Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

N 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-678/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja NN iz [adresa], O 13, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 24. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a objavljenoj dana 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011279172 od dana 08.05.2006. godine, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca, pod poslovnim brojem OU-196/06, od dana 09.05.2006. godine, a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova preplaćenih anuiteta (nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije) iznos od 2.100,24 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 01.10.2015. do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.237,50 € zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja presude 20. 10. 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu dana 6. 6. 2023. u kojoj navodi da su dana 08.05.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu, broj Ugovora 9011279172, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-196/06 od dana 09.05.2006. godine (dalje u tekstu. Ugovor). Temeljem navedenog, tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 36.000,00 CHF (tridesetišesttisuća švicarskih franaka) obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u valuti CHF te je ugovoreno da je rok otplate kredita 240 mjeseci te da se kredit u iznosu od 36.000,00 CHF i kamata otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

1.1.

Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

1.2.

Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke kojom se utvrđuje da je upravo ovdje tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF su nepoštene ugovorne odredbe budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti.

Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak , iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.3.

Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1.4.

Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos od 2.594,93 EUR/ 19.551,45 kn. 1.5.

S obzirom da je ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.godine i 31.12.2008.godine, te obzirom da ugovor koji je predmetom ovog postupka predstavlja upravo takav ugovor to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

1.6.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

1.7.

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika….” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

1.8.

Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011279172 u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak (CHF).

1.9.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 19 12. 2024. tako da postavlja alternativno dva tužbena zahtjeva i to prvi kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te isplatu više preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule od 2.595,60 € i pripadajuće kamate, odnosno drugim alternativnom postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora kojim je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule te isplata iznosa od 2.100,24 € , a iz razloga što je konverzijom utvrđena preplata pa je potraživanje na ime preplaćenih anuiteta 2.100,24 €.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik posebno naglašava da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije. Sklapajući ugovor bio je informiran o svim uvjetima kreditiranja. Sklopio je i Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a naglašava da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da je izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Naglašava da je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiram u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Dodatkom ugovoru o kreditu stranke su razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije. Poziva se tuženik i na sudsku praksu Županijskih sudova u pogledu konverzije kredita u CHF u odgovarajuće kreditu u eur. Stoga smatra da je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u eur koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu na koji je tužitelj pristao. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF. Poziva se na čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji određuje da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a smatra da je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana, onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Opširno obrazlaže odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) u pogledu primjene Općih pravila obveznog prava. Poziva se i na sudsku praksu, presude Županijskih sudova i stajališta iznesenih u njima. Konačno u odgovoru tuženik zaključuje da je sporazum o konverziji koji je sklopljen u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju valjan i proizvodi pravne učinke bez obzira na nepoštenost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a izjavljuje i prigovor prijeboja u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji. Ističe prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. 3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (16- 19), z.k. izvadak (20-21), potvrda javnog bilježnika (24-25), (26-27), plan otplate (28- 42), kartica knjigovodstven o uplatama i isplatama (44-65,) čita se nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković s prilozima (595-673), očitovanje vještaka na prigovore tuženika od 23.1.2025. (719-725), i očitovanje vještaka od 13.5.2025. (list 741-745), vještakinja se i usmeno očitovala na ročištu 24. rujna 2025. (list 747), a preslušan je i sam tužitelj kao stranka u svrhu dokaza (list 748).

4.

Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dana 8. 5. 2006., a isto je nesporno da je i sklopljen Ankes ugovora o kreditu dana 15. prosinca 2015. S obzirom na utvrđenja da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, prvenstvena ništetnost u odnosu na vezanost otplate kredita uz korištenje valutne klauzule u odnosu na CHF valjalo je utvrditi kolika je preplata radi stečenog bez osnove. 5.

Sud je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja po kreditu proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković. U nalazu i mišljenju je vještak Marinela Vuković trebala utvrditi visinu potraživanja više preplaćenog s osnova valutne klauzule polazeći od ništetnosti odredbi ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu. Vještakinja daje uvodne napomene vezane za sklopljeni ugovor, općenito podatke o tom ugovoru u pogledu iznosa kredita, namjene kredita, rok korištenja, kamate, rok otplate i sama otplata kredita. Isto tako je vještak trebao utvrditi kakove su posljedice nastala sklapanjem Dodatka ugovoru, odnosno tzv. konverziji kredita koja je nesporno bila sklopljena 15. prosinca 2015. U zaključnom mišljenju vještakinja navodi da je preplata anuiteta za tečajnu razliku 2.595,60 €, nakon izvršenog uračunavanja preplate priznate u konverziji uz primjenu čl. 172. ZOO-a potraživanje tužitelja na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1. 10. 2015. do isplate iznosi 2.100,24 €. Izvršenom konverzijom (sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 15. prosinca 2015.) tečaj nije u cijelosti obeštećen preplatom priznatom u konverziji prebija se zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene anuitete po osnovi valutne klauzule u CHF zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i tek djelomično potraživanje tužitelja nastalo temeljem preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF. Negativne razlike zbog promjena tečaja CHF iznose 135,64 €.

6.

U svojem očitovanju na prigovore tuženika vještakinja je u pisanom obliku (719-725) obrazložila svoje stajalište u pogledu nalaza i mišljenja ističući kako je većina prigovora i primjedbi tuženika usmjerena protiv vještaka na profesionalnoj i osobnoj razini. Tuženik na nalaz i mišljenje vještaka navodi da je isto potpuno neosnovano, nezakonito, nepravilno nestručno i neodgovarajuće, odnosno dovodi u pitanje stručnost vještaka, njegovo znanje i kvalitetu rada, a bez ikakvih dokaza o tome da bi isti bili upitni. Vještakinja stoga osnovano napominje da je ovakav način koji koristi tuženik neprofesionalan naglašavajući da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 31. srpnja 2024. Ista se i usmeno očitovala na raspravi 24. rujna 2025. Vještakinja odgovara na upit tuženika da je izračun preplate po valutnoj klauzuli izračunat na način da se visina anuiteta prema početnom tečaju uspoređuje sa plaćenim anuitetom. Uvećana kamatna stopa nalazi se kako i u anuitetu prema početnom tečaju, tako i prema plaćenom anuitetu, a detaljno se očitovala i u pisanom obliku.

7.

Na ročištu 24. rujna 20025. preslušan je tužitelj koji je opisao kako je došlo do sklapanja ugovora, kakve je informacije dobio od banke u pogledu upoznavanja sa eventualnim rizicima te i objasnio da je namjena kredita bila renoviranje kuće, radi se o stambenoj kući. U toj kući nije imao nikakove poslovne prostore.

8.

Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 9.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 8. 5. 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

10.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

11.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,25%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 12.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,25% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

13.

Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Marineli Vuković. Tako je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje od tuženika iznos od 2.100,24 zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl.29. st. 2. i 8. ZOO-a.

14.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 6. 6. 2023. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15.

Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja određen podneskom od 19.12. 2024. i to tužbeni zahtjev postavljen alternativno kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te isplatu s osnova preplaćenih anuiteta nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije, a isti iznosi 2.100,24 €. 16.

Temeljem čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik tvrdi da mu je tužitelj dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja te za svaku takvu uplatu potražuje i kamatu. Ovakovo potraživanje tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO-a stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Jasni je smisao odredbi čl. 323. st. 2. kojima se propisuje da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odnosno odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Sigurno je da tuženik nije prigovarao tužitelju niti ga informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz promjenu kamatne stope, što znači da je prešutio tužitelju okolnosti vezena za rizičnost valutne klauzule u CHF pa sukladno navedenom krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika.

17.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije upućen tuženiku 25 vodova, sastav tužbe 100 bodova, sastav podneska 6. 12. 2023. 100 bodova, podneska 18. 1. 2024. 100 bodova, zastupanje na ročištu 31. 1. 2024. 100 bodova, sastav podneska od 19. 12. 2024. 100 bodova, zastupanje na ročištu 21. 1. 2025. 100 bodova i na ročištu 24. 9. 2025. 100 bodova, zatim se tih 775 bodova pomnoži sa 2,00 € pa se dobije iznos od 1.550,00 E, a PDV od 25% je 473,50 €. Ukupno je to 1.937,50 €, a tome je dodan i predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje od 300,00 €, tako da je tuženik dužan ukupno naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 2.247,50 €.

18.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 20. listopada 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).