Poslovni broj: P-276/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Donje Stubice, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Vinke Brundula Tadić, odvjetnice iz Donje Stubice i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, 20. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9011304780 od 11. svibnja 2006., koji glasi "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.705,92 eura (slovima: tisuću sedamsto pet eura i devedeset dva centa), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. ugovora o kreditu broj 9011304780 od 11. svibnja 2006., koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. ugovora o kreditu broj 9011304780 od 11. svibnja 2006., koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eura (slovima: dvije tisuće) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 20. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za isplatu zateznih kamata na svaki mjesečni više uplaćeni iznos na ime promjene kamatne stope, i to kako slijedi:

-na iznos od 82,11 kuna, 10,90 EUR od 1.8.2007. do 30.9.2015.

-na iznos od 82,20 kuna, 10,91 EUR od 1.9.2007. do 30.09.2015.

-na iznos od 81,27 kuna, 10,79 EUR od 1.10.2007. do 30.09.2015.

-na iznos od 80,66 kuna, 10,71 EUR od 1.11.2007. do 30.09.2015.

-na iznos od 81,33 kuna, 10,79 EUR od 1.12.2007. do 30.09.2015.

-na iznos od 81,04 kuna, 10,76 EUR od 1.1.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 143,47 kuna, 19,04 EUR od 1.2.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 145,21 kuna, 19,27 EUR od 1.3.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 144,61 kuna, 19,19 EUR od 1.4.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 142,11 kuna, 18,86 EUR od 1.5.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 140,80 kuna, 18,69 EUR od 1.6.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 141,63 kuna, 18,80 EUR od 1.7.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 138,25 kuna, 18,35 EUR od 1.8.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 137,85 kuna, 18,30 EUR od 1.9.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 139,99 kuna, 18,58 EUR od 1.10.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 151,39 kuna, 20,09 EUR od 1.11.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 150,95 kuna, 20,03 EUR od 1.12.2008. do 30.09.2015.

-na iznos od 152,77 kuna, 20,28 EUR od 1.1.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 152,63 kuna, 20,26 EUR od 1.2.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 152,79 kuna, 20,28 EUR od 1.3.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 150,50 kuna, 19,97 EUR od 1.4.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 149,55 kuna, 19,85 EUR od 1.5.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 147,25 kuna, 19,54 EUR od 1.6.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 144,29 kuna, 19,15 EUR od 1.7.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 144,65 kuna, 19,20 EUR od 1.8.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 146,02 kuna, 19,38 EUR od 1.9.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 144,36 kuna, 19,16 EUR od 1.10.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 143,03 kuna, 18,98 EUR od 1.11.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 144,51 kuna, 19,18 EUR od 1.12.2009. do 30.09.2015.

-na iznos od 145,50 kuna, 19,31 EUR od 1.1.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 144,96 kuna, 19,24 EUR od 1.2.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 146,47 kuna, 19,44 EUR od 1.3.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 149,02 kuna, 19,78 EUR od 1.4.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 147,79 kuna, 19,61 EUR od 1.5.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 148,50 kuna, 19,71 EUR od 1.6.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 157,16 kuna, 20,86 EUR od 1.7.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 155,06 kuna, 20,58 EUR od 1.8.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 161,21 kuna, 21,40 EUR od 1.9.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 157,24 kuna, 20,87 EUR od 1.10.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 153,17 kuna, 20,33 EUR od 1.11.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 131,19 kuna, 17,41 EUR od 1.12.2010. do 30.09.2015.

-na iznos od 135,00 kuna, 17,92 EUR od 1.1.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 129,89 kuna, 17,24 EUR od 1.2.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 131,20 kuna, 17,41 EUR od 1.3.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 128,24 kuna, 17,02 EUR od 1.4.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 128,38 kuna, 17,04 EUR od 1.5.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 112,96 kuna, 14,99 EUR od 1.6.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 113,57 kuna, 15,07 EUR od 1.7.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 120,35 kuna, 15,97 EUR od 1.8.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 94,28 kuna, 12,51 EUR od 1.9.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 90,27 kuna, 11,98 EUR od 1.10.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 89,50 kuna, 11,88 EUR od 1.11.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 88,69 kuna, 11,77 EUR od 1.12.2011. do 30.09.2015.

-na iznos od 89,30 kuna, 11,85 EUR od 1.1.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 90,19 kuna, 11,97 EUR od 1.2.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 89,67 kuna, 11,90 EUR od 1.3.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 88,38 kuna, 11,73 EUR od 1.4.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 88,09 kuna, 11,69 EUR od 1.5.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 88,24 kuna, 11,71 EUR od 1.6.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 87,01 kuna, 11,55 EUR od 1.7.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 86,63 kuna, 11,50 EUR od 1.8.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 85,72 kuna, 11,38 EUR od 1.9.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 84,44 kuna, 11,21 EUR od 1.10.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 84,73 kuna, 11,25 EUR od 1.11.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 84,55 kuna, 11,22 EUR od 1.12.2012. do 30.09.2015.

-na iznos od 84,04 kuna, 11,15 EUR od 1.1.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 82,04 kuna, 10,89 EUR od 1.2.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 82,42 kuna, 10,94 EUR od 1.3.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 82,23 kuna, 10,91 EUR od 1.4.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 81,10 kuna, 10,76 EUR od 1.5.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 79,14 kuna, 10,50 EUR od 1.6.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 78,08 kuna, 10,36 EUR od 1.7.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 77,99 kuna, 10,35 EUR od 1.8.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 78,00 kuna, 10,35 EUR od 1.9.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 78,59 kuna, 10,43 EUR od 1.10.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 77,32 kuna, 10,26 EUR od 1.11.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 77,10 kuna, 10,23 EUR od 1.12.2013. do 30.09.2015.

-na iznos od 76,73 kuna, 10,18 EUR od 1.1.2014. do 30.09.2015,

po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s Privrednom bankom Zagreb d.d. 11. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj kojim se ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj navodi da se sukladno članku 7. točka 2. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. točka 1. predmetnog ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35 % godišnje. Tužitelj navodi da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,35 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Tužitelj navodi da je predmetna ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tužitelj navodi da nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužitelj navodi da je tuženik istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.,125/11.). Tužitelj navodi da je kamata mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj nadalje navodi da navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tužitelj nadalje navodi da se tuženik, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelj navodi da mu je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužitelj navodi kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, tužitelj navodi da isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kojom je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. godine do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 7.8.2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se ujedno poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. travnja 2015., pod brojem Revt- 249/14. Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14. i 110/15.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tužitelj navodi da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, tužitelj navodi da je člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92.,58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,35 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,65 CHF. Tužitelj navodi da je s tuženikom 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopio Aneks Ugovoru u kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Tužitelj navodi da su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.239,04 kuna. Tužitelj navodi da neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tužitelj navodi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Tužitelj navodi da je kamatna stopa određena Aneksom određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Tužitelj navodi da je Aneksom je utvrđeno da je preplaćeni iznos od 66.180,24 kuna, dok je vještačenjem utvrđeno da se radi o preplati od ukupno još 49.989,00 kuna (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet CH protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015. godine, kao i razliku iznosa preplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik 11. svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 9011304780 (ugovor o kreditu) te su 3. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011304780 (Dodatak ugovoru). Tuženik navodi da CHF konverzija nije protivna pravu EU te se poziva na presudu suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. Tuženik ističe da je CHF konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom RH. Tuženik navodi da je CHF konverzija u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 rješenjem od 4.3.2020. (Gos-1/2019) riješio, odnosno zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. Tuženik navodi da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Tuženik navodi da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2. Tuženik navodi da je potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tuženik ističe da tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja na temelju odredbe čl. 226. ZOO-a. Tuženik navodi da zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik te se poziva na odredbu iz čl. 241. ZOO-a. Tuženik navodi da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te se poziva na odluku VSRH, poslovni broj Rev- 2245/17. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Tuženik navodi da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Tuženik navodi da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti da se odredba članka 4. ugovora o kreditu utvrdi ništetnom. Tuženik navodi da bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu. Međutim, tuženik ističe da tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom stavu VSRH od 1.3.2022. Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope. Tuženik navodi da su takvi elementi javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja te se poziva na odredbu članka 59. ZZP-a iz 2003. i tada važeću odredbu članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/2002.) koja je propisivala obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao i ovdje tuženika. Sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, tuženik navodi da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa te se poziva na odluku VSRH, poslovni broj: Gzz-2/02-2. Tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te se poziva na presudu suda Europske unije (Sud EU), broj C-81/19 (presuda C-81/19). Tuženik navodi da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Tuženik se poziva na odluku Suda EU, broj: C-173/09 u kojoj je naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije, slijedom čega tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev- 2221/18 i presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Tuženik se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-I-1746/2006 od 17.6.2009. i presudu VSRH poslovni broj: Rev 1990/91. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama te je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, tuženik navodi da se obvezuje korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos od 23.500,00 CHF. Nadalje, tuženik ističe da je odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Tuženik navodi da su navedene odredbe nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, tuženik navodi da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, ističe da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tuženik navodi da je tužitelj s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Tuženik navodi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Osim toga, tuženik ističe da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik navodi da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila te je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Tuženik navodi da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 17. travnja 2025. i 2. srpnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 1.705,92 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok je povukao tužbu u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjev na isplatu zateznih kamata, na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi promjenjive stope ugovorne kamate, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP) zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

