REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1471/2023-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JD iz [adresa], **.**.2009., OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Alojzu Jančiku iz Zagreba, Marka Stančića 13, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 20. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.671,91 EUR (sedamtisućašestosedamdeset- jedaneurodevedesetjedancent), sa zakonskim zateznim kamatama, koja se određuje po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a tekućom kako slijedi:
- na iznos od 2,71 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 1,12 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 6,67 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 9,72 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 14,95 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 7,09 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 4,20 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 8,24 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 2,31 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 2,61 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 6,12 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 32,74 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 14,91 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 37,58 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 41,06 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 42,64 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 38,30 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 39,13 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 32,49 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 27,61 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 28,91 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 31,48 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 31,26 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 28,65 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 33,54 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 37,46 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 43,03 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 41,75 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 49,31 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 47,88 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 50,67 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 74,88 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 69,89 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 77,14 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 72,37 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 64,71 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 80,88 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 101,46 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 86,89 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 92,00 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 85,50 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 86,67 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 114,25 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 113,92 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 136,37 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 124,84 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 112,22 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 110,86 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 109,89 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 115,91 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 121,16 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 121,86 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 118,23 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 120,68 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 122,36 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 119,54 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 120,28 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 118,17 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 113,59 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 118,47 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 120,81 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 119,17 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 109,97 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 117,78 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 118,47 eura od dana 1. listopada 2015.
- na iznos od 115,40 eura od dana 30. travnja 2013.
- na iznos od 105,88 eura od dana 31. svibnja 2013.
- na iznos od 105,64 eura od dana 30. lipnja 2013.
- na iznos od 107,98 eura od dana 31. srpnja 2013.
- na iznos od 111,73 eura od dana 31. kolovoza 2013.
- na iznos od 116,92 eura od dana 30. rujna 2013.
- na iznos od 114,24 eura od dana 31. listopada 2013.
- na iznos od 116,14 eura od dana 30. studenoga 2013.
- na iznos od 118,29 eura od dana 31. prosinca 2013.
- na iznos od 102,65 eura od dana 1. siječnja 2014.
- na iznos od 105,08 eura od dana 28. veljače 2014.
- na iznos od 104,28 eura od dana 31. ožujka 2014.
- na iznos od 101,60 eura od dana 30. travnja 2014.
- na iznos od 100,74 eura od dana 31. svibnja 2014.
- na iznos od 101,13 eura od dana 30. lipnja 2014.
- na iznos od 104,18 eura od dana 31. srpnja 2014.
- na iznos od 106,74 eura od dana 31. kolovoza 2014.
- na iznos od 106,21 eura od dana 30. rujna 2014.
- na iznos od 108,43 eura od dana 31. listopada 2014.
- na iznos od 109,93 eura od dana 30. studenoga 2014.
- na iznos od 109,05 eura od dana 31. prosinca 2014.
- na iznos od 110,26 eura od dana 31. siječnja 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 28. veljače 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 31. ožujka 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 30. travnja 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 31. svibnja 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 30. lipnja 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 31. srpnja 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 31. kolovoza 2015.
- na iznos od 110,26 eura od dana 30. rujna 2015.
do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 3.652,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.870,00 EUR (tisućuosamstosedamdeseteura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2025. pa do dana isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO – a, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 21. rujna 2007., kao korisnik kredita, s tuženikom, društvom Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, ranije Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 038-50-4406016(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim ugovorom se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 92.280,00CHF(švicarskih franaka),u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan isplate, dok se tužiteljica obvezala isti kreditni iznos s pripadajućim kamatama vratiti tuženiku u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu, pri čemu se određuje kako je predmetni kredit ugovoren kao stambeni kredit. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu, stranke da su ugovorile da je rok otplate predmetnog kredita 360 mjeseci te je odredbom čl. 7. st. 1.Ugovora o kreditu utvrđeno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća, sve sukladno otplatnom planu. Po sklapanju Ugovora o kreditu, tuženik da je tužitelju izdao i prvi otplatni plan kredita. Tužiteljica da je u međuvremenu, promijenila svoje prezime, u odnosu na period u kojem je sklopila Ugovor o kreditu. Ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala plaćati tuženiku kamatu, sukladno odredbama čl. 2. Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 2. st. 1.Ugovora o kreditu, propisano je kako kamatna stopa iznosi 4,95% godišnje kao i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća.
1.1. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja, Potrošač –Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, a među kojima je i ovdje tuženik, a koji se postupak pred Trgovačkim sudom u Zagreb uvodio u kolektivnom sporu u skladu s odredbamačl.131 do čl. 141B Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr. dalje ZZP/07), Trgovački sud u Zagrebu je dana 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/12(dalje u tekstu: presuda Trgovačkog suda u Zagrebu), a koja je potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13od dana 13. lipnja 2014. (dalje u tekstu presuda Visokog trgovačkog suda),koje su opet potvrđene presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015.Tim pravomoćnim presudama utvrđeno je da su tuženici iz tog predmeta, među kojima se navodi i tuženik iz ovog predmeta i to u razdoblju od 10.rujna 2003.do 31.prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženici kao kreditori s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Odredbe o promjenjivosti kamatne stope su u ugovor unijete na inicijativu banke (tuženika) kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužiteljica, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri prema kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu, a nije utvrđena niti metoda izračuna tih parametara. Temeljem takvih utvrđenja u citiranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno kako je 4.tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., odnosno ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima (ugovore o potrošačkom kreditiranju) u kojima su se nalazile ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, iako su potrošačima isplaćivani iznosi u kunama i anuiteti su plaćani u kunama, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama čl. 81, 82 i 90. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), a od 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno kako je 4.tužena Raiffeisenbank Austria d.d.., odnosno ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovor imao kreditima koristio ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica –švicarski franak. Prethodno navedeni postupci vođeni su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, koja tužba je propisana odredbom čl. 502.a Zakona o parničnom postupku važećeg uto vrijeme(NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, dalje u tekstu: ZPP),stoga se tužiteljica, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP te u skladu s odredbom čl. 138 a ZZP/07 odnosno čl. 118 ZZP/14poziva na pravna utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda kojima su u kolektivnom sporu utvrđene povreda prava i interesa potrošača, a kojima je u ugovorima o potrošačkim kreditima ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Dakle, Naslovni sud vezan je prethodno navedenim pravnim utvrđenjem iz predmetnih pravomoćnih presuda, a koja pravna utvrđenja, prema istoj odredbi imaju izravan učinak i na ovaj postupak. Dakle, ništetne su sljedeće odredbe Ugovora o kreditu:
- odredbe o promjenjivosti kamatne stope, uslijed čega se predmetni Ugovor ima primjenjivati bez učinaka promjenjivosti kamatne stope
- odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Slijedom iznesenog, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,95 %, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u euro valutu, zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Odredbom čl. 11b Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac je za tužiteljičin Ugovor o kreditu prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3.23% i to od 1. siječnja 2014., stoga je tuženik od toga datuma morao obračunavati kamatu po toj sniženoj fiksiranoj kamatnoj stopi, a do tada početno ugovorenu kamatnu stopu. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi o obvezi povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u euro valutu za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To znači da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije i to prema ugovorenom tečaju kune prema švicarskom franku na dan isplate kredita (početni tečaj).
1.2. Tužiteljica i tuženik su dana 28. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu KONV-01/2016 (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) kojim je Ugovor o kreditu konvertiran u valutu euro sukladno ponudi tuženika, a na koju je tuženik bio obvezan temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Provedbom konverzije i zaključenjem Dodataka Ugovoru o kreditu tužiteljica se ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje Dodatka predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije odnosno do dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu. O tome je i Vrhovni sud RH iznio svoj stav u obrazloženju odluke Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Također, tuženik nije u okviru provedene konverzije u cijelosti vratio tužiteljici preplaćeni iznos, nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. U vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu još uvijek nije bila donesena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., a kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.
1.3. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici povećavao kamatnu stopu sve do 1. siječnja 2014., kada je zakonski fiksirana kamatna stopa na 3,23%, pa do dana konverzije odnosno sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu. Unatoč tom zakonskom smanjenju kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, preplata uslijed povećanja kamatnih stopa se nastavila i nakon 1. siječnja 2014., jer se ta fiksirana kamatna stopa od 3.23% primjenjivala na nezakonito povećanu glavnicu do koje je došlo zbog ranijih ništetnih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi. Tužiteljica je uslijed ništetnosti kamatnih stopa preplatila svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta. Nadalje, tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF prema kuni, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta, koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF prema kuni uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita.
1.4. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, konačno precizirala nakon provođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u podnesku od 6. lipnja 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF isplati iznos od ukupno 11.324,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, 11.324,28 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim na pojedine iznose kako je pobliže navedeno pod točkama I. i II. izreke presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 21.09.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 038-50-4406016 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 92.280,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Također navodi da nije sporno da su stranke dana 28.01.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 038-50-4406016, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. I.
2.1 U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, tuženik navodi da je je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatnu stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
2.2. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):
a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
2.3. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
2.4. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da je čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 28.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.
2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 038-50-4406016 od 21. rujna 2007., Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu od dana 28. siječnja 2016., Izjavu o prihvatu konverzije od dana 18. studenoga 2015., početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, pregled uplata po kreditu/specifikacija uplata, planove otplate s promjenjivim kamatnim stopama, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, u reklamni materijal tuženika za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, brošuru tuženika Stambeni krediti ERSTE BANKE, u Informaciju tuženika Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, pročitao je pisani iskaz svjedokinje gđe MD, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV-136/2020, e- mail korespondenciju gđe MD upućenu nadležnim službama, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 21. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262/60/51400607-5102808100, temeljem kojeg se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 92.280,00 CHF(švicarskih franaka), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan isplate, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa
- da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća,
-da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 4,95% godišnje kao i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika
-da su tužiteljica i tuženik 28. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR
5. Među strankama je sporno:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CH ), ništetne
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije
- da li je nastupila zastara potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula J i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŠD i HD od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača na strani tužiteljice, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trebala novčana sredstva za kupnju njezine prve nekretnine tj. stana u kojem i danas živi. Kada se došla u banku tuženika raspitati o mogućnostima ishođenja kredita, od strane bankarskog službenika kojem se u vezi toga obratila, preporučen joj je kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji. Ona se odlučila za tu vrstu kredita jer joj je bio preporučen od strane bankarskog službenika, a i njoj se u to vrijeme učinio povoljan i prema svojim prihodima zaključila je da će ga moći otplaćivati. Od strane bankarskog službenika tom prilikom nije bila ni na koji način upozorena na mogućnost nekontroliranog rasta CHF-a u budućnosti, a niti je ona to mogla u to vrijeme predvidjeti, a da je o tome bila informirana sigurno ne bi zaključila takvu vrstu kredita. Pisani ugovor o kreditu ovjerila je kod javnog bilježnika i kada mi je uručen pisani ugovor, nije više imala mogućnosti o pojedinim odredbama ugovora pregovarati s bankarskim službenikom, niti su joj iste bile pojašnjene od strane javnog bilježnika. Tijekom otplate rata joj je počela znatno rasti tako da joj je u neko vrijeme premašivala i njezinu plaću što joj je postalo znatno financijski otegotno. Tijekom 2015., kada je doznala za mogućnost sklapanja sporazuma o konverziji i od strane banke tuženika joj je bilo preporučeno zaključivanje tog sporazuma, ona ga je prihvatila jer joj je to bila jedina mogućnost da si olakšam daljnju otplatu kredita. Po tako konvertiranom kreditu, istoga otplaćuje još i po otplatnom planu trebala bi ga isplatiti do 2037.
10. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao namjenski kredit za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu ,što znači da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
12. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku nije predložio niti jedan dokaz.
13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbom 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
14. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
16. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužiteljica, putem suda, ne bi mogla tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.
17. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
18. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljeni Aneks Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva kasnije i utvrđena. Isto tako, provedena konverzija kao takva, niti odredbe ZID ZPK, ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.
19. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.
20. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.
21. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:
- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže iznose i datume dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i ukupan iznos preplate, te je li tuženik i u kojem iznosu umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom, te je li sve uplate koje je tužiteljica izvršila tuženiku tuženik koristio za zatvaranje obveza po predmetnom kreditu.
22. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 25. listopada 2025. proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 57.803,84 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.671,91 EUR.
22.1. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.
22.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 27.518,77 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.652,37 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 038-50- 4406016 (list 71-74 spisa) iznosi 49.036,96 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 374.253,90 HRK. Iznos preostale glavnice prema obračunu banke iznosi 78.870,37 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 346.735,13 HRK. Razlika između iznosa 374.253,90 HRK i iznosa 346.735,13 HRK je 27.518,77 HRK.
b) Prema Dodatku broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 038-50-4406016 (list 71- 74 spisa) utvrđen je više plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.0215. Tražbina Kreditora temeljem konverzije iznosi 2.225,16 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 16.982,57 kn.
23. Tužiteljica niti tuženik nisu imali primjedbi na računski dio navedenog nalaza i mišljenja vještaka, te je tužiteljica , u podnesku od 19. prosinca 2024., u skladu s istim, precizirala tužbeni zahtjev, prema kojem, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu potražuje od tuženika iznos od ukupno 11.342,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta do isplate, dok je tuženik, na glavnoj raspravi od 11. ožujka 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.225,16 EUR, s osnove preplate priznate tužiteljici Sporazumom o konverziji.
24. Međutim, bez obzira što je tuženik naprijed navedeni prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.225,16 EUR, s osnove preplate priznate tužiteljici Sporazumom o konverziji istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka, te je stoga prekludiran u postavljanju istog, ovaj sud je pravnog stava da je u iznos preplate koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF potrebno uračunati preplatu koju je tuženik priznao tužiteljici Sporazumom o konverziji, jer je za taj iznos tužiteljica već obeštećena, te je stoga odredio dopunsko vještačenje kojim je naložio vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da u izračunatu preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužiteljici u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredbama čl. 171. i 172. ZOO-a
25. Iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 7. svibnja 2025. proizlazi da, ukoliko uzmemo u obzir potraživanje tužiteljice za zatezne kamate i preplatu s osnove valutne klauzule te umanjimo za preplatu iz konverzije, te ukoliko uzmemo u obzir razliku u iznosu preostale glavnice dobivamo sljedeće:
- zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 2.687,13 EUR,
- više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 7.671,91 EUR, pri čemu valja na glasiti i da je vještak u svojem nalazu i mišljenju tabelarno prikazao i pojedinačno svaki više plaćeni iznos anuiteta, te datum dospijeća istog
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.225,16 EUR.
- ukoliko zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo ukupno 8.133,88 EUR
- ukoliko bi u obzir uzeli i razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 3.652,37 EUR sveukupna razlika iznosila bi 11.786,25 EUR.
26. Tužiteljica nije imala primjedbi na dopunski na nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s tako dopunjenim nalazom i mišljenjem, konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 6. lipnja 2025. Tuženik nije imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod ranijih primjedbi koji su pravne prirode.
27. Sud je tako dopunjeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.
28. Po stavu ovog suda, iako je vještak u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, tužiteljica nema pravo na isplatu tog potraživanja jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, te u dijelu u kojem je za preplatu priznatu tužiteljici Sporazumom o konverziji umanjio ukupni iznos preplate uzevši u obzir i razliku preostale glavnice po konverziji.
29. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je sljedeće:
- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 7.671,91 EUR,
-da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji , tj. 30.9.2015., iznose u apsolutnom iznosu 2.687,13 EUR, pri čemu je vještak i tabelarno prikazao pojedinačne iznose više plaćenih anuiteta na koje teče zakonska zatezna kamata i datume dospijeća istih,
- da je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 2.225,16 EUR, te
-da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 8.133,38 EUR.
30. Tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 6. lipnja 2025. potražuje iznos glavnice od ukupno 11.324,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine više plaćene anuitete od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pri čemu je iznos zatraženih kamata umanjila za iznos preplate po konverziji u iznosu od 2.225,16 EUR , i to, redom kako su navedene obveze nastale.
31. Ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud je utvrdio osnovanim za iznos glavnice od 7.671,91 EUR, koji iznos, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, predstavlja ukupnu visinu preplate s osnove valutne klauzule, a na koji iznos, sukladno odredbi odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužiteljici pripadaju i zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, umanjene za iznos preplate priznate po konverziji. S obzirom da je je tužiteljica u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 6. lipnja 2025. zatražene zakonske zatezne kamata na pojedine iznose anuiteta koji joj pripadaju s osnove preplate umanjila za iznos preplate priznate u konverziji, redom kako su obveze nastajale, a što je u precizirala u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljica valjalo je usvojiti, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
32. Kao što je naprijed navedeno, tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu zahtijeva iznos od ukupno 11.324,28 EUR, koji iznos obuhvaća i potraživanje s osnove razlike u glavnici u iznosu od 3.652,37 EUR, taj dio tužbenog zahtjeva, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama zatraženim na taj iznos od 1. listopada 2015., valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom II.
33. Odlučujući o troškovima postupka, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu. U ovom sporu tužiteljica je u odnosu na osnovu uspjela u omjeru od 100%, a glede visine u omjeru od 68 % (dosuđenih 7.671,91 EUR, a zatraženih 11.324,28 EUR) što znači da tužiteljičin konačni uspjeh u odnosu na tuženika iznosi 100% + 68% = 168:2 (osnova i visina)= 84% dok uspjeh tuženika iznosi 16 %, te je stoga tuženik , razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu, dužan nadoknaditi tužiteljici 84% parničnog troška.
34. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 6.9.2024., 19.12.2024., i 6.6.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 17.9.2024., 11.3.2025. i 9.9.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR za svako, što ukupno iznosi 1.400,00 EUR. Navedeni iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % , tj. u iznosu od 350,00 EUR , što ukupno iznosi 1.750,00 EUR. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici 84% navedenog parničnog troška, što iznosi 1.470,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 400,00 EUR, koji trošak je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici u cijelosti, bez obzira na uspjeh u sporu, tako joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.870,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
U Pregradi, 20. listopada 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika