REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1005/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Grafu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Alija Hrastinski & Graf, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po TŠ, zamjenici Općinskog građanskog državnog odvjetništva u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1111/2015-47 od 28. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao djelomično neosnovane žalbe tužiteljice i tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1111/2015-47 od 28. travnja 2025. u dijelu pod točkom I. alineom 2. izreke (dijelu u kojem je odlučeno o imovinskoj šteti) te u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je kao neosnovan odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog izmakle koristi.

i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćaju se kao djelomično osnovane žalbe tužiteljice i tuženice te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1111/2015-47 od 28. travnja 2025. u dijelu pod točkom I. alineom 1. izreke i dijelu u kojem je odlučeno o neimovinskoj šteti) i u točki III. izreke, pa se u tom ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalih u povodu pravnih lijekova odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

- na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti 22.471,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

- na ime naknade imovinske obične (stvarne) štete 4.114,51 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 20.000,00 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao i sa zahtjevom za naknadom imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim.

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Protiv odbijajućeg dijela ove presude u kojem je kao neosnovan odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi ( dio točke II. izreke) i odluke o troškovima postupka ( točka III. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda, u pobijanom dijelu, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude ( točke I. izreke) i odluke o troškovima postupka ( točka III. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana, u pobijanom dijelu preinači na način da se zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine “ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe žaliteljica su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljica, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka ( čl. 365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda samo djelomično zakonita i pravilna i to u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevima tužiteljice za naknadu imovinske (obične) štete ( točka I. alinea 2. izreke) te o njenom zahtjevu za naknadu imovinske štete zbog izgubljene koristi ( točka II. izreke), dok u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske štete ( točka I. alinea 1. izreke) ona, zbog za sada, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene navode obje žaliteljice u dijelu u kojem ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. Žalbe žaliteljica nisu osnovane niti u dijelu u kojem ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu obične imovinske štete i dijelu u kojem je odlučeno o njenom zahtjevu za naknadu imovinske štete na ime izmakle koristi, obzirom na to da je sud prvog stupnja odlučujući o tim zahtjevima tužiteljice raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjele umanjiti ni žaliteljice svojim žalbama.

9. Suprotno žalbenim navodima žaliteljica u ovom postupku u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu obične imovinske štete i imovinske štete na ime izmakle koristi niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužiteljice da se tuženici naloži naknaditi joj štetu ( imovinsku i neimovinsku) koju trpi postupanjem tuženice donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 139/10 – dalje: ZOJO) i Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 112/12 – dalje: ZOPVZOJO), kojima je najprije ustrojena služba javnih ovršitelja, a potom i ukinuta, propustivši pri tome riješiti i pravne posljedice u koju su dovedeni imenovani javni ovršitelji – u konkretnoj situaciji tužiteljica i njezina legitimnim očekivanja, pod kojima se podrazumijeva opće pravno načelo formirano u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca zaštićenih odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koje načelo legitimnih očekivanja je izraženo i pojašnjeno u odlukama Suda pravde Europske unije u predmetima C-74/4, C-104/89, C-37/90, T-66/96, T-221/97, T-203/96, T-271/04, C-81/72 i C-286/12, smatrajući tuženicu odgovornom za tu štetu temeljem odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16 - dalje: ZSDU) u vezi odredbi čl. 1046., čl. 1089. i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO).

11. U ovom postupku, obzirom i na žalbene razloge žalitelja, nije sporno:

- da je tužiteljica 12. srpnja 2011. položila javnoovršiteljski ispit s pohvalom;

- da je na ime naknade troškova polaganja ovog ispita platila 2.200,00 kn ( 292,00 eura);

- da je 24. studenoga 2011., na zahtjev Ministarstva pravosuđa Državni zavod za statistiku tužiteljici kao imenovanom javnom ovršitelju dodijelio matični broj subjekta;

- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Urbroj:

514-03-01-03/2-11-1 od 20. prosinca 2011. tužiteljici kao javnom ovršitelju sa službenim sjedištem u [adresa], određen početak rada s danom 1. siječnja 2012.,

- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Urbroj:

514-03-01-02-12-38 od 20. lipnja 2012. izmijenjeno rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Urbroj: 514-03-01-03/2-11-19 od 29. prosinca 2011. na način da umjesto „1. srpnja 2012.“, kao početak rada se određuje „15. listopada 2011.“,

- da je iz Ugovora o posredovanju između Arting d.o.o. Zagreb i tužiteljice od 24. studenoga 2011. vidljivo da je isti sklopljen radi posredovanja pri najmu nekretnine za javnoovršiteljski ured u vlasništvu GŠ, na adresi u [adresa];

- da je tužiteljica stupila u posjed navedenog poslovnog prostora na temelju Ugovora o zakupu od 24. studenoga 2011.;

- da je zakupodavcu tužiteljica uplatila polog u iznosu od 450 eura;

- da je tužiteljica sklopila i ugovore s T-Com za pružanje ADSL usluge, odnosno kupila različitu opremu za predmetni poslovni prostor, pa je tako kupila 5 reflektora u ukupnom iznosu od 638,85 kuna (84,79 eura), ukrasni buket u iznosu od 29,99 kn ( 3,98 eura), 4 podmetača za stolice u iznosu od 11,96 kn ( 1,59 eura), silver set 2 šalice u iznosu od 79,99 kn ( 10,62 eura), okvire za slike u ukupnom iznosu od 313,86 kn ( 41,66 eura), tepih u iznosu od 699,99 kn ( 92.90 eura), HDD Toshiba Store Alu II, Externi USB u iznosu od 486,99 kn (64,63 eura), kabel u iznosu od 28,46 kn ( 3,78 eura), pisač Lexmark u iznosu od 1.300,00 kn ( 172,54 eura), Switch D-Link 8 u iznosu od 88,88 kn (11,80 eura) i 2 monitora LG u iznosu od 1.610,40 kn (213,74 eura), zidno zrcalo i drveni okvir u iznosu od 198,00 kn ( 26,28 eura) vatrootporni ormar model 080 ključ za iznos od 2.000,00 kn ( 265,45 eura), troškove HT usluge u iznos od

416,19 kn ( 55,24 eura);

- da je imala i trošak plaćene zakupnine za javnoovršiteljski ured za razdoblje od siječnja do svibnja 2012. u iznosu 16.842,30 kn (2.235,36 eura) i trošak izgubljenog pologa zbog raskida ugovora o zakupu u iznosu 3.368,46 kn (447,07 eura);

- da je tužiteljica sukladno odredbama ZOJO i odredbama Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu („Narodne novine“, broj: 41/11 i 118/11 – dalje-Pravilnik) imenovana za javnog ovršitelja;

- da je nakon odgode početka djelovanja javnoovršiteljske službe donesen Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ br. 112/12), te je prestala javnoovršiteljska služba i prije no što su imenovani javni ovršitelji započeli s radom;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-5612/11 (U-I-6274/11, U-I-178/12 i U-I-480/12) od 23. siječnja 2013. odredio zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kn javnim ovršiteljima, među njima i tužiteljici, time da ta zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe imenovane za javnog ovršitelja da u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete;

- da je prema medicinskoj dokumentaciji Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice Dubrava broj: 2012/000247 od 31. siječnja 2012., broj: 2012/001092 od 29. veljače 2012., broj: 2012/001976 od 11. travnja 2012, broj: 2012/003296 od 1. lipnja 2012., broj: 2012/004192 od 12. srpnja 2012., broj: 2012/004791 od 17. kolovoza 2012. tužiteljici dijagnosticiran poremećaj prilagodbe-prolongirana depresivna reakcija, odnosno da je prema nalazu Poliklinike Medikol broj: 7442 od 29. svibnja 2012 i broj: 10653 od 25. srpnja 2012. tužiteljici postavljena dijagnoza: prostrusio disci iv C5C6 Rheumatismus palindromicus;

- da je u ovom postupku međupresudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1111/2015-15 od 25.siječnja 2018., koja je potvrđena presudom ovog suda poslovni broj: Gž-463/2018-2 od 14. siječnja 2019. odlučeno o samoj pravnoj osnovi zahtjeva tužiteljice na način da je utvrđeno da je tuženica Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju trpi tužiteljica zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju, i da će se do pravomoćnosti ove međupresude zastati s raspravljanjem o visini tužbenog zahtjeva i da će se o troškovima parničnog postupka odlučiti kasnijom presudom;

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2069/2019-3 od 18. travnja 2023., kao neosnovana odbijena revizija tuženika i potvrđena navedena presuda ovog suda drugog stupnja i

- da je predmet ovog spora, u nastavku ovog postupka, zahtjev tužiteljice usmjeren na njezin zahtjev za naknadu ove štete ( imovinske i neimovinske).

12. Obzirom na žalbene navode žaliteljica sporno je, je li tužiteljica doista pretrpjela određenu imovinsku, odnosno neimovinsku štetu, koju zahtjeva u ovom postupka, kao i visina te štete.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupanja je na nakon ocijene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP ), kao djelomično osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući da je tuženica na temelju odredbe čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1089. ZOO dužna naknaditi tužiteljici običnu imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 4.114,51 eura jer se tužiteljica na temelju svojih legitimnih očekivanja da će doista započeti s obavljanjem javnoovršiteljske službe izložila plaćanju brojnih nepotrebnih troškova budući je navedenim postupanjem tuženice, koja je propustila riješiti status imenovanih javnih ovršitelja, za nju nastala navedena šteta, koja joj je nesporno nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje vlasništva, i to imovinske u visini koja je potrebna da bi se tužiteljicu vratilo u poziciju u kojoj bi se ona nalazila da takvog miješanja nije bilo. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici na ime naknade ove obične štete pripada pravo na zahtijevanu naknadu u iznosu od 4.114,51 eura budući da visina te štete proizlazi iz dijela dokumentacije koju je tužiteljica priložila uz tužbu, a koje je troškove je trebala snositi obzirom na ispunjenja uvjeta iz Pravilnika.

13.1. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje i da tužiteljici na temelju odredbe čl. 1045., čl. 1046. i čl.1100. ZOO i sve u vezi odredbe čl. 223. ZPP pripada pravo i na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti jer je tužiteljici postupanjem tuženikce povrijeđeno pravo osobnosti u toj mjeri da joj pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade budući je trpjela jake duševne boli zbog stanja nesigurnosti, egzistencijalne zabrinutosti i uznemirenosti koje po svom objektivnom intenzitetu opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u ukupnom iznosu od 22.471,30 eura, a sve zbog stanja u kojem se našla isključivom krivnjom tuženika, a zbog kojeg duševnog stanja je i morala potražiti liječniku pomoć.

13.2. Sud prvog stupnja, nadalje zaključuje i da tužiteljici ne pripada pravo na zahtijevanu štetu u vidu izmakle koristi jer primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP tužiteljica nije dokazala visinu ove štete, pri čemu se sud prvog stupnja poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj. Rev-1469/2019-2 od 28. veljače 2023. prema kojem u situaciji kada je tuženica, postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, po redovnom tijeku stvari izmakla dobit se ne bi mogla ostvarivati pa legitimno očekivanje tužiteljice u ostvarenju dobiti kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije (tako isti sud i u odluci Rev-1532/2014 od 23. siječnja 2018.). Naime, prema shvaćanju navedenog suda da bi se dosudila naknada imovinske štete zbog izmakle dobiti mora postojati objektivna vjerojatnost da bi tužiteljica, da je javno ovršiteljska služba opstala, ostvarila dobitak, odnosno da bi došlo do izmakle koristi. Kod toga projekcije tužiteljice o tome kolika bi dobit postojala i prijepornom razdoblju od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012., ne ukazuju na objektivnu vjerojatnost stjecanja dobitka, radi čega tužiteljica nije dokazala da bi došlo do izmakle koristi u smislu odredbe čl. 8. i 219. ZPP.

14. Pretpostavke o odgovornosti za štetu jesu postojanja subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete.

15. Na temelju odredbe čl. 14. ZSDU štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje

Republika Hrvatska

16. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

16.1. Temeljem odredbe čl. 1089. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a na temelju odredbe čl. 1100. ZOO propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema ( stavak 1.).

Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom ( stavak 2.).

Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 3.).

17. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja ( točka 11. obrazloženja), ocjena je i ovog suda drugog stupnja, a suprotno žalbenim navodima žaliteljica, da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje relevantno za prosuđivanje osnovanosti zahtjeva tužiteljice za naknadu obične imovinske štete i zahtjevu za naknadu imovinske štete na ime izmakle koristi, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na ime naknade obične imovinske štete dosudio naknadu u iznosu od 4.114,51 eura i kada je kao neosnovan obio njezin zahtjev za naknadu štete na ime izmakle dobiti.

17.1. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice, a kako je to i prethodno rečeno u odluci u kojoj je odlučeno o pravnoj osnovi zahtjeva tužiteljice, tuženica je u okolnostima konkretnog slučaja postupila protivno odredbama članka 1. Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - u daljnjem tekstu: Konvencija), kojima je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, čime je u bitnom tuženica postupila i protivno odredbama članka 145. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14 - dalje u tekstu: Ustav), čime je tuženica u odnosu na tužiteljicu koja je na sebe preuzela teret financijskih obveza utemeljenih na legitimnom očekivanju proizašlom iz pravnog akta kojim je imenovana za javnog ovršitelja, postupila i protivno odredbama članka 145. Ustava.

17.2. Kako je tuženica posljedično navedenom propustila da u sklopu takve zakonodavne djelatnosti razriješi pitanje materijalnih i drugih prava javnih ovršitelja nakon ukidanja ZOJO - a na koja je svom zakonodavnom aktivnošću izravno utjecala dajući im ne samo pravo na obavljanje te službe, već i određene obveze (napuštanja druge službe i stvaranje određenih tehničkih preduvjeta), to suprotno žalbenim navodima tuženice, postoji uzročno posljedična veza između postupanja tuženice i štete koju zbog toga trpi tužiteljica, pa tako i ove obične štete, koju je tuženica na temelju odredbe čl. 1045. i čl. 1046. ZOO dužna naknaditi.

17.3. Pri tome, sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženice, kao žaliteljice pravilno zaključuje i o visini te štete koja je za tužiteljicu nastala polaganjem javnoovršiteljskog ispita i materijalnih troškova vezanih za opremanje javnoovršiteljskog ureda, a sve prema navedenom Pravilniku (nabava različite uredske opreme, troškovi plaćanja zakupnine za poslovni prostor, trošak nabavke vatrootpornog ormara, trošak računalne opreme i dr.), pa u takav zaključak suda prvog stupnja nema razloga sumnjati ni ovaj sud drugog stupnja obzirom da je za takav zaključak o visini ove štete sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti tuženica u svojoj žalbi, sve imajući u vidu i odredbe čl. 6. i 7. navedenog Pravilnika kojim je bilo propisano što javnoovršiteljski ured mora imati.

17.4 Osim toga, u odnosu na žalbene navode tuženice u dijelu u kojem ukazuje da je tužiteljica za potrebe javnoovršiteljskog ureda osigurala prostor koji je veći od onog propisanog navedenim Pravilnikom, valja istaknuti da žalba ove žaliteljice nije osnovana niti u ovom dijelu jer je odredbom čl. 4. st. 2. navedenog Pravilnika propisano da javnoovršiteljski ured mora imati najmanje tri prostorije (prijemna prostorija, radna soba i prostorija za arhivu) i sanitarne prostorije i da je najmanja površina javnoovršiteljskog ureda 55 m[2] , što znači da nema zapreke da se za potrebe javnoovršiteljskog ureda osigura i prostor koji je veći od tih najmanje propisanih 55 m[2] , ali je bitno da prostor mora imati najmanje tri prostorije (prijemna prostorija, radna soba i prostorija za arhivu), a što je tužiteljičin poslovni prostor i imao, radi čega je žalbu tuženice valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

18. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, kao žaliteljice, sud prvog stupnja je pravilno kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012., koja bi se prema činjeničnim navodima tužbe sastojala u gubitku zarade javnog ovršitelja u razdoblju od 1. siječnja 2012., kada je sukladno odredbama tada važećeg ZOJO trebala početi raditi kao javni ovršitelj, do 14. listopada 2012., kada je stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima.

18.1. Naime, izmakla korist prema odredbi čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke - da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome postoje li sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovi istih mjerila. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-113/14 od 28. veljače 2018. i Rev 247/2015-2 od 5. studenog 2019.).

18.2. Cijeneći sadržaj ove zakonske odredbe, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja je pravilno, kao neosnovan odbio ovaj dio zahtjeva tužiteljice jer je početak rada tužiteljice kao javnog ovršitelja odgađan s 1. siječnja 2012. na 1. srpnja 2012., a nakon toga na dan 15. listopada 2012., da bi Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, koji je stupio na snagu 15. listopada 2012. bila ukinuta u cijelosti služba javnih ovršitelja, što sve ukazuje da nije ni postojala objektivna izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari tužiteljica zaista ostvarila korist koju zahtjeva u tužbi da nije ukinuta služba javnih ovršitelja. I način na koji tužiteljica u tužbi i tijekom postupka predlaže utvrditi „hipotetičku javnoovršiteljsku zaradu“ već samo za sebe govori da se ne radi o objektivnoj zaradi i izvjesnosti da bi po redovnom tijeku stvari ostvarila korist da nije ukinuta služba javnih ovršitelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2875/2018 od 14. lipnja 2022.).

18.3. Pri tome, u odnosu na žalbene navode tužiteljice valja istaknuti da nema automatizma kojim se prihvaćaju svi oblici štete u situaciji kada je sud utvrdio odgovornost države za štetu već je za svaki pojedini oblik štete nužno da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Stoga činjenica da je tužiteljici priznato pravo na naknadu neimovinske štete i obične štete ne dovodi automatski do zaključka da tužiteljici pripada i pravo na naknadu izmakle koristi, sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, radi čega je u ovom dijelu i žalbu tužiteljice valjalo ocijeniti neosnovanom.

19. Slijedom navedenog, valjalo je u ovom dijelu u kojem je odlučeno o obvezi tuženice naknaditi tužiteljici naknadu imovinske (obične) štete (točka I. alinea 2. izreke) i o zahtjevu tužiteljice za naknadu imovinske štete zbog izgubljene koristi ( točka II. izreke), odbiti, kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

20. Međutim, u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela zbog povrede prava osobnosti navedenim postupanjem tuženice, po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bar za sada, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljici s ove osnove pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 22.471,30 eura ( točka I. alinea 1. izreke pobijane presude).

20.1. Naime, sud prvog stupnja odlučujući o ovom dijelu zahtjeva tužiteljice zaključuje da iz medicinske dokumentacije Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice Dubrava i Poliklinike Medikol te iskaza same tužiteljice proizlazi da je tužiteljici navedenim postupanjem tuženice povrijeđeno pravo osobnosti u toj mjeri da joj pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade budući je zbog kojeg duševnog stanja u koje je dovedena radnjama tuženice morala potražiti liječničku pomoć i posljedično tome je trpjela jake duševne boli zbog stanja nesigurnosti, egzistencijalne zabrinutosti i uznemirenosti koje po svom objektivnom intenzitetu opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u navedenom novčanom iznosu, a sve uz primjenu odredbe čl. 1100. ZOO u vezi odredbe čl. 223. ZPP.

20.2. Međutim, po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja o visini svote odnosno količini stvari, na koju bi stranka u postupku imala pravo kao pravo na naknadu štete, sud prvog stupnja može uz primjenu odredbe čl 233. st. 1. ZPP odlučiti po slobodnoj volji, ali samo za slučaj da se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, što međutim po pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ, sve imajući pri tome u vidu i odredbu čl. 250. ZPP kojom je propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a kojim stručnim znanjem glede pretrpljenih duševnih bolova tužiteljice i njihovog intenziteta sud prvog stupnja, sasvim sigurno ne raspolaže, a niti je o tome moguće utvrditi samo osnovom navedene medicinske dokumentacije, radi čega je i činjenično stanje odlučno za pravilnu odluku o ovom dijelu zahtjeva tužiteljice ostalo, bar za sada nepotpuno utvrđeno.

21. Posljedično navedenom, valjalo je u ovom dijelu, kao osnovanu prihvatiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 370. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom

I. ovog rješenja.

22. Obzirom da je pobijana presuda ukinuta u ovom dijelu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III. izreke.

23. U nastavku ovog postupka sud prvog stupnja pravilno će utvrditi i ove sporne činjenice te će nakon toga u vezi ovog dijela zahtjeva tužiteljice donijeti novu, sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu pri čemu će u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice pravilno utvrditi i uzročnu posljedičnu vezu između postupanja tuženice i duševnog stanja tužiteljice za koje tužiteljica tvrdi da je posljedica takvog postupanja tuženice, sve imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj: Rev-3177/2019 od 24. siječnja 2023. u kojem je glede prava javnihovršitelja na naknadu ove neimovinske štete izraženo shvaćanje da „...u situaciji kada tužiteljica ovaj svoj zahtjev veže isključivo uz zakonodavnu djelatnost tuženice odnosno uz ukidanje predmetnog Zakona o javnim ovršiteljima, tužiteljica nema pravo na naknadu ove štete jer je tuženica ovlaštena da kroz zakonodavnu djelatnost donese odluku o načinu organiziranja i vrsti sistema provođenja ovrhe, pa u takvoj zakonodavnoj djelatnosti nema protupravnosti, a niti iz tih razloga povrede Protokola broj 1 od

20. ožujka 1952. godine uz Konvenciju.“.

24. Odluka o troškovima postupka pod točkom II. ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula - Pola, 20. listopad 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris