REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3148/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3223980373 od 20. lipnja 2011. zaključenog između tužiteljice MC kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora. koja glasi "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici MC trošak postupka u iznosu 829,64 eur sa zateznom kamatom od 20. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 20. lipnja 2011. sklopila Ugovor o kreditu broj 3223980373, kreditna partija 7105263336, kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.468,00 eur prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužiteljica de facto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužiteljici je naplaćena u iznosu od 2.946,76 kn. Spornim člankom 2. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužiteljica navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužiteljici nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Stoga predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja kao u toč. I. izreke presude te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.327,23 eur slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Ukazuje da je predmet spora utvrđenje ništetnom Ugovorne odredbe kojom je određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te je tužitelj kao prilog predmetne tužbe dostavio potvrdu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u iznosu od 2.946,76 kn, a koju visinu tuženik ne spori. Budući da je svrha predmetne tužbe utvrđenje ništetnim Ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena u iznosu od 2.946,76 kn, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP rješenjem odredi vrijednost predmeta spora u iznosu 391,10 eur. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se sporna ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva te da sukladno odredbi čl. 57. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tvrda da ga je o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: potvrdu tuženika od 7. veljače 2025. (list 3 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 5-17 spisa), Upute tuženika za odobravanje kredita građanima (list 65-66 spisa), iskaz tužiteljice (list 77 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP),sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno plaćanje naknade u poslovima tuženika kao banke), a koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojima da je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 20. lipnja 2011. sklopili Ugovor o kreditu broj 3223980373, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 28.468,00 eur;

- da je čl. 2. Ugovora o kreditu, pored ostalog, određeno i da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora;

- da je tužiteljici 5. srpnja 2011. temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu 20. lipnja 2011. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.946,76 kn.

7. Sporno je je li ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja u iskazu bitno navodi da je predmetni kredit podigla radi adaptacije stana u kojem je živjela sa obitelji. U trenutku sklapanja ugovora nije bila član trgovačkog društva, a postupak sklapanja ugovora tekao je tako da je tužiteljica prvo došla u banku koja je njezina matična banka te je rekla koji joj je iznos potreban za adaptaciju, razgovarali su o ostalim kreditnim uvjetima iako nije mogla previše utjecati na visinu kamatne stope, a djelatnik banke joj pri tom nije skrenuo pažnju da mora platiti naknadu za obradu kredita. Nastavno ju je u banci dočekao već unaprijed sastavljen ugovor kojeg je prije potpisa pročitala i pažnju obratila na visinu kredita i način otplate. Prije potpisa pitala je djelatnika banke je li u ugovoru sve kako su dogovorili. Sjeća se da je pitala da li će biti nekih dodatnih troškova na što joj je rečeno da neće biti. Sporna naknada plaćena je na način da je za istu umanjen iznos kredita. Navodi da nije imala predodžbu na što se točno odnosi sporna naknada. Koliko se sjeća sve je išlo po načelu "uzmi ili ostavi" pa tako i u vezi te sporne naknade. Naime, nije niti znala da ta naknada postoji, a kamoli da postoje neki parametri ili odluka tuženika vezana za tu naknadu. Nadalje navodi da bi ona svakako otišla u Splitsku banku d.d. radi uzimanja kredita da je znala da mora platiti spornu naknadu, jer bi svakako istu pokušala izbjeći, to stoga što je Hrvatska liječnička komora u Splitskoj banci d.d. imala povoljnije uvjete kreditiranja, a ona je ipak otišla u svoju matičnu banku.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kredita prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknade za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu bio ovlašten naplatiti.

10. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,79/09, 89/09 dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužiteljici, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljica Ugovor sklopila u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno sporna naknada odnosi te da se o istoj nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotov" ugovor bio prezentiran tužiteljici neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika.

12. Člankom 74. st.1. ZZP/07, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13. Čl. 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti banci naknadu za sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

15. Pritom valja reći da priložene Upute tuženika za odobravanje kredita građanima- obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 65-66 spisa) samo sadržavaju odredbu da se naknada za obradu kredita naplaćuje prilikom isplate kredita te da je osnovica za naplatu – iznos odobrenog kredita. Nadalje se navode pogodnosti (popusti) ovisno o tome je li korisnik kredita ujedno i korisnik paket računa 1 za sve. Time dakle, nije navedeno u kojoj visini se iste određuju i koji su kriteriji za određenu visinu konkretne naknade.

16. Prema mišljenju suda predmetna odredba o plaćanju naknada za obradu kredita (članak 2. Ugovora o kreditu) je transparentne u smislu čl. 100. ZZP/07, jer je omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredbe poštena.

17. Čl. 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o spornoj naknadi (za obradu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredbe članka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćene da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Opći uvjeti poslovanja niti Upute tuženika za odobravanje kredita građanima, a ni sama ugovorna odredbe čl. 2. ne sadrže nikakve podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s čl. 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

26. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

27. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 2. Ugovora o kreditu nesporno platila tuženiku spornu naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu članka 102 st.1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

28. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Naime, tužiteljici je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja iste po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj na ročištu 2. listopada 2025. (1.327,23 eur), u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

31.1. U vezi određene vrijednosti predmeta spora valja reći da tužiteljica zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a slijedom čega je i u tužbu pravilno naznačila vrijednost predmeta spora i to u skladu sa odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23- dalje u tekstu ZSP).

31.2.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 31. srpnja 2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 2. listopada 2025. 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 600,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (150,00 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu 53,09 eur, sveukupno iznosi 829,64 eur.

31.3.Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 5. svibnja 2025. jer nije bio nužan za vođenje postupka (istim priloženo dostavlja dokaz o uplati pristojbe na tužbu) niti joj je priznat trošak sastava dopisa tuženiku od 28. siječnja 2025. jer nema dokaza da bi takav dopisu uopće bio i upućen tuženiku odnosno da bi ga isti i zaprimio.

32. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 20. listopada 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu 53,09 eur

- punom. tuženika