REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1147/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Poldan i dr., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi i tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P-180/2024-10 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj: P-180/2024-10 od 29. travnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118- 50-4177512 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao davateljice kredita dana 12.06.2007. koja propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva Ugovora o kreditu u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, a koja glasi: „0,50 % (nula zarez pedest posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.” pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB 53056966535 da tužiteljici ŠZ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, u roku od 15 dana isplati iznos od 293,09 eur / 2.208,30 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29.06.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak postupka isplatom 263,28 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. travnja 2025. do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka kao neosnovan."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik i tužiteljica.

3. Tuženik pobija presudu u odnosu na t. I., II., III. i V. izreke, zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, navodi da je prije zaključenja Ugovora o kreditu su tužiteljici bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita, pa se ne može prihvatiti da je tuženik neosnovano naplatio iznos za obradu kredita, obzirom je predmetna naknada naplaćena temeljem Ugovora i to za troškove koje je realno imao. Poziva se na odredbe čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, te da je sporna odredba napisana jasno i razumljivo i lako uočljiva, kao što i ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, tada nije uopće dopušteno utvrđivati jesu li poštene, ako nisu potrebno je provesti tzv. test poštenosti, a u pobijanoj presudi ne iznose se razlozi zbog kojih se predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu smatra ništetnom, pa ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati čime je počinjena apsolutno bitna povreda iz parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Prihvaćen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate ne obrazlažući ni na koji način temeljem čega je usvojen tužbeni zahtjev koji se odnosi na zakonske zatezne kamate a da bi se mogao usvojiti taj zahtjev na tužiteljici je bio teret dokaza da je tuženik kao stjecatelj bio nepošten prilikom stjecanja, a u odnosu na to u smislu čl. 1115. ZOO-a nije cijenjeno niti utvrđivano, kao nisu ni provođeni dokazi na gore iznesene okolnosti. Sama činjenica utvrđenja ništetnosti, ne znači da je tuženik kriv za ništetnost budući je postupao sukladno tada postojećem materijalnom pravu dok utvrđenje ništetnosti ne povlači samo po sebi činjenicu da je tuženik bio nepošten prilikom ugovaranja predmetne odredbe. Ističe se i prigovor zastare. I zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu pogrešna je odluka o troškovima postupka, kao i da nisu cijenjeni koji troškovi postupka su bili potrebni sukladno čl. 155. ZPP-a.

3.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz nalog tužitelju naknade troška postupka uvećano za troškove žalbenog postupka i zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, a podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak uz zahtjev troška žalbe.

4. Tužiteljica podnosi žalbu protiv t. III. i IV. presude u odnosu na odbijen trošak zastupanja po odvjetniku za sastav podneska od 13. veljače 2024., izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištu 16. siječnja 2025. te 08. travnja 2025., kao i nadoknadu troškova korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa ročištima 16. siječnja 2025. i 08. travnja 2025., kako je specificiran u podnesenom troškovniku.

4.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje odluke IV. presude Općinskog suda na način da se usvoji i daljnji zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 697,03 eura i naknadi trošak žalbenog postupka.

5. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

6. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

7. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od 12. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, kojim je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita a koja se jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa da navedena odredba Ugovora i kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, pa da je i posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju te ništetne odredbe Ugovora (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO), slijedom čega je pod t. II. izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 293,09 eura/2.208,30 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2007.

9. Tijekom postupka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 12. lipnja 2007. kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 100.000,00 CHF sa namjerom kupnje stana, kao i da je kredit u visini od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja uz rok otplate 360 mjeseci. Nije sporno da je čl. 3. Ugovora ugovoreno da se za obradu kredita podmiruje jednokratna naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita što je u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosilo 2.208,30 kuna. Nije sporno ni da je tuženik na temelju čl. 3. Ugovora naplatila naknadu od tužiteljice za obradu kredita u visini od 293,09 eura. Sporna je između stranaka osnova tužbenog zahtjeva te nastup zastare potraživanja.

10. Prvostupanjski sud je cijenio čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te čl. 81. st. 1. – 3. ZZP/03 i čl. 84. ZZP/03. Na okolnost namjene kredita, tužiteljica je u iskazu i navela da joj je odobren kredit za rješavanje stambenog pitanja a kada je podizala kredit znala je da mora platiti naknadu za obradu kredita koju ugovornu odredbu joj nitko nije obrazložio, a predmetni je Ugovor sastavljen od strane tuženika, ali da o njemu nije mogla pregovarati o sadržaju Ugovora a niti joj je posebno isti protumačen od strane javnog bilježnika, kao što joj i nije objašnjeno na koji način je određena visina naknade.

11. Cijeneći i odluke Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe utvrđeno je da plaćanje sporne naknade za obradu kredita u visini od 0,50% iznosa kredita prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa da se radi o nepoštenoj odredbi Ugovora u skladu sa čl. 81. ZZP/03, te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Takvo pravno shvaćanje je i izraženo u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-673/2023, Rev-1051/2023, Rev-715/2024 te Rev- 266/2024. Time je i utvrđeno da je ništetna odredba u čl. 3. Ugovora kao i sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vezano i stoga da tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe po pravima o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja sukladno čl. 1111. u vezi sa čl. 1115. ZOO-a, obzirom i da je učinio nespornim da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita 29. lipnja 2007. u iznosu od 2.208,30 kuna. Cijenjen je i neosnovan prigovor zastare pozivom i na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

12. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno – po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

13. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. 3. Ugovora, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe. To proizlazi iz njezinog iskaza da nije imala mogućnost pregovora o sadržaju ugovora kojeg je unaprijed pripremljen od tužene. Tužena je odustala od saslušanja predloženog svjedoka voditeljice poslovnice tuženika, na okolnosti pojedinačnog pregovaranja, pa stoga nije dokazano da se pojedinačno pregovaralo, obzirom je na teretu tužene dokaz o pojedinačnim pregovorima i mogućnosti utjecaja tužiteljice na zaključeni ugovor.

14. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje:ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 0,5% iznosa kredita, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time i da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

16. Činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač može iz njih na temelju točnih, razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To ne traži nužno da treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju ali mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, između odnosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti i da li je, imajući u vidu način sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da je potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o stambenom kreditu, proizlazi i da su navedene odredbe nepoštene i time ništetne, obzirom i da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni o njegovom ne/prihvaćanju, što je i prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako to pravilno i zaključuje sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

19. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika za provođenjem dokaza radi utvrđenja da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

20. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, nema osnove da bi došlo do zastare, obzirom i dospijeva sukladno prethodno utvrđenoj ništetnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju zastarom glavnog potraživanja.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,5% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Žalba tužiteljice vezano za zatraženi trošak podneska 13. veljače 2024., izbivanja iz pisarnice i naknade troška osobnog vozila, nije osnovana.

24. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 11. st. 4. i 5. Zakona o sudovima i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) pravilno i primijenio materijalno pravo.

25. Nije sporno da je predmetni postupak, koji je pokrenut kod Općinskog suda u Puli-Pola rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola od 09. veljače 2024., ispravljen Rješenjem od 13. veljače 2024., temeljem čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/16, 67/18, 21/22, 60/22 i 16/23 - dalje ZOS), ustupljen Općinskom sudu u Pazinu. Prema odredbi čl. 11. st.4. ZOS, odvjetnicima pripada pravo na naknadu troška javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta suda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz st. 4. tog članka isplatiti će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (čl. 5.).

26. Na taj način nije postavljen zahtjev. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio da se zatraženi trošak ne može odnositi na tuženu. Uz to, ročište 16. siječnja 2025. trajalo je od 14,30 do 14,36 h, a 08. travnja 2025., od 9,00 do 9,35 h. Cijeneći i udaljenost [adresa] do [adresa] od 54 km, time putovanje na ročište nije trajalo dulje od tri sata, pa stoga nije bilo osnove za dosudom tog troška izbivanja iz pisarnice i korištenja osobnog automobila. Sastav podneska od 13. veljače 2024., pravilno nije priznat, obzirom da je istim postavljen zahtjev za podnošenje očitovanja na odgovor na tužbu sukladno čl. 299.a. ZPP-a, na koji zahtjev nije bilo odluke prvostupanjskog suda, dok u nastavku i nije se posebno punomoćnica očitovala na navode odgovora na tužbu.

27. Slijedom navedenog žalbe tuženika i tužiteljice ocijenjene su kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno kao u izreci. Zahtjevi za naknadom troška žalbe nisu priznati sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 20. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić