlazi da ga je tuženik angažirao za poslove na legalizaciji tog objekta te da je uz pomoć mons. KR krenuo sa zamolbama prema nadležnim službama radi ishođenja lokacijske dozvole za tuženika.
10. Dakle, zaključno valja reći da nije životno ni logično kako to navodi tuženik tijekom postupka da je oslobađao tužitelja plaćanja zakupnine zbog dobre volje te da mu je iz istog razloga pomagao u ishođenju potrebnih dozvola već sud nalazi utvrđenim da je tuženik to činio jer je znao da je prava volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja ugovora o zakupu i jedini motiv tužitelja prilikom sklapanja tog ugovora bio da se postojeće skladište prenamjeni u novi objekt ugostiteljsko-kulturnog sadržaja, Galerija klub.
11. U pogledu sporne okolnosti i to postojanja tuženikove odgovornosti za činjenicu što tužitelj nije mogao dobiti potrebne dozvole za uređenje poslovnog prostora i lokacijsku i građevinsku dozvolu valja reći kako je sud u odnosu na ovu spornu okolnost prije svega pošao od iskaza svjedoka SR čiji iskaz ovaj sud u cijelosti prihvaća kao što je to gore već navedeno. Naime, isti je bio angažiran od strane tužitelja za pregled, rekonstrukciju i adaptaciju spornog prostora te za privođenje prostora njegovoj svrsi a prvenstveno za dobivanje lokacijske i građevinske dozvole. Iz istog tako jasno proizlazi kako je tužitelj poduzeo sve da dobije lokacijsku i građevinsku dozvolu, da je izrađen idejni projekt, no pojavio se problem imovinsko pravne prirode zbog razgraničenja prostora sa zelenim pojasom te zbog toga tužitelj nije mogao dobiti lokacijsku i građevinsku dozvolu. Također proizlazi da bi se rješavanjem imovinsko pravnih problema na predmetnoj nekretnini mogla ishoditi građevinska dozvola. Stoga ovaj sud nalazi utvrđenim da je tužitelj poduzeo sve da ishodi potrebne dozvole ali da iste nisu mogle biti ishođene zbog imovinsko pravnih problema na nekretnini za koje nije odgovoran tužitelj već tuženik kao vlasnik nekretnine te su isključivo pravni problemi koji se tiču samog vlasništva nad objektom (pitanje legalizacije objekta, razgraničenje objekta od susjednih nekretnina i sl.) razlog zašto tužitelj nije dobio potrebne lokacijske i građevinske dozvole za prenamjenu skladišta u Galerija klub. Navedeno proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ĆR koji sud u navedenom dijelu prihvaća. U odnosu na ovo valja istaknuti da nije odlučno što tuženik u svojim navodima ističe tijekom postupka da je tužitelj znao da ne može dobiti lokacijsku i građevinsku dozvolu za taj prostor budući da iz iskaza svjedoka VR kojeg sud u navedenom dijelu prihvaća proizlazi da mu nije trebala građevinska dozvola jer je navedeni prostor koristio primarno za skladište te jer je radio samo renovaciju prostora pa je životno i logično da mu nije trebala građevinska i lokacijska dozvola pa onda nije niti logično da bi to bilo poznato tužitelju.
12. U pogledu sporne okolnosti isplate 30.000,00 EUR VR ovaj sud je isto utvrđivao iz iskaza zakonskih zastupnika tužitelja ĆR i TR, svjedoka VR i ČR budući da isti imaju neposrednih saznanja o navedenim činjenicama a navedeni iskazi su u skladu sa ispravama i to Sporazumom od 26.11.2009. i Aneksom sporazuma od 26.11.2009. koje prileže na listovima 9 i 10 spisa pa ih sud u navedenom dijelu u cijelosti prihvaća jer su u bitnom međusobno suglasni. Tako je iz istih utvrđeno da je tužitelj platio VR temeljem ovlasti koje mu je dao tuženik Ugovorom o zakupu poslovnog prostora od 9.11.2009. i to za dio uloženih sredstava za izgradnju i uređenje skladišnog prostora u svoti od 30.000,00 EUR i to u dva navrata a sve putem NR koji je bio osoba od povjerenja VR te je ta naknada plaćena u gotovini u prisutnosti VR i ČR koje je ovlastio VR. Naime, iz svih tih dokaza jasno proizlazi kako je NR vodio ekonomske poslove za tuženika, poznavao je i VR pa ga je VR ovlastio da primi 30.000,00 EUR od tužitelja za predmetni poslovni prostor te ga je isti primio a potom i predao VR kako to proizlazi iz iskaza VR koji ne spori da je ovlastio NR da u njegovo ime i za njegov račun primi novac od tužitelja na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor.
13. Što se tiče same visine tog iznosa od 30.00,00 EUR valja reći kako su stranke iz Ugovora o zakupu i to tužitelj i tuženik ugovorili da tuženik ovlašćuje i to u čl. 2 Ugovora da“ isplatom svote koju potražuje VR za neamortizirani dio ulaganja, Gorući grm d.o.o. postane novi zakupac predmetnog poslovnog prostora“, dakle jasno je da točan iznos nije određen tim ugovorom. Valja reći da je već ta ugovorna odredba stipulirana na način da je doista tuženik prepustio tužitelju da taj iznos odredi sam odnosno da to bude iznos koji potražuje VR. No, da se radi upravo o osnovanom potraživanju u visini od 30.000,00 EUR proizlazi i iz drugih dokaza u spisu. Tako je utvrđeno da iz iskaza VR kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao životan i logičan proizlazi da je ukupan iznos ulaganja u prostor bio 64.000,00 EUR. Isto proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ĆR koji navodi da se i KR suglasio da to bude taj iznos od 30.000,00 EUR. Stoga je očito po mišljenju suda da je u trenutku isplate to bila realna vrijednost obzirom na ulaganja VR u taj prostor te obzirom na činjenicu da je VR neko vrijeme bio oslobođen plaćanja zakupnine. Stoga ovaj sud nalazi utvrđenim da je osnovani iznos od 30.000,00 EUR koje je tužitelj dao VR na ime ulaganja u navedeni prostor. Ovdje se još ističe kako je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za izvođenjem dokaza građevinskim vještačenjem na ovu okolnost.
14. Iz izvedenih dokaza ovaj sud je utvrdio kako su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu temeljem sklopljenog Ugovora o zakupu kojim je tužitelj dao tuženiku u zakup svoj poslovni prostor. Također je utvrđeno da je motiv za sklapanje Ugovora o zakupu bio da se poslovni prostor koji se koristio kao skladište prenamjeni u jedan višenamjenski objekt ugostiteljsko-kulturnog sadržaja Galerija klub te da su se parnične stranke prilikom sklapanja suglasile da se taj prostor koristi na taj način. Također je utvrđeno da tužitelj nije mogao koristiti taj prostor za ugovorenu namjenu zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa tuženika kao vlasnika na navedenoj nekretnini te prostor nikad nije prenamijenjen u njegovu ugovorenu namjenu a to je Galerija klub. Također je utvrđeno da je predmetni ugovor o zakupu prestao otkazom, te da je tužitelj zbog pokušaja prenamjene navedenog prostora imao troškove u vidu 30.000,00 EUR koje je platio bivšem zakupniku tog prostora a sve sukladno dogovoru s tuženikom te je također imao i troškove tj. izdatke zbog plaćanja zakupnine tuženiku za taj prostor tijekom 2010. godine kao i trošak za izradu projektne dokumentacije koju je platio društvu koje je angažirao za ishođenje lokacijske i građevinske dozvole za prenamjenu tog prostora iz skladišta u Galerija klub.
15. U ovoj pravnoj stvari sud polazi od odredbe čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne Novine 35/05, 41/08-dalje ZOO) kojim je određeno da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. St. 3 istog članka predviđeno je da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
16. Slijedom navedenog budući da je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik stekao obzirom na osnovu koja je kasnije otpala utuženi iznos pa iz navedenih činjeničnih utvrđenja i citirane odredbe čl. 1111. ZOO proizlazi osnovan osnov tužbenog zahtjeva tužitelja.
17. U odnosu na prigovor zastare valja reći kako isti nije osnovan. Naime kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju temeljem stjecanja bez osnove valjalo je u odnosu na prigovor zastare primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. S time valja reći da zastarni rok počinje u konkretnom slučaju počinje teći od dana prestanka predmetnog ugovora o zakupu. U pogledu ove činjenice ugovorne strane su imale različite navode. Tužitelj tako navodi da je on otkazao predmetni ugovor o zakupu dopisom od 11.11.2015. dok tuženik navodi da je on otkazao predmetni ugovor o zakupu i to dopisom od 10.9.2014. Kako su ugovorne strane suglasne da je predmetni ugovor o zakupu prestao te kako od niti jednog od navedenih datuma, dakle niti od 11.11.2015. niti od 10.9.2014. pa do dana podnošenja tužbe 9.12.2015. nije protekao petogodišnji zastarni rok razvidno je da prigovor zastare nije osnovan.
18. Visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na 30.000,00 EUR sud je utvrdio na način kako je to već u ovoj presudi navedeno dok je u odnosu na visinu računa za isplaćenu zakupninu u 2010. godini tuženik istaknuo kako ne spori visinu za isplaćenu zakupninu za 2010. godinu, pa je iz navedenog razloga sud utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja za plaćene zakupnine. U odnosu na visinu potraživanja za trošak koji je isplaćen projektantskoj tvrtki "BEMING d.o.o." u iznosu od 4.920,00 kn sada 653,00 EUR valja reći kako je za taj iznos izvršio uvid u račun koji prileži spisu, bankovni izvod tužitelja te je iz iskaza svjedoka SR utvrđeno kako je tužitelj platio tuženiku za izradu dokumentacije potrebne za ishođenje lokacijske i građevinske dozvole traženi iznos. Slijedom navedenog tužitelj osnovano potražuje sve utvrđene iznose. Ovdje se ističe da je tuženik odustao od izjavljenog prigovora radi prebijanja pa sud nije odlučivao ovom prigovoru niti prebijao tražbine stranaka.
19. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu.
20. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na sve utužene iznose sud polazi od odredbe čl. 1115 ZOO-a kojom je određeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po mišljenju ovog suda tuženik je u konkretnom slučaju pošten stjecatelj iz razloga što prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zakupu nije znao da tužitelj neće moći prenamijeniti poslovni prostor u željenu namjenu i cijelo je vrijeme pokušavao pomoći tužitelju da ostvari svrhu ugovora, stoga se tuženik smatra poštenim stjecateljem navedenih iznosa pa je iste dužan vratiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe. Stoga je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata za vrijeme prije podnošenja tužbe pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.
21. Odluka o visini stope zatezne kamate dosuđena je po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.
22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I. izreke
23. Odluka o trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155. ZPP-a i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: OT) isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, i to po 500,00 EUR za sastav tužbe ( Tbr. 7/1 OT), te za pristup na ročišta 7.6.2016., 18.4.2018., 11.7.2018. 5.10.2018., 16.1.2019., 8.12.2021., 21.2.2021., 19.12.2023., 11.12.2024., 20.3.2025., 24.4.2025., 11.9.2025. ( Tbr. 9/1 OT), te za sastav podnesaka od 27.4.2016., 12.12.2025. ( Tbr 8/1 OT) te 625,00 EUR za sastav žalbe od 17.3.2022. (Tbr. 10/1 OT) čemu valjala pridodati iznos od 25% PDV-a (2.031 EUR), te sudske pristojbe na tužbu i žalbu svako u iznosu od 372,00 EUR i presudu u iznosu od 186,00 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine br. 26/03. i 125/11.) pa ukupno dosuđeni trošak ovog postupka iznosi 11.086,00 EUR, a kako je to odlučeno kao u izreci ove presude.
24. Tužitelju nije priznat trošak na sudsku pristojbu na presudu preko priznatog iznosa jer je uvidom u spis utvrđeno kako je platio istu u visini od 186,00 EUR.
U Zagrebu, 20. listopada 2025.
S u d a c:
Maja Šebalj Širić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dozvoljena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. Tužitelju pp
2. Tuženiku po pp
