Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž R-89/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Osijek, Kralja Zvonimira br. 1., OIB: 02958272670, protiv tuženika 1. Miholjčanka Expor-Import d.o.o., Donji Miholjac, Vukovarska br. 87., OIB: 58783706871, 2. JP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Stjepku Medved odvjetniku iz Valpova, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Pr 49/2022 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Pr 49/2022 od 24. veljače 2025.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31. svibnja 2021. ništetan, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženima parnični trošak u iznosu od 2.692,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2.Prvostupanjsku presudu pobija tužitelj, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).
3.U odgovoru na žalbu 1. i 2. tuženici osporili su osnovanost žalbenih tvrdnji tužitelja.
4.Žalba tužitelja nije osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.
6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.
7.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja zauzima stav da je na tužitelju je bio teret dokaza da dokaže da je predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme ništetan, pa posljedično tome uvažavajući rezultate dokaznog postupka, utvrđuje da su 1. i 2. tuženici tijekom dokaznog postupka u cijelosti dokazali svoje činjenične tvrdnje koje su istakli u odgovoru na tužbu, odnosno da su dokazali da nisu točne tvrdnje iz tužbe da tužitelju tijekom provjere nije predočen niti jedan materijalni dokaz da je 2.tuženica osobno obavljala preuzete poslove kod 1.tuženika. U svezi toga, ukazuje se ponajprije na dokumentaciju koja prileži spisu, a napose na Ugovor o radu, isplate plaća za obavljeni rad, plaćeni doprinosi i porezi (obračunske liste plaće, izvadak žiro računa), Izvješće Državnog inspektorata RH, Područni ured Osijek, Služba za nadzor radnih odnosa od 13. prosinca 2021. iz kojeg proizlazi da nisu utvrđene nepravilnosti u radu nadziranog poslodavca.
Nadalje, prvostupanjski sud je stajališta da iz svih personalnih , odnosno iskaza svih ispitanih osoba, svih svjedoka, kao i same 2. tuženice, proizlazi da je ista uredno dolazila na posao i obavljala valjano poslove koji su joj zadani temeljem zaključenog ugovora o radu, koje je poslove 2. tužena obavljala sve do isteka tog ugovora, odnosno zasnivanja novog radnog odnosa.
7.2.Slijedom toga, prosudba je prvostupanjskog suda da nije osnovana tvrdnja tužitelja da bi svrha sklapanja spornog ugovora o radu bila isključivo ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta u povećanom iznosu, odnosno da tužitelj pogrešno tumači okolnost što su stranke u tazbinskom rodbinskom odnosu pa da bi to imalo presudnog utjecaja na sklapanje spornog ugovora.
U svezi prednjeg, sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka, budući da su ti svjedoci imali osobnih saznanja o spornom radnom odnosu, da su svjedoci suglasno, te opširno i iscrpno iskazivali o svim pravno relevantnim okolnostima, kao i zbog toga što po ocjeni suda prvog stupnja, niti jedan izvedeni dokaz nije upućivao na nikakav drugi mogući zaključak, a ni svjedoci predloženi po samom tužitelju, nisu iskazivali drugačije, napose ne na način da bi potvrdili tvrdnje tužitelja.
Zbog toga, prvostupanjski sud nije prihvatio tvrdnje tužitelja o postojanju pretpostavki za ništetnost spornog ugovora o radu, smatrajući da je protivno tome isti valjan i ispoštivan, odnosno realiziran do kraja onako kako je zaključen između stranaka, posljedično čemu da proizvodi i da je proizvodio valjane pravne učinke, pa stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a o troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.
8.1.U kontekstu prethodno navedenog, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene tvrdnje tužitelja koji osporava prvostupanjsku presudu, ustrajući na tome da 1. i 2. tuženici nisu dostavili u spis ni jedan materijalni dokaz na okolnost da je 2. tuženica doista bila u radnom odnosu kod 1. tuženika, smatrajući da dokumentacija koja prileži spisu predstavlja samo formalne dokaze o postojanju spornog radnog odnosa.
8.2.Vezano za to, ponajprije valja ukazati tužitelju, da je u konkretnoj pravnoj situaciji, prema uvjerenju ovog suda, tužitelj taj na kome je teret dokaza o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva, budući da zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora temelji na tome da sporni radni odnos je bio samo formalni i da nije bio konzumiran.
Što se tiče 1. i 2. tuženika, koji su u cijelosti osporavali sve navode tužitelja na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev, protivno tumačenju tužitelja, ni iz jedne odredbe ZPP-a, a napose čl. 7. i čl. 219. ZPP-a, ne proizlazi, niti je izrijekom popisano, koju vrstu dokaza treba predložiti stranka u prilog vjerodostojnosti svojih tvrdnji. Drugim riječima, ni ovaj sud ne vidi u odredbama valjanog zakonskog uporišta osnovom kojeg je postojala obveza 1. i 2. tuženika da dostavljaju u spis materijalne dokaze, kako to pogrešno tumači tužitelj.
8.3.Ono što su isti predlagali tijekom ove parnice, su bili dokazi saslušanjem svjedoka na spornu okolnost – faktično postojanje radnog odnosa 2. tuženice kod 1. tuženika, te su tim dokazima, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja, dokazali svoju tvrdnju da je taj radni odnos bio faktičan, dakle da je 2. tuženica doista određeno vrijeme radila kod 1. tuženika, odnosno da se nije radilo o fiktivnom radnom odnosu. Naime, ŽP, ZP, ĆP, LP, BP i AP, suglasno su iskazivali o tome da je 2. tuženica bila zaposlena kod 1. tuženika, da je trebala preuzeti posao direktora 1. tuženika, da je kod istog faktično radila nekoliko mjeseci dok nije otišla na porodiljni dopust, da ju je NP, supruga vlasnika 1. tuženika, obučavala za poslove direktora.
U svezi toga, kako je ispravno ukazao i sud prvog stupnja, niti jedan od saslušanih svjedoka nije iskazao suprotno tome, odnosno ni na koji način nije doveo u dvojbu vjerodostojnost tih iskaza, koji su suglasni na ovu spornu okolnost, pa posljedično tome, doista ni sud nije imao valjan razloga da iste ne prihvati.
8.4.U takvim okolnostima, a obzirom na to da je tužitelj bio taj koji je u spis dostavio dokumentaciju: Ugovor o radu, podatke o isplatama plaća, Zapisnike o izvršenim kontrolama kod 1. tuženika točnosti podataka i činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava na obvezno zdravstveno osiguranje kod ovdje 1. tuženika u odnosu na ovdje 2. tuženicu (izvršenim 20. i 31. kolovoza 2021.), dopis Državnog inspektorata RH, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor radnih odnosa upućenog ovdje tužitelju od 13. prosinca 2021., te Sporazum o prestanku Ugovora o radu od 18. studenog 2022., to nije prema uvjerenju ovog suda, 1. i 2. tuženici ni nisu imali potrebu dostavljati bilo koju drugu dokumentaciju, jer je sve pravno odlučno već dostavio tužitelj.
Pri tome svakako treba ukazati na sadržaj spomenutog dopisa Državnog inspektorata RH, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor radnih odnosa upućenog ovdje tužitelju od 13. prosinca 2021., iz kojeg u bitnome proizlazi da je kod 1. tuženika kao poslodavca obavljen inspekcijski nadzor iz nadležnosti inspektora rada na okolnost utvrđivanja mogućih nepravilnosti u postupanju tužitelja prilikom prijave radnog odnosa 2. tuženice kao radnice; da je nakon provedenog nadzora utvrđeno da na prednje navedene okolnosti nisu utvrđene nepravilnosti u radu nadziranog poslodavca – 1. tuženika.
8.5.Kada se dakle sagleda sve prednje izneseno, odnosno iskazi svjedoka s jedne strane, te sva raspoloživa dokumentacija, a posebice dopis od 13. prosinca 2021., s druge strane, tada se i prema prosudbi ovog suda nepobitno nameće zaključak da tužitelj nije dokazao da bi predmetni Ugovor o radu kojeg su sklopili 1. i 2. tuženici bio ništetan iz razloga sadržanih u čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), kako to pogrešno smatra tužitelj.
Nastavno rečenom, neutemeljeno tužitelj upire i na čl. 4. i. 6. ZOO-a, kao ni na čl. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a), budući da činjenična utvrđenja iz prvostupanjskog postupka ni u kom slučaju ne ukazuju da bi se ovdje radilo o situacijama iz tih odredaba, odnosno da bi sporni Ugovor bio u suprotnosti spomenutim odredbama ZOO-a ili ZR-a.
9.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tužitelj iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.
Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
10.Zbog svega izloženog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, te potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na odredbu čl. 368. st.1. ZPP-a.
U Rijeci, 18. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
