Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2969/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mate Glibota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „KNEZOVIĆ I PARTNERI“ j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1348/2019-38 od 22. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1348/2019-38 od 22. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„ I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 13.10.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.100,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 647,67 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 13.10.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., i da korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 20.748,60 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

9,65 EUR 30.09.2007.

9,62 EUR 31.10.2007.

9,75 EUR 30.11.2007.

9,72 EUR 31.12.2007.

9,91 EUR 31.01.2008.

9,98 EUR 29.02.2008.

35,08 EUR 31.03.2008.

34,22 EUR 30.04.2008.

33,88 EUR 31.05.2008.

34,30 EUR 30.06.2008.

33,68 EUR 31.07.2008.

33,71 EUR 31.08.2008.

34,17 EUR 30.09.2008.

56,04 EUR 31.10.2008.

38,80 EUR 30.11.2008.

67,72 EUR 31.12.2008.

72,25 EUR 31.01.2009.

74,29 EUR 28.02.2009.

68,65 EUR 31.03.2009.

69,73 EUR 30.04.2009.

61,11 EUR 31.05.2009.

54,76 EUR 30.06.2009.

56,45 EUR 31.07.2009.

59,79 EUR 31.08.2009.

59,51 EUR 30.09.2009.

56,13 EUR 31.10.2009.

62,47 EUR 30.11.2009.

67,56 EUR 31.12.2009.

74,79 EUR 31.01.2010.

73,14 EUR 28.02.2010.

82,96 EUR 31.03.2010.

81,10 EUR 30.04.2010.

86,22 EUR 31.05.2010.

116,17 EUR 30.06.2010.

109,70 EUR 31.07.2010.

129,47 EUR 31.08.2010.

122,64 EUR 30.09.2010.

111,65 EUR 31.10.2010.

134,84 EUR 30.11.2010.

157,52 EUR 31.12.2010.

136,88 EUR 31.01.2011.

144,82 EUR 28.02.2011.

135,61 EUR 31.03.2011.

137,28 EUR 30.04.2011.

176,29 EUR 31.05.2011.

180,08 EUR 30.06.2011.

212,66 EUR 31.07.2011.

195,92 EUR 31.08.2011.

177,60 EUR 30.09.2011.

162,65 EUR 31.10.2011.

161,27 EUR 30.11.2011.

169,81 EUR 31.12.2011.

177,25 EUR 31.01.2012.

178,25 EUR 29.02.2012.

173,10 EUR 31.03.2012.

176,58 EUR 30.04.2012.

178,96 EUR 31.05.2012.

174,95 EUR 30.06.2012.

176,01 EUR 31.07.2012.

173,01 EUR 31.08.2012.

166,61 EUR 30.09.2012.

173,53 EUR 31.10.2012.

176,85 EUR 30.11.2012.

174,42 EUR 31.12.2012.

161,39 EUR 31.01.2013.

172,46 EUR 28.02.2013.

173,43 EUR 31.03.2013.

169,08 EUR 30.04.2013.

155,58 EUR 31.05.2013.

155,24 EUR 30.06.2013.

158,56 EUR 31.07.2013.

163,87 EUR 31.08.2013.

171,24 EUR 30.09.2013.

167,44 EUR 31.10.2013.

170,14 EUR 30.11.2013.

173,19 EUR 31.12.2013.

140,97 EUR 31.01.2014.

144,74 EUR 28.02.2014.

143,51 EUR 31.03.2014.

139,33 EUR 30.04.2014.

11.594,91 EUR 30.05.2014.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.955,00 EUR, dok se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 1.650,00 EUR).“

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenog razloga propisanog čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 13. listopada 2006. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF i promjenjiva kamatna stopa te zahtjev tužitelja na isplatu radi preplate sa osnova ništetnosti u iznosu od 20.748,60 eura sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li su predmetne odredbe Ugovora ništetne dok i zastara dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude i rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Na žalbene navode valja odgovoriti da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

11. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik niti je ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

Ovdje valja ukazati i na to da je tuženik tijekom postupka naveo da umjesto svjedoka AR, djelatnika tuženika (list 108 spisa) predlaže saslušanje svjedoka JR, a od kojeg dokaznog prijedloga je odustao podneskom od 28. veljače 20024. (list 115 spisa).

Između ostalog, za ukazati je da iz Izjave Ive Krhlanko V (list 101 -109) ne proizlazi da je kao djelatnica tuženika sudjelovala u sklapanje predmetnog Ugovora.

Pored navedenog, nalaz i mišljenje je izrađen sukladno pravilnom zadatku suda kako će to nastavno biti obrazloženo.

12. Jednako tako, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su tužitelj i prednika tuženika sklopili Ugovor i to namjenski- stambeni, a koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje u visini od 84.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok otplate od 15 godina, uz redovnu kamatnu stopu od 4,60% godišnje;

- da je redovna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prema članka 6. Ugovora, i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora time da je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članci 2. - 4. Ugovora);

- da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen uplatom izvršenom 30. svibnja 2014.;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo;

- da tuženik nije dokazao se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;

- da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena te samim time i ništetna;

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Marijanu Jović;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka ukupno je više plaćeno zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule iznos od 20.748,60 eura;

- da tužitelj i tuženik nisu imali primjedbe na navedeni nalaz već je tuženik istaknuo prigovore pravne prirode;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke i zadatku suda;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 4. lipnja 2021. zahtjev je podnijet unutar zastarnog roka od 5 godina;

14. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF i promjenjivu kamatnu stopu te obvezao tuženika na isplatu iznosa od 20.748,60 eura sa zateznim kamatama te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22- dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 225. i čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

15. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

16. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

17. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno, i u odnosu na prednika tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

18. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

19. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

22. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

23. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošač.

24. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

25. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja (list 99 spisa) i na temelju njegovog iskaza utvrdio da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika te da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora.

26. Nadalje, kako je to naprijed navedeno tuženik je odustao od saslušanja djelatnika AR, i ER kojeg je predložio na okolnost pregovaranja i obaviještenosti tužitelja.

27. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

28. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

29. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

30. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

31. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

32. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

33. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude A, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

34. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

35. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

36. Nadalje, vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, a upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

37. Naime, neosnovano se u žalbi prigovara da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao niti približno ocijeniti zašto niti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. S obzirom da je utvrđeno da su ništetne sve promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju, osnovano prvostupanjski sud smatra da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

38. Žalbeni navodi o tome da je dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu, nemaju utjecaja na odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i to upravo zbog utvrđenja iz presuda na koje se prvostupanjski sud utemeljeno pozvao, pa se samo može dodati to da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne znači i ne može značiti da niti jedna ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i /ili promjenjiva kamatna stopa ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U ovom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, Zakona o zaštiti potrošača kao lex specialisu, i to zato što su nepoštene.

39. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na parametre koji utječu na promjenjivost visine kamatne stope u periodu otplate s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora. Pri tome valja istaknuti da je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/2013.) postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

40. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

41. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 4. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare sukladno čl. 225.

ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

42. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

43. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope isplati iznos od 20.748,60 eura sa zateznim kamatama.

44. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te naplate naknade.

Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

45. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

46. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 138/23) i vrijednosti boda u trenutku donošenja pobijane odluke, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

Jednako tako, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da tužitelju nije niti dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu obzirom da je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

Stoga, paušalni žalbeni navodi tuženika kojima pobija odluku o troškovima postupka su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

47. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

48. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke te na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej