Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pn-6/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja

– protutuženika (dalje u tekstu: tužitelji) 1- tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2- tužitelja ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3- tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4- tužiteljice PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika – protutužitelja (dalje u tekstu: tuženik) VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. rujna 2025. u prisutnosti 3-tužitelja ĐĐ, 4- tužiteljice PĐ te NĐ, odvjetnika u [adresa], punomoćnika tuženika, javno objavivši, 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev prvo tužiteljice UĐ, drugo tužitelja ŽĐ, treće tužitelja IĐ i četvrto tužiteljice PĐ kojim svaki od njih zahtijevaju od tuženika VĐ isplatu iznosa od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate te zahtjev tužitelja za naknadu im troškova postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se protutužbeni tužbeni zahtjev koji glasi:

«Nalaže se protutuženicima da protutužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti solidarno isplate pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 5.308,91 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana utuženja do dana namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana. «

III Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

i

r i je š i o j e

Tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda se odbija.

Obrazloženje

1. Predmet ovog spora po tužbi podnesenoj 13. lipnja 2018. je zahtjev tužitelja UĐ, ŽĐ, ĐĐ i PĐ za naknadu im neimovinske štete za duševne boli u visini od 6.636,14 eura/50.000,00 kn svakom s zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate, a koju naknadu zahtijevaju od tuženika VĐ.

2. Osnovanost svojih zahtjeva svi tužitelji, u bitnom, temelje na tvrdnji da je tuženik VĐ kao gradonačelnik [adresa] organizirao i potpisao Ugovor o ustupanju udjela u društvu i anex ugovora o međusobnim pravima i obvezama suosnivača" od 12.07.1993., da je u istoj funkciji organizirao i potpisao zajedno s načelnicima općina ([adresa] i [adresa]) Sporazum o Učešću Javnog poduzeća „Privredna zona" vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka, da je znao za tvrtku „Poslovna interesna zajednica za izgradnju privrednih zona Rijeka" osnovana 10.10.1975. u [adresa], a u Sudskom registru upisana u broj uloška [broj ZK uloška]-00 oznaka Fi-917/75, da su tvrtku su stvorila riječka poduzeća i kao osnivači upisano je 30 riječkih poduzeća (Grad Rijeka nije bio osnivač), Nadalje, da je temeljem navedenih dokumenata tuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (NN 32/93) te kazneno djelo iz čl. 103. istoga Zakona zaključenja štetnih ugovora, a također i kazneno djelo krivotvorenja dokumenata u zemljišnim knjigama. Nadalje, da je navedenim kaznenim djelima tuženik učesnik u stvaranju democida na hrvatskim narodom, pa da zbog navedenog u ovom postupku tužitelji kao pripadnici hrvatskog naroda zahtijevaju od suda da se tuženika obveže na isplatu tužiteljima simbolične kazne za teške duševne boli u iznosu od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn svakom s zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i trošak postupka.

3. Uvod tužbe sadrži dio tituliran kao «Preambula» u kojoj tužitelji ističu u odnosu na Državno odvjetništvo da štiti kriminal i korupciju, da je time odlučujući čimbenik u provođenju democida, dok kao kršitelje ljudskih prava navode Sud za ljudska prava u Strasbourgu, Ustavni sud RH, Županijske i Općinske sudove, te sve navedene institucije zajedno nazivaju «Udruženi zločinački pothvat» čiji da je jedini cilj uništavanje i osuđivanje zviždača, a oslobođenje dokazanih kriminalaca među kojima smatraju da je i tuženik.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19. srpnja 2018. u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome, ističući prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda (poziva se na čl. 34. ZPP-a), zatim naglašavajući da nikada za kaznena djela koje tužitelji navode u tužbi nije bio niti osumnjičen niti osuđen, niti mu je krivnja za počinjenje istih utvrđena u kaznenom sudskom postupku. Potom tuženik ukazuje da tužiteljima nije prouzročio ikakvu štetu ističući prigovor zastare (temeljem odredbe čl. 215. u vezi s odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima jer navodna kaznena djela kojima je tužiteljima navodno pričinjena neimovinska šteta datiraju iz 1993. i prije, dok je tužba pri sudu zaprimljena 13. lipnja 2018.) i prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, tuženik smatra te navodi, a sve hipotetički i teoretski gledano da je tuženik tužiteljima dok je obnašao dužnost gradonačelnika Grada Rijeke svojim nepravilnim i nezakonitim radom doista i počinio neimovinsku štetu, što da konkretno nije slučaj to da za tako počinjenu štetu ne bi bio odgovoran tuženik nego Republika Hrvatska. Predlaže da se sud oglasi stvarno nenadležnim i odbaci tužbu, a podredno da tužbene zahtjeve odbije. Traži trošak postupka.

5. Istim podneskom od 19. srpnja 2018. tuženik podnosi i protutužbu u kojoj, u bitnom, ističe da je u tzv. preambuli tužbe oklevetan, proskribiran, etiketiran, dezavuiran i diskreditiran kao član ...udruženog zločinačkog pothvata...koji čini democid..., a potom ga se inkriminira za „...uništavanje i osuđivanje zviždača...“ i ...oslobađanje dokazanih kriminalaca.... “, da ga se tužbom neosnovano i neutemeljeno kleveće, diskreditira, inkriminira i proziva za navodni učin četiriju kaznenih djela za učin kojih nikad protiv njega nije vođena istraga ili istraživanje, nikada nije bio ni osumnjičen, a kamoli pravomoćno kazneno osuđen. Smatra da su mu time tužitelji povrijedili prava osobnosti, poglavito pravo na ugled, čast i dostojanstvo, pravo na tjelesno i duševno zdravlje i pravo na dobar glas. Poziva se na Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i odredbe članka 19. u vezi s odredbama članak 8., 1045., 1046. i 1100. ZOO-a.. Tuženik podnosi protutužbeni zahtjev kojim traži od tužitelja da mu osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti solidarno isplate pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 50.000,00 kuna, zajedno sa zateznim kamatama.

6. Na ročištu 3. travnja 2023. (str. 221 spisa) tuženik je konačno postavio tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u točki II izreke presude. Naime, tijekom postupka tužbu je povukla ŠĐ kao nasljednica TĐ (jednog od petero podnositelja tužitelja), te je s tim u vezi doneseno rješenje

10. siječnja 2023. (str. 156 spisa).

7. Navodima u protutužbi i protutužbenom zahtjevu tužitelji su se protivili.

8. U odnosu na u odgovoru na tužbu istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda tuženik se pozivao na članak 34. Zakona o parničnom postupku uz isticanje da se u ovom parničnom postupku ima raspravljati o tuženikovoj kazneno-pravnoj odgovornosti, a to da nije u domeni stvarne nadležnosti naslovnog Suda.

9. Prema odredbi članka 34. stavka 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014; dalje u tekstu: ZPP) općinski sudovi (očito u smislu parničnih sudova) sude u prvom stupnju i u svim drugim sporovima iz članka 1. tog Zakona koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova. Člankom 1. ZPP-a regulirano je da se tim zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka. Što je predmet pojedinog spora određuje konkretno postavljeni tužbeni zahtjevi (jedan ili više njih, odnosno protutužbeni zahtjev). Člankom 2. ZPP-a propisana je vezanost parničnog suda tužbenim zahtjevom. U ovoj parnici radi se o imovinskom građanskom sporu između fizičkih osoba u kojem su svi zahtjevi (i tužbeni i protutužbeni) postavljeni na isplatu (dakle, oni su kondemnatornog karaktera) u svezi tvrdnji o počinjenim povredama prava osobnosti (neimovinske štete), dakle radi se o materiji obveznog prava (uostalom i na početku tužbe se navodi da se ista podnosi cit: « radi naknade nematerijalne štete»), a utvrđenje kojih povreda i konkretne vrste šteta je predmet ovog postupka, odnosno stvar analize dokazne građe, utvrđivanja činjenica i dokazivanje po strankama iznesenih tvrdnji. Pitanje počinjenja kaznenih djela i kaznene odgovornosti bilo koje stranke u smislu postupanja i rješavanja parničnog predmeta tijekom dokaznog postupka razmatra se u okviru sadržaja odredbe članka 12. stavka 3. ZPP-a. Zbog navedenih razloga tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti nije prihvaćen, te je odlučeno sadržajem izreke rješenja.

10. Polazeći s općenite razine glede pitanja povreda prava osobnosti nužno je istaknuti da pravična novčana naknada ima najprije kompenzacijsku i preventivnu funkciju koje se baziraju na oštećeniku i potrebu da se barem približno dovede u stanje u kojem je bio prije poduzimanja štetne radnje i nastupanja štetnih posljedica. Pravična novčana naknada ima i preventivnu funkciju, što znači da se treba voditi računa o potrebi ostvarivanja općih, društveno poželjnih interesa i ciljeva jer naknada i njezina visina mogu utjecati na ponašanje potencijalnih štetnika odnosno mogu stimulirati povećani stupanj pažnje, te moguće odvraćanje od radnji kojima se povrjeđuje pravo osobnosti. Ustav Republike Hrvatske («Narodne novine» broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) u Glavi III. Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda priznaje i jamči temeljna ljudska prava u pogledu određenih dobara. Tako se odredbom članka 35. Ustava svakome jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Oštećenik koji zahtijeva novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti dužan je dokazati ne samo povredu nego i njome izazvane duševne boli koje s obzirom na jačinu i trajanje opravdavaju dosudu novčane naknade kao način uspostave oštećenikove narušene psihičke ravnoteže.

11. Spram merituma ovog spora, tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, te je proveo dokaz saslušanjem stranaka, dakle svih tužitelja i tuženika.

12. Na temelju tako provedenih dokaza ocjena je prvostupanjskog suda da su i tužbeni i protutužbeni zahtjevi neosnovani.

13. U odnosu na tužbeni zahtjev (kojim zahtijevaju od tuženika naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih boli i to svaki po 50.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom) tužitelji osnovanost istog temelje na činjenici da je tuženik kao gradonačelnik Grada Rijeke počinio kaznena djela (navedena u historijatu tužbe) kojima im je kao pripadnicima hrvatskog naroda prouzročena neimovinska šteta zbog pretrpljenih duševnih boli.

14. Nije sporno da je tuženik bio gradonačelnik Grada Rijeke u vrijeme nastanka predmetnih pravnih poslova (Ugovora o ustupanju udjela u društvu i anexa ugovora o međusobnim pravima i obvezama suosnivača" od 12.7.1993. – str. 3 idr. spisa, te Sporazum o učešću Javnog poduzeća „Privredna zona" u vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka od 30.4.1994. – str. 12 i dr. spisa), a koja činjenica proizlazi osim iz sadržaja tih dokumenata, i iz tuženikova stranačkog iskaza (stranica 225 spisa).

15. Također, jasno proizlazi iz sadržaj tužbe da tužitelji tuženika spominju u kontekstu oslobađanja dokazanih kriminalaca (kao jednog od takvih), te učesnika u stvaranju democida nad hrvatskim narodom, dok je za tužitelje Državno odvjetništvo Republike Hrvatske cit: «odlučujući čimbenik provođenja democida».

16. Među strankama u postupku sporna su pitanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno postoji li u konkretnom slučaju odštetna odgovornost tuženika spram tužitelja, te osnovanost protutužbenog zahtjeva, dakle egzistira li takva vrsta odgovornosti tužitelja prema tuženiku.

17. Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nastavku teksta: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je šteta prema odredbi čl. 1046. ZOO-a umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

18. Nadalje da bi postojala odgovornost za štetu moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu a to su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, uzročna veza i protupravnost štetne radnje. Odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protupravna, a štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika.

- u odnosu na tužbeni zahtjev:

19. Provedenim dokaznim postupkom sud nije utvrdio naprijed navedene pretpostavke odgovornosti za štetu, niti su ih tužitelji dokazali.

20. Naime, iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da tužitelji svoj zahtjev za naknadom štete temelje na deliktnoj odgovornosti tuženika, odnosno da je kao gradonačelnik Grada Rijeke, potpisivanje (sklapanjem), predmetnog Ugovora i Sporazuma počinio kaznena djela. Međutim, odgovornost počinitelja kaznenih djela utvrđuje se u posebno propisanom kaznenom postupku u kojem se na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim kaznenim sudom utvrđuje da li je netko počinio kazneno djelo. Štoviše prema odredbi članka 12. stavka 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Dakle, ovaj parnični sud nije nadležan za utvrđivanje je li počinjeno kazneno djelo, već je za to isključivo i jedino nadležan kazneni sud u propisanom kaznenom postupku.

21. Konkretno, tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik bio oglašen krivim za počinjenje kaznenih djela koje tužitelji navode u tužbi, štoviše niti da je protiv njega vođen bilo kakav takav kazneni postupak, to nije utvrđeno niti počinjenja protupravne štetne radnje tj. kaznenog djela, a na kojem tužitelji temeljem činjenično osnov svog tužbenog zahtjeva. Uostalom i 3. tuženik ĐĐ u odnosu na pitanje je li u svezi predmetnih ugovora proveden neki kazneni postupak protiv tuženika u iskazu je odgovorio (stranica 223 spisa) da je sve na početku odnosno na 1994. (očito godini).

22. Svakako nužno je ukazati da članci, izjave javnih ili drugih osoba, a osobito političara, odnosno knjige i udžbenici, nisu nikakav dokaz o počinjenju kaznenih, odnosno kriminalnih radnji tuženika, niti eventualno podnošenje kaznenih prijava može biti dokaz o počinjenom kaznenom djelu, već samo pravomoćna kaznena presuda, sukladno članku 12. stavku 3. ZPP.

23. Pored toga čak i da je tuženiku u konkretnom slučaju utvrđeno počinjenje predmetnih kaznenih djela u obnašanju funkcije gradonačelnika, počinjenje istih samo po sebi ne dovodi do nastanka neimovinske štete na strani tužitelja kao pripadnika hrvatskog naroda niti bi tužiteljima kao pripadnicima hrvatskog naroda (s tim da u iskazu svjedokinja UĐ koristi i pojam – svi građani, a svjedok ŽĐ sintagmu – cijelo društvo) zbog toga pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete zbog duševnih boli kada obilježjima počinjenih kaznenih djela nisu neposredno obuhvaćeni tužitelji te kada ta kaznena djela nisu neposredno počinjena na štetu tužitelja, a iz sadržaja podnesene tužbe jasno slijedi da tužitelji ne terete tuženika za počinjenje kaznenih djela obilježja kojih bi bila usmjerena neposredno i direktno prema tužiteljima.

24. Za postojanje odštetne odgovornosti tuženika, tužitelji su morali dokazati konkretnu štetu koja im je nastala i uzročno posljedičnu vezu, a to nisu dokazali.

25. Naime, protupravnost postoji uvijek kada je povrijeđena neka pravna norma koja regulira određeno ponašanje, međutim sama činjenica da je neka radnja protivna pozitivnoj pravnoj normi nije sama po sebi dovoljna da bi postojala odštetna odgovornost jer se protupravnom može smatrati samo ona činidba ili propuštanje koje je u uzročnoj vezi sa štetom, odnosno njezinom posljedicom.

26. Tuženik nije procesuiran, niti je osuđen za počinjenje kaznenih dijela koje tužitelji navode u tužbi, a postojanje kaznenih djela te kaznena odgovornost tuženika dokazuje se pravomoćnom presudom kaznenog suda koja presuda u odnosu na tuženika nije donesena iz čega je evidentno da su neosnovani navodi i tvrdnje tužitelja iznijeti u tužbi da je tuženik zaključenjem Ugovora i Sporazuma (1993., odnosno 1994.) u statusu gradonačelnika Grada Rijeke počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlaštenja, zaključenja štetnih ugovora, te krivotvorenja dokumenata tj. delikte počinjenjem kojih da je tužiteljima prouzročio štetu.

27. Nadalje, člankom 13. Zakona o sustavu državne uprave («Narodne novine» broj 75/1993; dalje u tekstu: ZSDU) propisano je da za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

28. Obzirom su gradovi jedinice lokalne samouprave (čl. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi - «Narodne novine» broj 90/1992; dalje u tekstu: ZLSU), a gradonačelnik grada je nositelj izvršne vlasti jedinice lokalne samouprave (čl. 28. ZLSU), to bi sukladno naprijed citiranom članku 13. ZSDU tužiteljima za eventualnu štetu (zbog nezakonitog ili nepravilnog rada gradonačelnika) odgovarala Republika Hrvatska, a ne tuženik osobno. Dakle, iz potonje odredbe proizlazi da tuženik pri obnašanju javne funkcije ne odgovara osobno za štetu zbog nepravilnog i nezakonitog rada.

29. Slijedom svega naprijed iznijetog obzirom nisu ispunjenje pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu spram u ovom postupu tužitelja tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu im neimovinske štete u visini od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn svakom zbog prouzrokovanih duševnih boli kao neosnovan je odbijen, pa je odlučeno kao u točki I izreke presude.

30. Kako ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljima iz naprijed navedenih razloga, te kako sukladno odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, to nije udovoljeno dokaznim prijedlozima tužitelja iznijetim tijekom postupku, osobito u tužbi za saslušanjem (očito kao svjedoka) svih potpisnika Ugovora o ustupanju udjela u društvu i anexa ugovora o međusobnim pravima i obvezama suosnivača" od 12. srpnja 1993. i Sporazum o učešću Javnog poduzeća „Privredna zona" u vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka od 30. travnja 1994.

- u odnosu na protutužbeni tužbeni zahtjev:

31. Osim argumentacije iznesene u točki 10. ovog obrazloženja, relevantno je ukazati da je za dosudu novčane naknade ključno osobno doživljavanje i shvaćanje oštećenika. Dakle, mora se raditi o povredi koje je takve težine da je kod oštećenika opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a sve cijeneći da novčana naknada nije naknada u punom smislu te riječi već samo predstavlja mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice.

32. U stranačkom iskazu tuženik, u bitnom za odluku o protutužbenom zahtjevu, navodi (str. 226 spisa) da tužitelji u predmetnoj tužbi navode da je on šef organiziranog kriminala, organizator pljačke građana i stjecatelj osobne korist kroz korupcijske postupke. Tvrdi da su to laži i neistine, da tužitelji ne mogu tako govoriti, da se ti navodi odnose na vrijeme kada je kao gradonačelnik pošteno obavljao posao, u skladu sa zakonom i u vrijeme kada je to trebalo. Ističe da su ga ti navodi posebno pogodili jer ga se blati kao javnu osobu, da vezano uz ove navode nije imao nikakvih psihičkih problema, da i danas na ulici zna sresti ljude koji ponavljaju ono što su tužitelji rekli, da se nije nikada susreo s nikim tko bi mu rekao da su tužitelji ove riječi napisali u nekom sudskom postupku.

33. Iako postoji razlika u sadržajima kojim su tužitelji opisali tuženika u tekstu tužbe od onog što je tuženik naveo u svom iskazu, ovaj sud smatra da su tužitelji svojim postupanjima (pisanjima u tekstu tužbe) iznijeli uvredljiv sadržaj na račun tuženika. Izričitost navoda tužitelja da bi tuženik bio jedan od oslobođenih dokazanih kriminalaca, te učesnik u stvaranju democida nad hrvatskim narodom, zasigurno ne predstavlja civiliziran i prihvatljiv način komunikacije u sudskom postupku, pa je prihvatljivo da su tuženika primitkom predmetne tužbe na odgovor takvi navodi pogodili, kako uostalom i tvrdi u svom iskazu.

34. Međutim, tužitelji su navode koje tuženik nalazi štetnom radnjom napisali u podnesku u okviru vođenja konkretnog sudskog postupka, čiji je sadržaj bio dostupan za čitanje samo malom broju sudionika tog postupka. S tim u vezi tuženik je iskazao da nije nikada susreo ikoga tko bi mu je rekao da su tužitelji navedeno u tužbi napisali u nekom drugom sudskom postupku. Osim toga, tuženik je javna osoba (to potvrđuje i sam u iskazu), te je podložan provjeri svojih aktivnosti koje provodi (ili ih je vršio) u sklopu svoje dužnosti kako od strane političkih protivnika, tako i od same javnosti koja ima pravo i mogućnost uvida u djelatnosti vlasti. Kao dužnosnik podliježe oštrijem nadzoru javnosti u obavljanju svoje djelatnosti, kako u sadašnjosti, tako i onih poslova koje je obavljao ranije, odnosno u prošlosti.

35. Neutemeljeno iznošenje optužbi protiv određene osobe svakako konstituira povredu prava osobnosti u vidu narušavanja časti i ugleda, ali tuženik nije podnio dokaze koji bi uvjerljivo upućivali na to da stvarno trpi duševne boli (u tom smislu je iskazao vezano uz predmetne navode tužitelja da nije imao nikakvih psihičkih problema, a uz to nije predložio saslušanje svjedoka na okolnost tvrdnji o ponavljanjima onoga što su tužitelji napisali u tužbi na ulici od stane ljudi koje susreće), a naročito nije dokazao da su mu napisane izjave u tužbi izazvale osobitu intenzivnu bol koja je trajala dulje vremena, odnosno posljedice koje bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade kao način uspostave narušene psihičke ravnoteže. Svaka povreda časti i ugleda ne mora izazvati takve posljedice koje bi opravdale dosuđenje pravične novčane naknade budući se ista priznaje iznimno i to onda kad je osobito teška, pa s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud ne nalazi temelj za prihvaćanje protutužbenog tužbenog zahtjeva tuženika.

36. Slijedom navedenog, konkretno nisu ispunjenje pretpostavke propisane člankom 1100. ZOO-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke II dispozitiva presude.

37. Uzimajući u obzir neuspjeh stranaka, jer su i tužbeni i protutužbeni zahtjev odbijeni kao neosnovani, odlučeno je (sadržajem točke III izreke presude) da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP). U tom smislu i Županijski sud u Splitu, Gž-1405/2021 od 25. 10. 2022.

U Rijeci 20. listopada 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- 3. tužitelju – neposredno

- 1.,2. i 4. tužiteljima – osobno – e.poštom

- tuženiku - po pun. - e.komunikacijom