REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2384/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja KORČULA INVEST j.d.o.o., Križevci, Frankopanska ulica 9, OIB: 208116636752, kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Gagro, odvjetnik u Križevcima, protiv tuženika BKS Bank Ag, Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka, Mljekarski trg 3, OIB: 0213878411, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku BKS Bank Ag, Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka, Mljekarski trg 3, OIB: 0213878411 isplatiti tužitelju KORČULA INVEST j.d.o.o., Križevci, Frankopanska ulica 9, OIB: 208116636752 iznos od 534.325,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 40.848,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.059,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2025. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos troškova postupka od 30.802,51 EUR od 20. listopada 2025. do isplate preko visine stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. studenog 2024. podnio tužbu radi isplate iznosa od 534.325,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2023. do isplate. U tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je tuženik 10. studenog 2021. tužitelju izdao bankarsku garanciju za osiguranje plaćanja broj: 58008421/2021 kojom se je obvezao neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora na prvi poziv tužitelja kao korisnika garancije platiti iznos naveden u garanciji, ali ne više od od 7.000.000,00 kn. Garancija je izdana kao sredstvo osiguranja tražbine povrata pozajmice prema društvu Sladović d.o.o., a koje društvo nije ispunilo svoje obveze prema Okvirnom ugovoru o pozajmici od 20. kolovoza 2019. u ukupnom dospjelom iznosu od 4.025.874,12 kn odnosno 534.325,32 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije. Budući da zajmoprimac nije vratio tužitelju pozajmljeni novčani iznos, tužitelj je tuženiku podnio na naplatu bankarsku garanciju, međutim tuženik ga je obavijestio da neće izvršiti plaćanje jer je predmetna bankarska garancija krivotvorina. Tužitelj navodi da je prilikom sklapanja ugovora o bankarskoj garanciji bio savjestan i pouzdao se u podatke iz sudskog registra o osobama ovlaštenim za zastupanje tuženika, koji odgovaraju onima navedenima u garanciji, uz okolnost da je bankarska garancija izdana na poslovnom papiru tuženika kao izdavatelja garancije, te da je ista potpisana i ovjerena pečatom tuženika, kao i da je predmetna garanciju preuzeta od odgovorne osobe i u poslovnim prostorijama tuženika. Smatra da stoga nije bilo razloga odbiti tužiteljev zahtjev za isplatu po garanciji iznosa čije plaćanje traži u ovom sporu i to sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon što je tuženik primio poziv tužitelja za plaćanje. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 260., čl. 1039. i čl. 1042.-1043. te čl. 311. i čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO). Pojašnjava da se šteta koja je prekoračenjem ovlaštenja za zastupanje nastala tužitelju sastoji od iznosa nevraćenog zajma (glavnice i ugovornih kamata), radi čijeg je osiguranja sklopljen ugovor o bankarskoj garanciji, a koji iznos tužitelj ne bi uspio naplatiti po toj bankarskoj garanciji, dakle, iznos štete (izmakle koristi) odgovarao bi iznosu kojeg bi tužitelj imao pravo naplatiti po predmetnoj bankarskoj garanciji, a koji je utužen u ovom postupku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 24. prosinca 2024. navodi da nikad nije izdao spornu bankarsku garanciju niti je istu naknadno odobrio. Radi se o garanciji koju je samovoljno i mimo svojih ovlasti potpisao samo CO, kao tada jedna od dvije osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupaju inozemnog osnivača (tuženika), koji je s tom ovlasti bio upisan u sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci gdje je podružnica tuženika upisana, međutim u trenutku potpisivanje garancije tuženika je mogao zastupati samo zajedno s drugom osobom ovlaštenom za zastupanje tuženika SO. Kako on nije potpisao predmetnu garanciju, tuženik smatra da ista ne proizvodi pravne učinke. Dodaje da tuženik sa društvom Sladović d.o.o. nikad nije ugovorio izdavanje garancije u korist tužitelja pa stoga na strani tuženika nije niti postojala obveza izdavanja iste. Dakle, sporna garancija ne predstavlja valjano očitovanje volje tuženika pa ga stoga ona niti ne može obvezivati . Nadalje, tuženik smatra da nisu ispunjenje pretpostavke za naknadu štete, pa stoga tuženik ne može biti odgovoran tužitelju po toj pravnoj osnovi. Naime, u predstečajnom postupku nad društvom Sladović d.o.o. tužiteljeva tražbina (koja je navodno bila osigurana spornom garancijom) je osporena kao nepostojeća pa stoga niti ne postoji šteta koju bi tuženik bio obvezan nadoknaditi tužitelju. Tuženik dalje navodi da spornu garanciju nije moguće smatrati ponudom koju bi tuženik dao tužitelju , niti ponudom neovlaštene osobe jer bankarska garancija po svojoj pravnoj prirodi odgovara vrsti jamstva pa osoba koja inače nema ovlast samostalnog zastupanja mora za njezino potpisivanje uvijek imati specijalnu punomoć druge osobe ovlaštene skupno zastupati izdavatelja (čl. 315. st. 4. ZOO). CO nikad i ni u kojem slučaju nije mogao samostalno zastupati tuženika, bez obzira na vrstu ili vrijednost pravnog posla. Prema tome, stavljanjem samo svog potpisa na garanciju, CO je neovlašteno zastupao tuženika u smislu čl. 312. ZOO pa garancija ne obvezuje tuženika kao neovlašteno zastupanog, a tužitelj je ovlašten zahtijevati naknadu štete samo od opunomoćenika bez ovlaštenja (CO).

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno su saslušani svjedoci CO (list 155.-156. spisa) i UO (list 188.-190. spisa) te zastupnik po zakonu tužitelja RO (list 157. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 534.325,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2023. do isplate po garanciji broj 58008421/2021 od 10. studenog 2021.

6. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti s obzirom na tuženikove tvrdnje da navedena garancija, jer nije potpisana od strane dvije osobe ovlaštene za zastupanje podružnice tuženika, ne proizvodi pravne učinke i s obzirom na tuženikove tvrdnje da za njegovu eventualnu odgovornost za štetu nisu ispunjene pretpostavke.

7. Garancija za osiguranje plaćanja broj 58008421/2021 od 10. studenog 2021. (list 50.-51. spisa) sadrži obvezu tuženika da neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora na prvi pisani zahtjev tužitelja kao korisnika garancije istome plati traženi iznos, najviše do 7.000.000,00 kn (929.059,66 EUR). U garanciji je navedeno da je tuženik upoznat sa činjenicom da je Sladović d.o.o. kao nalogodavatelj sa tužiteljem kao korisnikom garancije sklopio ugovore sa kratkoročnim pozajmicama u ukupnom iznosu od 7.000.000,00 kn. U garanciji je naznačeno da pisani zahtjev treba biti upućen tuženiku potpisan od strane korisnika garancije ili zastupnika po zakonu te sadržavati izjavu da nalogodavatelj nije izvršio obveze iz Ugovora s njihovom specifikacijom u kojoj je naveden iznos dospjelih obveza. Važenje garancije je najkasnije do 1. svibnja 2023.

8. Citirana garancija sastavljena je i ispisana na tuženikovom poslovnom papiru koji sadrži memorandum tuženika te podatke o inozemnoj podružnici tuženika iz sudskog registra, među kojima i podatke osoba ovlaštenih za zastupanje podružnice (CO i UO). Na garanciji je otisnut pečat tuženikove podružnice i dva različita potpisa (parafa).

9. Nije sporno da su u vrijeme izdavanja predmetne garancije u sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci kao osobe koje su ovlaštene skupno zastupati inozemnu podružnicu tuženika bili upisani CO i UO. Nije sporno da su oba potpisa (parafa) na garanciji pisana rukom CO , odnosno da UO nije potpisao garanciju kao druga osoba ovlaštena za zastupanje tuženikove podružnice, što su potvrdili i svjedoci CO i UO u svojim iskazima.

10. Tužitelj je podnio tuženiku pisani zahtjev za isplatu po garanciji broj 58008421/2021 od 10. studenog 2021. (list 37. -39. spisa) koji je tuženik zaprimio 20. travnja 2023. (list 8. spisa) te je istim zatražio isplatu iznosa od 4.025.874,12 kn odnosno 534.325,32 EUR. U zahtjevu je potvrdio i izjavio da mu Sladović d.o.o. u tom iznosu nije ispunio dospjele obveze po Ugovorima o kratkoročnim pozajmicama. Navedeno dugovanje evidentirano je u poslovnim knjigama tužitelja (list 17. -18. spisa).

11. Razloge nemogućnosti isplate po ovoj garanciji tuženik je naveo u dopisu od 10. svibnja 2023. (list 9. spisa). Tako je naveo da je predmetna garancija krivotvorena jer gospodin CO nije bio ovlašten sam izdati garancije niti fingirati potpise drugih osoba pa se radi o garanciji koja ne proizvodi pravne učinke . Ujedno je napomenuo da je Okvirni ugovor o pozajmici sklopljen u kolovozu 2019. i da u njemu garancija nije predviđena kao sredstvo osiguranja.

12. Nije sporno da je tužitelj predmetno potraživanje prijavio u predstečajnom postupku koji se vodio nad društvom Sladović d.o.o., da mu je navedeno potraživanje osporeno i da u odnosu na utvrđenje osporene tražbine nije pokrenuo parnični postupak.

13. Saslušan kao svjedok, CO je naveo da je tužitelja upoznao preko zastupnika po zakonu tužitelja ČO, a njega preko zajedničkog prijatelja iz Zagrebgradnje d.d. Naveo je da je tužitelj bio klijent banke, da imao je kredit koji je redovito otplaćivao i da je njegovog direktora u jednom trenutku pitao postoji li mogućnost pozajmice društvu Sladović d.o.o., na što je on rekao da postoji takva opcija pa je napravljeno nekoliko pozajmica od kojih su neke vraćene, a neke nisu. Svjedok je naveo da je tužitelju kao sredstvo osiguranja ponudio bankarsku garanciju koja je sastavljena na memorandumu banke i predana tužitelju u poslovnim prostorijama banke, a sva komunikacija u vezi toga se vodila službenim kanalima, odnosno službenim e-mailom. Iskazao je da nije imao ovlaštenje samostalno potpisati spornu garanciju te je potvrdio da su oba potpisa na garanciji njegovi potpisi i da izdavanje garancije nije prošlo službenu proceduru i odobrenje u banci što korisnik garancije nije mogao znati budući da je odnos između banke kao izdavatelja garancije i Sladović d.o.o. kao nalogodavca bankarska tajna. Osim svjedoka i NO još 13-15 ljudi po punomoći je bilo ovlašteno potpisati bankarsku garanciju s time da je zastupanje uvijek bilo skupno. Korisnik bankarske garancije nije prisutan prilikom potpisivanja garancije, a u konkretnom je slučaju garancija samo parafirana bez naznake imena i prezimena te funkcije potpisnika pa korisnik garancije nije mogao znati tko je od ovlaštenih osoba potpisao garanciju. Svjedok je potvrdio da je u vrijeme izdavanja garancije bio zaposlen u banci, međutim financiranje Zagrebgradnje d.d. preko trećih osoba nije tražio u ime banke. Sladović d.o.o. sa bankom nije imao sklopljen ugovor o izdavanju predmetne garancije te nitko u banci nije znao da je svjedok krivotvorio ovu garanciju.

14. Svjedok UO je, nakon uvida u garanciju na listu 50. spisa, potvrdio da se na njoj ne nalazi njegov potpis odnosno paraf. Naveo je da lijevi paraf na garanciji nalikuje parafu CO, a desni parafu za koji je CO u odnosu na više dokumenata izjavio da je pisan njegovom rukom. Svjedok je pojasnio da je on u vrijeme izdavanja ove garancije bio voditelj podružnice tuženika u Hrvatskoj, a drugi voditelj podružnice je bio CO te je u sudskom registru bilo upisano skupno zastupanje s time da su unutar organizacije imali generalne punomoći izdane zaposlenicima banke koji su također na temelju tih punomoći mogli samo skupno zastupati i to samo određene vrste poslova, među kojima i izdavanje garancija. Potvrdio je da su i on i CO bili zaposlenici banke u vrijeme izdavanja sporne garancije. Kad je podnesen zahtjev za naplatu po ovoj garanciji, svjedok više nije bio zaposlen kod tuženika. Što se tiče procedure izdavanja garancije i predaje garancije korisniku, pojasnio je da su garancije i način kako će se iste predati bile dogovorene s klijentima pa tako nije bilo nužno da ovlaštene osobe potpisuju dokument pred strankom. Naveo je da se, koliko mu je poznato, klijentima nisu davale generalne punomoći temeljem kojih su garancije potpisivane, a ako je klijent pitao banku da mu predoči punomoć, ona bi mu bila predočena. U odnosu na izgled ovdje sporne garancije primijetio je da jedino nedostaje ime i prezime te funkcije u banci potpisnika garancije, dok ostalo izgleda kao memorandum banke. Svjedok je naveo da nema saznanja o isplatama zajmova sa računa tužitelja na račun Sladović d.o.o. niti ima saznanja o tome je li Sladović d.o.o. podnio banci zahtjev za izdavanje ove garancije i je li garancija bila zavedena u evidenciji garancija banke. Dodao je da nije imao saznanja o tome da CO samostalno potpisuje garancije te misli da banka nije mogla otkriti i spriječiti ovakvo postupanje CO jer je on to samostalno radio. Banka je vrlo brzo nakon što je saznala za takvo njegovo postupanje protiv njega u veljači 2022. podnijela kaznenu prijavu, a za to je banka saznala kad je u banku došla jedna takva garancija na naplatu i kad je utvrđeno da ona nije zavedena u poslovnim knjigama banke. Tada je CO upravi banke priznao da je izdao veći b roj garancija te je dao njihov popis.

15. Saslušan kao stranka u postupku, zastupnik po zakonu tužitelja RO je naveo da je na mjestu direktora tužitelja od lipnja 2023., vlasnik je njegova supruga, dok je ranije vlasnik društva bio OO, a direktor AO. Iskazao je da je spojio tužitelja sa tuženikom preko CO i zatražio da sklope ugovor o zajmu sa Sladović d.o.o. uz izdavanje bankarske garancije. Naveo je da je sklopljeno nekoliko takvih ugovora i da su pozajmice vraćene, nakon čega su CO vraćene garancije, dok pozajmica koja je predmet ovog spora nije vraćena. Što se tiče izdavanja bankarske garancije pretpostavlja da su istu potpisale ovlaštene osobe, a bio je osobno prisutan sa tadašnjim direktorom tužitelja u uredu kod CO kad je tužitelju predana garancija. Dodao je da je tužitelj od Sladović d.o.o. zahtijevao vraćanje zajma, na što se to društvo oglušilo pa je tužitelj pokrenuo postupak naplate po garanciji. Naveo je da su ujedno prijavili potraživanje u predstečajnom postupku nad Sladović d.o.o., a bilo kakav drugi postupak protiv njih smatrali su gubljenjem vremena i novca jer su imali garanciju. S obzirom da tuženik tužitelju nije isplato zahtijevani iznos po bankarskoj garanciji, za tužitelja je u toj visini nastala šteta. U odnosu na samu garanciju iskazao je da niti tadašnji direktor tužitelja niti on prilikom preuzimanja garancije nisu pitali CO tko je potpisnik niti su te podatke provjeravali u sudskom registru jer su od osobe sa najvišom funkcijom u banci dobili garanciju. Da se radi o osobi sa najvišom funkcijom u banci ranije je provjerio, ali nije čitao sve podatke. Naime, ranije je tužitelj sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom, a taj je ugovor potpisao CO kod javnog bilježnika, što je direktoru tužitelja poznato jer je on upoznao tadašnjeg osnivača tužitelja sa CO pa je, kako se u to vrijeme zatekao u Zagrebu, zajedno sa njima išao kod javnog bilježnika. Ne sjeća se je li u tom ugovoru o kreditu CO naznačen kao jedina osoba koja je ovlaštena zastupati tuženika ili je uz njega još netko naveden tko je eventualno imao deponiran potpis kod javnog bilježnika.

16. Sud je iskaze svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja u odnosu na odlučne činjenice neposredno ocijenio kao iskrene, uvjerljive te međusobno suglasne i dosljedne. Osim toga, njihovi iskazi nisu proturječni niti materijalnim dokazima u spisu.

17. Prema odredbi čl. 1039. st. 1. i 2. ZOO bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.

18. Ovdje sporna bankarska garancija sadrži sve sastojke u skladu sa citiranom odredbom jer je u njoj sadržana pisana obveza na plaćanje kojom se banka kao garant obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika istome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Garancija sadrži potpis jedne od osoba ovlaštenih za zastupanje tuženikove podružnice u Hrvatskoj, odnosno potpis CO koji je ujedno krivotvorio potpis druge osobe. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja, prema uvjerenju ovog suda, ne proizlazi da je tužitelj znao ili mogao znati da je taj drugi potpis krivotvoren, odnosno da garanciju nisu potpisale dvije osobe ovlaštene za zastupanje tuženikove podružnice. Takvo uvjerenje proizlazi prije svega iz činjenice da je sve u vezi izdavanja garancije dogovarano sa CO koji je bio jedna od dvije osobe ovlaštene za zastupanje tuženikove podružnice u Hrvatskoj, da se sva komunikacija odvijala preko službenog e-maila banke, kao i da je banka i ranije tužitelju izdavala garancije koje su banci bile vraćene nakon podmirenja obveza od strane Sladović d.o.o. prema tužitelju. Osim toga, tužitelju je garancija predana u službenim prostorijama banke pa stoga, kada se ima u vidu činjenica da je garancija izdana na memorandumu banke sa otisnutim pečatom banke, zaključak je suda da tužitelj odnosno njegov tadašnji direktor uistinu nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost potpisa na garanciji.

19. Okolnost da na garanciji nisu naznačeni podaci o osobama ovlaštenim za zastupanje društva, odnosno da nisu navedeni ime, prezime i funkcija tih osoba na mjestu potpisnika u skladu s čl. 241. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. – službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24.) na utječe na valjanost danog očitovanja niti je tužitelj zbog izostanka navedenih podataka imao razloga sumnjati u vjerodostojnost predane mu garancije. Osim toga, sve kada bi na garanciji i bili navedeni podaci o ovlaštenim osobama za zastupanje tuženika, tužitelj svakako ne bi mogao znati da je jedan od potpisa krivotvoren, a u situaciji kad se u službenim prostorijama banke preuzima garancija, provjera identiteta potpisnika te isprave nije uobičajena. Stoga tužitelj svojim postupanjem u konkretnom slučaju nije propustio primijeniti potrebu mjeru dužne pažnje u skladu s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO.

20. Kako CO u konkretnom slučaju nije postupao kao tuženikov punomoćnik, već kao osoba ovlaštena zastupati tuženika na temelju njegovih pravila kao pravne osobe (čl. 308. st. 2. ZOO) odnosno kao osoba ovlaštena zastupati inozemnog osnivača u poslovanju podružnice, neosnovano tužitelj ističe da bi mu za izdavanje garancije bila potrebna posebna punomoć u smislu odredbe čl. 315. st. 4. ZOO.

21. Bankarska garancija kao samostalna ugovorna obveza (samostalna obveza banke prema korisniku, kojem se na pisani zahtjev banka obvezuje pod ugovornim uvjetima isplatiti korisniku određeni novčani iznos, neovisna kako o odnosu banke i nalogodavca, tako i o odnosu nalogodavca i korisnika garancije) i kao jednostrano obvezujući ugovor nastaje kao i svaka druga ugovorna obveza prihvatom ponude u smislu čl. 262. ZOO. Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora, učinjen određenoj osobi, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora (čl. 253. st. 1 ZOO), a u ovom konkretnom slučaju takvu pisanu ponudu je tužitelj prihvatio.

22. Suprotno shvaćanju tuženika, u konkretnom su slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 260. st. 1. ZOO prema kojoj, iako je ponudu za sklapanje predmetne garancije koju je tužitelj prihvatio za tuženika dala neovlaštena osoba, ova ponuda tuženika obvezuje. Naime, kako je prethodno izloženo, predmetna je garancija ispisana na poslovnom papiru tuženika kojim se on redovito služi u svom poslovanju, potpisana je na uobičajeni način, odnosi se na posao kojim se tuženik redovito bavi, a tužitelj nje znao odnosno nije mogao znati da je garanciju potpisala neovlaštena osoba jer je jedan od potpisa krivotvoren.

23. Budući da je u konkretnom slučaju relevantan odnos između tužitelja kao korisnika garancije i banke kao garanta jer se banka korisniku garancije obvezala isplatiti novčanu obvezu, tuženik (banka) ne može tužitelju (korisniku garancije) isticati prigovore koje bi nalogodavatelj (Sladović d.o.o.) mogao isticati prema korisniku garancije. Stoga banka ne može odbiti isplatu ističući da korisnik nije ispunio svoju obvezu iz glavnog ugovora. Jedino što bi banka mogla isticati jest prigovor da nije ispunjen uvjet iz garancije. Međutim, u konkretnom je slučaju riječ o bezuvjetnoj garanciji. Prema tome, neodlučni su tuženikovi navodi da je garancija izdana dvije godine od sklapanja Okvirnog ugovora o pozajmici od 20. kolovoza 2019. (list 75. spisa) i da tužitelj, nakon što mu je tražbina u predstečaju nad Sladović d.o.o. osporena (list 76., 87.-97. spisa) nije pokrenuo sudski spor radi utvrđenja osnovanosti svoje tražbine.

24. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je tužiteljev zahtjev za isplatu po garanciji osnovan jer ista obvezuje tuženika (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama pod brojem Pž-2679/23 od 24. siječnja 2024., Pž-3137/23 od 2. travnja 2025.).

25. Podredno, ako bi se prihvatilo stajalište tuženika da sporna garancija ne proizvodi učinke, tužitelj bi, prema uvjerenju suda, od tuženika osnovano mogao potraživati naknadu štete koja mu je nastala zbog nenaplativosti garancije, a primjenom odredbi vezanih uz prekoračenje granica ovlaštenja u zastupanju iz čl. 311. ZOO. Naime, kako je prethodno navedeno, CO je bio osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, ali je njegovo ovlaštenje bilo ograničeno na način da je za zastupanje bio ovlašten skupno s još jednim zastupnikom podružnice, konkretnom sa ŠO. Kad zastupnik prekorači ovlaštenje, zastupani je u obvezi samo ako prekoračenje odobri (čl. 311. st. 1. ZOO), a ako zastupani odbije odobrenje (tuženik u konkretnom slučaju osporava da bi odobrio radnju CO), tada zastupani i zastupnik solidarno odgovaraju za štetu koju je tužitelj pretrpio jer tužitelj nije znao niti morao znati za prekoračenje ovlaštenja (čl. 311. st. 5. ZOO).

26. CO je garancije krivotvorio postupajući kao tuženikov zaposlenik. Da je CO bio zaposlenik tuženika potvrdili su i svjedok CO i svjedok ŠO pa stoga suprotne tvrdnje tuženika (da tužitelj nije dokazao da je CO bio zaposlenik tuženika) sud smatra usmjerenima na otklanjanje od sebe eventualne odgovornosti za štetu. Naime, tuženikova odgovornost podredno proizlazi i iz odredbe čl. 1061. st. 1. ZOO prema kojoj za štetu koju zaposlenik u radu ili u vezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je u trenutku prouzročenja štete radio, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji odgovornost zaposlenika isključuju. U ovom konkretnom slučaju tuženik ne ističe da bi postojali razlozi za isključenje Zadražilove odgovornosti, a štetu je tužitelju prouzročio CO, prekoračujući granice ovlaštenja za zastupanje tuženika i kao njegov zaposlenik, na način da mu je, kao osiguranje povrata pozajmica, izdao nenaplativu bankarsku garanciju. S obzirom da zajmoprimac tužitelju pozajmljeni iznos nije vratio, a izdana je garancija, prema shvaćanju tuženika bez pravnog učinka, tužitelj je oštećen za iznos koji bi po predmetnoj garanciji imao pravo naplatiti, pri čemu postoji i uzročno- posljedična veza između postupanja CO i štete prouzročene na ovaj način tužitelju.

27. Netočne su tuženikove tvrdnje iz podneska od 15. rujna 2025. da je tužitelj samo u jednoj rečenici tužbe spomenu pravnu osnovu naknade štete i da se o tome u ovom postupku nije raspravljalo niti su se izvodili dokazi. Naime, iako nije dužan navesti pravni osnov tužbe, tužitelj je u tužbi naveo i odredbu čl. 1061. ZOO navodeći da je CO, krivotvorenjem potpisa na garanciji, kao zaposlenik tuženika uzrokovao štetu tužitelju kao trećoj osobi, a o ovoj se pravnoj osnovi raspravljalo na svim ročištima u postupku te su se izvodili dokazi i na te okolnosti.

28. Nadalje, iako je tužitelj u podnesku od 4. rujna 2025. pored zahtjeva za isplatu utuženog iznosa po osnovi bankarske garancije istaknuo u formi eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva zahtjev za naknadu štete u istom iznosu, kojoj preinaci se tuženik protivio, sud je strankama na ročištu održanom 25. rujna 2025. ukazao da se zapravo ne radi o preinaci tužbe isticanjem eventualno kumuliranog zahtjeva jer se radi o istom zahtjevu za isplatu samo temeljem različitih osnova.

29. Obzirom na sve navedeno, valjalo je tuženika obvezati ovom presudom na isplatu utuženog iznosa. Kako je tužitelj zahtjev za plaćanje po garanciji tuženiku podnio 20. travnja 2023., a njime je od tuženika zahtijevao da mu odmah po primitku zahtjeva isplati navedeni novčani iznos, to tužitelj, osim što je osnovan njegov zahtjev za isplatu utuženog iznosa (koji proizlazi i iz poslovnih knjiga tužitelja), osnovano potražuje i isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos od 21. travnja 2023. do isplate. Pri tome je stopa zateznih kamata određena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO u visini stope mjerodavne za odnose iz trgovačkih ugovora.

30. Slijedom izloženog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

31. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, ne pripada mu pravo na naknadu zatraženih troškova postupka, već je on te troškove dužan nadoknaditi tužitelju (čl. 154. st. 1. ZPP).

32. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 8.037,04 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i troškovi zastupanja na ročištima 6. svibnja 2025., 8. srpnja 2025. i 25. rujna 2025. u iznosima od po 8.037,04 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% i za troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 EUR iznosi 40.848,81 EUR.

33. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 4. rujna 2025. jer je sud isti ocijenio kao nepotreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP. Nisu mu priznati niti troškovi sudske pristojbe za tužbu preko iznosa od 663,61 EUR do zatraženog iznosa od 678,88 EUR (za iznos od 13,27 EUR) koji se odnosi na pristojbu za rješenje budući da se radi o izdatku koji je tužitelju nastao isključivo njegovim propustom da dužnu pristojbu plati odmah prilikom podnošenja tužbe. Stoga taj trošak ne može pasti na teret protivne strane.

34. Tužitelj nije potraživao naknadu troškova sudske pristojbe za presudu pa stoga o istima sud niti nije odlučivao (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP).

35. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO. Zatezna kamata je određena u visini stope mjerodavne za ostale odnose jer se radi o tražbini proizašloj iz vođenja sudskog spora, a ne o traži proizašloj iz trgovačkog ugovora. Preko visine te stope zatezne kamate sud je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

36. Obzirom na izloženo, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke.

U Zagrebu 20. listopada 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.