Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: P-1335/2023-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Atili Šilješu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene u zamjeni Branimira Žarkovića, odvjetnika u Zagrebu, po objavi 20. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 514003029-60010474054/2007. partija kredita: 25377159, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 22. listopada 2007. koji Ugovor je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Osijeku Mirjane Borić, broj: OV: 36170/07, sklopljen između tužitelja JI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te prednika tuženika Addiko bank d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora i to ugovorna odredba članka 8. stavak 2. u dijelu koji glasi:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o istoj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.
II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 634,57 EUR (slovima: šesto trideset četiri eura pedeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 15. studenoga 2023. navodi da je između njega kao korisnika kredita i tužene kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj: 514003029- 60010474054/2007, partija kredita: 25377159, sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 22. listopada 2007. koji je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Osijeku Mirjane Borić, broj: OV- 36170/07. Ugovorom o kreditu određeno je u bitnome između ostalog: Članak II.:
IZNOS KREDITA: "50.000,00 EUR odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita". Članak 8. stavak 2. „Korisnik kredita može prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o istoj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknade prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.” Dana 18. ožujka 2020. tužena je dostavila tužitelju Obavijest o privremenom zatvaranju kojom je ista samovoljno odredila naknadu za prijevremeni povrat u EUR u iznosu od 634,57 EUR-a. Predmetni kredit tužitelj je ishodio u privatne svrhe, kao potrošač (članak 3. Ugovora). Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.): ništetnost ugovorne odredbe kojim se o naknadama, ulaznoj i izlaznoj naknadi, koja ništetnost ugovornih odredbi, posebno glede predmeta i cijene, kao bitnih sastojaka ugovora, pri čemu je tužena iskoristila i nedovoljno iskustvo potrošača kao slabije ugovorne strane, pritom ugovarajući za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru sa onim što se tužitelju kao korisniku kredita obvezala dati, odnosno dala, čini ugovornu odredbu ništetnom. Glede nepoštenosti te time ništetnosti ugovorne odredbe tzv. izlaznoj naknadi kako stoji u članku 8. stavak 2. Ugovora detaljno je u svojoj odluci odlučio Ustavni sud Republike Hrvatske broj: U- III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. i to baš u ugovorima tužene.
Odredba članka 8. Ugovora je ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, koji teret dokaza pojedinačnog pregovaranja je na tuženoj, a koja ugovorna odredba prebacuje sav teret obrade zatvaranja kredita na korisnika kredita, odnosno ne prikazuje koji bi to bio trošak zatvaranja kredita, nije opravdala niti na jedan suvisao način predmetne troškove. Takva odredba prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer nije opravdano da korisnik kredita, slabija ugovorna strana, snosi sav teret troška zatvaranja, odnosno prijevremenog vraćanja iznosa iz ugovora, dok je tužena kao Davatelj kredita, jača ugovorna strana, koja plasira sredstva sa ciljem naplate cijene kroz kamatu, ne besplatno, nego naplatno i time nije opravdano da nema nikakav teret snošenje troškova prijevremenog povrata iznosa kredita. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu: „I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 514003029-60010474054/2007. partija kredita: 25377159, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 22. listopada 2007. koji Ugovor je potvrđen (slomeniziran) od strane javnog bilježnika u Osijeku Mirjane Borić, broj: OV: 36170/07, sklopljen između tužitelja JI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te tuženika Addiko bank d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora i to ugovorna odredba članka 8. stavak 2. u dijelu koji glasi:
„Korisnik kredita može prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o istoj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknade prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 634,57 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. ožujka 2020. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročene mu troškove zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana."
2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 22. listopada 2007., dok je tužitelj tužbu podnio 15. studenoga 2023. Ako je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2. U slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Obzirom je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok zastare je protekao.
Tužena osporava tužitelju status potrošača definiran Zakonom o zaštiti potrošača, a koji status je preduvjet da tužitelj može tražiti bilo kakvu zaštitu u ovom postupku. Ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj koji takav status nije dokazao ne uživa zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača budući se isti ne može smatrati potrošačem. Razina zaštite koju pravni sustav osigurava potrošačima koji kreditom banke rješavaju jedno od egzistencijalnih pitanja ne smije i ne može biti identična za poslovne subjekte profesionalce koji sklapaju ugovore u okviru obavljanja svoje gospodarske djelatnosti. Takve osobe su poduzetnici i prilikom sklapanja ugovora u okviru obavljanja gospodarske djelatnosti oni imaju dužnost postupati s povećanim stupnjem pažnje. Slijedom iznesenog, obzirom tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, tužbeni zahtjev treba bit odbačen, podredno odbijen.
Između stranaka nije sporan sadržaj odredbe članka Ugovora o kreditu, već je sporno je li tužitelj uopće platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te u slučaju da se utvrdi da je tužitelj uistinu platio utuženi iznos kako tvrdi, je li tužena neosnovano naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu koja tuženoj daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita ništetna. Odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP, jer da bi bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi, naime, u članku 23. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke, odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke. Spomenuti opći akti tužene služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu utužene odredbe predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tužene. Odredba o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju. Temeljem ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati je li odredba članka 8. Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva. S tim u vezi, tužitelj nije niti pokušao dokazati da odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nejasna, neuočljiva ili nerazumljiva te stoga odredba članka 8. nije niti podložna testu poštenja. Predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao navodnog potrošača. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Osim što je tužitelj pristao na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o istoj bi zasigurno bio informiran i kada bi podnio tuženoj zahtjev za prijevremenu otplatu.
Naplata naknade za prijevremenu otplatu na temelju članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO-a, koji govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženoj u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tužene na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Takvo pravo tužene je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“, broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u članku 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Dakle, u propisima je izričito navedeno kako vjerovnik ima pravo na naknadu u takvim slučajevima. Teleološkim tumačenjem članka 1024. ZOO i članka 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Slijedom toga, ako nije riječ o slučaju zabranjenom konkretnom zakonskom odredbom, davatelj kredita je ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, u skladu s osnovnim načelom da je dopušteno sve što nije zakonom zabranjeno. Ugovaranje sličnih naknada je dopušteno i uobičajeno, uostalom, i u ugovorima o leasingu, ugovorima s telekomunikacijskim operaterima i sl., slijedom čega je nejasno iz kojeg bi razloga zakonodavac općenito zabranio navedenu naknadu u slučaju ugovora o kreditu. Takvo je tumačenje u skladu s osnovnim načelom slobode uređivanja obveznih odnosa propisanom u članku 2. ZOO-a. Ugovorne strane slobodno uređuju obvezne odnose te su pritom ograničene tek Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva. Ne postoji niti jedan prisilan propis Republike Hrvatske koji izričito zabranjuje svako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je to protivno Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva. Stoga proizlazi da je odredba članka 8. Ugovora o kreditu valjano ugovorena i kao takva obvezuje tužitelja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tužene te je s istim tužitelj bio upoznat. Djelatnost tužene pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno temeljnim načelima obveznih odnosa.
Kad bi se prihvatilo tumačenje da tužena sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji bi tužena naplatila tužitelju na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita, odgovarao bi iznosu štete koju tužena trpi zbog prijevremene otplate sukladno članku 1024., stavku 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba članka 8. Ugovora o kreditu pretpostavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno članku 345. stavku 3. ZOO. Tužena prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Činjenica da tuženoj prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta prepoznato je i od strane institucija Europske unije (navodi iz Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21)). Također, u Dokumentu Europske komisije vrlo je jasno priznato da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik trpi štetu/trošak. Tužena se poziva i na presudu ECJ-a od 3. listopada 2019. u predmetu C-621/17 (CI vs. CIB Bank Trt., II, J Kiss).
Tužena ističe da na sredstva u EUR koja drži na svojim računima kod svojih banaka, Deutsche Bank AG i Citibank N.A., London Branch plaća negativnu kamatu. Negativna kamata podrazumijeva da se sredstva koja tužena drži na svojim računima kod navedenih banaka svaki mjesec umanjuju i to zbog same činjenice da sredstva stoje na njegov trošak odnosno štetu. Obzirom odredba članka 8. nije protivna „Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva“, ne može se utvrditi ništetnom ni po toj osnovi. Niti jedan prisilan propis ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužena ističe kako ZOO (u članku 296. stavku 3.) propisuje da se ništetnost ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora (koji se prema stajalištu tužene ima primijeniti i na ugovorne odredbe jer opći uvjeti prema ZOO-u jesu ugovorne odredbe sastavljane za veći broj ugovora) čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremenog zatvaranja kredita odgovara opisanom iznosu administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica iznosa koji tužena plaća drugim bankama na ime negativne kamate i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345., stavka 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. Iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tužena navodno naplatila tužitelju u skladu je s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat. Čak da članak 8. Ugovora o kreditu nije u skladu s člankom 1024. ZOO, tužena ističe da isti ni tada ne bi bio ništetan. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (članak 2. ZOO-a), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa članak 12. ZOO-a. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, članak 319. stavak 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO-om, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Članak 1024. stavci 2. i 3. ZOO, ne sadrže zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita, jedino stavak 4. istog članka sadrži zabranu banci da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Proizlazi da bi članak 8. Ugovora o kreditu mogao biti suprotan prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu koju je tužena navodno naplatila odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. Teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Tžitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno članku 326. ZOO.
Pitanje prijevremene naknade uređeno je člankom 16. Direktive 2008/48/EEZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, po kojoj pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporno, već je samo potrebno odrediti pravičan iznos koji se plaća. Ranije je pitanje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo na europskoj razini uređeno Direktivom 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. (konkretno člankom 8.). U pravu Europske unije pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita nije sporno te europsko zakonodavstvo ne postavlja ograničenja vjerovnicima naplatiti takvu naknadu. Naplata naknade za prijevremenu otplatu uobičajena je praksa, ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u zemljama Europske unije. Krajem 2007. Europska komisija pripremila je dokument „Commission Staff Working Document accompanying the White Paper on the Integration of EU Mortage Credit Markets“ COM(2007) 807 final, SEC(2007) 1684 od 18 prosinca 2007. („Dokument Europske komisije“) u kojemu je, između ostalog, analizirala regulaciju prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.
Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku za naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 18. ožujka 2020. pa do isplate. Proizlazi kako tužitelj pokušava iskonstruirati da je tužena nepošteni stjecatelj. Međutim, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja obzirom tužena nije bila nepošten stjecatelj, već bila pošteni stjecatelj. Sudska praksa zauzela je stav kako se nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Obzirom tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženu da mu vrati stečen novac, tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja.
Tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, naime, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi prije svega: da tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita; da ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj; da tužitelj zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji mu je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu. Navodi tužitelja iz tužbe kako tužena nema pravo isticati prigovor zabrane manjeg značaja potpuno su paušalni i nepotkrijepljeni.
Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tužena, ako je i nešto stekla, to nije stekla bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Tužitelj ničime nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, kao ni kamate koje potražuje. Slijedom navedenog, tužena predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženoj.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao obavijest o otplaćenom kreditu od 19. ožujka 2020. (stranica 17 spisa), obavijest o privremenom zatvaranju od 18. ožujka 2020. (stranica 21 spisa), Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 22. listopada 2007. (stranica 28-37 spisa), iskaz tužitelja (stranica 648-649 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
3.1. Nije izveden dokaz saslušanjem javne bilježnice Mirjane Borić iz Osijeka, budući je tužena u podnesku od 25. kolovoza 2025. odustala od saslušanja navedene svjedokinje. Na ročištu 13. listopada 2025. tužena je odbijena s prijedlogom za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine štete koju je trpjela prijevremenom otplatom kredita, budući tužena nije predložila niti dostavila potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi sud utvrdio visinu štete koju je tuženica trpjela u upravo tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita, odnosno tuženik ničim nije dokazao koje to opravdane troškove je imao u svezi s prijevremenom otplatom predmetnog kredita.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. od 22. listopada 2007., koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 22. listopada 2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene
- Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.000,00 eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 8. stavak 2.).
6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženoj prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sporno je i je li tužitelj prijevremeno otplatio kredit, je li mu tom prilikom naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu. Sporno je i je li nastupila zastara potraživanja.
7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.
7.1. Člankom 74. ZZP-a propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."
7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade.
7.3. Člankom 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
7.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporni dio odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzet iz ocjene poštenosti.
7.5. U okviru te ocjene, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP-a uzeo u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredbe bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 8. stavka 2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbu u pojedinačnim pregovorima.
7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
7.8. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu za kupovinu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupovinu stana koji je služio za život njemu i njegovoj obitelji, kao i da vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik tvrtke niti obrta niti je predmetni stan unio u imovinu tvrtke odnosno obrta. Nekretninu koju je kupio sredstvima kredita, nije iznajmljivao, nije koristio za nikakvu poslovnu djelatnost. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.
9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 22. listopada 2007.
9.1. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita mogao izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. ZOO-a. Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita.
9.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi je u listopadu 2007. godine podigao kredit u tadašnjoj Slavonskoj banci d.d. u Osijeku, da se radilo o kreditu u iznosu od 50.000,00 eura s visinom rate od 240-241 eura s rokom otplate 20 godine. Radi osiguranja navedenog kredita stavljena je hipoteka na kuću u kojoj je živjela njegova majka. Otišao je u banku i podnio je zahtjev i tada je bilo govora o visini kamatne stope, rečeno mu je da je kamatna stopa povoljna svega 1,6%, bilo je govora o iznosu kredita, roku otplate. Tom prilikom nije bilo govora o prijevremenoj otplati kredita. Nakon toga banka je sačinila ugovor o kreditu, radilo se o tipskom ugovoru. Taj ugovor je pročitao, ustvari pročitao je što je njemu bilo bitno a to je iznos kredita, rok otplate, visina kamatne stope. Nije vidio da ugovor o kreditu sadrži odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Službenik banke mu nije rekao da ugovor sadrži i odredbu o prijevremenoj otplati kredita, o tome uopće nije bilo govora. Nije mogao utjecati, pregovarati o odredbama kredita, kako je naveo radi se o tipskom ugovoru, bilo je onako kako je banka napisala. Po struci je elektrotehničar pa nije baš razumio sve termine koji su sadržani u ugovoru o kreditu. Ugovor je otišao ovjeriti kod javnog bilježnika, javni bilježnik mu nije ništa pojašnjavao u vezi kredita, pogotovo što se tiče odredbi ugovora o kreditu. Javni bilježnik je samo ovjerio ugovor. U međuvremenu mu je umrla majka i naslijedio je obiteljsku kuću, radi se o kući na koja je postojala hipoteka kao osiguranje za predmetni kredit. Htio je tu kuću prodati, a da bi to mogao morao je prethodno skinuti hipoteku, pa je odlučio kredit prijevremeno otplatiti. Otišao je u banku s prijedlogom da prijevremeno otplati kredit. U banci su sačinili obračun ostatka duga, a uz ostatak duga bila je sadržana i naknada za prijevremenu otplatu u iznosu 634,57 eura. Obračun banke dobio je 18. ožujka 2020. i taj isti dan otplatio je ostatak duga kao i naknadu za prijevremenu otplatu prema izračunu banke. U banci mu nisu rekli na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita niti na koji način je banka odredila visinu te naknade. Nije mogao pregovarati oko visine te naknade, jer je bilo ili plati tu naknadu ili neće moći zatvoriti kredit. Na upit punom. tužene odgovorio je da nije tražio pojašnjenje bilo od referenta u banci bilo od javnog bilježnika u svezi odredbi ugovora. Naime, kod potpisivanja ugovora o kreditu išao je s povjerenjem da će banka postupati u najboljoj namjeri, vjerovao je banci. Nije mu od strane referenta u banci izdvojena bilo koja odredba koja bi se u budućnosti mogla pokazati kao sporna. Ne može reći da mu je u okviru razumijevanja samog ugovora nešto bilo nejasno. Naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio je on osobno. Naime, prije nego što je kuću koja je bila predmet hipoteke stavio na prodaju, otplatio je kredit kako bi mogao kuću ponuditi na prodaju slobodnu od svih tereta.
9.3. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazala da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosi niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.
10. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju (i) je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
10.2. Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze i z ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
10.3. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.
11. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovoren iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.
11.1. Tužena je na utvrđenje pretrpljene štete predložila provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, da bi se uopće moglo provesti predloženo vještačenje potrebno je prije svega utvrditi koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpjela prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Tužena pak, tijekom postupka nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, pa sud na bazi samih nedokazanih tvrdnji tužene da se radi o tzv. administrativnih troškovima odnosno tzv. negativnoj kamati nije provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/ troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, to je iz navedenih razloga sud odbio prijedlog tužene za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete.
11.2. Vezano za navode tužene da kao kreditna institucija podliježe specifičnom ekonomskom režimu i da u izvorima financiranja ima troškove kamata za plasiranje kredita, a da istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom kredita, valja istači da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženica nije činjenično obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženici nastala stvarna šteta.
11.3. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP ništava.
12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o prijevremenoj otplati kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da ista nije bila zakonom zabranjena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.
13. Neodlučan je prigovor tužene da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, članak 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.
14. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
14.1. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
15. Sporno je nadalje je li, i kada tužitelj prijevremeno otplatio kredit te u kojem iznosu.
15.1. Na te okolnosti je tužitelj iskazao da mu je tijekom otplate kredita umrla majka i naslijedio je obiteljsku kuću, radi se o kući na kojoj je postojala hipoteka kao osiguranje za predmetni kredit. Htio je tu kuću prodati, a da bi to mogao, morao je prethodno skinuti hipoteku, pa je odlučio kredit prijevremeno otplatiti. Otišao je u banku s prijedlogom da prijevremeno otplati kredit. U banci su sačinili obračun ostatka duga, a uz ostatak duga bila je sadržana i naknada za prijevremenu otplatu u iznosu 634,57 eura. Obračun banke dobio je 18. ožujka 2020. i taj isti dan otplatio je ostatak duga kao i naknadu za prijevremenu otplatu prema izračunu banke. Nadalje, iz Obavijesti o privremenom zatvaranju od 18. ožujka 2020., koju je sačinila tužena, proizlazi da je tužitelju obračunat ostatak duga s 1. travnja 2020., kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 634,57 eura. Iz Obavijesti o otplaćenom kreditu (stranica 17 spisa), a koji je izdala sama tužena, proizlazi da je tuženik kredit po Ugovoru broj 514003029-60010474054/2007, otplatio u cijelosti 18. ožujka 2020. Nadalje, iz e-maila kojim je tužena 28. kolovoza 2023. odgovorila na zahtjev tužitelja za povrat naknade za prijevremeni povrat kredita (stranica 18 spisa), proizlazi da tužena ne može udovoljiti tom zahtjevu, jer da je njezino pravo na naplatu te naknade u skladu s pozitivnim propisima.
15.2. Obzirom na iznijeto ovaj sud utvrđuje da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 18. ožujka 2020., kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 634,57 eura.
15.3. Na iznos od 634,57 eura tužitelju stoga zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa, dakle od 18. ožujka 2020., pa je tužitelju dosuđena zakonsku zateznu kamatu počevši od 18. ožujka 2020. pa do isplate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2022. određena je sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
16. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu ZPP) i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)
- sastav obrazloženog podneska od 20. veljače 2024. u iznosu 100,00 eura
(Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 18. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 13. listopada 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
ukupno 400,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 500,00 eura.
16.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 14. siječnja 2024., budući s tim datumom spisu ne prileži podnesak tužitelja. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 13. svibnja 2025., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, istim tužitelj požuruje zakazivanje rasprave. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 500,00 eura, na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP- a) pa do isplate.
17. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci presude.
U Osijeku 20. listopada 2025.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. Atila Šilješ, odvjetnik u Osijeku
2. Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu
