Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: Pn-89/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, zastupan po gen. punomoćnici ZI, dipl. iur., zaposlenici, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, zastupan po punomoćniku Ivici Šimundiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi naplate regresne tražbine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, te punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 17. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB:84397956623, na ime naknade štete iznos od 821,28 eura (osamstodvadesetjedaneurodvadesetosamcenti) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, počevši od dana 28.04.2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za provo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja, kao i naknadi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika dana 28. travnja 2025. podnio tužbu radi naknade štete, odnosno regresne naplate, koju obrazlaže navodeći da je njegova osiguranica LI stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 12.07.2019. i zadobila tešku tjelesnu povredu, koja je prouzročila nastanak tjelesnog oštećenja, a po kojem joj je osnovu priznao pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u visini od 30% koje je nastalo kao posljedica povrede na radu osoguranici LI rješenjem HZMO Područne službe u Osijeku broj 338316 od 22.12.2022. počevši od 01.12.2022.
1.1. Prometnu nesreću je prouzročio II tako što je dana 12.07.2019. upravljao osobnim automobilom marke Dacia Logan MVC reg. oznake [registarska oznaka], obvezno osiguranog kod tuženika, broj police [broj police] u Osijeku, na raskrižju Cvjetkove ulice i ulice Matije Gupca, gdje je postavljen prometni znak "križanje s cestom s prednošću prolaska" na način da je isti ušao u raskrižje, a da nije propustio vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaska, te je na svojoj strani kolnika udario u bočnu stranu električnog bicikla Tornado kojim je upravljala LI, koja je pala s bicikla i pritom zadobila prijelom nadlaktične kosti. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-405/2020-11 od **.**.2021. II proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće. Obratio se tuženiku sa zahtjevom za namirenje štete po ovom pravnom osnovu u utuženom iznosu, koju je pretrpio isplatom priznate novčane naknade za tjelesno oštećenje LI za razdoblje od 01.12.2022. do 31.12.2024., po kojem isti nije postupio. Stoga je na temelju odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14 i dalje), tuženik odgovoran za nastalu štetu u utuženom iznosu.
1.2 Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1437/2021-5 od 05. siječnja 2022., te napominje da je isplatu izvršio temeljem rješenja o priznanju prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje osiguranici LI u visini 30% koje je nastalo kao posljedica povrede na radu, te dokazao osnov isplate i visinu isplate dostavljenim obračunom isplaćene novčane naknade, te se radi o općepoznatoj činjenici da vrši isplatu priznatih prava iz mirovinskog osiguranja svojim osiguranicima sukladno čl. 96. Zakona o mirovinskom osiguranju.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik priznaje nastanak štetnog događaja prometne nesreće od 12.07.2019. u kojoj je sudjelovalo osiguranik tuženika, a u kojoj je teške tjelesne ozljede zadobila LI, osiguranica tužitelja. Osporava osnov i visinu potraživanja, navodeći da iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete za koju tvrdi da ju je pretrpio isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici LI u razdoblju od 1. prosinca 2022. godine do 31. prosinca 2024. u iznosu od 821,28 EUR i da tjelesno oštećenje posljedica štetnog događaja od 12. srpnja 2019. za koji je odgovoran osiguranik tuženika. Smatra da ne postoji obveza tuženika prema tužitelju budući nije nastupila stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09 - dalje ZOOP), budući u sporu koji pokreće HZMO protiv društva za osiguranje radi isplate naknade štete do koje je došlo u prometnoj nezgodi tuženik kao društvo za osiguranje može prema tužitelju HZMO odgovarati isključivo sukladno odredbama čl. 27. st. 2. ZOOP-a, a tužbom se potražuje naknada za tjelesno oštećenje, koja nije stvarna šteta u smislu navedene odredbe čl.27.st.2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naknada za tjelesno oštećenje ne ulazi u krug obveza tuženika prema tužitelju jer se prema Zakonu po kojem tuženik odgovora tužitelju, a to je ZOOP, naknada za tjelesno oštećenje ne smatra stvarnom štetom koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bio obvezan naknaditi Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, konkretno sukladno odredbi čl.27. ZOOP-a. Prema tome utužena šteta nije pokrivena predmetnom policom osiguranja, pa stoga nema odgovornosti tuženika prema tužitelju za utuženo potraživanje. Nadalje, kada je riječ o traženju bilo kakve naknade u sporovima između HZMO i tuženika kao društva za osiguranje, ukazuje da mjerodavne odredbe ZOOP-a daju pravo tužitelju na naknadu ako je ispunjen preduvjet da tužitelj zaista i trpi štetu isplatama osiguraniku. Tužitelj HZMO nije dostavio bilo kakav dokaz o izvršenim isplatama novčanih iznosa na ime naknade štete koju potražuje u predmetnoj parnici, te osporava da je tužitelj HZMO platio bilo kakav novčani iznos svom osiguraniku, a dokumentacija koju je tužitelj HZMO dostavio nije vjerodostojna dokumentacija koja bi dokazivala činjenicu plaćanja, već svoj tužbeni zahtjev temelji na neovjerenom papiru bez originalnog ili barem kopiranog potpisa ovlaštene osobe, dakle, na običnom bijelom papiru s pečatom tužitelja bez grba RH, a što nije pečat koji tužitelj HZMO inače prema svom Statutu mora stavljati i stavlja na javne isprave, dapače, čak nije riječ niti o memorandumu tužitelja. Osporava istinitost činjenica (osnovanost i visinu) navedenih u „obračunu“ tužitelja koji je tužitelj izdao samom sebi. Osporava kako pravilnost tog obračuna tako i tvrdnje tužitelja da je uopće isplatio iznos koji navodi u tužbi, te ističe da se dokumentacija koju je tužitelj dostavio uz tužbu ne može smatrati javnom ispravom, posebno se ne može temeljiti na čl.159. Zakona o općem upravnom postupku, a ista, ponavlja se, nije ni potpisana od osobe koja je ovlaštena zastupati tužitelja. Interna dokumentacija tužitelja – obračun isplata na teret HZMO koju je dostavio tužitelj u privitku tužbe nije javna isprava i da ista ne dokazuje činjenicu plaćanja, te tuženik isto osporava. Naime, predmetno pismeno/obračun ne predstavlja javnu ispravu s kojom bi bilo dokazano da je tužitelj platio naknadu za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici, te tuženik drži kako osnovano ističe prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer tužitelj HZMO nije dokazao postojanje svoje štete odnosno nije dokazao da je uistinu platio naknadu za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici. Potvrda o obračunu isplate nema značaj javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a, a značaj takve javne isprave nema ni interna knjigovodstvena dokumentacija tužitelja (interna baza podataka) u kojoj nema podataka ni o datumima navodnih isplata. Osporava uzročno posljedičnu vezu između tjelesnog oštećenja od 30% kod osiguranice tužitelja i prometne nezgode od 12.07.2019. podredno osporava i visinu tjelesnog oštećenja od 30% odnosno da je da je zbog prometne nezgode kod osiguranice tužitelja došlo do 30% tjelesnog oštećenja.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u priloženu materijalnu dokumentaciju i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (broj spisa 338316) od 22.12.2022. (list 3.-4. spisa), Nalaz i mišljenje o oštećenju organizma – tjelesnom oštećenju (list 5.-8.), Prijavu o ozljedi na radu (list 9.-12.), dopis od 11.01.2023. (list 13.), presliku dijela presude Općinskog suda u Osijeku broj K- 405/2020-11 od 04.10.2021. s potvrdom pravomoćnosti (list 14. -17.), obračun isplate od 13.02.2025. (list 18.), podatke o isplatama (list 19.-28.), zahtjev tužitelja za naknadu štete od 13.02.2025. s povratnicom (list 29. -30.).
4. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao osiguratelj štetnika isplati iznos od 821,28 eura sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, koji iznos je tužitelj isplatio oštećenici iz prometne nezgode od dana 12. srpnja 2019. po osnovu naknade za tjelesno oštećenje za vremensko razdoblje od 01.12.2022. do 31.12.2024.
6. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženika, budući je izdao policu osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo krivca predmetnog štetnog događaja - prometne nezgode od dana 12. srpnja 2019. u kojem je stradao osiguranik tužitelja LI, a za koji je štetni događaj pravomoćno utvrđena odgovornost osiguranika tuženika u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem K-405/2020.
7 . Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete koju trpi uslijed isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici, odnosno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.) ili Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022.), uzročno posljedična veza između tjelesnog oštećenja od 30% kod osiguranice tužitelja i prometne nezgode od 12.07.2019. i visinu tjelesnog oštećenja od 30%, te da li je tužitelj aktivno legitimiran tražiti naknadu štete, odnosno da li je priloženim ispravama dokazao da je uistinu platio naknadu za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici, da li su priložene potvrde tužitelja javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku.
8. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (broj spisa 338316) od 22.12.2022., proizlazi da je u provedenom postupku utvrđeno da kod osiguranika tužitelja LI postoji tjelesno oštećenje prema čl. 61. Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju i to 30% koje je nastalo dana 01.12.2022. zbog ozljede na radu radi čega ima pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 28,32 eura mjesečno.
8.1. Uvidom u Prijavu o ozljedi na radu utvrđeno je da je povreda koju je zadobila osiguranica tužitelja u predmetnoj prometnoj nesreći, okvalificirana kao povreda na radu
8.2. Iz Nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka o oštećenju organizma – tjelesnom oštećenju od 01.12.2022. kod osiguranice tužitelja, proizlazi da je utvrđeno više tjelesnih oštećena koja su nastala u predmetnom štetnom događaju te da je ukupan postotak tjelesnih oštećena 30%.
8.3. Iz Obračuna izvršenih isplata proizlazi da je u vremenu od 01.12.2022. do 31.12.2024. na ime novčanih naknada za tjelesno oštećenje osiguranici tužitelja LI, ukupno isplaćen iznos od 821,28 eura, koje su isplate u prilogu Obračuna prikazane i u pojedinačnim mjesečnim iznosima.
8.4. Iz Odštetnog zahtjeva od 13. veljače 2025. sa dostavnicom, proizlazi da je tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev kojim potražuje povrat isplaćenih novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja za razdoblje od 01.12.2022. do 31.12.2024. u iznosu od 821,28 eura, koji je tuženik primio dana 17.02.2025.
8.5. Iz preslike dijela presude Općinskog suda u Osijeku broj K-405/2020-11 od 04.10.2021. s potvrdom pravomoćnosti proizlazi da je osiguranik tuženika II proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja predmetne prometne nesreće u cestovnom prometu.
9. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da su isplate s osnova tjelesnog oštećenja kod osiguranice tužitelja LI u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem koji je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje i da je tjelesno oštećenje kod osiguranice tužitelja utvrđeno u visini od 30% u nalazu i mišljenju o oštećenju organizma koje je sačinilo Vijeće vještaka i to RI, dr.med. i JI, mag. psych. Tužitelj je prethodno navedenom službenom dokumentacijom HZMO-a ovjerenom i potpisanom po ovlaštenim osobama, dokazao koji je novčani iznos po osnovu novčanih naknada za tjelesno oštečenje isplatio svojoj osiguranici LI.
10. U odnosu na primjenu prava u konkretnom slučaju, sud smatra da za rješavanje ovog spora treba primijeniti odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme kad su izvršene isplate novčanih naknada za tjelesno oštećenje („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.), te odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.).
11. Naime, temeljem odredbe čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. tog članka stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema stavku 4. istog članka je propisano da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
11.1. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
11.2. Kako je citiranom odredbom članka 27. st. 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022., svi izdaci koji su uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje, jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time to i predstavlja stvarnu štetu. Dakle iznosi isplaćenih naknada za tjelesno oštećenje povrat kojih tužitelj u ovom slučaju potražuje od tuženika, predstavljaju stvarnu štetu, koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.
11.3. Po ocijeni ovoga suda, svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuje svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, predstavlja stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje, jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda, pa time predstavlja stvarnu štetu, a koja je dakle u smislu odredbe čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i iznos naknade koju tužitelj isplaćuje po osnovu tjelesnog oštećenja svojoj osiguranici LI, a sve u okviru odgovornosti tuženika, odnosno njegovog osiguranika.
11.4. Slijedom navedenog, te kako je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. odgovoreno na sporno pitanje koji se zakon primjenjuje u konkretnom sučaju, odnosno u sporovima iste vrste kao što je konkretan spor, te je u istoj odluci dano mišljenje kako treba protumačiti stavak 2. članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno što čini stvarnu štetu tužitelju, sud je tužitelju dosudio iznos od 821,28 eura, koji tužbom potražuje sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao u izreci.
12. Nadalje, tuženik osnovano prigovara da priložene isprave od strane tužitelja nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku i da je na tužitelju teret dokaza da je svom osiguraniku isplatio utuženi iznos i visinu tog iznosa na temelju odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
12.1. Naime, u istoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. se daje odgovor i na pitanje je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je Zavod isplatio svojem osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku) glede plaćanja i visine isplaćenog na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koju je isti priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje, iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan, koji odgovor glasi da s obzirom na čl. 219. st. 1. i čl. 220. Zakona o parničnom postupku, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja. Nadalje se navodi da vodeći računa o ispravi kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (u konkretnom slučaju list 18. spisa), neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13.), to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrda o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete, takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku, pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz.
12.2. Stoga u odnosu na navod tuženika kako tužitelj nije dokazao priloženim ispravama visinu tužbenog zahtjeva, ocjena je ovog suda da je s obzirom na sadržaj navedenih isprava, bez obzira što se ne bi moglo govoriti o javnoj ispravi u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku, tužitelj dokazao visinu svog potraživanja, jer tuženik osim paušalnog prigovaranja visini tužbenog zahtjeva, nije iznio nikakve činjenice niti predložio bilo kakve dokaze, a koji bi dovodili u sumnju ispravnost izvršenog obračuna i isplata od strane tužitelja.
13. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Osijeku, 17. listopada 2025
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćnici tužitelja
2.Punomoćniku tuženika
