REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-969/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić, odvjetnicima u Čakovcu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupani po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-525/2023-30 od 07. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se u t. I. i II presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: P-525/2023-30 od 07. travnja 2025. tako da u tom dijelu preinačena glasi:

"Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.255,85 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

-83,57 eura od 31.05.2013. do isplate

-97,22 eura od 30.06.2013. do isplate

-97,43 eura od 31.07.2013. do isplate

-99,25 eura od 31.08.2013. do isplate

-66,45 eura od 30.09.2013. do isplate

-56,20 eura od 31.10.2013. do isplate

-105,86 eura od 30.11.2013. do isplate

-109,07 eura od 31.12.2013. do isplate

-138,22 eura od 31.01.2014. do isplate

-145,02 eura od 28.02.2014. do isplate

-146,59 eura od 31.03.2014. do isplate

-144,00 eura od 30.04.2014. do isplate

-141,36 eura od 31.05.2014. do isplate

-142,07 eura od 30.06.2014. do isplate

-146,43 eura od 31.07.2014. do isplate

-147,98 eura od 31.08.2014. do isplate

-62,99 eura od 30.09.2014. do isplate

-152,97 eura od 31.10.2014. do isplate

-155,71 eura od 30.11.2014. do isplate

-154,71 eura od 31.12.2014. do isplate

-161,28 eura od 28.02.2015. do isplate

-166,98 eura od 31.03.2015. do isplate

-176,42 eura od 30.04.2015. do isplate

-111,39 eura od 30.06.2015. do isplate

-111,38 eura od 31.07.2015. do isplate

-106,52 eura od 31.08.2015. do isplate

-28,78 eura od 30.09.2015. do isplate

po stopi kako slijedi:

- za razdoblje od 28. veljače 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

-za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 01. srpnja 2024. do isplate po stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

U preostalom dijelu u iznosu od 2.725,91 euro sa zakonskim zateznim kamatama koje pojedinačno teku od 28. veljače 2011. pa do 30. travnja 2013. tužbeni se zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. da tužitelju DŽ naknadi parnični trošak u iznosu od 1.277,95 Eur-a uvećan za zakonske zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25% godišnje, u slučaju promjene zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu do 2.140,45 odbija.

III. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak žalbe u iznosu od 193,38 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je da se tuženiku nalaže tužitelju isplatiti iznos od 5.981,76 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose navedene izrekom počevši od 28. veljače 2011. pa do zaključno 31. ožujka 2015. prema stopi zakonske zatezne kamate kako je navedeno počevši od 28. veljače 2011. pa do 01. srpnja 2024. (t. I.). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.140,45 eura (t. II.).

2. Pravovremenom žalbu tu presudu pobija tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom navodi, da je Dodatak Ugovora sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Euro na način kako je i u rokovima propisano ZID ZPK. Sukladno navedenom, pod uvjetom da je konverzija provedena sukladno predmetnom ZID ZPK što je u postupku utvrđeno kao nesporno, u ovom postupku tužitelj, nalazi se u istom financijskom položaju kao i korisnik kredita u Euro, obzirom da odredbom čl. 19. ZID ZPK je jasno izraženo da se konverzijom izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita CHF odobren odgovarajući kredit u EUR. Unatoč tome što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita, te izračun konverzije izvršiti prema strogim i za tuženika kongentnim zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZPK, Sporazum o konverziji, odnosno Dodatak Ugovoru sklopljen između tužitelja i tuženika potpisan je od strane tužitelja njegovom samostalnom i stvarnom voljom, pa takva predstavlja rješavanje ugovornog odnosa tužitelja i tuženika, obzirom da je mogućnost potrošača samostalno odlučiti hoće li ili ne pristati na konverziju svojeg CHF kredita, što i ukazuje da provedenom konverzijom konačno riješi pravnu neizvjesnost nastalu osnovnim Ugovorom u odnosu sa tuženikom. Pri tome prvostupanjski sud ničim ne obrazlaže zašto efekt konverzije, odnosno činjenicu da je utvrđena preplata u iznosu od 3.634,55 eura ne uzima u obzir, niti ne nalaže vještaku da navedenu preplatu uzme u obzir prilikom izračuna. Prema navedenom inicijalno sklopljeni Ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja, te su sklopile Dodatak Ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim sustavom RH i odredbama prava Europske unije. Obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF. Time je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio učinak konverzije na pravni odnos tužitelja i tuženika i pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obzirom da Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi učinke na ugovorni odnos tužitelja i tuženika od samog nastanka prvobitnog ugovornog odnosa. Prvostupanjski sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu smatra ništetnim jer je ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite, dok time zanemaruje konkretan ugovorni odnos i ne navodi obrazloženje zašto ih niti ne razmatra, obzirom se presude iz zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu ne mogu cijeniti u okviru postupka, te su irelevantne za postupanje u ovom predmetu, kao što se i navodi tuženika prvostupanjski u cijelosti zanemaruju i ne navodi obrazloženje zašto ih niti ne razmatra. Pobijanom presudom pogrešno su primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima obzirom da je trebalo prvotno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u slučaju da jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost a ukoliko nemaju neku od tri navedena obilježja, tada sud provodi test poštenosti i ispituje da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok prvostupanjski sud ne utvrđuje niti jednu od ovih pretpostavki. I odluka o nastupu zastare nije pravilna, obzirom da zastarni rok nije prekinut, niti je hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu jer je i prije toga spora u većem dijelu nastupila zastara, a prema pojedinačnim potraživanjima vidljivo je da se radi o povremenim potraživanjima koji zastarijevaju u roku od tri godine. Žalbom se poziva na presude Suda EU C-567/2020, C-81/2019, C-118/2017 kao i ogledni postupak vođen kod VSRH pod brojem Gos-1/2019 prema kojem je zauzeto pravno shvaćanje da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa su stoga i odredbe Dodatka Ugovoru pravno valjane i proizvode pravne učinke među strankama u ovom postupku.

2.1. Žalba se izjavljuje i protiv odluke o troškovima obzirom da taj trošak nije trebao biti dosuđen tužitelju vezano za žalbene navode, kao niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja nakon tužbe i prisustvovanje ročištima ne predstavlja pravne radnje koje bi kao dodatna vrijednost utjecala na rezultate raspravljanja i sadržaj presude.

2.2. Žalbeni je prijedlog odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz dužnost tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i uz određivanje da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu se s osnova ništetne ugovorne odredbe o odredbi Ugovora kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, vezano i za zaključeni Dodatak Ugovoru o kreditu isplati iznos od 5.981,76 eura sa kamatama počevši od 28. veljače 2011., pa do zaključno 31. ožujka 2015.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 27. rujna 2005. sklopili Ugovor kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 74.570,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita a za refinanciranje stambenog kredita, kao i da je nakon toga sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010745473 23. prosinca 2015., kojim je i provedena konverzija u valutu Euro.

8. Između stranaka je sporno da li je izvršenom konverzijom tužitelj u potpunosti namiren preplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, koja je i vezana za potraživanje utvrđeno kolektivnom tužbom.

9. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen postavljeni zahtjev tužitelja za isplatom ukupno preplaćenog iznosa vezano za kunske iznose koje je bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF i to u visini od 5.981,76 eura vezano za provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrošić, koja je utvrdila da je nakon konverzije tužitelj preplatio navedeni utuženi iznos, te su uzeti parametri iznosa kredita početnog tečaja, datuma konverzije kao što je prikazano u priloženim tablicama i mišljenju vještaka. Pri tome, prvostupanjski sud i cijeni odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) vezano za odredbu čl. 1046. ZOO-a, kao i odredbu čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15) i odredbu čl. 118. tog Zakona kojom se propisuje obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Tu mogućnost i predviđa čl. 502.c ZPP-a kao i čl. 186. st. 3. ZPP-a da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe. Cijeneći presude Trgovačkog suda P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.i presude Vrhovnog suda broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. u dijelu za ugovaranje kamatne stope, kao i presudu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, između ostalih, tuženika, kojima se ugovarala valuta vezana uz glavnicu švicarski franak iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. O prigovoru zastare treba razlučiti iznos preplatue anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te preplate anuiteta s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Time prigovor zastare istaknut od strane tuženika smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da je postavljen zahtjev samo za preplatu anuiteta po snovi otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz CHF.

9.1. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a tužba tužitelja podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina obzirom da je postupak pokrenut 12. lipnja 2023. Analizirajući iskaz tužitelja utvrđeno je da isti Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene promjenjive redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelju prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije naveo niti informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara, koji utječu na odluku, a isto tako da se o tome nije pojedinačno pregovaralo i u ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za glavnicu švicarski franak, niti je tužitelj u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Tužitelja se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, a tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, te objasnio taj rizik da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute određene valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, te da takve jednostrano određene ugovorne odredbe su protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Sklapanje Aneksa (Dodatka) nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postoji valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) kojim je i propisano načelo konverzije sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti Euro.

9.2. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača, jer Aneksom od 01. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već se ubuduće definira ugovorni odnos između stranaka. Potpisivanje tog Sporazuma ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZID ZPK niti navedenim Sporazumom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi. Razlog donošenja Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti Euro. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to pripada i pravo da tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio sukladno čl. 1111. ZOO-a, te je stoga prema određenom financijsko- knjigovodstvenom vještačenju određen povrat navedenog iznosa.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda da je zbog djelomično pogrešnog materijalno-pravnog pristupa, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. .

11. U odnosu na Dodatak ugovoru korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati osnovom ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15, isplatu. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.).

12. Tužitelj koji je kao potrošač sklopio Dodatak Ugovora o kreditu 23. prosinca 2015., temeljem odredbe čl. 19. st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ima pravo nakon sklapanja tog sporazuma na povrat više uplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako bi postojala razlika na njegovu štetu između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, sukladno članku 19. c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Sporazumom.

13. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. Osim toga, sklapanje tog Dodatka Ugovora utemeljenog na odredbi čl.19. b ZID ZPK/15 ima za svrhu potpunu zaštitu potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15. Kod toga, treba imati u vidu i pravila po kojima se vrši konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi čl. 19. c ZID ZPK/15 te da ni tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako nijednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, ni one o valuti kredita u CHF. Što više u vrijeme donošenja navedenog zakona, pa i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka o kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u argumentiranju navedenih zaključaka svakako treba imati u vidu i to da korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

16. Navedeno pravo tužitelja, kao potrošača, u skladu je sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u Ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, te se uzima kao da nikad nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično, iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene. To bi značilo, da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru, kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se je mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka.

17. Imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao i pravnih učinaka koji bi iz toga mogli za njega proizaći.

18. Slijedom iznijetog tuženik neosnovano smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu nakon što je dobrovoljno sklopio Dodatak Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita i pritom se neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020., jer navedena odluka nije donesena u svezi navedenog spornog pitanja, a niti ima veze s njim. U tom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dan je odgovor koji glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

19. O visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, obzirom da tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Dodatka nije stekao bez osnove, već upravo temeljem navedenog pravnog posla – sklapanjem predmetnog Dodatka kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu. Prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima, cijenio da li je bilo pojedinačnog pregovaranja, obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi, da se o tome nije pojedinačno pregovaralo i o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za glavnicu švicarski franak, niti je tužitelj u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, kao i da mu nisu rekli da je rizičniji kredit u CHF nego u eurima. Tuženik, na kome je teret dokaza, suprotno nije dokazao. To navedeno kako je sklapanjem Dodatka i posljedično tome neizvršenom konverzijom nije u cijelosti ispravljena ravnoteža nastala na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tada je i zaključenjem Dodatka ostao više preplaćeni iznos koji nisu uračunati prilikom konverzije.

20. Pravilno se žalbom navodi da od strane prvostupanjskog suda nije uzeta u obzir navedena preplata vezano za izračun. Prema provedenom vještačenju stalna sudska vještakinja je i navela, da je zbog promjene tečaja CHF valutne klauzule tužitelj više platio iznos od 5.981,76 eura. Da je provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu Euro tuženik priznao preplatu u iznosu od 2.725,91 euro, te da je preostala razlika više plaćenog u visini od 3.255,85 eura. Vezano za navedeno tužitelj svojim podneskom je zatražio dopunu mišljenja, tako da se izradi i specifikacija osnovom razlike od 5.981,76 eura bez umanjenja za preplatu iz konverzije nakon čega će konačno i srediti tužbeni zahtjev. Nakon što je i imenovana vještakinja i tu visinu preplate iz valute CHF u valutu Euro dostavila izračun prema pojedinačnim iznosima, tada je i specificiran naveden tužbeni zahtjev koji je prihvaćen od strane prvostupanjskog suda.

21. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 04. prosinca 2023., da potrošač kao korisnik kredita koji je sklopio sporazum konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ukoliko se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije, jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama sa valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove. Stoga je pravilno trebalo priznati razliku više plaćenog iznosa od 3.255,85 eura a pri tome u taj iznos ne obračunati i onaj iznos koji je od strane tuženika priznat kao preplata sve vezano i za ugovoreni tečaj CHF.

22. Nadalje, neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome, treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu, ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

22.1. Predmetna tužba u ovom postupku podnesena je 12. lipnja 2023., pa s obzirom na prethodno navedeno, tražbina tužitelja utužena u ovoj parnici nije zastarjela, jer do njenog pokretanja nije istekao rok zastare od pet godina u odnosu na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP-a primjenjuju se na sve postupke koji su pokrenuti u vrijeme kada su isti bili na snazi.

23. Predmet žalbenog postupka je i odluka o parničnom trošku, pa je obzirom na preinačenje odluke o glavnoj stvari i preinačena odluka o parničnom trošku, te je u skladu sa odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelju dosuđen trošak jer je u osnovi zahtjeva uspio 100%, dok je u visini sa 54%, pa kad se zbroje i podjele, tada je tužitelj uspio sa 77%, a tužena sa 23%. Od 77% uspjeha tužitelja odbijen je uspjeh tužene i konačan uspjeh tužitelja iznosi 54%. Time je dosuđen trošak umanjen za navedeni postotak samo za provedene radnje i istom pribrojen u cijelost predujam vještačenja od 265,45 eura, pa konačan trošak iznosi 1.277,95 eura.

24. Valjalo je stoga preinačiti prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a. Tuženoj je dosuđen zatraženi trošak žalbe od 193,38 eura, u postotku uspjeha od 46% i odlučeno osnovom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Puli - Pola 20. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić