Poslovni broj: P-564/2022-42

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja VI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 326. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženice, 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj 9012277852 koji je 19. veljače 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Lucije Carić pod poslovnim brojem OV-1618/07 u dijelu u kojem se navodi da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.¨.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 11.131,83 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 106,95 EUR od 30.rujna 2007.,

- 106,71 EUR od 31.listopada 2007.,

- 108,08 EUR od 30.studenog 2007.

- 107,19 EUR od 31.prosinca 2007.,

- 108,92 EUR od 31.siječnja 2008.,

- 115,74EUR od 29.veljače 2008.,

- 200,44 EUR od 31.ožujka 2008.,

- 195,02 EUR od 30.travnja 2008.,

- 193,71 EUR od 31.svibnja 2008.,

- 192,08 EUR od 30.lipnja 2008.,

- 191,67 EUR od 31.srpnja 2008.,

- 186,25 EUR od 31.kolovoza 2008.,

- 189,31 EUR od 30.rujna 2008.,

- 194,71 EUR od 31.listopada 2008.,

- 202,86 EUR od 30.studenog 2008.,

- 205,08 EUR od 31.prosinca 2008.,

- 207,35 EUR od 31.siječnja 2009.,

- 210,13EUR od 28.veljače 2009.,

- 208,41 EUR od 31.ožujka 2009.,

- 208,16 EUR od 30.travnja 2009.,

- 206,71 EUR od 31.svibnja 2009.,

- 205,74 EUR od 30.lipnja 2009.,

- 204,15 EUR od 31.srpnja 2009.,

- 203,42 EUR od 31.kolovoza 2009.,

- 203,06 EUR od 30.rujna 2009.,

- 204,18 EUR od 31.listopada 2009.,

- 207,40 EUR od 30.studenog 2009.,

- 210,72 EUR od 31.prosinca 2009.,

- 210,43 EUR od 31.siječnja 2010.,

- 213,19 EUR od 28.veljače 2010.,

- 216,04 EUR od 31.ožujka 2010.,

- 216,20 EUR od 30.travnja 2010.,

- 232,64 EUR od 31.svibnja 2010.,

- 231,75 EUR od 30.lipnja 2010.,

- 231,31 EUR od 31.srpnja 2010.,

- 237,66 EUR od 31.kolovoza 2010.,

- 264,77 EUR od 30.rujna 2010.,

- 294,96 EUR od 31.listopada 2010.

- 254,68 EUR od 30.studenog 2010.,

- 207,22 EUR od 31.prosinca 2010.,

- 206,87 EUR od 31.siječnja 2011.,

- 209,30 EUR od 28.veljače 2011.,

- 211,96 EUR od 31.ožujka 2011.,

- 209,98 EUR od 30.travnja 2011.,

- 210,50 EUR od 31.svibnja 2011.,

- 176,08 EUR od 30.lipnja 2011.,

- 170,97 EUR od 31.srpnja 2011.,

- 173,38 EUR od 31.kolovoza 2011.,

- 139,83 EUR od 30.rujna 2011.,

- 137,81 EUR od 31.listopada 2011.,

- 136,73 EUR od 30.studenog 2011.,

- 136,42 EUR od 31.prosinca 2011.,

- 136,55 EUR od 31.siječnja 2012.,

- 138,29 EUR od 29.veljače 2012.,

- 138,18 EUR od 31.ožujka 2012.,

- 137,75 EUR od 30.travnja 2012.,

- 138,20EUR od 31.svibnja 2012.,

- 138,39 EUR od 30.lipnja 2012.,

- 138,78 EUR od 31.srpnja 2012.,

- 138,67 EUR od 31.kolovoza 2012.,

- 12,19 EUR od 30.rujna 2012.,

i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena,pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.473,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 2.585,76 eura sa zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 16. svibnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 19. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 228.166,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice, s obvezom vraćanja kroz 20 godina u 240 mjesečnih anuiteta čiju visinu određuje tuženica otplatnim planom, uz ugovaranje promjenjive kamatna stopa od 4,7o % godišnje no koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice.

1.2. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.3. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbu ugovora koji je sklopio s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te naložiti tuženici da mu isplati preplaćeni iznos kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate pojedinog anuiteta do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prvenstveno prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer da tužitelj nije dokazao da bi predmetna tražbina bila predmet nasljeđivanja i da je on istu naslijedio, dok svakako osporava osnovu i visinu zahtjeva tužitelja te prigovara zastari istog. Smatra da je tužitelj već ostvario prava po istom ugovoru time što je s njom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno, za nju, prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, a kojima je presumirana ništetnost predmetnih odredbi ugovora i provedena restitucija potrošača, uz napomenu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kojem su uzete u obzir sve uplate tužitelja po predmetnom kreditu. Smatra da je u pogledu zahtjeva za isplatu nužno sagledati ne samo iznos pretplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kunama prije i poslije provedene konverzije, uz napomenu da je ona nakon konverzije umanjila obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Smatra da je sklapanjem dodatka ugovoru svim dotadašnjim uplatama dana nova pravna osnova, da je tužitelj dodatak ugovora sklopio slobodnom voljom, pa da time ne postoji pravni interes za njegov deklaratorni zahtjev u ovom postupku. Svakako, smatra da su predmetne odredbe ugovora jasne, lako uočljive i razumljive i da stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a da je ona pri sklapanju ugovora postupala u skladu s važećim kongentnim propisima, da je promjena kamatne stope bila sukladno njenoj metodologiju koju je javno objavila i da je o promjeni kamatne stope obavještavala tužitelja. Ukazuje da je njen djelatnik jasno obrazložio tužitelju predmetne odredbe ugovora prije sklapanja istog, da ovim odredbama nije uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer da ni ona nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja niti je moglo predvidjeti kretanje istog, pored činjenice i daje ova odredba ugovora jasna, razumljiva i uočljiva. Tvrdi da je ona prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri te da stoga nije dužna platiti zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj je nakon primitka pisanog nalaza i mišljenja vještakinje smanjio zahtjev za isplatu tako da umjesto početnih 102.506,06 kuna (što prema fiksnom tečaju konverzije pri uvođenju valute euro u RH u omjeru 1 euro =7.53450 kuna iznosi 13.604,89 eura na iznos od 11.131,83 eura) te se tuženica protivila navedenom smanjenju u smislu djelomičnog povlačenja tužbe.

4.1.Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, Sporazum o potraživanju po ugovoru o kreditu, plan otplate, promet po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu, saslušan je tužitelj osobno i provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza.

4.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena pravo tuženice da jednostrano promjeni kamatnu stopu te zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta nastalih uslijed primjene ništetne jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platio temeljem ugovorene kamatne stope.

6. Nesporno je među strankama:

- da su ĐI i tuženica **.**.2007. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da su ovim ugovorom glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da je ugovorom o kreditu određeno pravo tuženice da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica jednostrana mijenjala i to povećavala kamatnu stopu,

-da su tužitelj i tuženica sklopili Sporazum o potraživanju po ugovoru o kreditu uz provedbu konverzije kredita.

7. Sporno je među strankama:

- je li tužitelj sljednik iza pok. RI i nasljednik predmetne tražbine,

- jesu li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena/ništetna,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih kamata od početno ugovorene,

- visina pretplate i

- zastara potraživanja tužitelja.

8.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu od 19. veljače 2007. proizlazi da su PI i tuženica istim ugovorile kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 223.526,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate 20 godina i to u 240 mjesečnih anuiteta, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,7 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s odlukama tuženice o kreditiranju građana za stambene kredite.

8.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 5 stranica teksta manjeg fonta.

9. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

10. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra) te činjenicom da je tuženica tijekom otplate jednostranom odlukom povećavala kamatnu stopu, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula korisniku kredita kao potrošaču citirane odredbe ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti korisnika kredita/potrošača da istoj prigovori, čime je korisnika kredita kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika prava tuženice na promjenu kamatne stope isključivo na temelju odluke tuženice, bez navođenja i znanja za parametre temeljem kojih se ista mijenja u trenutku pristanka na takvu cijenu kredita.

11. Odredbom čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, je bili propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

12. Iz sadržaja samog ugovora odnosno činjenice da je kredit tražen i odobren korisniku kredita kao fizičkoj osobi za kupnju stambenog objekta, a koji je prema uvjerljivom iskazu tužitelja, trebala i služila za stanovanje kćeri korisnika kredita, uz osiguranje tražbine tuženice zasnivanjem založnog prava na nekretnini korisnika kredita.

13. Nadalje, a da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da korisnik kredita nije bio informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz prethodno navedenog teksta ugovora kao i uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja, s a u dijelu u kojem isti u bitnom iskazuje da je njegov otac (korisnik kredita) postupao s punim povjerenjem u tuženicu kao financijsku instituciju.

14.1. Na tuženici je teret dokaza da je informirala korisnika kredita o svim bitnim elementima za donošenje odluke o preuzimanju obveze iz kredita te da je omogućila istom pregovaranje o odredbama ugovora o kreditu, a ista navedene činjenice ničim ne dokazuje, dapače, iz činjenice da se radi o tipskom, unaprijed formuliranom kreditu koji je evidentno izradila tuženica temeljem vlastite ponude, zaključak je ovog suda da radilo o jednostranoj ponudi tuženice koja je unaprijed zadana u pogledu odlučnih elemenata ugovora, a koju je korisnik kredita mogao prihvatiti kao cjelinu da bi ostvario kreditiranje ili pak odbiti uz izostanak kreditiranja.

14.2. Tuženica ničim ne dokazuje da je korisnika kredita uputila o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i/ili pak o rasponu u kojem bi se njegov anuitet mogao kretati uslijed ugovaranja ovako promjenjive kamatne stope, a niti je upozorila korisnika kreidta da je time sadržajno visina samog budućeg anuiteta nepoznata i neograničena.

15.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

15.2. Naime, ono o čemu je korisnik kredita kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina točno određene kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

15.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

15.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim korisnika kredita kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za njega stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njegovih obveza po kreditu, a niti korisnik kredita ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, korisnik kredita ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženice koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu korisnika kredita.

16. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu citiranog čl. 81. ZZP-a.

17. U odnosu na pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti ove odredbe kao i legitimiranost tužitelja za isticanje ovog zahtjev, ukazuje se da iz priloženog Sporazuma o utvrđivanju nove visine obveze nakon postupka konverzije tražbine denomirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF nastale zbog prestanaka Ugovora o kreditu broj 9012277852 u tražbinu denomiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR nasljednik predmetne tražbine od 8. veljače 2016. jasno proizlazi da je upravo ovdje tužitelj i to temeljem rješnja o nasljeđivanju iza pok. RI sklopio s tuženicom ovaj sporazum kojim je utvrđena nova obveza po predmetnom ugovoru o kreditu, čime je jasno da je isti sljednik pok. JI u pogledu svih prava po osnovnom ugovoru o kreditu te da stoga ima pravni interes utvrditi ništetnost odredbe ugovora o kreditu koja je stvarala obveze za njegovog prednika, a koje obveze je on preuzeo kao njegov sljednik i to stoga što temeljem ništetnosti odredbe ugovora ima pravo isticati restitucijski zahtjev za vraćanje stečenog temeljem ništetne odredbe ugovora.

18. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta kamatne stope.

19. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Sporazuma (Dodatka ugovora o kreditu), nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 8. veljače 2016. provele postupak konverzije potraživanja tuženice temeljem osnovnog ugovora o kreditu koji je otkazan 26. ožujka 2015. zbog nepridržavanja ugovornih obveza i čime je tuženica učinila dospjelim u cijelosti kredit u iznosu od 205.994,59 CHF, time glavnice koja je nakon 9 godina otplate kredita (gotovo polovice razdoblja ugovorene otplate kredita) za 16.531,41 CHF manji od iznosa isplaćenog kredita.

20. Iz cjelokupnog teksta Sporazuma, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute dospjele obveze po kreditu, a koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, iz teksta Sporazuma jasno je da isti predstavlja buduću osnovu za plaćanje duga po otkazanom Ugovor u kreditu i to na način da je tužitelju jasno predočen iznos glavnice duga po kreditu u valuti CHF i euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa, uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

21. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s s postupkom tzv. konverzijom kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15., ZIDZPK) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

22. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Sporazuma koji su stranke sklopile, a kako isti sadržajno predstavlja potpuno novi ugovor neovisan o ranijem ugovoru o kreditu koji je prestao važiti otkazom ugovora od strane tuženice, jasno je da stranke uopće nisu istim regulirale odredbe ranijeg ugovora o kreditu i potraživanja po istom, dapače iste su ukupni dug po predmetnom kreditu regulirale ovim novim ugovorom – sporazumom u kojem je izračun glavnice proveden sukladno citiranom ZIDZPK (konverzija potraživanja tražbine po kreditu vezanom za CHF u EUR) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po otkazanom kreditu no nikako ne uređuje pitanje postojanja dugovanja tuženice po osnovi vraćanja stečenog temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koji je otkazan od strane tuženice, a temeljem koje je ista od prednika tužitelja i tužitelja stekla imovinu.

23. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta kamatne stope temeljem ništetne odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Sporazum kojim je ugovorena buduća otplata dugovanja po ranijem, sada otkazanom, ugovoru o kreditu, ukoliko je ukupni iznos dugovanja na dan sklapanja sporazuma konvertiran primjenom odredbi ZIDZPK, a prilikom koje konverzije su ranije uplate prednika tužitelja i tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao novim sporazumom odnosno novim ugovorom.

24.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

25.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te Sporazuma stranaka, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio njegov prednika da je 19. veljače 2007. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

25.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je pristao na konverziju dugovanja po kreditu, da činjenica da je prednik tužitelja prije nepunih 9 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije nepunih 9 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

25.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita, koji je pristanak u tom smislu informirano dan, te sukladno zakonskim odredbama ugovoren sklapanjem Sporazuma o utvrđivanju nove obveze nakon postupka konverzije, no isti nije, niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Sporazuma prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici temeljem više naplaćenog duga zbog primjene ništetne odredbe ugovora o kreditu.

26. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije potraživanja, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

27. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

28. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza, a na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu (njegov prednik) već u početku preuzeo, nije prestalo pravo kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

29. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Sporazuma stranaka, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji duga po ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Sporazum koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Sporazuma, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da vođenje i ishod kolektivnog spor u kojem udruge potrošača zahtijevala utvrđenje ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 ČI protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije potraživanja po ugovori o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegove imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

31.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

31.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,70 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen predniku tužitelja i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je prednik tužitelja kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 4,7 % godišnje za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja Sporazuma stranaka

32.2. Ujedno je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

34.1. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, uz ispravak greške u zadatku u pogledu visine kamatne stope umjesto pogrešno navedenih 4,5 % tako da je ispravno računala 4,7 % godišnje, (list 134 spisa), a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj do sporazuma kojim je konvertirano dugovanje po kreditu platio 11.131,83 eura više zbog rasta kamata, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate do sporazuma stranaka o konverziji dugovanja s datumom jednaka ukupnom iznosu od 7.654,02 eura.

34.2. Vještakinja pri tome nalaze, a sud isto zaključuje iz sadržaja Sporazuma stranaka o provedenoj konverziji dugovanja, da stranke uopće nisu istim regulirale pitanje preplate potraživanja po ugovoru o kreditu.

35. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 11.131,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od datuma pojedine preplate od isplate, a koji iznos predstavlja obračunati iznos više plaćenih iznosa kamate.

36. Slijedom navedenog, tuženica je kao osoba koja odgovorna za ugovaranje ništetne odredbe ugovora znala ili morala znati za nepoštenost iste od ugovaranja odredbe te je stoga, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, dužna platiti tužitelju i zatezne kamate koje teku na pojedini više naplaćeni iznos od dana primitka uplate do isplate dugovanja, dok je u točki II. izreke presude odbijen zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa jer mu isti, sukladno obračunu vještakinje, ne pripada.

37.1. Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

37.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

37.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

37.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

37.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

37.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

38.1. Tužitelj je djelomično uspio u sporu no kako u pogledu dijela zahtjeva s kojim nije uspio nisu poduzete nikakve posebne radnje niti nastali posebni troškovi, pogotovo, a osobito uzimajući u obzir da se radi o legitimnim zahtjevima tužitelja kao potrošača radi ostvarivanja prava u odnosu na tuženicu te da tužitelj zahtjeva naknadu sukladno platnom razredu tarife prema smanjenom zahtjevu, tužitelju su primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a dosuđeni slijedeći troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku: sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava obrazloženog podneska od 19.11.2019. i 9.12.2024. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 25.11.2019., 9.12.2022., 25.6.2025. i 26.9.2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te prstupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura (tbr. 9. toč. 5. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 1.875,00 eura.

38.2. Uz navedeno, tužitelju pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 515,00 eura i sudske pristojbe u iznosu od 195,76 eura, čime je tuženica istom dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 2.585,76 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 20. listopada 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice