REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1404/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Biljane Bojanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćnicama iz ZOU Ivane Mandić i Mirele Džoja Petrlić, odvjetnicama u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj: P-361/2025-12 od 10. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje se u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati (st. I. i II.) presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj: P-361/2025-12 od 10. rujna 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka iz prvostupanjske presude pa se ta odluka preinačava (st. III.) na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 118,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 589,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 2025. do isplate žalba odbija i potvrđuje odluka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

IV. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetnom dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, zaključenog između tužitelja i tuženika, dana 28. srpnja 2006., potvrđen 09. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, pod poslovnim brojem OU-1722/2006, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed."

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 602,49 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. kolovoza 2006. do isplate, u roku od 15 dana;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 797,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 10. rujna 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 779,84 eura odbija.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika pobijajući je u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga, a osporava i odluku o parničnom trošku. U žalbi, u bitnome, navodi kako je tužitelj kao potrošač prije sklapanja Ugovora bio upoznat sa obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu – 1,5% a priroda stvarno pruženih usluga da se može razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog Ugovora kao i priroda bankarskog poslovanja što da tužitelju nije moglo ostati nepoznato, da sud uopće nije proveo test nepoštenosti pa da je ne samo pogrešno primijenio materijalno pravo nego počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da i nadalje ustraje kod prigovora zastare, da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te da je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godina sa čime da su potrošači bili upoznati, da je prema čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) na ovakve naknade ne provode testovi transparentnosti i poštenosti već da ta ulazna naknada predstavlja konačni trošak kredita, da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamate sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) obzirom da bi dan od kada teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe, da pobija i odluku o troškovima postupka jer da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. ZPP-a kao i da je tuženik već u odgovoru na tužbu prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora od 6.630,00 eura o čemu da sud nije donio pravilnu odluku.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika "da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika tužitelj osporava sve navode iz žalbe te ističe vezano za troškove postupka da je sud donio zakonitu i valjanu odluku jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku te da je valjano primijenjen tarifni razred po Odvjetničkoj tarifi pa predlaže da se žalba odbije te potvrdi prvostupanjska odluka.

5. Žalba tuženika nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

6.1. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 338. ZZP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska je presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu se isplati iznos od 602,49 eura s osnova povrata plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva na ime ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u dijelu čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] (dalje Ugovor) zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita, NŠ kao sudužnika, MONTE-MONT d.o.o. za graditeljstvo i uslužno društvo kao založnog dužnika i prednika tuženika kao kreditora koji Ugovor je sklopljen 28. srpnja 2006.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 28. srpnja 2006. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, NŠ kao sudužnika, MONTE-MONT d.o.o. za graditeljstvo i uslužno društvo kao založnog dužnika te tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF, na rok otplate od 25 godina;

-da je čl. 7. Ugovora tužitelj obvezan isplatiti jednokratnu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u iznosu od 602,49 eura ustegnuta od iznosa odobrenog kredita.

-da, jer je ta odredba isključivo vezane uz jednostranu odluku tuženika budući se radi o tipskom Ugovoru, da se o toj odredbi pa ni o odredbama Općih akata banke nije pojedinačno pregovaralo, a da se nije ni moglo pojedinačno pregovarati, da je stoga ista nepoštena, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je pozivom na čl. 81. i čl. 87. ZZP-a ("Narodne novine" broj: 96/03) te čl. 96. ZZP- a ("Narodne novine" broj: 79/07 i dr.) ništetna;

-da je neosnovan i prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je tuženik, primjenom odredbe čl. 29. ZOO- a, dužan tužitelju isplatiti traženi iznos sa zateznim kamatama od 28. kolovoza 2006. kada je plaćena naknada primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

9. Nije sporno da je odredbu čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sastavio (prednik) tuženik, pri čemu je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP- a/2007 na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazano, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koja je naplaćena u trenutku isplate kredita.

10. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 602,49 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća.

10.1. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

11. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – pravilno je ista utvrđena ništetnom pa je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje primljenog iznosa.

12. Suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi od 1,50% od iznosa kredita nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovore odredbe bude primio ne pripada.

13. Sud prvog stupnja je pravilno odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Odvjetničke tarife, međutim visina tih troškova nije pravilno utvrđena. Valja navesti da je pravilno utvrđena vrijednosti predmeta spora (dalje VPS) od 602,49 eura kao vrijednost kondemnatornog zahtjeva. Tužitelj je u tužbi kao VPS označio iznos od 6.630,00 eura koji bi se iznos odnosio na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio visini VPS, a sud je na ročištu od 02. rujna 2025. utvrdio VPS u iznosu od 6.630,00 eura. Međutim sud je prilikom izračuna troškova "ipak" utvrđivao isti prema VPS od 602,49 eura. Navedeno je ispravno jer se ne radi ovdje o dva zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a) već tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir pri utvrđivanju VPS, već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako Rev- 1811/2016 i Rev-1927/2017).

14. Prvostupanjski je sud dakle pravilno utvrđivao troškove postupka prema VPS od 602,49 eura međutim prilikom izračunavanja troškova pogrešno su primijenjene odredbe Odvjetničke tarife. Tužitelju tako prema Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke tarife (za VPS od 332,01 eura do 664,00 eura) pripada za sastav tužbe 50 bodova, za sastav podneska od 12. svibnja 2025. 50 bodova (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištima od 05. lipnja 2025. i 02. rujan 2025. od po 50 bodova (Tbr. 9. t. 1.) ukupno 200 bodova + PDV-e - iznos od 500 eura. Tom iznosu valja pridodati troškove sudskih pristojbi od 56,38 eura na tužbu te 26,54 eura na presudu. Ukupno tako trošak postupka tužitelja iznosi 589,92 eura dok je u preostalom dosuđenom dijelu do iznosa od 707,92 eura, odnosno za iznos od 118,00 eura zahtjev valjalo odbiti. Valja navesti da tužitelju prema čl. 155. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak sastava podneska od 19. svibnja 2025. jer mu je priznata puna naknada za podnesak od 12. svibnja 2025. u kojem se očitovao na navode iz odgovora na tužbu.

15. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 380. t. 3. ZPP-a).

16. Tuženiku nije dosuđen zatražen trošak žalbenog dijela postupka jer isti u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavne stvari i zatezne kamate, već je uspio samo u neznatnom dijelu i to sa sporednim zahtjevom (čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a). Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer taj odgovor u procesnom smislu nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 20. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus