Posl. br. P-79/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Leani Modrušan odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 20. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.11.3. Ugovora o kreditu broj 9011913499 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.09.2006.god., a koja glasi:

« Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% … »,

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženoj Privrednom banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju DL , OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 384,82 EUR (slovima: tristo osamdeset četiri eura i osamdeset dva centa) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 19.09.2006.god. pa do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.283,18 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 20.10.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 18.09.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 9011913499, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.789,00 CHF. Navodi da odredba čl.11.3. predmetnog Ugovora propisuje visinu jednokratne naknade od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/ troškove ove naknade odnose, odnosno koje vrste usluga i troškova one pokrivaju. Sukladno čl.11.3. banka je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj je banci dana 19.09.2006.god. uplatio iznos od 187,89 CHF-a, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 877,54 kn (primjenom srednjeg tečaja banke koji je na dan isplate kredita - 19.09.2006.god. iznosio 4,670485). Na ime naknade za osiguranje kredita tužitelj je banci dana 19.09.2006.god. uplatio iznos od 432,90 CHF-a, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 2.021,85 kn (primjenom srednjeg tečaja banke koji je na dan isplate kredita -19.09.2006.god. iznosio 4,670485). U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnim naknadama te je visina tzv. ulazne naknade kao i naknade za osiguranje kredita jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina spornih naknadi određena u postotku, radi se o iznosima koji predstavljaju netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega su takva naknade (troškovi) ugovoreni. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Navodi da sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknadu za osiguranje kredita, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za osiguranje kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 384,82 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 19.09.2006.god. pa do isplate. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Radi se o sporu za isplatu iznosa od 384,82 EUR, a tužitelj u tužbi označava VPS u iznosu od 1.327,22 EUR, kao i iznosu od 384,82 EUR. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Naveo je da nije točno da je tužitelj dana 19.09.2006. na ime naknade za osiguranje kredita uplatio iznos od 432,90 CHF odnosno 2.021,85 kn. Navodi da je Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknade – premije za osiguranje kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9011913499 izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Zakon o zaštiti potrošača (nadalje u tekstu: „ZZP“) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59. i 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknada u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Dakle ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Usprkos citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. O naplati predmetnih naknada tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takvih naknada. Predmetna odredba ispunjena je od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako je bila i ugovorena, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknada koje je potrebno platiti, a niti do izmjene samih visina naknada. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu. Naveo je da Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Navodi da je u ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetnih naknada, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za te naknade (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samih naziva naknada, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknade su određene fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknada, a iste naknade ugovorene su sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takvih naknada na ime naknada za protučinidbe kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7-34 spisa, 56-146 spisa, 151-276 spisa, te iskaza tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 7 do 14 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 9011913499 zaključen 18.9.2006.godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.789,00 CHF po srednjem tečaju za chf tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da tužitelj u ovoj parnici traži i da se utvrdi ništetnom odredba vezano za trošak obrade predmetnog kredita i odredba vezana za naknadu za osiguranje kredita.

7. Nije sporna činjenica da je tužena priznala list 277 spisa da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita dana 19.9.2006.godine u iznosu od 877,54 kn , te naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 432,90 CHF, te da nije stoga potrebito provoditi financijsko vještvo (podnesak tužene od 19.9.2025.godnine). Na ročištu od 14.10.2025.godine tužena je potvrdila da visina kao visina nije sporna. Stoga nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u visini od 877,54 kn odnosno prema fiksnom tečaju 1 eura = 7,53450 kn 116,47 eura , te da je platio i iznos od 2.021,85 kn na ime naknade za osiguranje kredita odnosno prema istom tečaju 268,35 eura ili zbrojeno 384,82 eura.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 11.3 predmetnog ugovora o kreditu doista bilo ugovoreno da će se naplatiti naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visni od 1,00% od iznosa kredita kao i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, list 11 spisa.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 57 do 13 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.

10. Nije nadalje sporna činjenica da je vezano za navedeni činjenični osnov odlučivano, primjerice u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13.2.2024.godine.

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit od 5.9.2005.godine bio ugovoren na razdoblje od 84 mjeseca (7 godina).

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe kojom je bila ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 1% kao i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92%. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za slično pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (što međutim nije predmetom ove parnice op.a. ali se isto obrazlaže zbog cjelovitog konteksta vezano za ništetnost) bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi . Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž- 3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Međutim pitanje ništetnosti valute glavnice vezane za švicarski franak i pitanje ništetnosti odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope nije predmet ove parnice, već je predmet ove parnice ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, a prethodno je izneseno radi shvaćanja konteksta vezano za nepoštene ugovorne odredbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž- 827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020. itd.). Stoga istaknuti prigovor zastare od strane tuženika nije bio osnovan jer se upravo u ovoj parnici utvrđuje ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa je prigovor zastare valjalo odbiti.

15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je postavio svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev čiju visinu je tužena utvrdila nespornom, list 277 spisa.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, u odnosu na predmet ovog spora vezano za ništetnost valja ukazati na zaključke sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice iz presuda Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene. Naime iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je dobiven kredit koristio za kupnju osobnog vozila koje je isključivo koristio za osobne potrebe, a u to vrijeme nije bio vlasnik niti obrta, niti OPG-a niti tvrtke.

21. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 18.9.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula spornu ugovornu odredbu (i) o jednokratnoj naknadi i o naknadi a osiguranje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim stranaka, zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, jer njegova je ugovorna obveza bila nejasna i nerazumljiva, nisu mu na transparentan način dane informacije o vrsti troškova, a tuženik nije dokazao da je imao stvarne troškove obrade kredita u tom iznosu odnosno daje imao stvarne troškove vezane za osiguranje kredita.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora (što se odnosi i na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmetom ove parnice, pa tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što nije predmetom ove parnice ali se na isto ukazuje zbog konteksta), a naročito nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe vezano za jednokratnu naknadu i za naknadu za osiguranje kredita, budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za to pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

25. U takvom kontekstu (i) navedena odredba ugovora o kreditu koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.

26. Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud. I iz samog iskaza tužitelja sa ročišta od 14.10.2025. godine čiji iskaz ovaj sud prihvaća jasno je potvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu, da je potpisao taj ugovor i da je banka sačinila taj ugovor, da nije mogao mijenjati sadržaj ugovora i pregovarati s bankom te da je pročitao ugovor prije potpisivanja. Na upit da li je pročitao odredbu vezano za naknadu za obradu kredita odgovorio je potvrdno, a na upit da li mu je pojašnjeno od čega se sastoji ta naknada, na što se odnosi u kojim iznosima odgovorio je da mu nije konkretno ništa objašnjeno, ali da mu je rečeno koliko će naknada iznositi oko 800,00 kuna. Nije mu pojašnjeno ništa koji troškovi su obuhvaćeni u toj naknadi. Da li mu je objašnjeno zašto baš u toj visini odgovorio je da je taj iznos bio otprilike 1%. Na upit suca vezano za naknadu za osiguranje kredita da li mu je objašnjeno zašto u tom iznosu od koje strukture se sastoji ta naknada odgovorio je da mu ništa nije objašnjeno samo zna da je u to vrijeme morao platiti 2.000,00 kuna da mu je rečeno da bez toga ne može dobiti kredit. Naveo je da su mu uz ugovor dali opće uvjete poslovanja banke, da je kredit otplatio, da mu ništa nisu objasnili, da mu nije objašnjeno od čega se u odluci banke sastoji ti troškovi naknade. Nadalje svrha kredita je bila za osobne potrebe za kupovinu vozila, a na upit da li je cijeli iznos potrošio na kupnju vozila odgovorio je potvrdno. Naveo je da ga nikada nije iznajmio i koristio ga je samo on za osobne potrebe. Tada nije bio u to vrijeme niti vlasnik obrta niti opg-a niti trgovačkog društva. Na upit kad je dolazio u banku o čemu je razgovarao s bankarkom odgovorio je o tom iznosu koji mu je trebao kredit za kupnju vozila i ni o čemu drugom. Na upit kako je izgledalo samo sklapanje kredita odgovorio je da je nekoliko puta bio u banci radi tog kredita ali ne zna koliko puta. Na upit da li je ikada pitao bankara da mu pojasni odredbe kredita odgovorio je da je pitao bankara da mu pojasni ali nije mu objasnio, rekao je da je rečeno da je to takva politika banke. Na upit da li mu je javni bilježnik pročitao odredbe ugovora i da li mu je objasnio odgovorio je da se ne sjeća toga, da nikad nije došlo do aktiviranja vezano za osigurani slučaj po toj polici. Na upit zašto odmah u banci zatražio novac odgovorio je zato što mu je banka rekla da o mora platiti, nisu mu pojasnili ništa. Da li je putem medija ikad saznao vezano za mogućnost povrata odgovorio je da svakako, putem medija, ljudi, prijatelja…Misli da je to bilo 2019. godine tako nešto, ali nije siguran. Na upit kad je to saznao da li je smatrao da su predmetne odredbe ugovora ništetne odgovorio je da nije upućen u to, jer to nije njegova struka. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao objektivan i životan. Naime tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, pa se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da svi sudionici obveznih odnosa su dužni postupati međusobno obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa a ne jednostrano nametnuti dodatne obveze tužitelju.Povratno radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tužene, na čiju formulaciju tužitelj nije imao niti je moga imati utjecaj, o istima nije pregovarano, tužitelju nisu dane nikakve informacije , te ta ugovorna odredba nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto je naplaćuje i to upravo u navedenim postocima,dakle radi se o odredbi koja nije transparentna budući tužitelj nije o istoj ni na koji način informiran već je ista dana kao uvjet za dobivanje kredita , što je suprotno načelu dobre vjere te je uzrokovala i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Povratno tužena nije dokazala da opisane naknade u toj visini odgovaraju stvarno pruženim uslugama ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Puli gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.).

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava DLŽ i ČLŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da je ništetna ( bez pravnog učinka) navedena ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu od 18.9.2006.godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sama tužena je istu učinila nespornom (listovi 277 i 283 spisa).

31. Naime tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u svezi s člankom 1115 ZOO- a pripada i propisana zakonska zatezna kamata upravo od dana 19.9.2006.godine budući je tuženik bio nepošten od dana kad je taj iznos ustegnut sukladno prethodno obrazloženom da se sve ne ponavlja.

32. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 14.10.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 4.11.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 20.10.2025. godine.

33. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

34. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora (deklaratornog str. 56 i kondemnatornog) 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 4.6.2025. i 3.9.2025. godine po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od: 22.9.2025. i 14.10.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 500 bodova ili 1.000,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 250,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u visini koju je platio tj. 33,18 eura (list 34 spisa) što sa iznosom od 1.250,00 eura daje svotu od 1.283,18 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju, stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 20.10.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.

35. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti, stav IV izreke ove presude budući je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe za presudu temeljem članka 11 točka 20 ZOSP-a. Isto tako valjalo je sukladno obrazloženom odbiti tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

U Puli, 20. listopada 2025.

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.