REPUBLIKA HRVATSKA

P-1233/2019-36

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ĆH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici ZH, BH, ČH, ĆHS, Hana Andović i Stjepan Šprajc, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i Partneri“ d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Josipe Simsig Zorić, odvjetnice u Šibeniku i zamjenika punomoćnika tuženika CH, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i Partneri“ d.o.o. u Zagreb, na ročištu za objavu presude održanom 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev i sudi:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3214685912/08 od 17.10.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.250,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se ovaj iznos kredita korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako je korisnik kredita dužan kreditoru u anuitetima platiti iznos kredita od 19.250,00 CHF i redovnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti obračunatu prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je u članku 4. ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 398,67, obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3214685912/08 od 17.10.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 4., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta utvrđen ovim člankom, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 3.046,11 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj po kamatnoj stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos:

od:

10,32 EUR

15.01.2009.

10,54 EUR

15.02.2009.

3,48 EUR

15.03.2009.

5,58 EUR

16.04.2009.

5,42 EUR

15.05.2009.

2,63 EUR

15.06.2009.

3,12 EUR

15.07.2009.

3,41 EUR

15.08.2009.

6,40 EUR

15.09.2009.

3,08 EUR

15.10.2009.

5,22 EUR

15.11.2009.

4,88 EUR

15.12.2009.

10,68 EUR

15.01.2010.

14,39 EUR

15.02.2010.

13,59 EUR

15.03.2010.

17,28 EUR

15.04.2010.

24,05 EUR

15.05.2010.

25,51 EUR

15.06.2010.

33,47 EUR

15.07.2010.

33,20 EUR

15.08.2010.

49,70 EUR

15.09.2010.

40,09 EUR

15.10.2010.

42,31 EUR

15.11.2010.

52,75 EUR

15.12.2010.

53,68 EUR

15.01.2011.

49,96 EUR

15.02.2011.

52,21 EUR

15.03.2011.

52,33 EUR

15.04.2011.

59,19 EUR

15.05.2011.

73,77 EUR

15.06.2011.

90,36 EUR

15.07.2011.

108,46 EUR

15.08.2011.

79,87 EUR

15.09.2011.

70,25 EUR

15.10.2011.

70,90 EUR

15.11.2011.

72,24 EUR

15.12.2011.

80,53 EUR

15.01.2012.

83,03 EUR

15.02.2012.

80,30 EUR

15.03.2012.

79,89 EUR

15.04.2012.

81,27 EUR

15.05.2012.

83,66 EUR

15.06.2012.

80,68 EUR

15.07.2012.

79,85 EUR

15.08.2012.

72,53 EUR

15.09.2012.

78,84 EUR

15.10.2012.

81,78 EUR

15.11.2012.

79,83 EUR

15.12.2012.

77,49 EUR

15.01.2013.

76,68 EUR

15.02.2013.

75,84 EUR

15.03.2013.

81,68 EUR

15.04.2013.

73,09 EUR

15.05.2013.

71,69 EUR

15.06.2013.

72,53 EUR

15.07.2013.

71,65 EUR

15.08.2013.

74,79 EUR

15.09.2013.

76,82 EUR

15.10.2013.

77,34 EUR

15.11.2013.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 304,20 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak prouzročen mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.829,89 EUR, dok se odbija zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom iznosu od 250,00 EUR.

i  r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 22. svibnja 2019. tvrdi da je 17. listopada 2008. s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu br. 3214685912/08 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da mu je stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao 19.250,00 CHF a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nadalje je naveo da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1., ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, dok je otplatu kredita u člancima 2. i 4. Ugovora vezao uz navedenu valutu te je ujedno u članku 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 8,90% godišnje pritom ugovorivši kako je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke, čime da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ista mijenjati. Postupanje na opisani način tj. ugrađivanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o istima niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je time tuženik postupanjem suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava i protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Nadalje je naveo da je zbog opisanog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite njegovih interesa, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod br. P-1401/12, u kojem postupku da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom br. Pž-7129/13-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i njegove interese i prava, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i njegove interese i prava, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.96/03., dalje: ZZP/07.), i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Naveo je i da je na temelju odgovarajuće dokumentacije zatražio izradu izračuna u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji iznos da do konačne otplate kredita po tom izračunu u konkretnom slučaju iznosi 25.242,88 kuna. Stoga, kraj činjenice da su nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, i to na temelju odredaba ZZP/07., članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) te članka 1111. ZOO, sve u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je ovdje tuženik neosnovano stekao, pa je konačno ustao zahtjevom tražeći da se ništetnima i bez pravnog učinka utvrde naprijed navedene nepoštene odredbe Ugovora te tuženiku naloži da mu isplati iznos od 25.242,88 kuna (tj. 3.350,31 EUR) uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (uplate anuiteta kredita) do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari te navodeći u prilog istom da je odredbom članka 15. Ugovora za slučaj spora sporazumno ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, slijedom čega da se mjesno nadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari ukazuje Općinski građanski sud u Zagrebu. Ujedno se opirao tužbi i njome stavljenim zahtjevima navodeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a teret dokaza u svezi s čim da leži na tužitelju. Naime, da je Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.) propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ujedno je istaknuo i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP/22. (kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika) u svezi odredbe članka 230. ZOO, podredno navodeći da čak i kada bi se imao primijeniti dulji zakonski rok zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 24. rujna 2014. nastupila zastara. Osim toga, naveo je da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i ovdje tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilna i nezakonita, a što da osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19 od 9. srpnja 2020. (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 od 21. prosinca 2021. (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO, s tim da je u prvo navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bila riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka, pri čemu je novi ugovor o potrošačkom kreditu bio denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate, dok je po Općim uvjetima koji su činili sastavni dio tog ugovora predviđeno da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u konkretnom slučaju u valuti CHF, te je ta odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja, dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika, dok je u drugo navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bila riječ o ugovoru o kreditu za kupnju nekretnine zaključenom između banke sa sjedištem u [adresa] i potrošača te denominiranom u valuti EUR uz dva sklopljena dodatke kojima je ugovor konvertiran u valutu CHF, s tim da je rečenim odlukama ujedno utvrđeno da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava (kao i u konkretnom slučaju) isključene iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Suviše toga, naveo je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora, kao i da je isti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i da je tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, da je iz Ugovora vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a što da može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora pojašnjena prava i obveze koji iz istog proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Jednako tako, da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika, jednako kao i auto kućama kod kojih su se sklapali ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila, bio dostavljen “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, tako da je i tužitelju od strane službenika banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Ujedno je naveo da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskom tržištu i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu, a što da je jasno svakom potrošaču, te da su ugovaranjem valutne klauzule obje strane dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, s tim da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Stoga, da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nadalje, naveo je da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 112/12. i 143/13., dalje: ZID ZPK) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, „Narodne novine“ br. 84/02. i 141/06.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br. 117/08., članak 308.) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a čemu da je udovoljio, s tim da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja Ugovora u postupanju prema tužiteljici rukovodio i Direktivom koja da u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana i u odredbu članku 97. ZZP/07., međutim, za razliku od ZZP/07. Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive). Naveo je i da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj, pri čemu da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, pa kako da se ZZP/07. ima tumačiti i u skladu s Direktivom, i to sukladnom primjenom odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 86/10. i 5/14.), to da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Ujedno je naveo da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli ZID ZPK, a prema kojoj je bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013. i koji su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos tuženik donio), te kojima je bilo utvrđeno da se kamatne stope na kredite sastoje od varijabilnog i fiksnog dijela, od kojih je varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite ugovoreni parametar ili više njih čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat klijentima, dok je fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope određeni ugovoreni broj postotnih poena koji se ne mijenja tijekom korištenja odnosno otplate kredita, pri čemu je u odnosu na CHF kredite navedeno da će se u usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te ugovorima o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijeniti šestomjesečni LIBOR za CHF, te o čemu svemu da je i obavijestio tužitelja 8. siječnja 2013. dostavivši mu Obavijest o novostima u utvrđivanju kamatne stope. Osim toga, da je tužitelja obavijestio i da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što da je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013., koji je prvi dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja tuženika te na dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31. prosinca 2012., već jedino njen eventualni pad. Stoga, da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Ujedno je naveo da je predmetna deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, međutim, dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Dakle, ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja, te je takav ugovor pravno i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora, u svezi s čim odredba članka 2. Ugovora i sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,90% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti, međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja, međutim, nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Naveo je i da je u pravnoj teoriji uvriježen stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati. Stoga, deklaratorni tužbeni zahtjev se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK) i ZZP/22., ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava - načelo slobode ugovaranja. Tuženik je ujedno naveo da osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu svojim postupanjem prouzročio tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 potrošača u skladu s praksom suda Europske unije definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, pa se stoga tužitelj ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće „nametnuti“ Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, a budući da tužitelja nitko nije silio da sklopi Ugovor s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Međutim, ukoliko se tužitelj želi prikazati kao osoba koja je Ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP/22., jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Ujedno je vezano za tužbeni zahtjev kojim se potražuju zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih naveo da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO, propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa kako sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetom na sjednici od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnima, to stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik je predložio da se zahtjevi tužitelja odbiju kao neosnovani i istom naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelj je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveo kako slijedi:

- da je odredba Ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika također nepoštena ugovorna odredba koja ga ne obvezuje kao potrošača te koju sud ne smije primijeniti, a to stoga jer je suprotna člancima 96. i 97. ZZP/07., s tim da bi eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužitelju koja prebiva u [adresa], predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd. čime mu se ostvarenje prava otežava, s tim da je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju, sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima, poslovnu jedinicu u [adresa], kao i da je Ugovor nesporno zaključen u [adresa], slijedom čega je uputio i na primjenu odredbe članka 59. ZPP, s tim da je shvaćanje koje promovira tuženik protivno i pravu Unije te u konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima: 33/76 Rewe-Zentralfinanz, 45/76 Comet, 199/82 San Giorgio, C-432/05 Unibet), odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to člancima 6. i 13., povezano sa primjenom prava Unije - Direktive koja potrošaču jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne i činjenične situacije (presuda C-145/15, Ć, t. 61.-63), na što posebice ukazuje presuda C-432/05, Unibet, t. 44.,

- da činjenica da je u konkretnom slučaju bio potrošač proizlazi i iz sadržaja Ugovora iz kojeg proizlazi da se radi o standardnom, tipiziranom, stambenom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik redovito nudio i zaključivao s fizičkim osobama - potrošačima, u svezi s čim ugovori o kreditu s poslovnim subjektima imaju navedene prije svega podatke gospodarskog subjekta, odnosno trgovačkog društva ili obrta kao što su tvrtka, sjedište, matični broj, zakonski zastupnik, potpis ovlaštene osobe uz štambilj poslovnog subjekta te je u tim ugovorima i jasno navedena njegova poslovna namjena što ovdje nije slučaj, već se naprotiv u ugovoru koji je predmet ovog postupka ne navodi nikakva poslovna namjena, poslovna ulaganja ili bilo što drugo. Uostalom, čak i bez obzira na status potrošača kojeg nedvojbeno ima, da ga štite sadržajno identične odredbe ZOO, i to članak 296. koji identično ukazuje na ništetnost odredbi ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu suugovaratelja, ovdje tužitelja, radilo se o potrošačima ili ne, kao i da svako ima pravo pozivati se na ostale odredbe ZOO, pa tako i na članak 322., slijedom čega da je u tom smislu identično zaštićen i prema ZZP/07. i ZOO,

- da je u citiranom postupku kolektivne pravne zaštite u tzv. „slučaju Franak“ sud donio pravomoćnu odluku kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna (navedena odluka u odnosu na ovdje tuženika glasi: „Utvrđuje se da je prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - „Narodne novine“ br. 96/03. i dr., dalje: ZZP/03., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO“), a koja presuda da obvezuje i ovaj sud. Naime, tužitelj u ovom postupku ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz članka 138.a ZZP, odnosno članka 502.c ZPP budući da sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj, pa kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači, to osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, zbog čega se tužitelj, kao potrošač, ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz odgovarajućih pravomoćnih odluka suda donesenih u navedenim postupcima, pri čemu pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1410/12 jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet i ovog postupka, i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz članka 12. ZPP koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač na temelju takvih kolektivnih sporova. Tužitelj je ujedno svojim navodima osporavao valjanost stava tuženika o zastari predmetne tražbine, suviše toga navodeći i da je tuženik, sukladno recentnoj sudskoj praksi, nepošteni stjecatelj od dana sklapanja Ugovora, slijedom čega da tijek zateznih kamata teče od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora. Ujedno je, sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, konačno ustao kondemnatornim zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao pod točkom I./3. izreke ove presude, pa kako je time izvršeno djelomično povlačenje tužbe (kojim je glavna tražbina smanjena s iznosa od 3.350,31 EUR na iznos od 3.046,11 EUR, dakle, za iznos od 304,20 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate) kojem se tuženik protivio, to navedena procesna dispozicija tužitelja nije prihvaćena, slijedom čega je ovom odlukom odlučeno o zahtjevu tužitelja kako je isti stavljen još u tužbi.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214685912/08 od 17. listopada 2008., izvatka prometa po predmetnom kreditu za razdoblje 17. listopada 2008. - 15. studenog 2013., podataka po predmetnoj kreditnoj partiji od 5. ožujka 2019. s Otplatnim planom, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića iz Solina od 1. kolovoza 2025., nedatiranog pismena tuženika naslovljenog „Odabir kredita“ te iskaza tužitelja, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari nije osnovan.

6. Uvodno, a u svezi prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknutom od strane tuženika, ističe se kako slijedi:

- da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru i tuženiku naloži da mu isplati iznos od 3.350,31 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača (razlozi u svezi čega će biti dani u nastavku ovog postupka), a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe mjerodavnog potrošačkog prava,

- da je odredbom članka 96. ZZP/07. važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); da je odredbom članka 97. točka 19. ZZP/07. bilo propisano da bi se, primjerice, mogle smatrati nepoštenima sljedeće ugovorne odredbe: ako se istima isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom,

- da naprijed citirane odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19.) - članci 49. i 50., odnosno ZZP/22. - članci 53. i 54., s tim da je rečeni zakon usklađen i s Direktivom - članak 3. koji glasi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.),

- da u svezi tumačenja i primjene odredbe članka 3. Direktive treba imati u vidu i pravni stav Suda Europske komisije izražen u presudi od 27. lipnja 2000. godine (u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98) sukladno kojem ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Suviše toga, iz rečene odluke proizlazi i da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, kao i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

6.1. Nastavno na potonje navedeno, ocjena je ovog suda kako stranke Ugovora o odredbi članka 15. istog (kojom je u slučaju spora propisana nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora), kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nisu posebno pregovarale, ovo polazeći i od činjenice da tuženik niti ne tvrdi suprotno, a niti to dokazuje, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njezinu egzistenciju u Ugovoru i sadržaj iste, kao i da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te suprotno stajalištu tuženika, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja koji prebiva u [adresa] - gdje je prebivao i u vrijeme sklapanja Ugovora (kako je to utvrđeno uvidom u podatke iz JRO MUP-a RH), a to stoga jer bi isti u slučaju vođenja parničnog postupka radi sudske zaštite svojih prava pred sudom u Zagrebu, gdje se nalazi sjedište tuženika, bio izvrgnut dodatnim troškovima i nužnosti ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi i na tuženika čije je sjedište upravo u Zagrebu. Uzgred se ističe i da je tužitelj u ovom postupku zastupan po punomoćniku sa sjedištem ureda u Splitu, a koja činjenica bi, u vezi pristupanja istog sudu u Zagrebu, također uzrokovala dodatne troškove za tužitelja.

6.2. Stoga, kako u skladu s naprijed citiranom odlukom Suda Europske unije valja favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, tada u kontekstu svega navedenog valja zaključiti da se na temelju u konkretnom slučaju nepoštene odredbe članka 15. Ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu (Općinskog građanskog suda u Zagrebu), kao suda u mjestu sjedišta tuženika, to se tužitelj opravdano i legitimno opredijelio za nadležnost ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa je odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknutog od strane tuženika valjalo riješiti kao u izreci.

6.3. Suviše toga, valja navesti i da su stranke u odredbi članka 15. Ugovora podredno ugovorile i mjesnu nadležnost suda prema sjedištu njegove podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice (sve postupanjem u smislu odredbe članka 70. stavak 1. ZPP), pa kako je Ugovor sklopljen tuženikovoj podružnici u [adresa] odnosno na području nadležnosti ovog suda tj. kako su se stranke sporazumjele o nadležnosti ovog suda (u čiju stvarnu nadležnost spada i odlučivanje o predmetnom zahtjevu) za slučaj spora, te kako u konkretnom slučaju zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, to u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe članka 48. stavak 1. ZPP (kojom je u sporovima protiv pravnih osoba propisana općemjesna nadležnost suda na čijem području se nalazi registrirano sjedište pravne osobe), slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika ukazuje neutemeljenim i zbog naprijed navedenih razloga.

7. U svezi odluke o glavnoj stvari, valja navesti da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je Ugovor ništetan u dijelu odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i da se tuženiku naloži da mu isplati razliku iznosa na ime anuiteta plaćanih po Ugovoru po izmijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na onu početno ugovorenu (8,90%) i primjenom valutne klauzule u valuti CHF u vrijeme kad je tečaj te valute bio viši u odnosu na srednji tečaj Hrvatske narodne banke u vrijeme stavljanja na korištenje kredita, s tim da je stajalište ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača (što proizlazi iz činjenice da je predmetni ugovor nominalno označen kao nenamjenski, kao i da je isti stvarno iskorišten u uređenje obiteljske kuće koja je isključivo i u cijelosti korištena za stambene svrhe obitelji tužitelja), a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava i Direktive o kojima je elaborirano u ranijem dijelu ovog obrazloženja, i to u dijelu glede odluke povodom prigovora mjesne nenadležnosti.

8. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu (citirane u točki 4. ovog obrazloženja), te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u istaknutoj visini koju je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.

9. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8. ZPP, sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to nenamjenski (koji je, po tvrdnjama tužitelja, stvarno iskorišten za uređenje obiteljske kuće), a koji je tužitelju stavljen na raspolaganje u visini od 19.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 60 mjeseci i uz redovnu kamatnu stopu od 8,90% godišnje. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva (članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 2. Ugovora) i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora, te je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članak 1., članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 1. Ugovora), s tim da je prva rata kredita dospjela 1. prosinca 2008., dok je zadnja rata dospijevala 1. studenog 2013. te je predmetni kredit redovno otplaćen (zadnja uplata izvršena je 15. studenog 2013.).

11. U ovoj parnici je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštene u smislu odredbi u konkretnom slučaju relevantnog ZZP/07., a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su do otplate kredita uredno podmirivani, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početno ugovorene kamatne stope (8,90%) i inicijalnog tečaja CHF, pri čemu je nesporno da je visina kamatne stope tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita promijenjena na način da je ista od kolovoza 2009. iznosila 9,40%, kako to i proizlazi iz tuženikovih podataka po predmetnoj kreditnoj partiji.

12. Utemeljeno se tužitelj tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i ovdje tuženik (kao tuženik ad. 1.), te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) i promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da su rečene drugostupanjske odluke od strane tuženika pobijane izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj; da su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. te odredbe utvrđene ništetnima; da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da je sredstvima iz ostvarenog kredita izvršio uređenje obiteljske kuće, kao i da se radilo o prvom kreditu kojeg je ostvario u životu; da mu se tuženik, kao štediši istog, prvi obratio ponudom povoljnog kredita, pa kako da je u to vrijeme ostvarivao dobra primanja kao zaposlenik "Elektre", to da se i zainteresirao za sklapanje ponuđenog mu ugovora o kreditu; da se pristupivši kod tuženika interesirao za podizanje kredita uz primjenu valutne klauzule u valuti EUR, ali da mu je ponuđen upravo predmetni kredit kao bančin tadašnji najpovoljniji kredit te mu ujedno kazano da valuta CHF predstavlja čvrstu valutu te da se visina rate neće mijenjati; da je Ugovor sastavljen od strane tuženika te mu u unaprijed pripremljenom sadržaj dan na potpis; da je predmetni kredit uredno otplaćivao tijekom cijelog vremena trajanja istog i to obustavom iz njegove plaće; da je po zanimanju prometni tehničar, kao i da je kod "Elektre" radio s auto dizalicama; da mu nije poznato značenje termina valutna klauzula, dok da mu je poznato značenje termina promjenjiva kamatna stopa koja pretpostavlja moguću izmjenu kamatne stope tijekom vremena otplate kredita; da predmetna kuća nikada nije korištena za iznajmljivanje, kao i da u istoj danas stanuju oba njegova sina, i to svaki od njih na zasebnoj etaži objekta; da predmetni kredit nije bio predmetom konverzije koja da se tijekom isplate tog kredita nije niti nudila.

13. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP.

14. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutnu klauzulu u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužitelja) i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama odredbama ZZP/07., odnosno načelu savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno članku 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem na kojeg stranke nisu imale primjedbi, sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO, pa je slijedom navedenog deklaratorne zahtjeve tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti (bez kojih odredbi Ugovor može opstati), a kondemnatorni zahtjev djelomično, te presuditi kao pod točkom I. izreke, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu - kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu na ime preplaćenih anuiteta iz Ugovora isplati daljnji iznos od 304,20 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, a u svezi povlačenja tužbe u kojem dijelu od strane tužitelja tuženik nije dao svoj pristanak - valjalo odbiti kao neosnovan te presuditi kao pod točkom II. izreke.

15. U svezi s prihvaćajućim dijelom ove presude valja navesti i da je sud otklonio prigovor zastare kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014., od tog dana je počeo teći u konkretnom slučaju relevantni opći zastarni rok u trajanju od pet godina propisan člankom 225. ZOO (u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), dok u je u svezi potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok počeo iznova teći 14. lipnja 2018. tj. dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10, pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 22. svibnja 2019., proizlazi da zastara predmetne kondemnatorne tražbine, suprotno stajalištu tuženika, nije nastupila.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 5. te članka 155. ZPP.

16.1. Tužitelj je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 19.02.2025. i 28.08.2025., te za zastupanje na ročištima održanima 03.03.2025., 24.03.2025. i 12.09.2025. u visini od po 100 bodova za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu (u visini od 602,00 kune tj. 79,89 EUR), odnosno za trošak financijskog vještačenja u visini od 500,00 EUR.

16.2. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 3.350,31 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:

- sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 19.02.2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištima održanima 03.03.2025., 24.03.2025. i 12.09.2025. u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 500 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR kuna predstavlja iznos od 1.000,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (250,00 EUR) iznos od 1.250,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužitelju i likvidiranog po sudu u visini od 500,00 EUR te trošak sudske pristojbi za tužbu u potraživanoj visini od 602,00 kune tj. 79,89 EUR (Tar. br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 53/19., 92/21. i 37/23.).

16.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška prouzročenog mu sastavom po odvjetniku podneska od 28.08.2025. (kojim je tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja), a to stoga jer je tužitelj bio dužan još u tužbi staviti određeni zahtjev, što je uostalom i učinio, pa kada je istog usklađivao tijekom postupka, to mu nije ni mogao biti obistinjen time prouzročeni trošak.

16.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju - koji u ovoj parnici nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (4,54%, ovo polazeći od ocjene da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom zahtjeva, a s visinom zahtjeva u iznosu od 3.046,11 EUR od ukupno potraživanih 3.350,31 EUR), a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi - nadoknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.829,89 EUR, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 250,00 EUR) valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

Šibenik, 23. listopada 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima