REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-747/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. TN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ZN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 4. SN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po zajedničkom punomoćniku Nikoli Sabljaru odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika KN, vlasnika građevinskog obrta "[obrt]" iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Đorđu Perkoviću odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-4234/2019-47 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-4234/2019-47 od 28. veljače 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku AN OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužiteljima 1. TN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ZN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 4. SN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos u visini od 8.000,00 EUR (osamtisuća eura) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.948,81 EUR (tritisućedevetstočetrdesetiosam eura i osamdesetijedan cent) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Tu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da presuda sadrži bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 6. ZPP, da je presuda nerazumljiva i ne sadrži odlučne činjenice, te da se nerazumljivost presude očituje u kontradiktornosti između točke 21. presude u kojoj je utvrđeno kao nespornim da su prvo i drugotužitelj na ime izvođenja ugovorenih radova isplatili predujam tuženiku i točaka 73., 74. i 75. presude u kojim sud donosi zaključak da su svi tužitelji zajedno isplatiti predujam tuženiku. Navodi da se radi o novčanoj obvezi koja je djeljiva te da je sud prihvaćanjem zahtjeva kojim se nalaže tuženiku izvršiti povrat novca svim tužiteljima pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odlukom kojom se nalaže tuženiku da tužiteljima izvrši povrat cjelokupnog iznosa uplaćenog predujma koju odluku sud temelji na odredbi čl. 368. Zakona o obveznim odnosima ignorirajući činjenicu da je tuženik izvršio dio radova po ugovoru kao i činjenicu da je tuženik sa uplaćenim iznosom kupio i isporučio materijal tužiteljima. Navodi kako vještak nije izvršio svoju zadaću, a sud mu nije naloži dopunu vještva, radi čega da je činjenično stanje u tom dijelu ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da tužba i tužbeni zahtjev odbiju, a podredno presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom je postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da im tuženik isplati novčani iznos od 8.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2016. do isplate koji se zahtjev temelje na odredbi čl. 368. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15. – u daljem tekstu ZOO) navodeći da su prema Ugovoru o izvođenju građevinsko obrtničkih radova od 11. travnja 2016. isplatili tuženiku 8.000,00 EUR, da je navedeni ugovor raskinut zbog neizvršenja obveza tuženika preuzetih ugovorom radi čega od tuženika traže povrat ranije uplaćenog mu iznosa.

6. Među strankama nije sporno;

- da su stranke zaključile Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova 11. travnja 2016. prema kojem se tuženik obvezao izvršiti ugovorene radove - izgradnje potpornih kamenih zidova po sistemu ključ u ruke unutar okućnice obiteljske kuće tužitelja na adresi u [adresa] najkasnije u roku od 6 mjeseci počem od dana uvođenja u rad;

- da tuženik u ugovorenom roku nije izveo ugovorene radove te su stranke zaključile Aneks Ugovora o izvođenju građevinsko obrtničkih radova 8. rujna 2016. prema kojem se tuženik obvezao izvršiti sve ugovorene radove prema Ugovoru od 11. travnja 2016. do 1. listopada 2016.;

- da je prvotužitelj tuženiku na ime izvođenja ugovorenih radova isplatio predujam u ukupnom iznosu od 8.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i to nespornom dinamikom od 6.000,00 EUR + 1.000,00 EUR + 1.000,00 EUR (bagerski radovi) sveukupno do 8. rujna 2016.;

- da tuženik obvezu izvođenja svih radova prema zaključenom Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova od 11. travnja 2016. nije izvršio niti u daljnjem roku do 1. listopada 2016.;

- da je Ugovor o izvođenju građevinsko obrtničkih radova zaključen 11. travnja 2016. raskinut.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka bila je sporna aktivna legitimacija treće i četvrtotužitelja te pitanje vrijednost izvedenih radova koje se tuženik prema Ugovoru iz travnja 2016. obvezao izvršiti, budući su tužitelji navodili da je tuženik izvršio manje od 20 % ugovorenih radova koji su izvedeni nekvalitetno dok tuženik prigovarao da je izveo u pretežitom dijelu ugovorene radove te da samo neznatni dio nije izveo.

8. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovom spornim pitanjima i posljedično o osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon utvrđenja; da je u konkretnom slučaju izvođenje građevinsko obrtničkih radova na nekretnini tužitelja popraćeno pisanim Ugovorom, odnosno Aneksom ugovora, a ne samo usmenim dogovorima, da su u Ugovoru i Aneksu navedene ugovorne strane navedenih pravnih poslova kao i ugovorene obveze i prava ugovornih strana, da se kao naručitelji, odnosno investitori radova u tim pravnim aktima navode upravo ovdje tužitelji a kao izvođač radova ovdje tuženik, da je iz članka 16. citiranog Ugovora, utvrđeno da su se sve ugovorne strane suglasile da će naručitelji – ovdje tužitelji isplatiti tuženiku kao izvođaču ugovorenu cijenu od 11.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema određenoj dinamici a iz Aneksa predmetnog ugovora, proizlazi da su investitori - ovdje tužitelji izvršili isplatu novčanog iznosa u visini od ukupno 8.000,00 eura tuženiku kao izvođaču i to iznos od 7.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti za gradnju kamenih zidova i dodatnih 1.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti radi podmirenja radova bagera povodom iskopa i dovoza materijala za nasipavanje i izravnavanje te da su citirani Ugovor kao i Aneks ugovora potpisali u ime svih naručitelja, odnosno investitora prvotužitelj i tuženik kao izvođač; da je iz iskaza prvotužitelja i drugotužiteljice utvrđeno da je prvotužitelj predao tuženiku navedene novčane iznose u ime svih tužitelja kao investitora te da se radilo o obiteljskom novcu s obzirom da se nisu razdvajala financijska sredstva unutar članova obitelji; zaključio da je sam tuženik potpisivanjem predmetnog Ugovora i Aneksa ugovora prihvatio istinitim sadržaj navedenih pravnih akata iz čega proizlazi da su mu novčana sredstva u ukupnom iznosu od 8.000,00 eura isplaćena od strane naručitelja, odnosno investitora - ovdje 1. do 4. tužitelja odnosno da je takvo plaćanje izvršeno od strane ne samo 1. i 2. tužitelja već i od strane 3. i 4. tužitelja koji su kao članovi obitelji i suvlasnici predmetne nekretnine na kojoj su se izvodili radovi, sudjelovali sa namjerom i voljom u predaji navedenog novčanog iznosa tuženiku, kao investitori i naručitelji radova, a što je potvrđeno potpisom na pismenim aktima, pa je posljedično tome ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani treće i četvrto tužitelja.

8.1. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je radi utvrđenja opsega i vrijednosti izvedenih radova po tuženiku proveo očevid na licu mjesta i građevinsko vještačenje po vještaku Draženu Duvnjaku dipl.ing.građ. koji je nakon očevida izradio figurativni prikaz potpornih zidova koje je unutar okućnice izveo tuženik, odnosno koje je izveo svjedok T te posebno zidove koje je izvela treća osoba; da je vještak bio pozvan sačiniti nalaz i mišljenje i na okolnost vrijednosti radova izvedenih po tuženiku i vrijednosti utrošenog materijala, međutim, da je glede navedenog zadatka u pisanom nalazu i mišljenju naveo kako nije moguće pouzdano se izjasniti o istome s obzirom na mogućnost većih pogrešaka u izračunu koji kao takav ne bi bio iskoristiv niti pouzdan za određivanje stvarne vrijednosti izvedenih radova, pojašnjavajući da je za izračun vrijednosti izvedenih radova bio potreban detaljan troškovnik radova temeljem kojeg se formirala ponuda izvođača za izvođenje radova i to na način da su u troškovniku navedene određene količine, kao i opseg radova i to u vidu troškovničkih stavki sa navedenim količinama i troškovničkim cijenama po pojedinoj stavci (za radove kao što su priprema terena, izvođenje temelja, način izvedbe zida, obrada vrha zida, predviđena armatura), da je u konkretnom slučaju nepoznato stanje terena, odnosno pripremljenost prije početka izvedbe samih radova te da službene tržišne cijene za izvedbu takvih vrsta radova temeljem kojih bi se izračun i napravio u vrijeme izvođenja radova nisu postojale, zbog čega bi svaki izračun predstavljao proizvoljnu procjenu koja ne bi bila provjerljiva i pouzdana. Vještak da je prilikom usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja, bio izričit u kazivanju da je tehnički nemoguće, s obzirom na stanje lica mjesta, odrediti točan opseg izvođenja radova, kao i samo stanje terena u trenutku započinjanja radova od strane tuženika, pa s obzirom na zaključak vještaka, kojeg je ponovio i prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja, da u konkretnom slučaju nije moguće kvalitativno i kvantitativno vrednovanje izvedenih radova po tuženiku, sud nije prihvatio prijedlog stranaka za dopunom nalaza i mišljenja po istom vještaku cijeneći da bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, a ne bi imalo finalnog rezultata, s obzirom da je prijedlog dopune bio usmjeren upravo na navedeni sadržaj za koji je vještak decidirano iznio da ga nije u mogućnosti egzaktno vrednovati zbog pomanjkanja potrebnih parametara.

8.2. Pri tome, prvostupanjski sud navodi kako tuženik, unatoč neprihvaćanju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka na izričiti upit raspravnog suca da li predlaže provođenje daljnjih dokaza, posebno novog građevinskog vještačenja na navedene okolnosti, novo vještačenje po drugom vještaku nije predložio, slijedom čega je zaključio kako tuženik na kojem je teret dokaza sukladno čl. 7. i čl. 219. st.1. ZPP nije dokazao opseg i vrijednost izvedenih radova, odnosno nije dokazao visinu naknade za činidbu koja bi mu pripadala na temelju čl. 368. st.4. ZOO te je posljedično tome cijeneći da je Ugovor koji su stranke zaključile 11. travnja 2016. raskinut zbog neispunjenja pozivom na odredbu čl. 368. st.1. i 2. ZOO tuženiku naložio da tužiteljima kao investitorima isplati cjelokupni novčani iznos u visini od 8.000,00 eura koliko je i primio po osnovu navedenog Ugovora te da na temelju stavka 5. istog članka tužiteljima podmiri zatražena sporedna davanja tekuća od 8. rujna 2016. budući su stranke Aneksom sklopljenim 8. rujna 2016. potvrdile predaju cjelokupnog navedenog iznosa tuženiku. Pri tome, prvostupanjski sud navodi kako bi tuženiku pripadala naknada za izvršene radove sukladno čl. 368. st.4. ZOO međutim da visina te naknade nije mogla biti utvrđena zbog postupanja tuženika na kojem je bio teret dokazivanja visine iste, slijedom čega ju sud nije mogao cijeniti i umanjiti za istu utuženi iznos povrata u visini od 8.000,00 eura.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

10. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika ne postoji kontradiktornost ni između točke 21. presude u kojoj je utvrđeno kao nesporno da su prvo i drugotužitelj na ime izvođenja ugovorenih radova isplatili predujam tuženiku i točaka 73., 74. i 75. u kojima sud donosi zaključak da su svi tužitelji isplatili predujam tuženiku. Naime, s obzirom da je tuženik istakao prigovor promašene aktivne legitimacije u odnosu na treće i četvrto tuženika, prvostupanjski sud je najprije u točki 21. pravilno utvrdio da je između stranaka nesporno da su iznos od 8.000,00 eura na ime predujma za ugovorene radove isplatili prvo i drugotuženik da bi potom na temelju provedenih dokaza utvrdio (točka 73., 74. i 75. obrazloženja) da je iznos koji je tuženiku predan na ime predujma troškova ugovorenih radova, bio zajednički novac svih tužitelja te iako je tuženiku taj iznos uručen (samo) od strane prvotužitelja, da je predan u ime i za račun svih tužitelja kao investitora i naručitelja ugovorenih radova kako je to jasno navedeno u članku 16. Ugovora o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova od 11. travnja 2016. te članku 1. stavak 2. Aneksa tom ugovoru od 8. rujna 2016. koje je tuženik potpisao iz čega proizlazi da se suglasio sa sadržajem navedenih akata slijedom čega je zaključio da su, suprotno prigovoru tuženika, aktivno legitimirani i treće i četvrto tužitelji. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja da bi presuda u tim dijelovima bila kontradiktorna te da bi time bila počinjena navedena bitna povreda postupka.

11. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 6. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, iako pritom ne navodi u čemu se ista ogleda. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tuženik po punomoćniku uredno pozvan na sva ročišta na koja je i pristupao njegov punomoćnik ili zamjenik punomoćnika, koristio se pravom očitovanja na navode tužitelja, na nalaz vještaka kao i pravom na predlaganje dokaza te mu ničim nije onemogućeno da raspravlja pred sudom slijedom čega navedena povreda nije počinjena.

12. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti neosnovanom.

13. Suprotno žalbenim razlozima žalitelja prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

14. Prije svega navesti je da je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog suda na temelju sadržaja Ugovora i Aneksa kao i iskaza prvo i drugotužitelja pravilno zaključio da su i treće i četvrto tužitelji kao investitori aktivno legitimirani zajedno sa prvo i drugotužiteljem potraživati povrat utuženog iznosa kojeg je prvotužitelj, u ime i za račun svih investitora - ovdje tužitelja, uručio tuženiku na ime predujma troškova ugovorenih radova, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženik kojima ustrajava u prigovoru promašene pasivne legitimacije treće i četvrto tuženika.

14.1. Žalbeni navodi žalitelja da u konkretnom nije ugovorena solidarnost na strani vjerovnika te da je navedena novčana činidba djeljiva nisu odlučni, kraj činjenice da tužitelji nisu niti tvrdili da bi bili solidarni vjerovnici niti je pobijanom presudom tuženiku naložena isplata navedenog iznosa tužiteljima kao solidarnim vjerovnicima.

15. Nije u pravu tuženik ni kada navodi da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno iz razloga što je prvostupanjski sud odbio prijedlog stranaka da se od vještaka građevinske struke Dražena Duvnjaka zatraži dopuna nalaza i mišljenja na okolnost količine i vrijednosti izvedenih radova po tuženiku. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je navedeni vještak u pisanom nalazu i mišljenju naveo kako je nemoguće (pouzdano) utvrditi stvarnu vrijednost izvedenih radova kao i vrijednost utrošenog materijala (str.151) a isto je izrijekom ponovio i prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja pri čemu je ustrajao kod tvrdnje da u konkretnom slučaju nije moguće kvalitativno i kvantitativno vrednovanje izvedenih radova po tuženiku, (str.176-177), pozivanje istog vještaka na dopunu nalaza i mišljenja, na iste okolnosti za koje ustvrdio da ih nije moguće pouzdano utvrditi i procijeniti, i po ocjeni ovog suda bilo bi iluzorno i bez očekivanog rezultata te protivno načelu ekonomičnosti postupka.

15.1. I ovaj sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da je vještačenjem po drugom vještaku ipak bilo moguće utvrditi navedene sporne činjenice - količinu i vrijednost izvedenih radova i utrošenog materijala, za utvrđenje kojih sud nema potrebna znanja i koje je moguće utvrditi jedino vještačenjem (čl. 250. ZPP). Međutim, takvo je vještačenje sud mogao odrediti samo na prijedlog (čl.7.st.1. ZPP) i trošak stranaka (čl. 153.st.1. ZPP).

15.2. Budući su tvrdnje stranaka o opsegu izvedenih radova oprečne jer je tužitelj kazivao, a isto je navedeno i u Aneksu ugovora od 8. rujna 2016., da je tuženik izveo manje od 20% ugovorenih radova, koji su k tome nekvalitetno izvedeni, dok je tuženik prigovarao da je izveo više od 60% ugovorenih radova, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da je na temelju čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP, upravo na tuženiku teret dokaza navedenih spornih činjenica - stvarne količine i vrijednosti izvedenih radova i utrošenog materijala, pa kako je tuženik na izričiti upit raspravnog suca izjavio da ne predlaže novo vještačenje (smatrajući da je vještačenje dokazni prijedlog tužitelja) a tužitelj se očitovao na način da novo vještačenje ne predlaže, prvostupanjski sud je pravilno, o predmetu spora odlučio na temelju stanja spisa (čl. 221.a ZPP), slijedom čega su žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje nepotpuno i nepravilno utvrđeno u cijelosti neosnovani.

16. Dakle, u konkretnom slučaju stranke su zaključile Ugovor o djelu koji je reguliran odredbom čl. 590. ZOO kojom je propisano da ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

16.1. Odredbom čl. 361. st.1 ZOO propisano je da kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, dok je čl. 362. ZOO propisano da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (stavak 1.), ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (stavak 2.), s time da ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (stavak 3.).

17. U konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba čl. 610. ZOO kojom je reguliran raskid ugovora voljom naručitelja, a na koju se tijekom postupka pozivao tuženik smatrajući da tužitelji nemaju pravo na povrat utuženog iznosa jer da taj iznos predstavlja upravo naknadu umanjenu za iznos troškova koji tuženik nije imao jer je došlo do raskida ugovora. To stoga što u konkretnom slučaju do raskida ugovora nije došlo voljom naručitelja, već je ugovor raskinut po samom zakonu jer tuženik svoju obvezu izvršenja ugovorenih radova, nije izvršio niti u dodatnom, primjerenom roku kojeg je tuženik prihvatio potpisom Aneksa Ugovoru, do 1. listopada 2016.

18. Odredbom čl. 368. ZOO propisani su učinci raskida. Prema stavku 1. i 2. citirane zakonske odredbe raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Stavkom 3. je propisano da ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Prema stavku 4. svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi, a stavkom 5. je propisano da strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

19. Dakle, primjenom citiranih odredbi na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je tuženiku naložio izvršiti povrat cjelokupno primljenog novčanog iznosa u visini od 8.000,00 eura tužiteljima kao investitorima bez umanjenja za vrijednost izvršenih radova budući da tuženik kao izvođač, kojem bi sukladno odredbi čl. 368. st.4. ZOO pripadala naknada za činidbu (izvršene radove), i na kojem je bio teret dokaza visine te naknade, istu u ovom postupku nije ničim dokazao.

20. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o tijeku zakonske zatezne kamate koje na dosuđeni iznos od 8.000,00 eura teku od 8. rujna 2016. odnosno od dana kada je tuženik nesporno primio navedeni iznos na temelju čl. 368. st.5. ZOO.

21. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, kao niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o parničnom trošku koju tuženik pobija bez navođenja konkretnih žalbenih razloga u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari.

Pula – Pola, 20. listopad 2025.

Predsjednik vijeća

Bruno Franković