REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1017/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Grafu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Primorac i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po punomoćnici ĆM, zamjenici Općinskog građanskog državnog odvjetništva u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2007/2015-39 od 28. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2007/2015-39 od 28. travnja 2025. u dijelu pod točkom I alineja 2. izreke (dijelu u kojem je odlučeno o imovinskoj šteti).

r i j e š i o  j e

I Uvažava se kao djelomično osnovana žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2007/2015-39 od 28. travnja 2025. u dijelu pod točkom I alineja 1. izreke (dijelu u kojem je odlučeno o neimovinskoj šteti) i u točki III. izreke, te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka nastalih u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

- na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti 22.471,30 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 22. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

- na ime naknade imovinske obične (stvarne) štete 3.019,07 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 23.029,55 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao i sa zahtjevom za naknadom imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim. III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Tu presudu u dosuđujućem dijelu (točka I izreke) i odluku o troškovima postupka (točka III izreke) pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazujući posebno na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže uvažiti žalbu te presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženoj, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. ZPP.

3.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tužene te predložio odbiti tuženičinu žalbu u cijelosti, kao neosnovanu.

4. Žalba tuženice je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda samo djelomično zakonita i pravilna i to u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu imovinske (obične) štete (točka I alineja 2. izreke) dok je u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete (točka I alineja 1. izreke) ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP na koju osnovano ukazuje tužena, budući presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su dani, proturječni su stanju spisa, radi čega se presuda u tom dijelu ne može valjano ispitati.

6. Žalba tuženice u dijelu u kojem ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu obične imovinske štete nije osnovana, s obzirom na to da je sud prvog stupnja odlučujući o tom zahtjevu tužitelja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Predmet spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži naknaditi mu štetu (imovinsku i neimovinsku) koju trpi postupanjem tuženice donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 139/10. – dalje: ZOJO) i Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 112/12. – dalje: ZOPVZOJO), kojima je najprije ustrojena služba javnih ovršitelja, a potom i ukinuta, propustivši pri tome riješiti i pravne posljedice u koju su dovedeni imenovani javni ovršitelji – u konkretnoj situaciji tužitelja i njegova legitimnim očekivanja, pod kojima se podrazumijeva opće pravno načelo formirano u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca zaštićenih odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koje načelo legitimnih očekivanja je izraženo i pojašnjeno u odlukama Suda pravde Europske unije u predmetima C-74/4, C-104/89, C-37/90, T-66/96, T-221/97, T-203/96, T-271/04, C- 81/72 i C-286/12, smatrajući tuženicu odgovornom za tu štetu temeljem odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj: 150/11., 12/13., 93/16. i 104/16. - dalje: ZSDU) u vezi odredbi čl. 1046., čl. 1089. i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. - dalje: ZOO).

8. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su slijedeće odlučne činjenice;

- da je tužitelj 7. rujna 2011. položio javnoovršiteljski ispit s pohvalom;

- da se tužitelj prijavio na natječaj Ministarstva pravosuđa od 19. rujna 2011. za imenovanje javnih ovršitelja;

- da je na zahtjev Ministarstva pravosuđa Državni zavod za statistiku tužitelju kao imenovanom javnom ovršitelju dodijelio matični broj subjekta;

- da je iz Povelje o postavljenju od 12. prosinca 2011. razvidno da je Ministarstvo pravosuđa dodijelilo tužitelju Povelju o postavljenju na osnovi čl. 16. st. 3. Zakona o javnim ovršiteljima;

- da je u svezi s obavljanjem te službe i pripremom za nju, tužitelj imao materijalne troškove u iznosu od ukupno 22.751,07 kuna ili 3.019,07 EUR, jer je bio dužan urediti poslovni prostor koji je pregledan i prihvaćen od strane komisije Ministarstva pravosuđa (da je tužitelj uzeo u najam od Elektrorad d.o.o. 28. studenog 2011. od 1. prosinca 2011. dvosoban stan na adresi u [adresa] uz ugovorenu mjesečnu najamninu u iznosu od 400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te je uplatio na ime najamnine najmodavcu 2.996,00 kuna za prosinca 2011., te za siječanj 2012. Iznos od 3.004,00 kuna; da je platio trošak naknade za pristup javnoovršiteljskom ispitu 2.200,00 kuna, trošak naknade za pregled prostora javnoovršiteljskog ureda 530,00 kuna; da je imao trošak kupovine uredske opreme i namještaja u visini 4.010,00 kuna, kupio je dva vatrogasna aparata u ukupnom iznosu od 1.030,74 kuna, dva grba Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 209,19 kuna; da je za potrebe ureda kupio trezor model MBG [jedinstveni matični broj građana] s elektronskom bravom i vatrootporni ormar koje je pratio ukupno 5.434,75 kuna; da je za potrebe opremanja ureda imao i trošak kupovine dvije utičnice i mrežnog kabela u iznosu 111,47 kuna, te trošak izrade štambilja javnog ovršitelja u iznosu od 145,00 kuna, troška telefona marke "Panasonic" kojeg je platio 189,99 kuna, te informatičke opreme i uređaja u ukupnom iznosu od 2.889,93 kuna);

- da mu je rješenjem Ministarstva pravosuđa određen početak rada kao javnom ovršitelju 1. siječnja 2012.,

- da je iz dopisa tužitelja od 27. veljače 2012. upućenog Ministarstvu pravosuđa razvidno traženje donošenja rješenja o početku rada s danom 1. srpnja 2012.;

- da je zakonodavac donio Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim je odgodio početak rada te službe za dan 1. srpnja 2012., a potom donio i Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim je početak rada odgodio opet za dan 15. listopada 2012., da je zakonodavac donio i Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ br.112/12) kojim je Zakonom zapravo služba javnih ovršitelja ukinuta te je prestala javnoovršiteljska služba i prije no što su imenovani javni ovršitelji započeli s radom;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-5612/11 (U-I-6274/11, U-I-178/12 i U-I-480/12) od 23. siječnja 2013. odredio zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kn javnim ovršiteljima, među njima i tužitelju, s time da ta zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe imenovane za javnog ovršitelja da u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete;

- da je tuženica odgovorna za štetu koja je nastala tužitelju vezano za povrede njegovih legitimnih očekivanja u smislu početka rada javne službe prema Zakonu o javnim ovršiteljima.

9. I po stavu ovoga suda, odgovornost tuženice (kao zakonodavca) za štetu tužitelju proizlazi iz toga što nije uredila prijelazni zakonodavni režim kojim bi na zadovoljavajući način bio riješen problem već imenovanih javnih ovršitelja nakon ukidanja tog instituta, čime je poremećena pravedna ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem instituta javnih ovršitelja u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Tuženica je dakle propustila u sklopu svoje zakonodavne djelatnosti razriješiti pitanje materijalnih i drugih prava javnih ovršitelja nakon ukidanja Zakona o javnim ovršiteljima, a na koja prava istih je utjecala dajući im pravo da obavljaju tu službu, time i određene obveze koje su morali izvršiti da bi istu obavljali (osigurati prostor, opremiti ga, napustiti ranije radno mjesto da bi mogli obavljati javnoovršiteljsku službu).

9.1. Tuženica je dakle postupila protivno odredbama članka 1. Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06. – u daljnjem tekstu: Konvencija), kojima je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, čime je u bitnom, tuženica postupila i protivno odredbama čl. 145. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10,. 85/10. i 05/14. – dalje u tekstu: Ustav), odnosno tuženica je u odnosu na tužitelja koji je na sebe preuzeo teret financijskih obveza utemeljenih na legitimnom očekivanju proizašlom iz pravnog akta kojim je imenovan za javnog ovršitelja, postupila i protivno odredbama čl.145. Ustava.

9.2. Naime, legitimno je pravo tuženice, kao zakonodavca, da izabere model ovrhe, kao i da kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije protupravno. Međutim, takvim postupanjem tuženica je povrijedila legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog bilježnika, slijedom čega bi tužitelju, otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete, bio nametnut prekomjeran teret. Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužitelju povodom njegovih legitimnih očekivanja. Takvo shvaćanje zauzeto je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev: 1532/14 od 23. siječnja 2018. i Rev: 2321/2018 od 19. svibnja 2020., a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9.3. Dakle, tuženica je na temelju odredbe čl. 1045., čl. 1046. . i čl. 1089. ZOO odgovorna za štetu nastalu tužitelju, ali samo one štete koja je posljedica povrede njegovih razmjernih legitimnih očekivanja. Pri tome, pravilno se sud prvog stupnja pozvao i na odredbu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave jer je tuženica propustila riješiti pravnu poziciju u kojoj su se našli javni ovršitelji nakon donošenja već navedenih propisa, a to je propuštanje u nedvojbenoj uzročnoposljedičnoj vezi sa štetom koja je nastala tužitelju.

10. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu imovinske štete u iznosu od 3.019,07 eura koju je visinu tužitelj dokazao računima i potvrdama o uplati, te je pravilno utvrdio sve okolnosti konkretnog slučaja vodeći računa da je tužitelj imao određene izdatke za svoje osposobljavanje za javnog ovršitelja kao i ulaganja u poslovni prostor kako bi udovoljio potrebama službe.

11. U odnosu na žalbene navode tužene da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi kupovina svih tih stvari za koje potražuje naknadu imovinske štete (izuzevši dva vatrogasna aparata, sef i vatrootporni ormar) bio nužan izdatak koji je bio propisan Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu („Narodne novine“ broj. 41/11.) i Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu („Narodne novine“ broj: 118/11.) pa da je stoga visina tog vida štete previsoko dosuđena, navesti je da takvi žalbeni navodi nisu osnovani, kraj činjenice da se radilo o novoosnovanoj službi i da su takve pripreme za tužitelja bile korisne, dakle radi se o trošku koji je tužitelj opravdano imao u očekivanju početka službe na koju je imenovan.

12. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženice da tužitelj nije dokazao da je i nadalje u posjedu stvari koje tvrdi da je kupio isključivo radi obavljanja službe javnog ovršitelja (primjerice telefon marke Panasonic ili informatičke opreme i uređaje, odnosno uredskog namještaja) te da je iste u međuvremenu mogao prodati ili ih pak koristiti za svoje privatne potrebe. Naime, tužitelj je priloženim računima dokazao da je navedene stvari kupio za potrebe obavljanja novoosnovane službe, a tuženica je takav prigovor prvi puta istakla nakon zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od 21. ožujka 2017. (strana 248 spisa) te u postupku ničime nije dokazala da bi se oprema za koju je tužitelj potrošio vlastita sredstva u pripremama za otpočinjanje s radom u svojstvu javnog ovršitelja, i to prema uputama i zahtjevima same tuženice, mogla prodati, niti je na navedene okolnosti tijekom postupka predložila bilo kakve dokaze. Te stvari zasigurno tužitelj ne bi kupovao da nije imenovan za javnog ovršitelja, pa se radi o trošku koji je skrivila tuženica činjenicom ukidanja službe na koju je tužitelj imenovan.

13. Slijedom navedenog, valjalo je u ovom dijelu u kojem je odlučeno o obvezi tuženice naknaditi tužitelju imovinsku (običnu) štetu ( točka I alinea 2. izreke) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

14. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja; da je tužitelj od poslodavca zbog imenovanja javnim ovršiteljem zatražio sporazumni raskid radnog odnosa, od kojega je odustao budući je došlo do odgode početka rada javnih ovršitelja; da je traženje sporazumnog raskida radnog odnosa, pa odustajanje od njega, isprovociralo nadređene tužitelju zbog čega su mu u razdoblju od 22. prosinca 2011. do odlaska kod novog poslodavca 10. listopada 2014. izmijenili ugovor o radu, te je morao pristati na plaću nižu u iznosu 3.000,00 kuna, što je utjecalo na njegovu financijsku situaciju i otplatu stambenog kredita budući je imao obitelj s malim djetetom, a u međuvremenu mu je i supruga ostala bez posla; da je trpio pritiske da potpiše sporazumni raskid radnog odnosa 11. srpnja 2012., te je bio izložen omalovažavanju i uvredama od strane nadređenih; da se osjećao depresivno i anksiozno što su potvrdili saslušani svjedoci U, Ć i supruga tužitelja koji su neposredno svjedočili stanju u kojem se tužitelj neočekivano našao zbog postupanja tužene, kao i sam tužitelj u svom iskazu, zaključio da je uslijed zakonodavne intervencije tužene, kojom se najprije odgodio početak rada a potom se i ukinula služba javnih ovršitelja, tužena povrijedila pravo osobnosti tužitelja na način da je povrijedila njegovo duševno zdravlje i dovela ga u stanje uznemirenosti, nesigurnosti i egzistencijalne neizvjesnosti koje po svom intenzitetu opravdava dosuđenje pravične novčane naknade sukladno čl. 19. i čl. 1100. ZOO pa je posljedično tome primjenom odredbe čl. 223. ZPP tuženici naložio naknaditi tužitelju novčanu naknadu na ime nastale neimovinske štete zbog duševnih boli koje je trpio postupanjem tuženice u iznosu od 22.471,30 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 22. prosinca 2014. na temelju odredbe čl. 1103. ZOO.

15. Naime, iako se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO kojom je propisano da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, potpuno je nejasno temeljem kojih kriterija je sud utvrdio da tužitelju s osnova naknade neimovinske štete pripada upravo iznos od 22.471,30 EUR. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je tužitelj trpio jake duševne boli zbog stanja nesigurnosti, egzistencijalne zabrinutosti i uznemirenosti međutim, pritom ne navodi kroz koji je period tužitelj trpio duševne boli takvog intenziteta, da li je i u kojem trenutku prestalo tužiteljevo trpljenje jakih duševnih boli ili pak iste trpi i dalje, a s obzirom na visinu dosuđene naknade. Dakle, prvostupanjski sud u odnosu na ovu odlučnu činjenicu nije dao nikakve razloge a isto je od utjecaja na donošenje odluke o visini neimovinske štete.

15.1. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj kroz sve vrijeme bio zaposlen kod poslodavca Hypo Leasing Croatia te je ostvarivao prihode, da zbog okolnosti koje su nastupile uslijed zakonodavne intervencije tužene tužitelj ni u jednom trenutku nije bio nesposoban za rad (nije koristio bolovanje) te mu nije bila potrebna liječnička pomoć, pa je i iz toga razloga nejasan zaključak prvostupanjskog suda da intenzitet duševnih boli koje je trpio tužitelj opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 22.471,30 EUR .

15.2. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete navodi da je tužitelj zbog odustanka od zahtijevanog sporazumnog raskida radnog odnosa, bio izvrgnut pritiscima i zlostavljanju na radnom mjestu od strane nadređenih, međutim, navesti je kako se postupanje poslodavca tužitelja prema tužitelju ne može staviti tuženoj na teret, niti tužena može snositi odgovornost za eventualno nastalu štetu tužitelju zbog protupravnog postupanja njegovog poslodavca.

16. Dakle, kako presuda prvostupanjskog suda o dijelu zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno dani razlozi su nejasni i proturječni sadržaju spisa, a čime je počinjena ranije navedena bitna povreda postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP valjalo je u ovom dijelu, kao osnovanu prihvatiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 369. st.1. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I ovog rješenja.

17. Obzirom da je pobijana presuda ukinuta u ovom dijelu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III izreke.

18. U nastavku ovog postupka sud prvog stupnja ukloniti će bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem te će u vezi ovog dijela zahtjeva tužitelja nakon ponovne ocjene svih izvedenih dokaza donijeti novu, sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu pri čemu će u odnosu na ovaj zahtjev tužitelja pravilno utvrditi i uzročnu posljedičnu vezu između postupanja tuženice i duševnog stanja tužitelja za koje tužitelj tvrdi da je posljedica takvog postupanja tuženice, sve imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj: Rev-3177/2019 od 24. siječnja 2023. u kojem je glede prava javnih ovršitelja na naknadu ove neimovinske štete izraženo shvaćanje da „...u situaciji kada tužiteljica ovaj svoj zahtjev veže isključivo uz zakonodavnu djelatnost tuženice odnosno uz ukidanje predmetnog Zakona o javnim ovršiteljima, tužiteljica nema pravo na naknadu ove štete jer je tuženica ovlaštena da kroz zakonodavnu djelatnost donese odluku o načinu organiziranja i vrsti sistema provođenja ovrhe, pa u takvoj zakonodavnoj djelatnosti nema protupravnosti, a niti iz tih razloga povrede Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. godine uz Konvenciju.“.

19. Odluka o troškovima postupka pod točkom II. ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula-Pola, 20. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković