Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pr-3/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, kao sucu pojedincu Ljubomiru Mirkoviću, u pravnoj stvari tužitelja IE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku OE, dipl. pravnica iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV broj 2, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, iz Zagreba, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi, Građansko-upravni odjel, radi radno - isplata - kolektivni ugovor, v.r.p.s. 10.576,57 eura, nakon javne glavne rasprave održane 23. rujna 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenice Općinskog državnog odvjetništva u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dana 20. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 (za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije) da tužitelju DE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos bruto iznos od 5.392,24 eura (pettisućatristodevedestdvaeuraidvadesetčetiricenta) na ime razlike plaće, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 417,25 € od 16. prosinca 2019. godine

- na iznos od 399,51 € od 16. siječnja 2020. godine

- na iznos od 423,50 € od 16. veljače 2020. godine

- na iznos od 406,93 € od 16. ožujka 2020. godine

- na iznos od 408,32 € od 16. travnja 2020. godine

- na iznos od 427,82 € od 16. svibnja 2020. godine

- na iznos od 428,03 € od 16. lipnja 2020. godine

- na iznos od 420,84 € od 16. srpnja 2020. godine

- na iznos od 402,59 € od 16. kolovoza 2020. godine

- na iznos od 406,77 € od 16. rujna 2020. godine

- na iznos od 406,02 € od 16. listopada 2020. godine

- na iznos od 414,69 € od 16. studenog 2020. godine

- na iznos od 429,97 € od 16. prosinca 2020. godine do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), izuzev zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sve u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu za isplatom zatezne kamate na pojedinačno utvrđene novčane iznose kao pod I u razdoblju od 6. prosinca 2019., 9. siječnja 2020., 7. veljače 2020., 6. ožujka 2020., 7. travnja 2020., 8. svibnja 2020., 5. lipnja 2020., 7. srpnja 2020., 7. kolovoza 2020., 7. rujna 2020., 7. listopada 2020., 6. studenog 2020. i 7. prosinca 2020. pa do 15.-og u mjesecu tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III U preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.184,33 eura na ime razlike bruto plaće, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i to:

- na iznos od 381,15 € od 8. studenog 2018. godine

- na iznos od 369,60 € od 7. prosinca 2018. godine

- na iznos od 398,57 € od 8. siječnja 2019. godine

- na iznos od 427,74 € od 7. veljače 2019. godine

- na iznos od 380,08 € od 7. ožujka 2019. godine

- na iznos od 383,39 € od 5. travnja 2019. godine

- na iznos od 406,59 € od 8. svibnja 2019. godine

- na iznos od 414,34 € od 7. lipnja 2019. godine

- na iznos od 433,13 € od 5. srpnja 2019. godine

- na iznos od 385,23 € od 8. kolovoza 2019. godine

- na iznos od 396,85 € od 6. rujna 2019. godine

- na iznos od 386,03 € od 7. listopada 2019. godine

- na iznos od 421,63 € od 8. studenog 2019. godine pa sve do isplate, odbija se kao neosnovan.

IV Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Između tužitelja IE i tuženika [adresa] nije sporno da je tužitelja u zahtjevu za mirno rješenje ovog spora zastupao opunomoćenik koji je zaposlen u pravnoj službi Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske sa sjedištem u [adresa], br. 2, sukladno odredbi čl. 434a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) a koji zahtjev je podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi 13. prosinca 2024. godine i kako između stranaka (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) nije postignut sporazum tužitelj je 20. veljače 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate razlike plaće za razdoblje od 1. listopada 2018. pa do 30. studenog 2020. godine, a tužbu i ranije zahtjev za mirno rješenje spora utemeljio je na činjenici da je do odlaska u mirovinu 28. veljače 2022. godine bio zaposlen kao državni službenik u Kaznionici i Zatvoru u Požegi, a temeljem rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave za zatvorski sustav, središnjeg ureda, klasa:

UP/I-112-07/07-10-02/210, UR. br. 514-13-01-01/1-10-2 od 23. lipnja 2010. godine bio je raspoređen na radno mjesto načelnika odjela osiguranja i to s koeficijentom 1,87.

2. Međutim, unatoč tome rješenjem Ministarstva pravosuđa, uprave za zatvorski sustav, Kaznionice i Zatvora u Požegi, klasa: UP-I-112-02/18-01/60, UR. BR. 571-01-01/1-18-1 od 1. listopada 2018. godine poslodavac ga je rasporedio s 1. listopada 2018. na radno mjesto samostalnog nadzornika pravosudne policije – dežurni s koeficijentom složenosti poslova od 1,550. Ovo rješenje je poništeno rješenjem odbora za državnu službu klasa:

UP/II-112-07/21-01/74, UR br.: 566-01/12-21-2 od 1. veljače 2021. i predmet je dostavljen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje, au ponovljenom postupku je Ministarstvo pravosuđe, uprava za zatvorski sustav, Kaznionica i Zatvor u Požegi donijela rješenje klasa UP/I-112-02/21-01/159, UR br.: 514-10-05-04-01/3-21-01 od 15. ožujka 2021. koji ga je ponovno s danom 1. listopada 2018. rasporedio na radno mjesto samostalni nadzornik pravosudne policije – dežurni u odjelu osiguranja Kaznionice u Požegi, odsjek osiguranja Maloljetničkog zatvora i to opet s koeficijentom 1,550.

3. Ovo rješenje je poništeno rješenjem odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112- 07/21-01/458, UR. br.: 566-01/12-23-3 OD 22. kolovoza 2023. te je predmet ponovno dostavljen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje, a prvostupanjsko tijelo nije donijelo novo rješenje kojim bi uredilo raspored tužitelja od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020. i kako je tužitelju 28. veljače 2022. prestala služba radi odlaska u mirovinu, a prvostupanjsko tijelo nije donijelo novo rješenje o rasporedu tužitelja od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020. tužitelj ocjenjuje da njemu u razdoblju od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020. pripada plaća koja je trebala biti obračunata i isplaćena po koeficijentu od 1,814, a koji mu je pripadao po zadnjem pravovaljanom rješenju koje je bilo na snazi u utuženom razdoblju, a to je rješenje od 23. lipnja 2010. godine. Kako mu je u navedenom razdoblju pripadalo i pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova za 4%, a to za više od dvadeset godina radnog staža ostvarenog u držanoj službi, odnosno za 8% za više od trideset godina radnog staža ostvarenog u državnim tijelima, a tuženik mu nije u mirnom postupku htio isplatiti razliku do punog iznosa plaće u navedenom periodu od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020., podnoseći tužbu tužitelj je predložio da tuženik sam obračuna razliku plaće između koeficijenta 1,814 i 1,550 uvećani za 4% odnosno za 8% za njegov rad proveden u državnom tijelu, a ukoliko tuženik to ne učini tada je tužitelj predložio provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti utvrđenja ukupnog iznosa koji će biti rezultat obračuna razlike plaće u navedenom razdoblju i u tom slučaju, kako njegovom zahtjevu za mirno rješenje spora nije udovoljeno tužitelj je od tuženika zahtjevao i sporedna potraživanja tj. zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, izuzev zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak zajedno s troškom parničnog postupka.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je putem zakonskog zastupnika tj. Općinskog državnog odvjetništva u Požegi istakao da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti uz nesporno utvrđenje donesenih, naprijed citiranih rješenja, kao i činjenicu da prvostupanjsko tijelo zbog odlaska tužitelja 28. veljače 2022. u mirovinu nije donijelo rješenje o rasporedu tužitelja u ponovljenom postupku, nakon što su ranija rješenja poništena.

5. Tuženik je ocijenio da je tužitelj raspoređen na radno mjesto samostalnog nadzornika pravosudne policije – dežurni u odjelu osiguranja temeljem uredbe o unutarnjem ustrojstvo Ministarstva pravosuđa ("Narodne novine", broj: 98/17), a u skladu s Pravilnikom o unutarnjem redu ministarstva pravosuđa od 15. studenog 2017. te pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa od 12. lipnja 2018., uz obrazloženje da prilikom donošenja rješenja o rasporedu na radno mjesto čelnik tijela može službenika rasporediti na slobodno radno mjesto, sukladno potrebama službe i stručnom znanju službenika, vodeći računa o potrebama organizacije rada obzirom na poslove koji su Uredbom o unutarnjem ustrojstvu prvostupanjskom tijelu dano u nadležnost te ispunjavanju uvjeta radnih mjesta unutar ustrojstvenih jedinica na koje se državni službenici raspoređuju, a diskrecijska je odluka javno-pravnog tijela kojeg će službenika rasporediti na koje radno mjesto. U tom pravcu tuženik se pozvao na stav koji zauzeo Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi br. U-Sž-2728/2021 od 8. prosinca 2021. te istakao i da je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske U-Sž-517/2021-21 od 13. svibnja 2021. zauzet stav kako poslodavcu nije propisana obveza da zaposlenika rasporedi na radno mjesto identično prethodnom niti je prilikom rasporeda poslodavac vezan službenim ocjenama. Zbog činjenice da je tužitelj raspoređen na radno mjesto za koje ispunjava uvjete te za koje se s obzirom na stručnu spremu i potrebe službe očekuje efikasnije ispunjavanje povjerenih poslova u tom sektoru, a stupanjem na snagu svakog novog Pravilnika o unutarnjem redu čelnik tijela ima obvezu svaki put iznova izvršiti raspored službenika na radna mjesta, pri čemu činjenica da je netko prethodno bio na nekom radnom mjestu nije odlučna za donošenje odluke o tome tko će biti raspoređen na koje radno mjesto. Tuženik ističe kako je tužitelj raspoređen rješenjem na određeno radno mjesto tj. na mjesto samostalnog nadzornika pravosudne policije – dežurni u odjelu osiguranja Kaznionice u Požegi, odsjek osiguranja Maloljetničkog zatvora i to prema svom obrazovanju, znanju, radnom iskustvu, sposobnostima i vještinama potrebnim za učinkovito obavljanje poslova kao i zbog potrebe službe i organizacije poslova. S tim u vezi tuženik ističe kako je pogrešan stav tužitelja kako je raspored na određeno radno mjesto njegovo stečeno pravo, a budući da je svaki novi raspored posljedica donošenja novog Pravilnika o unutarnjem redu, a sukladno Zakonu o državnim službenicima i namještenicima te radi toga tuženik ocjenjuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, a zbog čega predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

6. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je istakao da je točno kako je tužitelj do 1. listopada 2018. bio raspoređen na radno mjesto načelnika odjela osiguranja i to s koeficijentom 1,87, ali je nakon toga rješenjem koje je dva puta poništeno raspoređen na radno mjesto samostalnog nadzornika pravosudne policije – dežurnog u odjelu osiguranja Kaznionice u Požegi, ali s koeficijentom od 1,550. Dakle, tužitelj ocjenjuje kako je on sve do umirovljenja formalno – pravno ostao neraspoređen i bez valjanog akta kojim bi mu prestalo obnašanje dužnosti načelnika odjela osiguranja i kako su oba rješenje o rasporedu od 1. listopada 2018. i 15. ožujka 2021. poništena rješenjima odbora za državnu službu, a u ponovno postupku nije doneseno novo rješenje zbog odlaska tužitelja u mirovinu tada tužitelj tužbom isključivo traži isplatu razlike plaća između koeficijenta 1,87 i koeficijenta 1,550 za razdoblje tijekom kojeg je tužitelj radio temeljem poništenih rješenje odnosno do dana umirovljenja. O svim ostalim navodima tuženika o diskrecijskom pravu čelnika tijela, zakonitosti Pravilnika, organizaciji rada tuženika i dr. tužitelj se očitovao tako da je istakao da ovi navodi nisu relevantni za odlučivanje u ovom sporu jer predmet tužbe nije osporavanje tužbe o rasporedu već zahtjev za isplatu razlike plaće nastale zbog provedbe poništenih rješenja, a kako je tužitelj svakodnevno obavljao poslove po nižem koeficijentu, a oba pravna akta koja su to regulirala su poništena tada je on oštećen u svom pravu i osnovano zahtjeva isplatu razlike, a nezahtjevajući određeni iznos jer nije stručan utvrditi navedenu razliku. Naprotiv predložio je tuženiku da to učini i to tako da je na pripremnom ročištu od 23. travnja 2025. tuženiku ostavljen rok od trideset dana kako bi se, radi ekonomičnosti u postupanju od strane tuženika dostavio izračun razlike plaće a u navedenom razdoblju od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020. , a koji izračun bi uključivao povećanje koeficijenta sa 1,550 na 1,87, uz uvećanje koeficijenta za 4% za više od dvadeset godina radnog staža i uvećanje koeficijenta za 8% za više od trideset godina radnog staža.

7.Tužitelj je u tom pravcu elaborirao činjenice da je protiv tuženika vodio parnicu u parničkom predmetu kod ovog suda Pr-35/2023, a u kojem je ovaj dud donio presudu Pr-35/2023-20 od 17. listopada 2024. i tom presudom naložio tuženiku da tužitelju radi isplate razlike plaće u razdoblju do 1. travnja 2015. do 1. listopada 2018. i u razdoblju od 1. prosinca 2020. do 28. veljače 2022. isplati iznos od ukupno 22.025,86 eura, a to tako da na pojedinačno novčane iznose, kako stoji u izreci presude (str 39-40 spisa) tuženik tužitelju isplati i zateznu kamatu. Ova presuda postala je pravomoćna 31. ožujka 2025. i nakon toga je tuženik postupio po pozivu i putem zakonskog zastupnika dostavio izračun razlike u bruto iznosima i to u bruto iznosu po koeficijentu 1,550 i u bruto iznosu po koeficijentu 1,814. Prema obračunu Kaznionice u Požegi od 23. svibnja 2025. Proizlazi da je razlika u bruto iznosu koji je tužitelju trebao biti isplaćen po koeficijentu 1,814 u razdoblju od 1. listopada 2018. pa zaključno sa 30. studenog 2020., iznos od 10.576,59 eura odnosno to su pojedinačno utvrđeni novčani iznosi za svaki mjesec u navedenom razdoblju, a koji daju ukupan iznos od 10.576,59 eura (točan iznos zbirno je 10.576,57 eura ).

8. U podnesku od 11. srpnja 2025., a nakon prigovora tužitelja da izračun nije točan, tuženik je istakao da je izračun točan jer je iz obračunskih lista (obračunske liste se nalaze uz obračun na str 54-105 spisa) nedvojbeno proizlazi da je tužitelj imao dodatak od 4% koji je uvršten u izračun razlike plaća.

9. U podnesku od 11. kolovoza 2025. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev i to tako da je od tuženika zahtjevao po osnovi isplate razlike plaće ukupan iznos od 10.576,59 eura, a na pojedinačne mjesečne novčane iznose, kako stoji u obračunu tuženika, tužitelj je zahtjevao zateznu kamatu od onog dana kada je za određeni mjesec u slijedećem mjesecu isplaćena plaća, smatrajući da od isplate plaće ima pravo na zateznu kamatu sve do isplate.

10. Tuženik je istakao zastaru u odnosu na sva potraživanja koja su starija od pet godina tj. koja su od starija od 16. prosinca 2019. godine.

11. Tužitelj se očitovao na taj prigovor i isticao kako nijedno potraživanje utvrđeno u specificiranom zahtjevu nije zastarjelo jer da početak roka zastare treba računati od 22. kolovoza 2023. godine, a kako upravno tijelo nije donijelo novo rješenje tada zastarni rok za isplatu razlike plaće nije mogao početi teći prije tog datuma.

12. Dakle, nakon što je tuženik sam izračunao razliku plaće za tužitelja u navedenom razdoblju visina tužbenog zahtjeva je utvrđena upravo na temelju tog izračuna tuženika, a nakon što je presuda ovog suda Pr-35/2023-20 od 17. listopada 2024. između istih parničnih stranaka postala pravomoćna 31. ožujka 2025. ostalo je nesporno da je tužitelju valjalo priznati navedeni obračun jer je rješenjem od 23. lipnja 2010. bio raspoređen na radno mjesto načelnika odjela osiguranja u Kaznionici u Požegi i onda mu je s danom 15. lipnja 2010. godine pripadala plaća koja se obračunava s koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta, a koji koeficijent iznosi 1,87. Dakle, budući da tuženik nije donio novo rješenje kojem bi uredio raspored tužitelja od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020. godine, a ranija citirana rješenja, posebno rješenje kojim je tužitelj bio raspoređen na radno mjesto samostalni nadzornik pravosudne policije tužitelju su priznavala manja prava prilikom isplate plaće tada sud prihvaća stav tužitelja da je njemu trebala u navedenom razdoblju biti isplaćivana plaća po koeficijentu koji mu je pripadao po zadnjem pravovaljanom rješenju, a to je rješenje od 23. lipnja 2010. godine kada mu je koeficijent bio 1,814. Imajući u vidu navedeno ovaj sud zaključuje da je tužitelju u navedenom razdoblju od 1. listopada 2018. do 30. studenog 2020. trebala biti isplaćena plaća u iznosu kako je to tuženik sam izračunao, a tužitelj konačno prihvatio taj izračun.

13. Međutim, prigovor zastare potraživanja je osnovan tako kako je to u podnesku istakao tuženik.

14. Naime, na temelju potvrde o primitku (str. 8 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora uputio Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi sukaldno čl. 186a ZPP-a 13. prosinca 2024. i onda taj dan treba računati kao početak zastare potraživanja, a imajući u vidu odredbu čl. 139 Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14,127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 – dalje: ZR/14), kojom je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju iza pet godina tada nedvojbeno proizlazi da su sva potraživanja tužitelja koja su dospjela za listopad 2019. godine u studenom 2019. godine i ranija potraživanja do najstarijeg koje je dospjelo za listopad 2018. u studenom 2018. zastarjela. Dakle, potraživanja u ukupnom iznosu od 5.184,33 eura nastupila je zastara, dok za preostala potraživanja za studeni 2019. i zaključno sa studenim 2020. nije nastupila zastara.

15. Treba istaći da je Zakon o radu u odnosu na Zakon o obveznim odnosima lex secialis i budući da se plaća sukladno čl. 92 st.1. ZR/14 isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema stavku 3. ovog članka plaća se isplaćuje, kao i naknada plaće, za prethodni mjesec najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu tada je sud tužitelju priznao zateznu kamatu od prvog slijedećeg dana nakon zadnjeg dana propisanog za isplatu plaće, pa sve do isplate, a jer je tuženik u zakašnjenju prvog dana nakon petnaestog dana tekućeg mjeseca za plaću iz proteklog mjeseca i onda je u smislu odredbe čl. 29. stavak 1 ZOO/05 zbog kašnjenja u obvezi tužitelju platiti pored glavnice i zateznu kamatu.

16. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je za iznos od 5.184,33 eura sud odbio zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, a zateznu kamatu formulirao tako kako je ista propisana odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 78/15,114/22,156/22 – Uredba i 155/23).

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 stava 4 ZPP-a jer su stranke u približno jednakim dijelovima uspjele u parnici pa je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Naime, imajući u vidu ukupno postavljeni tužbeni zahtjev i presuđeni iznos sud je utvrdio da je uspjeh tužitelja 51%, a uspjeh tuženika je 49% i zbog ove neznatne razlike oko uspjeha stranaka u sporu trebalo je zaključiti da su i tužitelj i tuženik djelomično uspjeli u parnici u približno jednakim dijelovima, a onda je bilo jedino pravilno za zaključiti da svatko treba snositi svoje troškove postupka.

18. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 20. listopada 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. OE, dipl. pravnica iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV broj 2

2. Općinsko državno odvjetništvo u Požegi, na poslovni broj P-DO-4/2025-4

3. Porezna uprava Požega – nakon pravomoćnosti