9 P-75/2022
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZADRU
STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, po sucu Tereziji Goreta, u pravnoj stvari tužitelja PRIMOŠTEN d.d. iz [adresa], OIB: 77587041388, zastupan po punomoćniku Pavi Novokmetu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lovrić Novokmet i Smrček d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika 1. CSILLA DBOU VITEZYNE DBOU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. LASZLO ATTILA KEREKES iz Mađarske, Uromi ut. 50, Budimpešta, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene, na ročištu objave dana 20. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
1. Nalaže se tuženicima DBOU s prebivalištem u [adresa]., 3. kat 8. vrata, 1027 Budimpešta (stara adresa: Maramaros ut. 47., 1037 Budimpešta), s prijavljenim boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i DBO s prebivalištem u [adresa]. 50., 3. kat 5. vrata, 1023 Budimpešta, OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana tužitelju PRIMOŠTEN d.d., OIB: 77587041388, s registriranim sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], solidarno isplate iznos od 42.597,18 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
1.964,65 eura od 7.4.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 11.5.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 14.6.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 10.7.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 4.8.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 4.9.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 5.10.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 6.11.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 5.12.2018 do isplate;
1.964,65 eura od 4.1.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 5.2.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 5.3.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 12.4.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 14.5.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 7.6.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 11.7.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 3.8.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 4.9.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 3.10.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 5.11.2019 do isplate;
1.964,65 eura od 5.12.2019 do isplate;
1.339,53 eura od 9.1.2020 do isplate,
prema kamatnoj stopi koja se od 7. travnja 2018. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
2. Nalaže se tuženicima da tužitelju u roku od 15 dana solidarno nadoknade prouzročeni parnični trošak, u iznosu od 18.274,08 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je u tužbi kao i tijekom postupka naveo da je tuženica 16. veljače 2018. godine, potpisala ugovor o radu na radnom mjestu savjetnika uprave Tužitelja na neodređeno radno vrijeme (u daljnjem tekstu kao: „Ugovor o radu“). Tuženici da je za nepuno radno vrijeme u trajanju od 15 sati rada tjedno, određena mjesečna bruto plaća u iznosu od 14.802,63 HRK. Tuženica da je ugovor o radu sklopila s Tuženikom (u daljnjem tekstu zajedno kao: „Tuženici“), koji je u to vrijeme radio na mjestu predsjednika Uprave Tužitelja. U istom vremenskom razdoblju, Tuženik da je bio predsjednik uprave i u drugim trgovačkim društvima koja su povezana s Tužiteljem. Jedno od tih društva je Hoteli Jadran d.d., s kojim je Tuženica također imala sklopljen ugovor o radu na radnom mjestu savjetnika uprave, i to u isto vrijeme kad je sklopljen ugovor o radu s Tužiteljem. Iz tog razloga su u članku 3. ugovora o radu koji je sklopljen između Tuženice i Tužitelja, ugovorena dva mjesta rada Tuženice. Prvo mjesto rada da je bilo u Gradcu, u sjedištu povezanog trgovačkog društva Hoteli Jadran d.d., a drugo u sjedištu Tužitelja u [adresa]. Nakon što je došlo do promjene u vlasničkoj strukturi Tužitelja, društva Hoteli Jadran d.d. i drugih društava koja su s njima povezana, nove uprave su preuzele vođenje tih društava. Tada je ustanovljeno da Tuženica ustvari nije obavljala nikakav rad za vrijeme trajanja svog formalnog zaposlenja u niti jednom od povezanih društava. Iz tog razloga se već vodi postupak protiv istih Tuženika, vezano uz prividno zaposlenje u društvo Hoteli Jadran d.d. Kao rezultat prividnog zaposlenja Tuženice, Tužitelju je nastala šteta u visini isplaćenih bruto plaća Tuženici „u zamjenu“ za njen nepostojeći rad. Ovom tužbom, Tužitelj potražuje naknadu štete koja mu je prouzročena. U nastavku tužbe, Tužitelj je naveo da će obrazložiti da je Trgovački sud u Zadru nadležan za donošenje odluke u ovom sporu; da su ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete koju su Tuženici solidarno odgovorni nadoknaditi Tužitelju.
Nadalje je tužitelj naveo da s obzirom da su Tuženici fizičke osobe stranog državljanstva, opreza radi, da će obrazložiti zašto je naslovni sud nadležan donijeti odluku u ovom sporu. Stvarna nadležnost naslovnog suda u pogledu Tuženika se temelji se na članku 34.b važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu „ZPP“) u čijem stavku 3. je ustanovljena nadležnost Trgovačkih sudova da, između ostalog, odlučuju u sporovima između članova uprave društva i društva. Stvarna nadležnost Trgovačkog suda u Zadru u pogledu Tužiteljice se temelji na potpunoj atrakciji nadležnosti do koje je dolazi iz razloga jer su Tuženik i Tuženica materijalni suparničari. Naime, članak 196. stavak 1. točka 1) ZPP-a propisuje da više osoba mogu jednom tužbom tužiti odnosno biti tužene ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava odnosno obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove, tj. ako su osobe materijalni suparničari. Nedvojbeno je da su Tuženici materijalni suparničari. Tuženici se nalaze u pravnoj zajednici u pogledu predmeta spora jer su solidarno odgovorni za ispunjenje obveze naknade štete. Također, obveze tuženika proizlaze iz iste činjenične osnove, jer su tuženici štetnu radnju počinili skupno, te odgovaraju temeljem iste pravne osnove, a to je odredba članka 273. ZTD-a.
Također je tužitelj naveo da važeći Zakon o međunarodnom privatnom pravu u odredbi članka 46. stavku 1. upućuje na izravnu primjenu Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.) (dalje u tekstu: „Uredba“). Odredba članka 1. stavka 1. Uredbe propisuje da se Uredba primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na vrstu suda. Članak 7. stavak 2. Uredbe propisuje da osoba s prebivalištem u nekoj državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja. U ovom slučaju, s obzirom da Tužitelj potražuje naknadu štete zbog nanošenja štete Tužitelju iskorištavanjem utjecaja u Tužitelju jedino je ispravno zaključiti da je štetni događaj nastao upravo u sjedištu Tužitelja. Naslovni sud je temeljem svega gore navedenog nadležan donijeti odluku u ovom sporu.
Tužitelj je naveo da svoj zahtjev temelji, među ostalim, na odredbi članka 273. važećeg Zakona o trgovačkim društvima (u daljnjem tekstu: „ZTD“) kojim je propisana odgovornost za štetu koja je počinjena iskorištavanjem utjecaja u društvu. Naime, tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede, između ostalih, člana uprave da poduzme nešto na štetu društva, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena. Uz člana uprave koji je počinio štetnu radnju, solidarno su odgovorne i osobe koje su iskoristile svoj utjecaj u društvu kako bi utjecale na donositelja (štetne) radnje, te osobe koja su imale koristi od takve štetne radnje. Tuženik je obnašao funkciju predsjednika uprave Tužitelja te je temeljem kogentnih odredaba ZTD-a bio obvezan voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Tuženik je u ime Tužitelja sklopio ugovor o radu s Tuženicom koja isti nije izvršavala. Time je Tuženik teško povrijedio svoje obveze predsjednika Uprave, te snosi teret dokaza da njegova radnja nije značila povredu njegove obveze te da nije skrivljena odnosno da je primijenio pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. ZTD propisuje pretpostavke koje je Tužitelj dužan dokazati kako bi potvrdio odgovornost Tuženika. Te odredbe, kao lex specialis, imaju prednost pred općim odredbama propisa o odgovornosti za štetu. Stoga je Tužitelj jedino dužan dokazati: a) činjenicu da je za društvo nastala šteta i količinu štete, b) radnju ili propust člana uprave kojima je šteta prouzročena te c) odgovarajuću uzročnost između radnje i štete.
Nadalje, tužitelj je naveo da je Društvu nastala šteta u iznosu od 320.947,93 HRK isplatom plaća Tuženici temeljem prividnog ugovora o radu. Tužitelj je isplaćivao plaće Tuženici u bruto iznosu od 14,802.63 HRK od početka radnog odnosa u ožujku 2018. te uredno isplaćivan sve otkaza ugovora o radu 7. studenog 2019. godine. Temeljno pravilo radnog prava je da poslodavac mora isplatiti plaću radniku kao protučinidbu za njegov obavljeni rad. U slučaju kada nikakav rad nije obavljan, društvo nema obvezu isplatiti plaću radniku. U tom slučaju, ako bi do isplate plaće zaista i došlo, društvo zapravo vrši činidbu za koju ne postoji osnova. Član uprave je temeljem članka 252. stavka 3. točke 5) naročito odgovoran za štetu počinjenu društvu ako suprotno zakonu razdijeli imovinu društva, što se u ovom slučaju upravo i dogodilo. Isplatama plaće za fiktivni rad bespravno je razdijeljena imovina Tužitelja, čime je Tužitelju počinjena šteta u iznosu tako razdijeljene imovine. Upravo je Tuženik taj koji je, u ime Tužitelja, s Tuženicom sklopio sporne ugovore o radu kojima je učinjena šteta Tužitelju. Tužitelj je prije podizanja ove tužbe pozvao Tuženike da dobrovoljno nadoknade štetu koju su prouzročili (u daljnjem tekstu „Poziv na naknadu štete“). Do dana podnošenja ove tužbe, Tuženik nije odgovorio na poziv na naknadnu štete. S obzirom na je u ranije spomenutom postupku koji s Tuženicima vodi društvo Hoteli Jadran d.d., Tuženik pokušao izbjeći odgovornost za zapošljavanje Tuženice tako što je tvrdio da su sporni ugovori o radu potvrđeni od strane nadzornog odbora Društva, vjerojatno je da će istu činjenicu ponovno iznositi tijekom ovog postupka. Međutim, ZTD izričito propisuje da odobrenje radnje od strane nadzornog odbora ne isključuje odgovornost člana uprave, u odredbi članka 252. stavku 4. ZTD-a. Stoga, Tužitelj ne može izbjeći osobnu odgovornost za štetnu radnju.
Tužitelj je naveo da s obzirom na sve dosad navedeno, nedvojbeno proizlazi da je postoji uzročna veza između isplata plaća bez obavljenog rada i štete učinjene Tužitelju koje se očituje umanjenjem imovine društva u iznosu od 320.947,93 HRK. Usporedno s odgovornosti za štetu člana uprave koji je društvu počinio štetu, odredbom članka 273. stavkom 1. ZTD-a odgovornost za štetu se proširuje na osobe koje koriste svoj utjecaj u društvu kako bi člana Uprave ili neku drugu odgovornu osobu, naveli da učine štetnu radnju. Osoba koja je izvršila utjecaj odgovara solidarno s članom Uprave društva. Također solidarno s prethodno navedene dvije osobe, temeljem odredbe članka 273. stavka 3. ZTD-a, odgovara i osoba koja je imala koristi od štetne radnje te je s nakanom u tome sudjelovala. Tuženica da je zajedno s Tuženikom solidarno odgovorna za naknadu štete temeljem oba gore navedena stavka. Naime, da je Tuženica: utjecala na člana Uprave da donese štetnu radnju sklapanja prividnih ugovora o radu po kojima neće raditi ništa osim ubirati plaću; od toga imala koristi iz razloga što je svaki mjesec primala plaću. U odnosu na gornju točku a), uz opće pretpostavke odgovornosti koje su navedene u točki 16. tužbe, kako bi odgovornost postojala, potrebno je da budu ispunjene dodatne pretpostavke: a) osoba mora imati utjecaj u društvu, b) takav utjecaj mora biti iskorišten na način da odgovorne osobe budu navedene na poduzimanje štetne radnje te c) namjera.
Također je tužitelj naveo da je Tuženica supruga DB koji je 2003. godine izabran za predsjednika nadzornog odbora Društva te je na tom mjestu ostao sve do 2018. godine. EB je također i bivši neizravni vlasnik Tužitelja i drugih povezanih trgovačkih društava. Očito je da osoba koja je birana na funkciju predsjednika Nadzornog odbora u društvu neprekidno u razdoblju od 15 godina, posjeduje znatan utjecaj u tom društvu. Stoga je jasno da je Tuženica, koristeći se položajem svog supruga u Tužitelju, i vjerojatno zajedno s svojim suprugom, djelovala na Tuženika te ga navela da poduzme štetnu radnju zapošljavanja nje same. O izvjesnoj odgovornosti Tuženice za počinjenu štetu govori činjenica da u internim evidencijama Tužitelja ne postoji nikakav dokaz o radu Tuženice. Dolaskom nove uprave i saznanjem gornje činjenice, Tuženici je 07. studenog 2019. otkazan ugovor o radu, i povodom tog otkaza Tuženica nije povela spor protiv Tužitelja.
Tuženica ad. 1. DBOU je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja navela da prije svega podnosi prigovor apsolutne nenadležnosti sudova Republike Hrvatske te ističe da osporava i ne pristaje na međunarodnu nadležnost suda Republike Hrvatske u ovom predmetu. Naime, I. tužena je strani, mađarski državljanin, te u Hrvatskoj ne prebiva, niti boravi, a tužitelj se u svojoj tužbi (pod točkom 12. tužbe) poziva na odredbe o sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pa u ovom predmetu ne postoji međunarodna nadležnost sudova Republike Hrvatske. U svezi s navedenim, I. tužena ukazuje i na sudsku praksu, tj. odluku Županijskog suda u Zagrebu, Gžn-1229/06 od dana 02.01.2007. godine. Slijedom navedenog, predlaže se naslovnom sudu da se proglasi nenadležnim, ukine sve provedene radnje i odbaci predmetnu tužbu temeljem čl. 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku (S.l. 4/77, 36/1977, 6/1980, 36/1980, 43/1982, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 35/1991, N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 88/2022, nadalje u tekstu: ZPP). Opreza radi, a za slučaj da naslovni sud ne odbaci tužbu podnesenu u ovom predmetu kako je gore predloženo, I. tužena se u nastavku očituje o meritumu spora kako slijedi. I. tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i sve iznesene činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji svoju tužbu i tužbeni zahtjev. I. tužena posebno osporava od tužitelja iznesene navode, činjenice i dokaze u dijelovima koje se odnose:
- na istaknutu osnovu tužbenog zahtjeva, i to da bi u predmetnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za bilo kakvu odgovornost I. tužene za štetu;
- na navodnu povezanost i mogućnosti utjecaja I. tužene bilo na II. tuženika, bilo na bilo koju osobu, organ ili sadašnjeg i/ili bivšeg člana organa tužitelja, kao trgovačkog društva, a kako to navodi tužitelj;
- na to da bi radni odnos I. tužene s tužiteljem bio fiktivan (prividan);
- na visinu tužbenog zahtjeva, i to na navodno isplaćene iznose bruto plaće. Nadalje je I. tužena navela da iz Ugovora o radu koji je sam tužitelj dostavio u prilogu svoje tužbe, vidljivo je da I. tužena, kao radnik, s tužiteljem, a ne II. tuženikom (kako neispravno navodi tužitelj), kao poslodavcem, sklopila navedeni ugovor. Osim što je iz navedenog Ugovora o radu vidljivo da je sklopljen između tužitelja i I. tužene, a ne I. tužene i II. tuženog, iz istog je vidljivo da je radni odnos sklopljen za radno mjesto savjetnika uprave (odredba čl. 1 st. 1. Ugovora o radu), pri čemu je odredbom čl. 3. Ugovora o radu kao mjesto rada radnika ugovoreno „u Gradcu, u sjedištu trgovačkog društva Hoteli Jadran d.d., ... te u poslovnom sjedištu poslodavca (tužitelja) u [adresa], kao i na bilo kojem drugom mjestu na koje ga uputi poslodavac“. Sukladno čl. 14. st. 1. Ugovora o radu, „poslodavac (tužitelj) je dužan osiguravati proces rada i uvjete rada koji će radniku omogućiti sigurno i uspješno obavljanje poslova“. Suprotno navodima tužitelja, radni odnos I. tužene kod tužitelja nije bio fiktivan, već je I. tužena obavljala ugovorene poslove i zadatke, i druge poslove u vezi s poslovima radnog mjesta za koji je sklopila ugovor, i to u vrijeme, mjestu i na način sukladno uputi tužitelja, kao poslodavca, i to većinom prema uputama II. Tuženika kao (prethodnog) predsjednika uprave tužitelja. Obzirom da na specifičnost radnog mjesta I. tužene (savjetnik uprave), te činjenicu da su i I. tužena i II. Tuženi mađarski državljani, I. tužena je ugovorene poslove većinom usmeno (osobno i/ili telefonski), na mađarskom i engleskom jeziku, iz Mađarske, odnosno, u Mađarskoj, gdje su se uostalom nalazili i drugi članovi uprave i nadzornih organa tužitelja, koji su većinom bili mađarski državljani, te s kojima je I. tužena uglavnom komunicirala prilikom obavljanja svojih poslova i zadataka. I. tužena ističe da su tužbeni navodi tužitelja uopće nejasni u pogledu toga što tužitelj smatra pod „fiktivnim/prividnim radnim odnosom“, te da tužiteljevi stavovi u tom dijelu nisu sukladni odredbama čl. 285. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, u daljnjem tekstu: ZOO) koje definiraju što se ima smatrati „prividnim ugovorom“.
Također je I. tužena navela da iz navoda tužitelja pod točkama 5. i 12. slijedi da bi predmetni radni odnos bio prividan iz razloga što „tuženica u stvari nije obavljala nikakav rad za vrijeme trajanja svog formalnog zaposlenja “, dok pod točkom 18. tužbe iznosi stav da „kada nikakav rad nije obavljan, društvo nema obvezu isplatiti plaću radniku“. Osim što su navedeni navodi da I. tužena nije obavljala nikakav rad neistiniti, I. tužena ističe da je I. tužena, kao radnik, sukladno Zakonu o radu i Ugovoru o radu (odredbe čl. 4. i 14.), bila dužna obavljati ugovorene i druge odgovarajuće poslove sukladno uputama i zadacima odnosno poslovima koje dobije od poslodavca – a to je upravo ovdje tužitelj, a poslodavac (tužitelj) je dužan osiguravati proces rada i uvjete rada. Stoga, ako poslodavac (tužitelj) I. tuženoj i ne bi davao nikakve konkretne upute i zadatke odnosno poslove koje je potrebno obavljati, ugovor o radu zbog toga neće postati „fiktivan“, a niti će radnik biti dužan vratiti poslodavcu sve do tada isplaćene plaće (po tužitelju, valjda, kao „nezaslužene“), i to još kao naknadu štete – a kako to proizlazi iz tumačenja tužitelja. Jasno je da bi takvo tumačenje tužitelja bilo problematično u svakodnevnoj radnopravnoj praksi, ako bi se primijenilo. Naime, ako radnik i ne bi dobivao od poslodavca očekivanu količinu zadataka i poslova koje treba obaviti, jasno je da u tom slučaju ne bi postojalo pravo poslodavca na uskratu plaće radniku, odnosno, pravo poslodavac da naknadno zahtijeva povrat već isplaćenih plaća „radi naknade štete“, kako to tvrdi tužitelj. Slijedom navedenog, razvidno je da su stavovi tužitelja o fiktivnosti radnog odnosa I. tužene i tužitelja u nekonzistentni, nejasni i nedokazani, te neosnovani. Osim toga, očito bi bili u potpunosti promašeni i svi navodi tužitelja koji bi išli u smjeru potrebe raspravljanja o količini i/ili vrsti rada koji je tužena obavljala kod tužitelja kao poslodavca. I. tužena je, kao radnica, s tužiteljem, kao poslodavcem, bila u radnom odnosu. I. tužena nije niti je ikada bila (izravni ili neizravni, neposredni ili posredni) član društva tužitelja, odnosno, dioničar, kao niti član bilo kojeg organa tužitelja. Obzirom na navedeno, na odnos tužitelja i I. tužene primjenjuje se isključivo Zakon o radu (N.N. 93/2014, 127/2017, 98/2019) i drugi radnopravni propisi, a ne Zakon o trgovačkim društvima (N.N. 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, 34/2022, u daljnjem tekstu: ZTD).
Nadalje, I. tužena je navela da ako tužitelj ima određenih neriješenih pitanja ili sporova s II. tuženikom kao ranijim predsjednikom uprave tužitelja, onda te odnose treba riješiti samostalno s II. tuženikom, a ne u navedene sporove miješati I. tuženu, koja je očito koletaralna žrtva u sukobu aktualne i prethodne uprave, odnosno, vlasničke strukture tužitelja. I. tužena posebno osporava i ističe da su uopće neistiniti i nedokazani navodi tužitelja o nastanku štete za tužitelja uslijed korištenja navodnog utjecaja I. tužene u društvu, budući da I. tužena, kao radnik u društvu, nije, niti je ikada bila u mogućnosti utjecati na ikoga na bilo koji način, a ponajmanje na II. tuženika, kao predsjednika uprave tužitelja. Osim toga, tužitelj je veliko dioničko društvo, poslodavac s velikim brojem zaposlenih, koje je uvijek, pa i relevantnom periodu, imalo više članova uprave i nadzornog odbora (a ne samo II. tuženika), pa nije jasno kako bi I. tužena mogla utjecati na sve od navedenih članova organa tužitelja kao trgovačkog društva, ali i na ranijeg i aktualnog dioničara da istom sklope, odnosno, održavaju navodno fiktivan radni odnos. Slijedom svega navedenog, jasno je da u predmetnom slučaju ne postoje, niti je tužitelj dokazao da su ostvarene, pretpostavke odgovornosti za štetu sukladno odredbama ZTD-a na koje se tužitelj poziva, a niti eventualno temeljem odredbi ZOO-a ili drugih važećih propisa. Obzirom da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, predlaže se sudu, ako prethodno ne postupi sukladno prijedlogu I. tužene pod gornjom točkom II. te odbaci tužbu tužitelja, da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelju da I. tuženoj naknadi parnični trošak uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 (petnaest) dana.
Tuženik ad. 2. DBO je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja naveo da je dana 03. svibnja 2022. godine od svoje susjede, koja provjerava njegovu poštu na adresi u [adresa], saznao da mu je u poštanskom sandučiću na adresi u [adresa] ostavljeno Rješenje naslovnog Suda P-75/2022 od 27. travnja 2022. godine, kojim se tuženika pod 2/ poziva dostaviti odgovor na tužbu tužitelja od 24. veljače 2021. godine u roku od 45 dana, s pozivom na pripremno ročište u ovom predmetu za dan 30. lipnja 2022. godine u 9:30 sati. Uz predmetno Rješenje Suda tuženik pod 2/ je u istoj pošiljci, na isti način, zaprimio i tužbu ovdje tužitelja s datumom od 22. ožujka 2021. godine s jednim jedinim prilogom (punomoć). S obzirom da je tužba između istih stranaka kao i tužba koja se opisuje u citiranom Rješenju Suda, tuženik pod 2/ će za sada poći od pretpostavke da je datum tužbe u Rješenju Suda pogrešno naznačen te da se tuženika pod 2/ predmetnim Rješenjem Suda poziva očitovati na dostavljenu tužbu od 22. ožujka 2021. godine. Za slučaj da postoji još koja tužba tužitelja protiv tuženika pod 2/, tuženik pod 2/ naglašava da isti nije upoznat s njom te da mu ona nikada nije dostavljena, iz kog razloga se ista predlaže bez odgode dostaviti tuženiku pod 2/. Tuženik pod 2/ također naznačuje da mu je citirano Rješenje Suda od 27. travnja 2022. godine, kao i priložena tužba od 22. ožujka 2021. godine s punomoći dostavljena isključivo na hrvatskom jeziku, što je jezik s kojim se tuženik pod 2/ još uvijek ne služi u tolikoj mjeri da bi razumio što je konkretno u toj dokumentaciji navedeno. Tuženik pod 2/ je, međutim, bez odgode o zaprimljenome obavijestio svog punomoćnika, s kojim je potom na engleskom prokomentirao tužbu i Rješenje Suda, slijedom čega se sada i dostavlja predmetni Odgovor na tužbu.
Nadalje, tuženik pod 2/ je naveo da pridržava pravo proširiti i nadopuniti ovo očitovanje odnosno odgovor na tužbu po primitku tužbe s prilozima na mađarskom jeziku. Tuženik pod 2/ prvenstveno prigovara dopuštenosti predmetne tužbe u odnosu na njega. Naime, u odnosu na tuženika pod 2/, ovdje se radi o sporu tužitelja kao dioničkog društva prema tuženiku pod 2/ kao bivšem članu uprave tužitelja. Prema članku 268. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19.; dalje: ZTD), nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave, a prema sudskoj praksi, kao i stručnoj literaturi, ovo vrijedi jednako prema aktualnim, kao i prema bivšim članovima uprave te ako nema odgovarajućeg zastupanja, pravni posao (poduzete pravne radnje) su bez učinka (ništetne). Tako IB u Pravo društava, Knjiga druga, Društvo kapitala, Svezak I., Dioničko društvo, Sedmo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje: „Nadzorni odbor zastupa društvo i prema osobama koje su bile, a više nisu članovi uprave, ako je riječ o stvarima u vezi s njihovim djelovanjem u upravi društva“ ....“Zato se u zastupanju traži odluka nadzornog odbora kojom se stvara volja društva za poduzimanje radnje, a predsjednik odnosno član tog odbora samo je očituje prema trećoj osobi. Ne postupi li se tako, poduzeti pravni posao prema članovima uprave bio bi ništetan.“
Također je tuženik pod 2/ naveo da nema sumnje da je i punomoć za zastupanje, kao i sama odluka o pokretanju spora protiv bivšeg člana uprave jedan od pravnih poslova za kojih je potrebna spomenuta odluka nadzornog odbora, koje ovdje evidentno nema. Potonje se potvrđuje i primjerom sudske prakse, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž 4646/07-5 u kojoj je navedeno sljedeće: „Međutim, da bi stranka sukladno odredbi članka 99. stavak 1. Zakona o parničnom postupku valjano opozvala punomoć za zastupanje punomoćniku, u konkretnom slučaju odvjetniku Dragutinu Rotaru koji je u ime tuženika izjavio žalbu, ta parnična radnja (opoziv punomoći) mora biti podnesena od strane za to ovlaštene osobe stranke (tuženika). Budući da u konkretnom slučaju radi o sporu u kojem tuženika (dioničko društvo) zastupa nadzorni odbor sukladno odredbi članka 268. u svezi s člankom 244. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima te članka 357. stavak 2. u svezi s člankom 363. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima, to za valjanost parnične radnje opoziva punomoći nije dovoljno da istu u ime društva poduzme predsjednik nadzornog odbora tuženika. Naime, budući da se u konkretnom postupku spor vodi radi poništenja odluke o opozivu imenovanja tužitelja kao člana uprave tuženika te je tužitelj ujedno i podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti odluke glavne skupštine, to prema odredbama članka 268. i 357. stavak 2. odnosno članka 363. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima tuženika zastupa nadzorni odbor.“ Slijedom svega navedenog te kako tužitelja u ovom postupku evidentno ne zastupa ovlašteni organ, a što je nadzorni odbor, već da se kao zakonski zastupnik iskazuje uprava odnosno direktor, što je nedopušteno prema članku 268. ZTD-a, to tuženik pod 2/ naslovnom Sudu predlaže da bez ikakvog daljnjeg raspravljanja donijeti rješenje kojim će ukinuti sve dosad provedene radnje u odnosu na tuženika pod 2/ te odbaciti tužbu u odnosu na tuženika pod 2/.
Tuženik pod 2/, opreza radi, se u nastavku očituje na navode iz tužbe, osporavajući tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovi, tako i u visini. Prvenstveno se ističe da je tuženik pod 2/ dao ostavku na mjesto predsjednika uprave tužitelja dana 06. lipnja 2018. godine, s učinkom od istog dana. Činjenica ostavke tuženika pod 2/ i njenog učinka vidljiva je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja, koji se dostavlja u prilogu ovog odgovora na tužbu. Već samo iz ovih neupitnih činjenica tuženik pod 2/ osporava bilo kakvo potraživanje tužitelja u odnosu na njega nakon 06. lipnja 2018. godine, a što je pregledom tužbe i tužbenog zahtjeva preko 90 % potraživanja iz tužbe. Naime, osnovni uvjet za primjenu odredbe članka 273. stavka 2. ZTD-a, pa i bilo koje druge odredbe o odgovornosti člana uprave za štetu društvu, jest svojstvo člana uprave od strane te osobe. Kako taj uvjet evidentno nije ispunjen u periodu nakon 06. lipnja 2018. godine, to je očito da su sva potraživanja tužitelja prema tuženiku pod 2/ za period nakon 06. lipnja 2018. godine već samo iz tog neupitnog razloga neosnovana. Nastavno na prednje, cjelokupna tužba i tužbeni zahtjev, uključujući i dio koji se odnosi na period kada je tuženik pod 2/ bio predsjednik uprave tužitelja (travanj i svibanj 2018. godine), osporavaju se u cijelosti i iz razloga što nije ispunjena ni jedna pretpostavka odgovornosti tuženika pod 2/ za štetu tužitelju. Prvenstveno nije ispunjen uvjet protupravnosti. Naime, iako tuženik pod 2/ nije zaprimio predmetni ugovor o radu uz tužbu te iako je od sklapanja istog prošlo dosta vremena, po svemu onome što je tuženiku pod 2/ poznato i čega se sjeća iz vremena kada je bio predsjednik uprave tužitelja, ugovor o radu koji je sklopljen s tuženom pod 1/ je bio uobičajeni ugovor o radu na uobičajenom radnom mjestu, u cijelosti sukladan hrvatskim pozitivnim propisima i poslovnoj praksi. Također, po saznanjima i informacijama s kojima raspolaže tuženik pod 2/, tužena pod 1/ je obveze iz navedenih ugovora o radu redovno izvršavala te o navedenom postoje materijalni dokazi u vidu e-mailova i druge prepiske. Tuženik pod 2/ se u vrijeme važenja tog ugovora i za vrijeme kada je bio predsjednik uprave redovito čuo telefonom s tuženom pod 1/ te su osnovni radni zadaci tužene pod 1/, barem u to doba, bili pružanje pomoći i dodatnih savjeta upravi u pogledu obveza uprave na izvještavanje nadzornog odbora, koji se u dotičnom periodu sastojao od tri člana, od kojih dva s prebivalištem u [adresa], uključujući i predsjednika nadzornog odbora.
Radi navedenog, tuženik pod 2. je naveo da je tužena pod 1/ većinu svojih poslova obavljala u uredu u [adresa], u neposrednim kontaktima s članovima nadzornog odbora. Kao aktivni govornik engleskog i mađarskog jezika bila je također i u prilici sva izvješća uprave, koja su gotovo uvijek bila sastavljana na engleskom jeziku, izravno iskomunicirati s članovima nadzornog odbora na mađarskom jeziku, a što je također bilo od velike pomoći i koristi za tužitelja. Izuzev e-mail prepiske koju će tuženik pod 2/ dostaviti u kraćem roku (s obzirom na protek vremena istoj nije moguće jednostavno i na brzinu pristupiti), sve prednje navedeno mogu potvrditi i svjedoci koje će tuženik pod 2/ po potrebi dodatno predložiti saslušati. Prema tome, nema govora o bilo kakvoj štetnoj radnji niti odgovornosti (propustu primjene dužne pažnje) od strane tuženika pod 2/ vezano uz činjenicu sklapanja predmetnog ugovora o radu s tuženom pod 1/. Radilo se o uobičajenom pravnom poslu odnosno uobičajenoj poduzetničkoj odluci temeljenoj na razumnoj pretpostavci da se djeluje za dobrobit društva, tj. u cilju boljeg i efikasnijeg upravljanja društvom. U odnosu na samu štetu za koju tužitelj navodi da mu je nastala zbog sklapanja predmetnog ugovora o radu, tužitelj, osim što navodi da je prema tom ugovoru o radu trebao vršiti isplate plaće, ničim ne dokazuje da je te plaće doista i isplatio, pa ni u kojem iznosu, slijedom čega tuženik pod 2/ i iz tog razloga osporava nastanak bilo kakve štete na strani tužitelja. Tuženiku pod 2/ nije dostavljen čak niti ugovor o radu na kojeg se tužitelj poziva, kamoli dokazi o stvarno izvršenim plaćanjima tuženoj pod 1/. Slijedom svega navedenog, tužitelj tek paušalno proziva tuženika pod 2/ za naknadu štete, bez ikakvog dokaza o samoj štetnoj radnji na strani tuženika pod 2/ pa i šteti koja bi tužitelju eventualno nastala uslijed takve štetne radnje. Teret dokaza ovih okolnosti je ipak na tužitelju, pa kako tužitelj ništa od navedenog nije dokazao, niti za isto predložio odgovarajuće dokaze, očigledno je da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.
Tuženik pod 2/ je naveo da u odnosu na navode ad 22. -27. tužbe, se ne može decidirano očitovati glede navodnih svjesnih i voljnih stanja tužene pod 1/, no izričito se osporava da bi tuženik pod 2/ ikada primijetio odnosno da bi prilikom sklapanja spornog ugovora bio svjestan bilo kakvih malicioznih postupaka na strani tužene pod 1/. Tuženik pod 2/ isto tako ne može potvrditi što se je događalo s navedenim ugovorom odnosno izvršavanjem radnih obveza tužene pod 2/ nakon njegove ostavke s mjesta predsjednika uprave tužitelja, no za vrijeme dok je tuženik pod 2/ obavljao tu funkciju, tužena pod 1/ je svoje obveze u pogledu njega kao predsjednika uprave uredno izvršavala. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja evidentno neosnovan, to tuženik pod 2/, za slučaj da se Sud ne odbaci tužbu u odnosu na tuženika pod 2/ sukladno prijedlogu istaknutom ad 2/. ovog odgovora, naslovnom Sudu predlaže da u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naloži tužitelju da tuženiku pod 2/ naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka.
U dokaznom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o radu (list 119-121 spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra, e-mail prepiske, Izvješća Nadzornog odbora o nadzoru vođenja poslova društva u 2018. godini i ispitivanju financijskih izvješća od 10.06.2019. god., Odluke Nadzornog odbora o suglasnosti na godišnje konsolidirano financijsko izvješće za 2018. g., datum Odluke 10.06.2019. god., Odluke Nadzornog odbora o suglasnosti na godišnja financijska izvješća društva za 2018. g., datum Odluke 10.06.2019. god., Odluke Nadzornog odbora o suglasnosti na prijedlog odluke o pokriću gubitka u 2018. god., datum Odluke 10.06.2019., Ugovora o kupoprodaji dionica dana 05. lipnja 2018. godine, saslušavanjem svjedokinje ĆB, saslušanjem tužene ad 1., te nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Neosnovano tuženik prigovara stvarnoj nenadležnosti ovog suda budući je o navedenom ovaj sud dana 13. travnja 2021. godine donio rješenje u kojem se oglasio stvarno nenadležnim te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 22. ožujka 2022. donio rješenje pod posl. brojem Pž-3278/2021 u kojem je ukinuo rješenje ovog suda o stvarnoj nenadležnosti te odredio da je u ovoj pravnoj stvari nadležan za odlučivanje ovaj sud.
Odredbom čl. 273. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 11/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12,125/11, 68/13, 110/15 i 40/19, dalje: ZTD) propisano je da tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave, odnosno izvršnog direktora ili člana nadzornog, odnosno upravnog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu društva ili njegovih dioničara, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena, te da ta osoba odgovara za štetu i dioničarima, ako im je ona nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena društvu.
Pregledom izvadaka iz sudskog registra za PRIMOŠTEN d.d., nesporno proizlazi da je suprug tužene ad 1. bio član Nadzornog odbora tužitelja kao i sa tužiteljem povezanim društvima Dalmatia Holiday d.o.o., i Diamant marina d.o.o.
Nadalje, pregledom ugovora o radu na neodređeno vrijeme između tužene ad 1. i tužitelja od dana 16. veljače 2016. godine (list 119-121 spisa) nesporno je da je tužena ad 1. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom na radnom mjestu "savjetnik uprave", s obvezom rada od 15 sati tjedno, što predstavlja 1/3 punog radnog vremena s datumom zasnivanja radnog odnosa od 1. ožujka 2018. godine, s mjestom rada u Gradcu, u sjedištu trgovačkog društva Hoteli Jadran d.d., koje je u odnosu na poslodavca povezano društvo, te u poslovnom sjedištu poslodavca u [adresa], kao i na bilo kojem drugom mjestu na koje ga uputi poslodavac. Dakle, prema navedenom ugovoru, mjesto rada tužene ad 1. je prvenstveno bilo u Gradcu te u [adresa], međutim, kako to iz iskaza svjedokinje ĆB D proizlazi tužena nije radila u Hrvatskoj.
Naime, u postupku saslušana svjedokinja ĆB, a čiji iskaz u cijelosti prihvaća ovaj sud, budući je u suglasnosti s ostalim u postupku izvedenim dokazima, koja je u svom iskazu navela da je bila zaposlena kod ŠB na mjestu administratora i da joj je vrlo dobro poznato da je gospođa JB E imala primanja iz Republike Hrvatske jer su radili prijavu poreza za istu. Osim toga, da joj je poznato da je DBO bio direktor u Hrvatskoj i da je isti bio u Tribunju odakle je rukovodio svim našim tvrtkama, da je tvrtka imala sjedište u [adresa] jako blizu kuće tužene ad 1. tako da je ista često dolazila u tvrtku i odlazila po potrebi. Navela je da ne može točno reći koliko je puta gospođa bila u Hrvatskoj, ali sasvim sigurno da je primala primanja iz Hrvatske i da misli da je to bilo negdje 2016. ili 2015. do 2018., ali da sa sigurnošću se ne može izjasniti. Osim toga je navela da ima saznanje da u posljednje vrijeme nije isplaćivano, ali iz kojeg razloga da ne zna. Nadalje je navela da je ista radila tri godine kod ŠB, a da je počela raditi u svibnju 2015., a da je prestala raditi 2019. također u svibnju. Također je navela da kad bi je vidjela u prostorijama tvrtke, da bi gospođa JB navratila ujutro, ali da nije bila radila u Mađarskoj, a da bi samo preuzimala pakete, a misli da su to bili njeni privatni, a zašto je primala novce iz Hrvatske da nema pojma. Navela je da poznaje gospodina DBO, te da ne zna je li možda gospođa JB organizirala ručkove ili sastanke između EB i DBO i da je EB organizirao sastanke ili ručkove za visoko pozicionirane osobe i da su tada bili i odvjetnici, a da su mu pomagali zaposlenici, ali da to nije bilo vezano za hotele u Hrvatskoj. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li i kad dobivala mailove od gospodina DBO i je li ih prosljeđivala tuženoj ad 1. vezanoj za poslovanje u Hrvatskoj, ista odgovara da jesu da su dobivali informacije ukoliko je bilo do nekog spora i da je to kontaktirao preko Zagrebačkog ureda koji su davali povremena izvješća, te da je bilo puno e-mail adresa s kojih su dolazila ta izvješća i da se ne može sjetiti točno koje su. Nadalje je navela da se služi i drugim jezicima, odnosno da govori španjolski, engleski i ruski. Navela je da je ona bila poslovna tajnica gosp. I, da je gospođa LB bila administrator kod knjigovođe, a da ne zna koje poslove obavlja savjetnik uprave u društvu. Na posebno pitanje pun. tuženika ad 1. da li može nabrojati koji su bili članovi uprave Primoštena d.d., a tko članovi Nadzornog odbora u vrijeme zaposlenja tužene ad 1., ista odgovara da zna da je bio odvjetnik Česla Janoš, a više se ne sjeća ostalih. Nadalje je navela da su oni bili povezani sa svim zaposlenicima društva Primošten d.d. i da su kontaktirali preko zagrebačkog ureda i da se na taj način, i da su u zagrebačkoj firmi bili ti direktori, koji su vodili poslove. U Mađarskoj da je bio jedan ured, a u Hrvatskoj više, a svoje poslove da je obavljala u Mađarskoj. Na posebno pitanje pun. tuženika ad 2. je li u obavljanju svojih poslova na bilo koji način surađivala sa gospođom JB, ista odgovara da je tužena ad 1. bila supruga ŠB i da je u ured dolazila i da je obavljala privatne poslove, preuzimali su pakete njezine i sl., a da ona nije imala poslovne veze sa tuženom ad 1. Također je navela da period u kojem nisu plaćali iz Hrvatske bili onda kada su otkupljene dionice i da su tada rekli da neće poslati plaću za nju, da se ne može sa sigurnošću sjetit, ali da je bilo negdje 2017. ili 2018. prije nego je ona odlazila iz firme, a da ne zna je li to bilo odmah nakon što su preuzeli, a da je proces preuzimanja dionica duže trajao, tako da se ne može sa sigurnošću sjetiti. Navela je da nije nikad radila u niti jednoj Hrvatskoj tvrtci.
U postupku saslušana tužena ad 1. DBOU je navela da je bila u poslovnom odnosu sa gospodinom DBO, da je imala ugovor o radu za koji rad je dobivala naknadu, da nije dolazila u [adresa] već radila u [adresa] i to na poslovima posredovanja, organiziranje sastanaka i ostale poslove po nalogu gospodina DBO, a osim tih obveza od njega da nije dobila nikakve druge naputke. Na posebno pitanje uredujućeg suca može li se sjetiti za koje razdoblje je primala naknadu, ista navodi da se ne može sjetiti. Nadalje je navela da se ne može točno poimenice reći za koga je organizirala sastanke, ali da je organizirala sve koje je pozvao gospodin DBO, poslovne suradnike koji su dolazili iz Hrvatske i iz Mađarske, a na tim sastancima nije sudjelovala i da nije njen posao bio da zna tko je došao, a tko ne. Također, da je sa gospodinom DBO komunicirala isključivo telefonom i da bi joj on dao nalog koga pozvati putem telefona, ali meilom, odnosno pismeno da nisu komunicirali. Da ne zna tko su bili članovi uprave Primošten d.d. tijekom njezinog zaposlenja, isto tako da ne zna tko su bili članovi nadzornog odbora jer da nije ulazila u taj poslovni dio, da ne zna tko je bio najveći dioničar (većinski vlasnik) niti koliko je zaposlenika imao Primošten d.d. 2019. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja poznaje li gospođu KB, ista odgovara da zna o kome se radi s obzirom da je ista radila u [adresa] u kancelariji, ali da nisu bile u poslovnom odnosu, da je svak radio svoj dio posla. Kako je izgledalo kad je sklapala ugovor o radu sa Primoštenom d.d. da se ne može detaljno sjetiti zbog proteka vremena, ali da se sjeća da je došla u kancelariju u [adresa], a da je tada bila nazočna kao tajnica gospođa KB i gospodin DBO, a da ne zna je li bio raspisan natječaj za to mjesto, da se ona nije javila na natječaj. Da ne zna je li gospođa KB organizirala sastanke u [adresa] kao tajnica, da nisu radile zajedno, da joj je posao ponudio gospodin DBO i da je na isto pristala uz uvjet da nema fiksno radno vrijeme. Nadalje je navela da ne razumije i ne govori hrvatski, a da je ugovor bio i na mađarskom jeziku jer da ne bi potpisana da je bio samo na hrvatskom jeziku. Na posebno pitanje pun. tužitelja u kojim je društvima još bila zaposlena u Hrvatskoj. Na navedeno pitanje prigovaraju pun. tuženika ad 1. i ad 2. jer da nema veze sa navedenim predmetom jer da su drugi postupci u tijeku. Sudac dozvoljava navedeno pitanje, ista odgovara da jest, ali da teško pamti hrvatska imena, a da je radila samo obveze koje nisu bile za fiksno radno vrijeme. Navela je da nije koristila nikakvu radnu opremu od Primošten d.d., da je bila u braku sa EB dok je bila zaposlena u Primošten d.d., da nije imala u spornom periodu službeni e-mail, mobitel ili druga sredstva potrebna za obavljanje svojih poslova. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika ad 2. jesu li njeni radni zadaci bili takvi da se mogu obavljati iz [adresa] i jesu li bili fiksni za određeno mjesto, ista odgovara da je ona samo radila u [adresa] po nalogu gospodina DBO.
Imajući u vidu ovakav iskaz tužene ad 1., ovaj sud je ocijenio da je isti u suprotnosti sa ostalim u postupku izvedenim dokazima i ovaj sud je ocijenio da je iskaz dan kako bi se otklonila njezina odgovornost za naknadu štete koje je pretrpio tužitelj isplatom plaća za posao koji tužena ad 1. nedvojbeno nije radila, a posebno kad se uzme u obzir činjenica da je i sama tužena ad 1. navela da nije dolazila u [adresa] iako je to po ugovoru o radu morala pa proizlazi da nije bila niti u Gradcu, kako je to ugovoreno ugovorom o radu. Nadalje, u prilog činjenici da tužena ad 1. nije obavljala nikakav rad za tužitelja jer o tome ne postoji nikakav dokaz, osim činjenice da joj je isplaćivana plaća.
Nadalje, u odnosu na odgovornost tuženika ad 2. valja istaknuti da je nedvojbeno tuženik ad 2. bio član uprave tužitelja te da je omogućio tuženoj ad 1. da sklopi Ugovor o radu znajući da ista neće obavljati nikakvu funkciju iz navedenog Ugovora, te na taj način omogućio tuženoj ad 1. ostvarenje nepripadajuće imovinske koristi u utuženom iznosu.
Kako su tuženi osporavali ostvarenu imovinsku korist i visinu iste, to je u postupku izveden dokaz financijskim vještačenje po vještaku za financije Ines Lozić.
Vještakinja za financije, Ines Lozić, je u svom nalazu i mišljenju i na ročištu glavne rasprave, a čiji nalaz i mišljenje ovaj sud prihvaća u cijelosti, navela je da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, daje sljedeće mišljenje na postavljeni zadatak:
Za razdoblje od 01.03.2018. do 20.12.2019. godine tužitelj je tuženici, a uzevši u obzir Ugovore o cesiji sklopljene između tužitelja i društva PRIMOŠTEN HOTELI d.o.o. te Ugovor o cesiji sklopljen između tužitelja i ADRIATIK AUTO-KAMP d.o.o., obračunao i isplatio bruto plaću u ukupnom iznosu od 42.597,18 EUR i to po osnovu:
- poreza na dohodak iznos od 10.223,41 EUR,
- prireza porezu na dohodak iznos od 47,15 EUR,
- neto plaće iznos od 33.819,75 EUR.
Imajući u vidu ovakav nalaz i mišljenje vještaka nesporno je da je tužitelju nastala šteta isplatom utuženih iznosa upravo u visini kako je to tužitelj i zatražio tužbom.
Također, za istaknuti je da je po ocjeni ovog suda u prilog činjenici da se radilo o fiktivnom ugovoru o radu ide i činjenica što je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da tuženici ad 1. nije isplaćivana plaća kako je to propisano zakonom, nego je plaća podmirivana Ugovorima o cesiji, što upućuje na zaključak da je tužitelj u pravu kada kaže da je Ugovor o radu bio fiktivan.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud je nesporno utvrdio da je tuženik ad 2. nesavjesno vodio poslove društva tužitelja kada je sa prvotuženom sklopio formalni Ugovor o radu jer tuženica nije obavljala nikakav rad, kako je to gore utvrđeno, te kako je ista iskoristila utjecaj svog supruga za sklapanje navedenog ugovora, to je isplatom utuženih iznosa nesporno nastala šteta za tužitelja u utuženom iznosu koji je utvrđen po ovlaštenom sudskom vještaku za financije, to je stoga, temeljem članka 273. st. 1. a u svezi članaka 252. i 272. ZTD-a, valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te presuditi kao u točci 1. izreke ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju, obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 dalje: Tarife) priznat trošak za sastav tužbe od 22.3.2021. u iznosu od 1.000,00 eura, za sastav žalbe protiv rješenja od 4.5.2021. u iznosu od 500,00 eura, za sastav podneska od 8.8.2022., 17.11.2022., 13.2.2023. i 22.2.2024. svaki po 1.000,00 eura (ukupno 4.000,00 eura), te trošak zastupanja na ročištima od 8.9.2022. i 13.12.2022. za svako po 500,00 eura (ukupno 1.000,00 eura), za zastupanja na ročištima od 21.3.2023., 23.4.2024., 25.6.2024., 15.10.2024., 3.12.2024., 3.6.2025. i 4.9.2025. za svako u iznosu od 1.000,00 eura (ukupno 7.000,00 eura), što ukupno iznosi 13.500,00 eura, što uvećano za troškove PDV-a daje iznos od 16.875,00 eura.
Ujedno su tužitelju priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 236,21 eura, sukladno tbr. 1. i 2. Zakona o sudskom pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23).
Ujedno je tužitelju priznat trošak prijevoda u iznosu od 462,87 eura te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 700,00 eura.
Tužitelju nisu priznati ostali podnesci, budući se po tbr. 8. st. 1. Tarife može priznati samo četiri podneska, dok se ostali podnesci nisu priznali budući nisu bili odlučujući u donošenju odluke.
Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 18.274,08 eura, kako je to odlučeno u točci 2. izreke ove presude.
U Šibeniku, 20. listopada 2025. g.
S U D A C
Terezija Goreta
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.
DN-a:
- Tužitelju po pun.
- Tuženici ad 1.
- Tuženiku ad 2. po pun.
