REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-165/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Đuro Čubrilo, odvjetnik u Puli, Škaljerova 9, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24-01/106, URBROJ: 513-04-24-2 od 25. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/24-01/30, URBROJ: 513-07-18-24-1, od 12. veljače 2024., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019.m od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. i od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana dostave poreznog rješenja uplati porez na dohodak za navedena razdoblja u iznosu od 109.073,59 eura te daljnje kamate poreza na dohodak i prirez od dana izvršnosti tog rješenja do dana uplate, a u protivnom da će se naplata navedenih naloga izvršiti ovrhom.

2. Protiv navedenog rješenja, tužitelj je izjavio žalbu, a koja je odbijena kao neosnovana osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/24-01/106, URBROJ: 513-04-24-2 od 25. studenog 2024.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi te na raspravi 23. lipnja 2025., navodi, u bitnom, da pogrešno porezna tijela smatraju da otac tužitelja AC nije imao novčana sredstva u visini od 280.000,00 eura, a koja je on ugovorom o darovanju od 18. kolovoza 2018. darovao tužitelju. Smatra da je takav zaključak poreznih tijela u suprotnosti sa zakonskim odredbama na koje se ta tijela pozivaju. Naime, navodi da je taj ugovor neupitan, da on regulira odnose između ugovornih strana te da ga druge osobe ne mogu dovoditi u pitanje neformalnim zaključivanjem. Nadalje, navodi da je podatke o stjecanju novca tužiteljeva oca u predmetnom razdoblju dao tužitelj, a da prije toga nije bio upozoren da ima pravo uskrate obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje u skladu s odredbom članka 84. Općeg poreznog zakona, zbog čega je tako pribavljen podatak nezakonit. Tužitelj navodi i da se ovdje radi o darovanju, a primici koje pojedine osobe ostvaruju po osnovi darovanja od strane pravnih i fizičkih osoba, ne smatraju se dohotkom kako je to propisano odredbom članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o porezu na dohodak. Osim toga i da sav novac koji je uplaćivan na račune tužitelja potječe ili iz njegove zarade ili ga je on sam uplatio nakon što ga je dobio od pojedinih članova obitelji, a što se također ne smatra dohotkom u skladu s odredbom članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o porezu na dohodak. Nadalje, tužitelj ističe da živi u obitelji s ocem i ostalim članovima obitelji te da porodica čini jednu ekonomsku cjelinu gdje se sva financijska sredstva u dogovoru unutar obitelji raspoređuju za određene potrebe kao zajednički novac. Smatra da iako porezna tijela nemaju pravo to utvrđivati u ovoj stvari, ona pokušavaju dovesti u pitanje je li otac tužitelja imao navedenu količinu novca da bi ju on mogao darovati sinu, analizirajući pozajmice koje je on primio od pravnih osoba World Immobillien gmbh i Bond Immobillien AG. Nastavno na navedeno, ističe da je iz izvoda Kent banke vidljivo da su ti subjekti na račun oca tužitelja uplatili navedene novčane iznose, odnosno 300.000,00 eura, koji iznos je i podignut s računa, što da znači da je zajmoprimac raspolagao s tim novcem te je dokazano da je on bio predan tužitelju, a da su paušalni navodi da otac tužitelja nije imao toliki novac da bi ga mogao dati tužitelju. Osim toga, otac tužitelja je od svog ujaka dobio iznos od 18.000,00 eura te od bratića pozajmicu u visini od 30.000,00 eura, a od kojeg je dobio i na svoj račun na ime pozajmice iznos od 29.900,00 eura, a što je vidljivo iz izvoda Kent banke. Smatra da se navedeno ne može dovesti u pitanje jer se radi o ugovoru o zajmu koji je neformalan i ugovorne strane ga autonomno uređuju. Tužitelj smatra da porezna tijela sama navode te iznose pozajmica i ne spore da su one isplaćene na račun zajmoprimca, ali da im onda bez navođenja stvarnih razloga odriču pravo da se radi o pozajmicama. Nadalje, smatra da nema svrhe pitanje zašto otac tužitelja nije sam kupio nekretninu pa ju darovao sinu, već mu je darovao novac za njezinu kupnju, jer je to stvar daroprimatelja i darovatelja, što da priznaju i ta tijela, no da onda izražavaju sumnju u sadržaj ugovora bez realne osnove te ga potom dovode u pitanje. Smatra i da je neživotna i deplasirana situacija da obitelj svoje novčane tokove bilježi na dokumentima i to još ovjerenim kod javnog bilježnika. Dakle, tužitelj smatra da je nesporno da mu je otac darovao iznos od 280.000,00 eura jer da nije sporno niti da je on od svojeg oca JC dobio na dar 120.000,00 eura i da je on od navedenih pravnih osoba dobio na ime pozajmice iznos od 300.000,00 eura, stoga da je raspolagao većim iznosom od onog kojeg je darovao tužitelju. Osim toga, da kad se tome pridodaju drugi novčani iznosi koje je ostvarivao od svoje rodbine i porodične ušteđevine, neupitno je da je tužitelju mogao dati darovani iznos. Stoga smatra neosnovanim pozivanje poreznih tijela na prihode njegovog oca, a osobito je li pozajmice vratio i kada ih je dužan vratiti. Osim toga, neosnovanim smatra i navode da je iz navedenih darovanja i pozajmica njegov otac vršio pozajmice svojem obrtu u navedenim iznosima jer da za to nema nikakvih dokaza niti da ih tuženik navodi, već samo paušalno navodi da je to urađeno iz tog iznosa. Osim toga, da su i sama porezna tijela navela da u vrijeme darovanja novca otac poreznog obveznika nije vršio kupnju nekretnina niti pokretnina, zbog čega je zaključak poreznih tijela da je otac poreznog obveznika mogao raspolagati sa samo 903.068,65 kuna neutemeljen jer da za to nije naveden niti jedan valjan dokaz. Smatra i da je porezno tijelo bilo dužno izvršiti povezivanje svih uplata i prometa te utvrditi kako i iz kojih sredstava su vršene uplate i isplate, a što nije vidljivo u osporenom rješenju. Nadalje, tužitelj napominje i da je sukladno odredbi članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona porezno tijelo dužno utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je dužno s jednakom pažnjom utvrditi i sve činjenice koje idu u prilog poreznom obvezniku-tužitelju. Smatra i da je u postupku povrijeđeno pravo na "jednakost oružja", kao i ustavna prava tužitelja iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, dalje: Ustav) te članak 1. Protokola broj 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 25. studenog 2024. Tužitelj potražuje naknadu troška ovog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu.

5. U sporu je održana rasprava 13. listopada 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te smatra kako je u postupku došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, da Porezna uprava nije uzela u obzir svu dokumentaciju koja je dostavljena, da nije uzet u obzir ugovor o darovanju kojim otac tužitelja istome daruje određenu svotu novaca od 280.000,00 eura, za koji iznos Porezna uprava smatra da ni otac nije imao toliko novčanih sredstava i temeljem te pretpostavke ne priznaju da je tužitelj dobio novac, što smatra nepravilnim, odnosno da ne može Porezna uprava utvrđivati pravilnost predmetnog ugovora na temelju pretpostavki i stoga predlaže da se sasluša otac tužitelja kao i osobe koje su izvršile pozajmicu A i PC i da se sasluša sam tužitelj na okolnosti uplata svih iznosa na njegov račun te da se provede i financijsko knjigovodstveno vještačenje upravo radi izvršenih uplata na račun tužitelja, te dalje izlaže kao u tužbi.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio ostale dokazne prijedloge, kao suvišne, iz razloga što su se odlučne činjenice za rješavanje ove upravne stvari mogle utvrditi uvidom u spis upravnog postupka te isprave i dokumentaciju u spisu ovog spora.

8. Sud je rješavajući ovu upravnu stvar, imao u vidu načelo dokumentarnosti u poreznom postupku, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnom ispravom, a izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine (tako Visoki upravni sud Republike u presudama poslovni broj: Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021., Usž- 2856/21-2 od 13. listopada 2021.), a na što su osnovano javnopravna tijela ukazivala u obrazloženju donesenih rješenja. Stoga nije prihvaćen prijedlog da se u sporu saslušaju navedene osobe. Dodatno se ističe i da taj prijedlog nije prihvaćen i zbog toga što se iskazi tih osoba ne bi mogli cijeniti kao nepristrani i neovisni, s obzirom na financijske i sve druge interese i odgovornosti koje proizlaze iz njihovog međusobnog odnosa, dok prijedlog za financijsko vještačenje nije prihvaćen i zbog toga što se financijsko vještačenje ne može odrediti te provesti na temelju dokumentacije koja nije ocijenjena vjerodostojnom, a o čemu će biti riječi u nastavku.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Među strankama spora nije sporno da je prvostupanjsko tijelo obavilo nadzor kod poreznog obveznika-tužitelja prema članku 88. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22 i 114/23, dalje: ZPD), pri čemu je utvrđena nezakonitost, odnosno utvrđen je manje obračunati porez na dohodak i prirez za 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022. godinu te mu je naloženo da uplati porez na dohodak te daljnje kamate poreza na dohodak i prirez od dana izvršnosti tog rješenja do dana uplate.

11. Sporno je, jesu li zakonito porezna tijela utvrdila navedenu nezakonitost, odnosno da je tužitelj na temelju primljenih novčanih sredstava ostvario dohodak na koji nije platio porez na dohodak i prirez.

12. Odredbom članka 69. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22, dalje: OPZ) propisano je da je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

13. Odredbom članka 6. stavka 2. OPZ-a propisano je da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje porezno tijelo.

14. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, te 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

15. Odredbom članka 66. stavka 4. OPZ-a propisano je da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

16. Odredbom članka 76. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22 i 114/23, dalje: ZPD) propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

17. Odredbom članka 88. stavka 1. ZPD-a propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje. Stavkom 2. istog članka propisano je da usporedbu podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. ovoga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. ovoga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora. Stavkom 3. propisano je da ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. ovoga Zakona.

18. Odredbom članka 5. stavka 1. ZPD-a propisano je da su izvori dohotka primici ostvareni od nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, kapitala i drugih primitaka.

19. Odredbom članka 89. stavka 1. ZPD-a propisano je da podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba ovoga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati. Stavkom 9. istog članka propisano je da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost.

20. Odredbom članka 2. stavka 1. ZPD-a propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako više fizičkih osoba zajednički ostvaruje dohodak, porezni obveznik je svaka fizička osoba zasebno i to za svoj udio u zajednički ostvarenom dohotku.

21. Porezna tijela utvrdila su usporedbom vrijednosti stečene imovine (izvori sredstava) i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane, na temelju ocjene dokaza dostavljenih u postupku utvrđivanja izvora imovine, da porezni obveznik-tužitelj u 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022. godini nije dokazao izvore sredstava, zbog čega mu je tim nadzorom utvrđen drugi dohodak po članku 76. ZPD-a, i to za 2018. u iznosu od 1.098.924, 52 kuna, za 2019. u iznosu od 131.116,12 kuna, za 2020. u iznosu od 56.252,85 kuna, za 2021. u iznosu od 48.881,19 kuna i za 2022. u iznosu od 97.922,91 kunu. Prema ocjeni Suda navedena utvrđenja poreznih tijela pravilna su i zakonita, a na drugačiju odluku u ovoj stvari nisu od utjecaja predmetni tužbeni navodi iz sljedećih razloga.

22. Naime, nije osnovan tužbeni navod da su javnopravna tijela dovela u pitanje darovni ugovor od 18. kolovoza 2018. kojim je otac tužitelja tužitelju darovao iznos od 280.000,00 eura. Navedeno iz razloga što su taj iznos porezna tijela uzela u obzir, međutim ona su ispitala ukupan iznos kojim je otac tužitelja mogao raspolagati, s obzirom da je prema raspoloživim podacima on određeni iznos novca dobio od svojeg oca te da je dobio pozajmicu od prethodno navedenih pravnih osoba, kao i da je on dao pozajmicu u svoj obrt tijekom 2016. i 2017. te u korist društva World Immobillien GMGH, a slijedom čega su procijenila da je ocu tužitelja preostao iznos od 903.068,65 kuna, a koji je on mogao dati poreznom obvezniku. Dodatno se ističe i da su ta novčana sredstva koja je otac tužitelja zaprimio po navedenim osnovama isplaćena s njegova računa, a u navedene svrhe, i sve to prije sklapanja navedenog ugovora o darovanju. Stoga se procjena poreznih tijela o raspoloživom iznosu oca tužitelja kojim je on mogao raspolagati ocjenjuje pravilnom. S obzirom da tužitelj nije navedena utvrđenja osporio te priložio vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao svoje navode, zbog čega izvori za njegovu imovinu nisu dokazani, pravilno mu je sukladno citiranim zakonskim odredbama, utvrđen po toj osnovi drugi dohodak. Stoga su tužbeni navodi kojima se navedeno osporava ocijenjeni neosnovanima. Dodatno se ističe da su navedeni slijed novčanih transakcija javnopravna tijela detaljno obrazložila te su navela i osnovu- bankovni račun oca tužitelja, na temelju kojeg su po cjelokupnom prometu to utvrdila. Iz tog razloga Sud upućuje na ta obrazloženja poreznih rješenja, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja u obrazloženju ove presude.

23. Nadalje, nije osnovan tužbeni navod da su pribavljeni podaci o stjecanju novca oca tužitelja nezakoniti te da se ne mogu koristiti iz razloga što tužitelj, koji da je dao te podatke, nije upozoren da ima pravo uskrate obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje u skladu s odredbom članka 84. OPZ-a. Naime, sukladno odredbi članka 69. OPZ-a, porezni je obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze. Osim toga, na njemu je teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez, u skladu s odredbom članka 88. OPZ-a. Stoga se ističe da je sukladno navedenom jasno da postoji pravo i obveza tužitelja sudjelovati u poreznom postupku te je na njemu teret dokaza činjenica koje smanjuju ili ukidaju porez, zbog čega je on sam u postupku mogao iznositi činjenice za koje je smatrao da mu idu u prilogu te da su odlučne za rješavanje ove upravne stvari. Osim toga, uskrata obavijesti kod opasnosti samookrivljavanja te pouka o pravu na uskratu obavijesti, a iz članka 85. OPZ-a, usmjerena je na eventualni kazneni progon, a ne utvrđenje porezne obveze, zbog čega se takvi tužbeni navodi ocjenjuju neosnovanima.

24. Također, nije osnovano niti tužiteljevo pozivanje na odredbu članka 8. stavka 1. točke 4. ZPD-a, budući da navedena zakonska odredba propisuje da se dohotkom ne smatraju primici koje fizičke osobe ostvaruju po osnovi darovanja pravnih i fizičkih osoba, a za zdravstvene potrebe, o kojim potrebama se neupitno ne radi u ovoj upravnoj stvari.

25. Nadalje, nisu osnovani niti navodi koji se odnose na novčane uplate na račun tužitelja koje su specificirane po datumima, a za koje navodi da su vršene od napojnica gostiju te od njegovih roditelja za plaćanje leasing rata, iz razloga što je u odnosu na sve uplate tužitelj bio pozvan u tijeku poreznog postupka očitovati se te dostaviti dokaze o izvorima stjecanja, a što tužitelj nije učinio. Pri tome, pravilno javnopravna tijela navode da je načelo materijalne istine logičan slijed zakonite provedbe poreznog postupka te da obvezuje porezno tijelo da utvrdi sve činjenice koje su bitne za donošenje odluke, a što pak ne isključuje primjenu pravila o teretu dokaza sukladno članku 88. OPZ-a, prema kojem porezni obveznik snosi teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Naime, navedene su činjenice bile predmet utvrđivanja u provedenom postupku, a što je razvidno iz poziva tužitelja da se o njima očituje te da dostavi dokaze. S obzirom da u poreznom postupku vrijedi načelo materijalne istine, odnosno obveza da se utvrdi pravo stanje stvari, nadležna tijela su konkretno pozvala tužitelja da se očituje i u odnosu na te činjenice te da dostavi dokaze o tome o kakvoj se vrsti uplate i njenom izvoru radi. Budući da je to izostalo, a da tužitelj niti u ovom sporu nije priložio dokaze u odnose na te činjenice, tužbeni navodi koji se odnose na navedeno ocjenjuju se neosnovanima.

26. Osim toga, pravilno su javnopravna tijela navela u odnosu na navod o nejasnim uplatama i isplatama tko ih je vršio i iz kojih izvora, a što tužitelj ponovno ističe u ovom sporu, da detaljne podatke za svoje račune može dobiti od svoje banke, a ne od poreznog tijela, kao i da bi porezni obveznik trebao znati i bolje od poreznog tijela, kada je i iz kojih izvora vršio gotovinske uplate na svoje račune, tko mu je i s kojom svrhom uplaćivao novac na račune, kao i eventualno izvršiti povezivanje svih uplata i prometa, odnosno utvrditi kako je i iz kojih sredstava vršio uplate i isplate. Jednako tako, neosnovan je navod i da su porezna tijela dužna izvršiti povezivanje svih uplata i prometa, a iz razloga što navedeno nije propisano kao zakonska obveza poreznih tijela u poreznom postupku. Osim toga, životno je logično i obrazloženje poreznih tijela da bez suradnje poreznog obveznika, porezno tijelo u brojnim slučajevima nije niti u mogućnosti utvrditi iz kojih sredstava (izvora) su vršene uplate na račune poreznih obveznika, a pogotovo u slučaju gotovinskih uplata. Stoga su ti tužbeni navodi ocijenjeni neodlučnima za odluku u ovom sporu.

27. S obzirom da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom postupku, da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, da je tužitelj pozivan očitovati se i da je aktivno sudjelovao u svim fazama postupka, ocjena je Suda da nije osnovan tužbeni navod da su osporenim rješenjem povrijeđena tužiteljeva ustavna prava te prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i pravo na "jednakost oružja".

28. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

29. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 20. listopada 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (članak. 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja odvjetniku Đuri Čubrili, Pula, Škaljerova 9

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5