REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-841/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja JOLLY AUTOLINE d.o.o., Šibenik, Ante Šupuka 10, OIB: 17898328148, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Anita Sušac, odvjetnica iz OD Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 5. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika DO i punomoćnice tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 92,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. prosinca 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te nakaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 144,90 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 20. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zatezne kamate obračunate na iznos od 92,81 eur potražuje u razdoblju od 9. prosinca 2024. pa nadalje, a na iznos od 144,90 eur, počevši od 20. listopada 2025. pa nadalje po stopi koja prelazi stopu dosuđenu pod točkom I/.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 18. ožujka 2025. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 14. listopada 2024. oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu CO. S obzirom da je u vrijeme nezgode predmetno vozilo kod tuženika bilo osigurano policom automobilskog kasko osiguranja, da je na zahtjev vlasnika vozila kao tuženikovog osiguranika, kod tuženik izvršen izvid i procjena štete. Vozilo je tuženikov osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja, koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 1.104,36 eur. Međutim, tuženik je samo djelomično izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila, i to u iznosu od 1.011,55 eur, temeljem predmetnog tužiteljevog računa. Preostala je razlika od 92,81 eur, utužena u ovom postupku, koja tvrdi da je posljedica različite cijene radnog sata potrebnih limarskih radova. Naime, tuženik je prilikom isplate odštete satnicu potrebnih radova servisera obračunao po cijeni koju sam priznaje, uzimajući si time neosnovano pravo određivati cijene radnog sata drugog gospodarskog subjekta, tužitelja. S obzirom da je tuženikov osiguranik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade iz osiguranja temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka osiguranog vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa potrebnog za izvršeni popravak vozila, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. prosinca 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju i postojanje osigurateljnog pokrića. Nadalje, osporava i visinu istaknutog zahtjeva i ukazuje da je, u skladu s ugovornim uvjetima predmetnog kasko osiguranja, svog osiguranika uputio vozilo popraviti u servisu po izboru tuženika, upozoravajući ga da će, ne postupili u skladu s uvjetima osiguranja, osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova servisne radionice u koju je osiguranika uputio radi popravka vozila. Dakle, jer je osiguranik postupio suprotno uputi tuženika i uvjetima osiguranja, odbija isplatiti razliku temeljem tužiteljevog računa za popravak vozila.

3./ Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, osnovanost kojih osporava, tužitelj je naveo da je cijena radnog sata (od 60,00 eur) po kojoj je obračunao popravak vozila upravo mjerodavna na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, ukazujući da i sam tuženik odštete isplaćuje obračunom na temelju cijene radnog sata od 60,00 eur.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: tužiteljev račun (list 9 spisa), izvid štete (list 10 spisa), polica kasko osiguranja tuženika (list 11-12 spisa), tuženikov dopis osiguraniku od 15. listopada 2024. i od 11. studenog 2024. (list 13-15 spisa), potvrda o plaćanju (list 16-18 spisa), tužiteljev cjenik (list 19-20 spisa), ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 21-22 spisa), obavijest o ustupu (list 23- 24 spisa), sudska praksa (list 25-41, 44-60, 119-129 spisa), očitovanje Agencije za nadzor financijskih usluga (list 42-43 spisa), očitovanje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 61-64 spisa), tuženikovi uvjeti kasko osiguranja (list 75-112 spisa), računi drugih servisa s potvrdama o plaćanju (list 130-132 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan u odnosu na glavnicu tuženog potraživanja.

6./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade iz osiguranja u visini preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak osiguranog vozila.

7./ Na temelju priloženih isprava i navoda stranaka utvrđene su odlučne činjenice kako sijedi.

8./ CO, kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik te tuženik, kao osiguratelj zaključili su ugovor o kasko osiguranju vozilo registarske oznake [registarska oznaka] (Mercedes-Benz klase GLC), za razdoblje od 10. siječnja 2024. do 10. siječnja 2025. (polica kasko osiguranja broj 03068100019152). Tuženik tvrdi da se na predmetni ugovor o osiguranju primjenjuju njegovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila 2022. (list 75-112 spisa), koji činjenicu tužitelj ne osporava. Iz izvida štete od 15. listopada 2024. i tuženikovog dopisa od 15. listopada 2024., razvidno je da je osiguranik tuženiku, temeljem predmetne police kasko osiguranja, 15. listopada 2024. podnio odštetni zahtjev te je kod tuženika, povodom predmetne prometne nezgode od 14. listopada 2024., pregledano oštećeno vozilo. Dopisima od 15. listopada 2024. i 11. studenog 2024. tuženik je obavijestio osiguranika da je utvrdio postojanje obveze na isplatu osigurnine temeljem predmetnog odštetnog zahtjeva, u iznosu od 1.011,55 eur, te mu je stoga dostavio i Uputu o radionici za popravak vozile jer se, na temelju Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila, koji se na predmetni ugovor o osiguranju primjenjuju, s obzirom da su ugovaratelju osiguranja urečeni prilikom sklapanja ugovor o osiguranju, popravak ima izvršiti u radionici po izboru tuženika, slijedom čega je uputio osiguranika na mogućnost popravka vozila u radionici koje se nalazi na osiguranikovom području. Osiguranik je nadalje upućen obratiti s tuženiku za slučaju poteškoća oko predaje vozila na popravak u ovim servisima. Nadalje, tuženik je u predmetnim dopisima naveo da će, za slučaj da osiguranik upute ne poštuje, troškove popravka vozila koji nastanu u drugoj radionici priznati u visini iz kalkulacije troškova popravka u radionicama u koje ga je sam radi popravka uputio.

9./ Tuženik ponude ovih radionica nije priložio, no iz njegovih navoda proizlazi da je plaćanje utuženog iznosa osporio jer je osiguranik postupio protivno obvezama iz predmetnog ugovora o kasko osiguranju, stoga što oporavak nije izvršio u radionici u koju ga je tuženik uputio, slijedom čega da tuženik ima pravo osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova popravka koju su dale radionice u koje je osiguranika uputio, a koja je kalkulacija troškova popravka očito manja od cijene po kojoj je osiguranik vozilo popravio, slijedom čega je osigurnina isplaćena u manjem iznosu od cijene prema kojoj je vozilo popravljeno, odnosno, očito u visini prema kojoj bi, prema kalkulaciji popravka, vozilo bilo moguće popraviti u jednoj od radionica u koje je, radi popravka vozila, tuženik uputio osiguranika.

10./ Naime, iz tužiteljevog računa od 8. studenog 2024., utvrđeno je da je predmetno oštećeno vozilo osiguranik odlučio popraviti kod tužitelja, a za izvršeni popravak vozila tužitelj je obračunao naknadu u iznosu od 1.104,36 eur, i to za limarski rad prema količini radnih sati navedenoj i u tuženikovom izvidu (4,5 sati), pri čemu je sat obračunat po cijeni od 60,00 eur (bez PDV-a). Naime, iz tužiteljevog cjenika od 1. lipnja 2024. razvidno je da je cijena limarskih radova određena, prema kategoriji vozila, u rasponu od 116,00 eur do 236,00 eur. Nadalje, porukom elektroničke pošte tužitelj je 31. srpnja 2024. obavijestio tuženika o novoj njegovoj cijeni satnice limarsko- lakirerskih radova, koja da će u odnosu na tuženika (kao osiguratelja) obračunavati, iz koje je obavijesti razvidno da je satnica obračunata u nižem iznosu od onog iz citiranog cjenika, odnosno u iznosu od 60,00 eur, počevši od 1. kolovoza 2024.

11./ Iz navedenog cjenika, kojim je tužitelj tuženika obavijestio o promjenama cijena po kojima će, tuženiku kao osiguravajućoj kući, troškove popravka obračunavati, pri tome uz popust u odnosu na njegove redovnim cjenikom predviđene cijene, razvidno je da cijena radnog sata po kojoj je tužitelj izvršio popravak koji je predmet spora, a koja odgovara cjeniku o kojem je prethodno obavijestio tuženika, upravo predstavlja njegovu cijenu, dakle cijenu na tržištu mjerodavnom za popravak vozila. Osim toga, u konkretnom slučaju tuženik i ne osporava da cijena radnog sata po kojoj je tužitelj izvršio popravak ne bi odgovarala cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, već isplatu osporava pozivajući se na sadržaj ugovornih odredaba kasko osiguranja prema kojima ima pravo odrediti mjesto popravka vozila, a u slučaju da se osiguranik takvih njegovih uputa ne pridržava, osigurninu isplatiti u visini kalkulacije troškova popravka radionice u koju je osiguranika uputio.

12./ Nadalje, iz tuženikove ponude za isplatu odštete povodom predmetne prijave osiguranog slučaja od 11. studenog 2024., utvrđeno je da je tuženik obavijestio osiguranika da je utvrdio postojanje svoje osigurateljne obveze, očito po primitku računa tužitelja za izvršeni popravak osiguranog vozila. Naime, u ovoj je ponudi tuženik naveo da je šteta na vozilu obračunata u iznosu od 1.011,55 eur, pri čemu da je visina štete procijenjena na temelju izvida štete, fotografija oštećenog vozila i računa za popravak. Iz potvrde o izvršenom plaćanju utvrđeno je da je tuženik osiguraniku isplatio iznos prema navedenoj ponudi, odnosno u iznosu od 1.011,55 eur.

13./ Očito je da je tuženik trošak popravka podmirio bez osporavanja kako broja potrebnih radnih sati, koji svakako odgovara i njegovom izvidu štete, kao i bez osporavanja osnovanosti drugih stavki tužiteljevog računa za popravak. Očito je stoga da u konkretnom slučaju nije sporan niti opseg radova potrebnih za popravak oštećenog vozila, niti njihova količina, kao niti cijena potrošnog materijala, već je sporna jedino cijena radnog sata po kojoj je trošak popravka obračunat na predmetnom tužiteljevom računu.

14./ Dakle, troškovi popravka prema tužiteljevom računu (1.104,36 eur), ostali su nenamireni (nakon isplate iznosa od 1.011,55 eur), u iznosu od 92,81 eur pa je dakle šteta nastala na osiguranom vozilu prema troškovima potrebnim za popravak vozila, koji nisu sporni prema opsegu i količini, ostala nenamirena u iznosu od 92,81 eur, koji proizlazi iz razlike u cijeni radnog sata autoservisa prema kojoj je tuženik obračunao odštetu u visini troškova potrebnih za popravak osiguranog vozila.

15./ Ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja od 25. studenog 2024., osiguranik CO ustupio je tužitelju tražbinu prema tuženiku u iznosu od 92,81 eur, a po osnovi preostalog dijela tužiteljevog računa za izvršeni popravak vozila, te je tuženik 25. studenog 2024. obaviješten o izvršenom ustupu.

16./ U skladu s odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini osiguranika po osnovi naknade temeljem kasko osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju, to se ne radi o tražbini koja bi sukladno citiranoj odredbi bila neprenosiva. Sukladno odredbi čl. 82. st. 1. ZOO -a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Tužitelj kao p rimatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je njegov osiguranik kao ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). U konkretnom se slučaju, prema sadržaju ugovora o ustupu, radi o ustupu tražbine radi ispunjenja pa se obveza tuženikovog osiguranika prema tužitelju, po osnovi isplate naknade za izvršeni popravak vozila, gasi tek kad tužitelj naplati od tuženika ustupljenu mu tražbinu po osnovi naknade iz osiguranja.

17./ Neosnovano stoga tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, jer je tužitelj vjerovnik kojem je vlasnik vozila kao osiguranik ustupio svoju tražbinu prema tuženiku, odnosno svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja temeljem zaključene police automobilskog kasko osiguranja za oštećeno vozilo. S obzirom da je tuženik nakon prijave odštetnog zahtjeva obavijestio osiguranika o utvrđenju svoje obveze na isplatu i potom djelomično isplatio naknadu iz osiguranja po predmetnom štetnom događaju, očito neosnovano tuženik osporava nastanak štetnog događaja i svoju odgovornost za isplatu naknade iz kasko osiguranja u konkretnom slučaju. Tuženik naime, iako je osiguranika obavijestio da je njegov odštetni zahtjev pravno osnovan, nije tijekom ove parnice iznio činjenice kojima bi potkrijepio svoje navode kojima osporava nastanak osiguranog slučaju, odnosno osiguranog rizika odnosno osigurateljnog pokrića, slijedom čega su takvi njegovi navodi očito paušalni.

18./ S obzirom da je na tužitelja prenesena tražbina prema tuženiku kao osiguratelju po osnovi sklopljenog ugovora o kasko osiguranju vozila, to isti prema tuženiku ima ista prava kao i njegov osiguranik, pa je dakle tuženik isplatu osigurnine dužan izvršiti u skladu s ugovorenim uvjetima, sadržaj kojih među strankama nije sporan.

19./ Neosnovano, po shvaćanju ovog suda, tuženik navodi, pa tako i u dopisu kojeg je 15. listopada 2024. uputio svom osiguraniku povodom predmetnog štetnog događaja, da bi, u skladu s uvjetima osiguranja, imao pravo odštetu u visini potrebnih troškova za popravak vozila (djelomična šteta) isplatiti samo u visini kalkulacije troškova popravaka radionice u koju je radi popravka uputio osiguranika. Navedeno naime, po shvaćanju ovog suda, ne proizlazi iz sadržaja ugovoren ih uvjeta osiguranja.

20./ Naime, u skladu s odredbama tuženikovih Općih uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila 2022. (dalje Opći uvjeti), postupak naknade štete podrazumijeva naturalnu restituciju (uspostavu stanja osiguranog vozila koje je bilo prije no što je šteta nastala) odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete (E. I. 1. Općih uvjeta). Naturalna restitucija osiguranog vozila, u skladu s Općim uvjetima, podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak vozila ekonomski opravdan, pri čemu tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila (E. I. 2. Općih uvjeta). U slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredbi Općih uvjeta (E. I. 3. Općih uvjeta).

21./ Dakle, prema uvjetima osiguranja, obveza je tuženika štetu naknaditi uspostavom ranijeg stanja, pri čemu ima pravo odrediti mjesto popravka ili organizirati i izvršiti popravak, ili isplatiti odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.

22./ Po shvaćanju ovog suda, iz odredaba Općih uvjeta ne proizlazi da bi tuženik imao pravo izabrati na koji će od ova dva načina, naturalnom restitucijom ili isplatom odgovarajućeg iznosa novca kod djelomične štete ((E. III Općih uvjeta), o kakvoj je u konkretnom slučaju nedvojbeno riječ, osiguraniku naknaditi štetu. Upravo suprotno, proizlazi da pravo izbora ima osiguranik, koji očito nije odabrao naturalnu restituciju kako ju Opći uvjeti predviđaju, na način da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka ili organizirati i izvršiti popravak vozila, već, unatoč tome što mu je tuženik takvu mogućnost navođenjem radionica za popravak vozila ponudio, svoje je vozilo odlučio popraviti kod tužitelja kao servisera, a od tuženika je naknadu štete potraživao u isplatom odgovarajuće iznosa novca, u visini nastalih troškova popravka prema tužiteljevom računu.

23./ Već stoga, prema sadržaju odredbe čl. E. I. 3. Općih uvjeta, iz koje proizlazi da se odnosi na slučaj u kojem osiguranik odabere naknadu štete od tuženika naturalnom restitucijom kako ju predviđaju predmetni Opći uvjeti, a što konkretan slučaj nije, nema mjesta primjeni odredbe E. I. 3. Općih uvjeta jer je u njoj navedeno da se odnosi na prethodni stavak (odredbu čl. E. I. 2. Općih uvjeta) kojim je uređena upravo naturalna restitucija predviđena Općim uvjetima (uz pravo tuženika odrediti mjesto popravka), kao jedan od dva načina naknade štete.

24./ No, sve i kada bi se, unatoč navedenom, iako osiguranik vozilo nije odlučio popraviti na mjestu koje tuženik odredio, niti je tuženik učinjeni popravak vozila organizirao i izvršio, mogla primijeniti odredba čl. E. I. 3. Općih uvjeta, predmetnu odredbu nije moguće tumačiti na način kako to tuženik predlaže, i navodi osiguraniku u svojem dopisu od 15. listopada 2024., na način da bi troškove popravka oštećenja nastalih na osiguranom vozilu u osiguranom slučaju, dakle osigurninu, imao pravo i dužnost isplatiti samo u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je osiguranika uputio da izvrši popravak vozila.

25./ Odredbama čl. E. III. Općih uvjeta, kojima je uređeno utvrđivanje iznosa štete za slučaj djelomične štete, kao niti ostalim odredbama Općih uvjeta, nije ugovoreno da bi se iznos naknade štete (osigurnine) imao računati u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je tuženik osiguranika uputio da izvrši popravak vozila. Opći uvjeti ne sadrže u odredbi abecednog pojmovnika (čl. A. Općih uvjeta) definiciju pojma "opseg" navedenog u odredbi čl. E. I. 3. Općih uvjeta, prema kojoj tuženik naknadu može isplatiti u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredaba Općih uvjeta. Nije stoga iz citirane odredbe čl. E. I. 3. Općih uvjeta jasno odnosi li se pojam "opsega naknade", odnosno ograničenje naknade na primjenu kojeg tuženik upire, na novčani iznos koji iz računa popravka proizlazi, neovisno o pojedinim njegovim stavkama (uobičajeno dijelovi za zamjenu, rad servisera, potrošni materijal, i sl.) ili pak na opseg radova prema njihovoj vrsti i količini (primjerice količina radnih sati servisera). Pri tome valja imati u vidu da se nejasne odredbe u konkretnom slučaju, s obzirom da su sadržane u tuženikovim Općim uvjetima, dakle unaprijed otisnutom sadržaju ugovora koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, imaju tumačiti u korist druge strane, odnosno u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba (čl. 320. ZOO-a), dakle u korist osiguranika tuženika, odnosno tužitelja koji je u njegov pravni položaj vezano uz isplatu osigurnine ustupom tražbine stupio. Stoga u konkretnoj situaciji, s obzirom da među strankama opseg radova i potrebni radni sati za popravak osiguranog vozila nisu sporni, kao niti da je cijena radnog sata po kojoj je popravak izvršen određena upravo u skladu s uvjetima na tržištu mjerodavnom za popravak vozila, citiranu odredbu čl. E. I. 3. Općih uvjeta nije moguće tumačiti na način da tuženiku daje pravo ograničiti osigurninu prema nekoj cijeni radnog sata. Naime, ograničenje cijene radnog sata Općim uvjetima nije predviđeno, niti iz njih proizlazi da bi tuženik obračun osigurnine imao pravo vršiti prema najpovoljnijoj, od više na tržištu ponuđenih, cijeni radnog sata za popravak vozila. Takovo ograničenje obveze tuženika prilikom isplate osigurnine ne proizlazi niti iz zakona. Stoga pogrešno smatra tuženik da bi, u konkretnom slučaju, pozivanjem na odredbe Općih uvjeta imao pravo odbiti isplatu osigurnine prema utvrđenim troškovima popravka osiguranog vozila, pri čemu opseg radova nije sporan, umanjenjem računa popravka za neki dio cijene radnog sata.

26./ U odnosu na odredbu čl. G. II. 7.5. Općih uvjeta, o dužnostima osiguranika nakon nastanka osiguranog slučaja, valja navesti da tuženik nije osporavao da je osiguranik ugovorene obveze u ovom dijelu ispunio, s obzirom da je njegov zahtjev za isplatu osigurnine utvrdio pravno osnovanim, i djelomično je štetu naknadio, a pravo tuženika dati detaljne upute u pogledu odabira prikladnog servisa nije od utjecaja u konkretnom slučaju imajući u vidu da tuženik ne tvrdi da tužiteljev servis ne bi bio prikladan, već pogrešno smatra da ima pravo osigurninu isplatiti umanjujući cijenu radnog sata po kojoj je popravak izvršen, odnosno u visini kalkulacije troškova popravka u radionici u koju je radi popravka vozila uputio osiguranika.

27./ Slijedom navedenog, tuženik je dužan isplatiti preostali iznos osigurnine u visini troškova potrebnih za popravak vozila u iznosu od 92,81 eur.

28./ Nadalje, uz primjenu odredbe čl. 943. ZOO-a, s obzirom da je kod tuženika izvid štete obavljen 15. listopada 2024., a tuženik isplatu nije izvršio u rokovima predviđenim Općim uvjetima, tužitelju pravo na zatezne kamate pripada počevši od 9. prosinca 2024., kako tužbom potražuje (čl. 2. st. 1. ZPP-a) do isplate. S obzirom da je na tužitelja prenesena tražbina koja ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, neosnovano tužitelje zatezne kamate potražuje po višoj stopi, propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29./ Slijedom navedenog, utvrđeno je da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene pa su kao nepotrebni odbijeni preostali tužiteljevi dokazni prijedlozi. Tuženikovi dokazni prijedlozi radi saslušanja njegovog djelatnika i vještačenja na okolnost visine troškova prema kalkulaciji radionica u koje je uputio osiguranika odbijeni su jer su usmjereni na utvrđenje činjenica koje nisu odlučne za donošenje odluke.

30./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom, u odnosu na glavnicu utuženog potraživanja, u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku , prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak jednokratne nagrade (T.br. 7/9 Tarife) uvećan za pripadajući PDV (T.br. 46 Tarife), u ukupnom iznosu od 125,00 eur.

31./ Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 6,63 eur, a za presudu u iznosu od 13,27 eur, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.).

32./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka tužitelju u iznosu od 144,90 eur osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.

U Zagrebu 20. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.