4. Budući da je tužitelj povukao tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se u podnesku od 29. travnja 2025. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu od 19. travnja 2023. (list 10-58 spisa), pročitao je ugovor o kreditu broj: 9011304780 od 11. svibnja 2006. (list 68-82 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011304780 od 3. prosinca 2015. (list 84-93, 94-95 spisa), prijedlog Dodatka ugovoru o kreditu broj:

9011304780 od 3. prosinca 2015. (list 94-95 spisa), izvršio je uvid u izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 96-103 spisa), plan otplate (list 104-106 spisa) obavijest i izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 108-109 spisa), obavijest o konverziji (list 108-110 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 19. travnja 2023. (list 112-116 spisa), opće uvjete poslovanja s građanima PBZ-a (list 137-146 spisa), pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom (list 146 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UH iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 19. ožujka 2025. (list 168-175 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je sud usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UH.

6. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7. Konačno precizirani tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

8. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 11. svibnja 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 9011304780, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 4. ugovora ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35 % godišnje (čl. 4. ugovora),

- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje na rok od 180 jednakih mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 3. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011304780 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 11.239,04 kuna.

9. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

10. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

11. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

13. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio 2006. radi dovršetka kuće. Banka mu je stavila na raspolaganje iznos od 115.000,00 kn uz rok otplate od 15 godina. Zaključio je stambeni kredit, a tuženik kao vjerovnik je uknjižio pravo zaloga na nekretnini u njegovom vlasništvu. Službenik u banci rekao mu je da je bolje da ugovor o kreditu zaključi uz valutnu klauzulu u CHF-u. Službenik u banci nije mu objasnio pojam valutne klauzule niti rast kamatne stope. Njemu je bilo jedino bitno da mu banka isplati sredstva kojima bi mogao završiti kuću u kojoj sada živi. U vrijeme zaključenja ugovora nije bio vlasnik obrta, tvrtke niti trgovačkog društva, već je zaposlen u Jedinstvu. Prije sklapanja ugovora o kreditu istog je pročitao. Sklopio je dodatak ugovora o kreditu iz razloga jer je mjesečni anuitet rastao, bojao se je da će isti i dalje rasti, zbog čega je sklopio naprijed navedeni dodatak ugovoru o kreditu, nakon čega mjesečni anuiteti više nisu rasli.

14. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „adaptacija stambenog objekta“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

18. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

21. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Tuženikov prigovor zastare djelomično je osnovan. Naime, ZZP/07. (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/07., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

23. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

24. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017. kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju nije nastupila u odnosu na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta, dok je zastara nastupila u odnosu na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je točkom III. izreke sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate.

25. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

26. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

27. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

29. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., CH protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

30. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

31. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Z protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

33. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

36. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

37. Sukladno tome dat je zadatak sudskom vještaku za financije.

38. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UH od 19. ožujka 2025. (list 168-175 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 12. svibnja 2006. (dan korištenja), s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,658763 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 23.500,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 109.480,93 kn, odnosno 14.530,62 EUR (konvertirani iznos). Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 7.372,70 EUR. Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit za iznos od 11.239,04 kn. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 sudski vještak je dao se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te su iskazane razlike u visini obveza tužitelja, odnosno više plaćeni iznosi, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.431,02 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 1.705,92 EUR (konvertirani iznos) (u cijelosti se odnosi na glavni dug).

39. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 29. travnja 2025. istaknuo da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom primarno zato što je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom. Istaknuo je da nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, prigovora nalazu i mišljenju vještaka zbog pogrešno postavljenog zadatka vještaku te je osporavao osnovu potraživanja tužitelja.

40. Zbog prigovora tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UH od 7. travnja 2025. sud je saslušao vještaka na raspravi.

41. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. UH sud je utvrdio kako je sudski vještak nalaz i mišljenje u ovom predmetu izradio u skladu s postavljenim zadatkom, a prema podacima iz dokumentacije sadržane u spisu predmeta. Tuženik je na dani nalaz i mišljenje prigovorio iznoseći svoja pravna shvaćanja zbog čega nalaz u koketnom slučaju ne bi bio primjenjiv, a na sam računski dio nalaza tuženik nije stavio prigovore pa se u tom smislu sudski vještak konkretno nema na što očitovati. Stalni sudski vještak ostao je u cijelosti kod nalaza i mišljenja od 19. ožujka 2025.

42. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tuženika, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

43. Tužitelj je podneskom od 17. travnja 2025. i 2. srpnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

44. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

45. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

46. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (11. svibnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

47. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 12.853,28 kuna odnosno 1.705,92 eura, budući se od ukupne utvrđene preplate na ime valute u iznosu od 18.316,42 kune odnosno 2.431,02 eura (stupac „k“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama (stupac „m“ nalaza) u iznosu od 5.775,90 kuna odnosno 766,59 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 11.239,04 kuna odnosno 1.491,68 eura. Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 17. travnja 2025. i 2. srpnja 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka.

48. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih iznosa koja teče na iznos glavnice u iznosu od 1.705,92 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužitelj, imajući u vidu osnove i visine tužbenih zahtjeva, nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom svojeg zahtjeva (u pogledu deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive stope ugovorne kamate), a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali pa je valjalo tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbiti, a tuženiku naložiti da tužitelju naknadi parnični trošak

50. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 27. rujna 2023., 14. siječnja 2025. i 9. rujna 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 11. listopada 2023. i 17. travnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.), što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 300,00 eura. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 19. lipnja 2023. uz kojeg dostavlja punomoć jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je punomoć tužitelj bio dužan dostaviti već uz tužbu. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 30. siječnja 2025. i 22. travnja 2025. kojim obavještava sud da je uplatio predujam za troškove vještačenja jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice jer sud ima uvid u plaćene troškove predujma. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 2. srpnja 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev zbog omaške u pisanju jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice jer je tužitelj trebao ispravno precizirati tužbeni zahtjev već u podnesku od 17. travnja 2025., a za koji podnesak je tužitelju priznat trošak. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 2.000,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

51. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Krapini 20. listopada 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Donje Stubice, Nova ulica 3/1, putem e- Oglasne ploče

2. Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, putem e- Oglasne ploče