REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedya 11

P-2199/2024-11

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja GMĆ VL. OBRT ZA USLUGE I TURIZAM [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Dajana Tica, odvjetnica u Odvjetničkom društvu GRGIĆ&PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 477,88 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 2. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 477,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 414,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 75,77 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

IV. Odbija se u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 8. ožujka 2024. nastala šteta na vozilu marke PEUGEOT 206 registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika, GM iz [adresa], po polici kasko osiguranja. Tužitelj ističe da je predmetnu štetu tuženik obvezan isplatiti kao odgovorni osiguratelj sukladno ugovorenoj polici kasko osiguranja, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne novine 30/15., 112/18., 63/20., 133/20. i 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku 16. ožujka 2025. te su djelatnici tuženika 19. ožujka 2025. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248203201250. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto prema tužiteljevom mišljenju nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je odlučio svoje vozilo popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika . O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za popravak vozila odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 93/01/2 u ukupnom iznosu od 930,73 EUR (PDV uključen) koji je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tuženik je ovjerio račun, ali samo na iznos od 452,85 EUR. Razliku od 477,88 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju, kao i odobreni potrošni materijal lakirera. Upravo ta razlika u cijeni rada i odobrenom potrošnom materijalu lakirera je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tužitelj ukazuje kako tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta, kao i njegovo korištenje potrošnog materijala lakirera, s time da je nesporno kako tuženik na svojem izvidu štete obračunava potrošni materijal lakirera u iznosu od točno 80% stvarnog potrošnog materijala lakirera, i to 66,02 EUR, odnosno tuženikov obračun u Audatex kalkulaciji je podešen da prizna 80% stvarnog potrošnog materijala lakirera, a pravi izračun u postotku od 100%, i to 82,52 EUR je prikazan u završnoj kalkulaciji i procjeni popravka tužitelja, te naposljetku u računu popravka. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 452,85 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 477,88 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Tužitelj nadalje ukazuje da osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik nije naznačio cijenu sata rada koju priznaje za limarske i lakirerske radove, a tuženik je likvidirao njegov rad na 55,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 55,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Tužitelj smatra kako u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. S obzirom na prethodno navedeno ustupitelj odnosno oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 24. srpnja 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 477,88 EUR na primatelja to jest tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije te osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi u bitnome da budući da je vlasnik vozila kao ugovaratelj i osiguranik pristao na uvjete koji su sastavni dio police, tužitelj ne može ostvarivati veća prava nego li ih ima vlasnik vozila, da je s tim u vezi prilikom procjene štete i izrade izvida štete tuženikov procjenitelj ukazao osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno tim uvjetima određuje tuženik te da o svemu tome postoji pisani trag odnosno "Uputa o radionici za popravak vozila" uručen osiguraniku putem e- maila. Tuženik osporava i službeni cjenik radionice tužitelja, kao i traženi tijek kamata koji nije prenesen cesijom.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod početnih tvrdnji i stajališta izraženih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu.

5. Valja naglasiti da je tužitelj predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka i tužitelja te prometno tehničkim vještačenjem, dok je tuženik predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka, procjenitelja tuženika, predložio je da se od tužitelja zatraži da dostavi račune popravka vozila prema fizičkim osobama za 2024. godinu s dokazom da su fizičke osobe platile te račune, odnosno da se izvrši uvid u poslovne knjige tužitelja te izvođenje financijskog i prometnog vještačenja.

6. Navedene dokazne prijedloge ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odbio navedene dokazne prijedloge na pripremnom ročištu održanom 2. rujna 2025., a na kojem je zaključen prethodni postupak, održana je glavna rasprava (čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a) te je ista i zaključena.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 477,88 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata od 55,00 EUR koju je obračunao tužitelj u računu broj 93/01/2 (list 9. spisa) i cijene radnog sata koja proizlazi iz tuženikove procjene u izvidu štete (list 12. spisa) u svezi s iznosom tuženikove uplate oštećeniku (potvrda uplate – list 10. spisa), pri čemu tuženik na izvidu štete nije naznačio cijenu sata rada koju priznaje z limarske i lakirerske radove.

9. Između stranaka nije sporna činjenica da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 452,85 EUR povodom predmetnog štetnog događaja niti je sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog.

10. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, osnova i visina utuženog potraživanja imajući u vidu tuženikove tvrdnje da tužitelj ne može ostvarivati veća prava od osiguranika odnosno da ne može ugovorom o ustupanju tražbine zaobići uvjete iz ugovornog odnosa na temelju kojega je Ugovor o ustupu nastao, pri čemu tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila.

11. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da je iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 24. srpnja 2024. (list 17. – 18. spisa) razvidno, između ostaloga, da je GM kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupio svoje potraživanje prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 93/01/2 prema izvidu štete tuženika broj 248203201250 u iznosu od 477,88 EUR.

12. Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 248203201250 (list 12. spisa) utvrđeno je da se isti odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a što je razvidno i iz tužiteljevog računa broj 93/01/2 odnosno razvidno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 248203201250.

13. Dakle, predmet ustupa tražbine je tražbina naknade štete oštećenika GM prema tuženiku iz predmetnog tužiteljevog računa pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije imajući u vidu da je tražbina od strane oštećenika ustupljena tužitelju sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

14. Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u predmetnom računu tužitelja odnosno po cijeni radnog sata od 55,00 EUR uvećano za PDV što ukupno iznosi 68,75 EUR, već da je bio dužan izvršiti popravak u nekom od servisa koje mu je predložio tuženik te kod kojih je cijena radnog sata manja, ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

15. Iz računa broj broj 93/01/2 sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 744,58 EUR što s obračunatim PDV-om iznosi 930,73 EUR, pri čemu tužitelj u ovom postupku potražuje iznos od 477,88 EUR, odnosno iznos umanjen za iznos od 452,85 EUR uplaćen od strane tuženika, pri čemu je obračunata cijena radnog sata od 55,00 EUR što s obračunatim PDV-om iznosi 68,75 EUR.

16. Nadalje, iz računa je vidljivo da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 248203201250 te da je naznačeno, između ostaloga, da je za rad na vozilu utrošeno 8 sati limarskih radova, 3,80 sati lakirerskih radova, potrošni limarski materijal u iznosu od 13,06 EUR (bez PDV-a) te potrošni materijal u iznosu od 82,52 EUR (bez PDV-a), dok je u tuženikom izvidu štete broj navedeno da je za limarske radove potrebno 8 sati, a za lakirerske 3,80 radnih sati, potrošni limarski materijal u iznosu od 13,06 EUR te potrošni lakirerski materijal u iznosu od 66,02 EUR.

17. U odnosu na spornu okolnost naknade štete u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik, valja naglasiti da je iz cjenika tužitelja od 2. siječnja 2024. (list 16. spisa) razvidno da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat limarskih radova po cijeni od 55,00 EUR što uvećano za 25% PDV-a iznosi 68,75 EUR te radni sat lakirerskiih radova u istom iznosu, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu. Kako je već ranije navedeno, tužitelj je i oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila.

18. Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u onom servisu koji mu je preporučio tuženik, odnosno osiguravajuće društvo.

19. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u mjestu u kojem prebiva u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a.

20. Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a to je u konkretnom slučaju 17. ožujka 2024. imajući u vidu da je iz tuženikovog dokumenta pod nazivom "Suglasnost na uputu o radionici za popravak vozila" (list 13. spisa) razvidno, između ostaloga, da je odštetni zahtjev podnesen 16. ožujka 2024.

22. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

23. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim od strane tuženika istaknute prigovore aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva pa je temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, čl. 84. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a odlučeno kao u t. I. izreke.

24. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

25. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 125,00 EUR, za sastav podneska od 23. prosinca 2024. u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 125,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 2. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT- a) sveukupno iznosi 125,00 EUR.

26. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe). Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 414,81 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude, pri čemu se odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO- a.

27. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči sud, niti mu je priznat trošak na ime sudske pristojbe za tužbu u iznosu postavljenom preko uplaćenog iznosa od 13,27 EUR pa je stoga odlučeno kao u t. III. izreke.

28. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 17. listopada 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.