REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-4114/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 24. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, uz javnu objavu 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati na ime naknade štete svotu od 10.364,40 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 14.03.2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. ",

u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik TC smrtno stradao u prometnoj nesreći 16. studenog 1977. koju je skrivio osiguranik tuženika ĐC upravljajući osobnim vozilom ZG 202-110 koje je u vrijeme prometne nesreće bilo obvezno osigurano kod tuženika. Rješenjem tužitelja broj MP-276361 od 7. prosinca 1978. članovima obitelji pokojnog osiguranika priznato je pravo na obiteljsku mirovinu, dok je rješenjem MP-276361 od 20. studenog 1996. udovici VC određena obiteljska mirovina počevši od 1. rujna 1991. Za razdoblje od 1. studenog 2022. do 31. prosinca 2024. s osnova obiteljske mirovine isplaćeno je ukupno 10.364,40 eura koji iznos predstavlja štetu za tužitelja. Tužitelj se 21. veljače 2025. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete nastalu u navedenom periodu, ali tuženik je taj zahtjev otklonio. Stoga traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu i naloži tuženoj isplatu iznosa od 10.364,40 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 14. ožujka 2025. do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu nasljednicima iza smrti svojeg osiguranika TC koji je 16. studenog 1977. stradao u prometnoj nezgodi te da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je prouzročilo prometnu nezgodu bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, već smatra da je za donošenje meritorne odluke u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika (ovdje tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina i to čl. 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika. Tuženik ne osporava činjenicu da je odredbom čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu ukupne stvarne štete, ali naglašava i ističe da je odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu to tužiteljevo pravo reducirano na način da od tuženika kao osiguratelja motornog vozila štetnika ima pravo zahtijevati samo štetu u opsegu i visini koju propisuje čl. 27. st. 2. i 3. istog Zakona kojim je propisano da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je konkretnom slučaju lex specialis, regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Dakle, obveza tuženika za naknadu eventualne štete tužitelju, postojala bi samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćivani kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne prometna nezgoda za koju je odgovoran tuženik. Kako u ovom slučaju tužitelj svojem osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu, od koje od tuženika potražuje radi ozljede na radu 70% isplaćene invalidske mirovine, ne postoji nikakva novčana razlika koju bi tuženik u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu bio dužan isplatiti tužitelju. Podredno, tuženik ističe da je zahtjev tužitelja neosnovan i iz razloga što bi pok. osiguranik tužitelja TC da je živ stekao uvjete za starosnu mirovinu, tako da tuženik ni iz tog osnova nije u obvezi tužitelju naknaditi štetu jer je isti rođen je 1947. godine te bi po redovnom tijeku stvari stekao zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu najkasnije 2012. godine, koja je viša od obiteljske mirovine slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Jedino pod uvjetom da bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od obiteljske koju isplaćuje, tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je obiteljska mirovina veća od starosne. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u krivičnu prijavu od 25. studenog 1977. (list 3-5 spisa), u rješenje Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj MO 276361 od 7. prosinca 1978. (list 6-7 spisa), u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj MP-276361 od 20. studenog 1996. (list 8-9 spisa), u obračun HZMO-a o izvršenim isplatama invalidske mirovine od 1. studenog 2022 do 31. prosinca 2024. (list 10 spisa), u izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 11-23 spisa), u zahtjev za naknadu štete od 21. veljače 2025. s povratnicom (list 24-25 spisa) te u utemeljeni odgovor tuženika od 8. travnja 2025. (list 26-27 spisa).

4. Uvidom u rješenje Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj MO 276361 od 7. prosinca 1978. utvrđeno je da je supruzi i djeci pok. TC priznato pravo na obiteljsku mirovinu od 5. prosinca 1977. na dalje, dok je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj MP-276361 od 20. studenog 1996. udovici VC određena obiteljska mirovina počevši od 1. rujna 1991. za razdoblje od 1. studenog 2022. do 31. prosinca 2024.

5. Među strankama je prije svega sporna primjena prava. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatama invalidske mirovine osiguranici prema odredbama čl. 161. u svezi sa čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. - dalje: ZOMO), dok je tuženik stava da je odluku o osnovanosti zahtjeva potrebno donijeti primjenom odredbe čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. – dalje: ZOOP).

6. Sud Europske unije je u svojoj odluci poslovni broj C-371/12 od 23. siječnja 2014. iznio pravno shvaćanje prema kojem se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika.

7. Ovaj sud je na stajalištu da je za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a takav je stav izražen i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice Rev- 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-68/19 od 1. ožujka 2022. i dr. 8. Nije sporno da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

9. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

10. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak tako da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je uređen i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

11. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari o visini štete potrebno je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

12. Odredbom čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a propisana je obveza Društvu za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pri tome se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Prema tome, obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

14. Prema stavu suda teret dokaza kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju. Kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem nije niti dokazao činjenice bitne za donošenje odluke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti, kako je to odlučeno u toč. I izreke presude.

U Zagrebu, 20. listopada 2025.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno županijskom sudu.