Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-447/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetnici Lidiji Rukavina iz OD Lacković & Rukavina d.o.o., Pisarnica Koprivnica, Opatička 5/2protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku odvjetnici Sanji Porobija, Iblerov trg 10/VII, Zagreb radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 17. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., čl. 2. st. 1., čl. 3D) st.2., čl. 7.st.1. i 2., i čl. 23 K) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205084961, kreditna partija 7102793256 od 29.06.2005.god., solemniziranog kod Javnog bilježnika Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice, pod brojem OU-636/05 dana 19.07.2005, sklopljenog 29.06.2005.god. između tužitelja DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], istovjetan s KN, [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB : 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj HNB-a za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika, te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB : 92963223473, da isplati tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.297,03 EUR preplaćen s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi: iznos 52,15 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 54,06 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 61,57 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 66,78 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 62,38 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 65,69 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 64,15 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 73,59 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 79,17 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 77,98 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 84,17 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 93,28 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 90,18 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 104,08 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 99,50 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 120,39 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 108,54 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 112,65 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 110,10 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 117,08 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 105,22 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 113,21 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 107,03 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 120,16 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 144,03 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 157,04 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 147,00 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 141,17 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 127,96 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 128,91 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 130,02 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 142,00 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 145,14 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 143,92 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 141,13 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 142,78 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 146,02 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 142,20 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 148,91 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 133,65 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 139,70 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 143,47 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 141,58 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 141,44 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 160,73 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 136,38 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 143,57 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 131,74 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 131,91 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 131,07 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 131,39 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 134,16 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 137,83 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 138,44 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 143,12 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 138,21 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 79,00 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 81,09 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 79,33 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 75,36 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 76,59 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 78,63 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 80,54 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 81,20 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 82,43 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 85,84 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 86,54 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 86,83 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 86,74 EUR od 1. rujan 2015.

pa sve do isplate svakog pojedinog iznosa, od 01.08.2007. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % od dospijeća svakog pojedinog iznosa, od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023. pa do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.god. do plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB : 92963223473, da naknadi tužitelju DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.559,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude tj. od 17. listopada 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.161,76 EUR

V. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 200,00 EUR uvećano za PDV.

Obrazloženje

1. Tužitelj KN, (dalje tužitelj), u tužbi navodi da su dana 29. lipnja 2005. godine u svojstvu korisnika kredita i tuženik u svojstvu kreditora sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj 32050884961, kreditna partija broj: 7102793256 sklopljenog dana 29. lipnja 2005., solemniziran kod javnog bilježnika Dubravke Filipović – Kovačić iz [adresa] pod brojem Ou-636/05 od 19. srpnja 2005., temeljem kojeg je tuženik odobrio i dana 22. srpnja 2005. god. isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 82.320,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF. Odredbom čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a za svaki pojedini anuitet. Predmetnim ugovorom u članku 2., 3. i 7. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90% godišnje, te je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika. Predmetni kredit je odobren na rok otplate od 264 mjeseca, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 01. rujna 2005., zadnji dospijeva 01. kolovoza 2027. Kredit je i nadalje u otplati. Dana 18. prosinca 2015. sklopljen je Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je određena konverzija kredita iz Valute CHF u EUR te je predmetni kredit i nadalje u otplati.

1.1. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Navedene povrede o postupanju tuženika nisu uklonjene niti sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. godine.

1.2. Napominje se da su gore opisane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, a koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, a u kojem je donesena presuda broj P-1401/12 od 04.07.2013. i drugostupanjska presuda broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. god. i presuda Vrhovnog suda broj Rev-2211/2018-11 od 03.09.2019.god. Predmetnom odlukom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u RH, a ta odluka je odlučna i za osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.3. Navedenom presudom, kao i ranijim presudama - P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Revt- 249/14-2 od 9. 4. 2015.god. i Revt 575/16-5 od 3. 10. 2017. Vrhovnog suda RH, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne.

1.4. Napominje da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 32050884961, kreditna partija broj: 7102793256 sklopljenog dana 29. lipnja 2005. godine tužitelj i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom obrascu. Tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena promjenjiva kamatne stope u čl. 2. i čl. 7. st. 2. Ugovora.

1.5. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 97. utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenivo na konkretan slučaj to su: -odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, -odredba kojom se potrošači nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

1.6. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna.

1.7. U tužbi poziva se na odredbu članaka 270. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO, da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, te na odredbu čl. 272. ZOO. Napominje se da je danas Zakonom o potrošačkom kreditiranju upravo izričito u člancima 11. i 11a reguliran način i parametri ugovaranja promjenljive kamatne stope, a koje su izmjene i uvedene kako bi se spriječilo postupanje banaka kakvo je i tuženikovo u konkretnoj pravnoj stvari. Jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički promjenjivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje ne pripadajuću zaradu. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa je jednostranom odlukom tuženika tužitelju povećana, pa je od početne 4,90 % povećana na 5,55 %, zatim na 6,30 % te na 6,80 %, pa smanjivana na 6,55%, 6,0%, 5,75% itd., i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

1.8. Što se tiče nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF poziva se na obvezu članka 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

1.9. Tužitelj navodi da se na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, sa kasnijim izmjenama 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da se tužiteljica poziva na odredbe čl. 96-102. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 98. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 102. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.10. Dio odredbe čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF-a, te kojim se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF za svaki pojedini anuitet (kao i da bi tužitelj bila upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja, te da bi je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja) su nepoštene ugovorne odredbe. Naime, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.11. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca- kune- kao mjerila njegove vrijednosti.

1.12. Presude suda Europske unije također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa kao i valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. 18. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama, i financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

1.13. Tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Navedeno dokazuje da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne.

1.14. Stranke su dana 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kredit temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 kojim su izmijenile Ugovorne odredbe u pogledu Valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Provedena konverzija kredita sukladno zakonu ZPK iz 2015. nije od utjecaja na ništetne Ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj Ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 236. ZOO-a te na odluku VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

1.15. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bilo da je koristio kredit u EUR. Kamatna stopa određena dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle iza te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Tuženik se poziva na sud EU na presudu C-118/17, od 14. ožujka 2019. (Predmet K protiv Erste bankHungaryZrt)

1.16. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku, te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Tužitelj navodi da u ovome konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom Ugovora od 18. prosinca 2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama Ugovornih strana odnosno nije nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu pretplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. Tužitelj smatra da je tuženiku po ništetnim odredbama Ugovora počev od dana sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu dana 29. lipnja 2005. pa do dana 01. lipnja 2019. pretplatio iznos od 60.000,00 kn (ukoliko se na konkretan Ugovor o kreditu primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,90% godišnje, i obveze izraze u kunama po tečaju na dan isplate kredita) koji iznos je tuženik neosnovano stekao.

1.17. Tužitelj pismenim podneskom od 04. studenog 2019. godine povećava tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje novčani iznos od 9.458,79 EUR / 71.267,24 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos. Nakon provedenog vještačenja tužitelj od tuženika potražuje iznos od 8.297,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

1.18. Radi svega navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu navodi da deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi koje se odnose na Ugovaranje valutne klauzule Švicarskim francima i na Ugovaranje promjenjive kamatne stope sadržani u čl. 1.t.2.st.1., 3D) st. 2., 7. st. 1. i 2. i 23 K) i P. Ugovora o namjenskom kreditu 3205084961. Dok Komdemnatornim tužbenim zahtjevom traži da mu tuženik isplati 60.000,00 kn na temelju stjecanja bez osnove zbog promjene kamatne stope te zbog promjene po osnovi ništetne CHF valutne klauzule sa Zakonskom zateznom kamatom.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 04. lipnja 2014. godine.

2.2. Tuženik navodi da je predmetni kredit konvertiran, sukladno odredbama. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu ZID ZPK/15, s obzirom a to da su tužitelj i tuženik 18. prosinca 2015. godine sklopili Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

2.3. Da tim postupkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev redit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnos položaj tužitelja je izjednačen u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK / 15 dostavio tužitelju izračun 2.4. konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu. Sukladno odredbi čl. 19. C. 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a sukladno odredbi čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZID ZPK/15. Pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tužitelj ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je bio taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni Ugovorni odnos s službenikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema Važećim Ugovornim uvjetima. Osim što su stranke predmetni kreditni odnosno uredili sklapanjem Aneksa prilikom samog postupka konverzije po ZID ZPK/15 sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir s toga je bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano.

2.4. Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju sklapanjem dodatka / aneksa Ugovoru o kreditu između stranaka nastao je pravni odnos koji je zakonodavaca upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti.

2.5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile Ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema Ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.

2.6. Navodi da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja pretplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZID ZPK / 15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a pretplate je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta i isplaćena korisniku kredita ovisno koji je slučaj bio primjenjiv.

2.7. Tuženik navodi da sukladno izričitoj odredbi čl. 19. C. st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZPK / 15 na iznos pretplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku već je njih snosio potrošač. Nadalje navodi da u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranje A, a podredno ukazuje na odredbu čl. 19. C, ZID ZPK / 15 iz kojeg proizlazi opisani način koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvati obračun takve pretplate, a čime su stranke posljedice eventualno ništetne CHF valute klauzule također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom.

2.8. Na temelju svega iznesenog tužitelj predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.

3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, Ugovor o namjenskom kreditu od 29.06.2005. s otplatnim planom, pregled prometa po partiji kredita od 29.06.2005. do 01. lipnja 2019., saslušati će se tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, dodatak Ugovora o kreditu od 18.12.2015., sudska praksa, provesti će se financijsko knjigovodstveno vještačenje po MN, odgovor na tužbu, izračun konverzije, izvršiti će se uvidu u informativni sažetak izračuna konverzije za tužitelja (kolone stranice 3-7, te strana izračuna konverzije), mišljenje, izvještaj KPMG Croatia d.o.o. za Reviziju od 14.11.2015., podnesci stranaka, uvid u tablicu dok. po bankama na mrežnim stranicama udruge franak, uvidu u mrežne stranice tuženika o konverziji, rješenje ovoga suda P-447/2019-9 od 02.05.2022., rješenje o nastavku postupka od 31.01.2024., promet po kreditu.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), stoga je presuđeno kao u izreci presude.

5. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu (6-8) broj: 3205084961, koji je sklopljen dana 29. lipnja 2025. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Dubravki Filipović - Kovačić, iz [adresa], pod poslovnim brojem: OU- 636/2005 dana 19. srpnja 2005. godine, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 82.320,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa ugovorenom kamatom u visini od 4,90% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate na rok od 264 mjesečnih anuiteta s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 01. rujna 2005., a zadnji dospijeva 01. kolovoza 2027. godine. Ugovoreno je u točki 3D da redovna kamata u periodu početka uključena je u Anuitete otplate kredita iz čl. 7. Ovoga Ugovora te dopijeva zajedno s njima. Člankom 23. Ugovora stranke prihvaćaju kao bitan sastojak ovoga Ugovora i odredbe iz ovoga članka u točkama A. do O. Nesporno je da je kredit i nadalje u otplati.

6. Nesporno je da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu (list 10-12) od 18. prosinca 2015., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Tužitelj kao potrošač imao je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.

8. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti.

11. Sud je zaključio da su tužitelj kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužitelj realizirala za rješavanje stambenog pitanja dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno.

11.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužitelja te Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205084961, koji je sklopljen dana 29. lipnja 2025. godine iz čl. 6. u kojem je upisana namjena kredita – kupnja kuće.

12. Iz iskaza tužitelja kojeg je dao na zapisniku dana 10. rujna 2025., navodi da je realizirao kredit u CHF iz razloga što su postojali određeni povoljni uvjeti, a to je da je kamata bila oko 4,9% - 5,5% godišnje. Nije se tražio jamac i sudužnik. Imao je vinkuliranu policu vezanu za Zdravstveno osiguranje te mu je dato do znanja da nakon otplate kredita vratiti će mu se tih 26.000,00 EUR je jer polica bila u EUR. Na sadržaj Ugovora nije mogao utjecati jer je bilo po principu uzmi ili ostavi. Nije mu se govorilo o nekim rizicima vezano za mogućost promjene kamatne stope kao ni za tečaj. Navodi da je kredit realiziran na 22. godine i da još ima otplatu kredita na dvije godine i da mu je sada rata 335,00 EUR. Kredit je počeo otplaćivati s početnom radom od 2.300,00 kn, a koja je dosegla visinu od 3.700,00 kn. Da je znao da će se sve ovo dešavati da nikada ne bi realizirao taj kredit. vrši mu se ustega sa njegove sada mirovine. Nije bio nagovoren od strane bankara na sklapanje ove vrste Ugovora već su ga ovi uvjeti o kojima je govorio na to usmjerili. Tužitelj je pročitao Ugovor i bilo mu je bitno da mu nije opterećeno više od 1/3 plaće, a kako je rasla kamata i tečaj došla je do povećanja trate do 1/5 plaće pa je opet morao ići u minus. Njegovo je mišljenje da CHF valuta je stabilnija nego EUR te 2005. i nije se moglo znati što će se dogoditi. Njegovo je mišljenje da je banka imala saznanja vezano za stanja na tržištu za sljedećih 5 godina.

13. Ovaj su prihvaća iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

13.1. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 2. st. 1. Ugovora, koji je tužitelj potpisao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pri čemu nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu ugovora.

13.2. Slijedom navedenog, zaključak je suda da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, neodređena, a samim time i nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji' s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imao stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužitelj nije mogao utjecati.

13.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se i ova odredba čl. 1., i čl. 7. st. 1. i 2., te 3D Ugovora utvrdi kao ništetna jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.

14. Ovaj sud utvrđuje da su sporne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205084961, koji je sklopljen dana 29. lipnja 2005. godine., čl. 1., čl. 2. st. 1., čl. 3D) st. 2, čl. 7. st. 1. i st. 2. i čl. 23K, u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

15. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

16. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ,Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019. godine, nije nastupio zastarni rok od pet godina (čl. 225 ZOO-a).

17. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 12. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iznose tražbine u dijelu do podnošenja tužbe.

18. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

19. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

19.1. Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.2. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

19.3. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

20. Nesporno je između stranaka da su stranke navedenim dodatkom Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. Ugovorile u čl. 4. da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. ovoga Dodatka Ugovora iznosi 55.918,64 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 390.355,28 kn. Na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima - 143.

20.1. U čl. 5. Ugovoreno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kredit u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.988,24 kn.

20.2. Člankom 8. Ugovoreni su uvjeti otplate kredita u EUR dok je čl. 9. ugovorena otplata kredita na način da anuitet / rata dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz prethodnog članka ovoga Dodatka ugovoru iznosi 371,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Iznos anuiteta / rate sadrži glavni dug i kamatu. Visina ostalih anuiteta / rata iskazana je u otplatnom planu i obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015.

21. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale, ali i smanjivale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo MN iz [adresa].

21.1. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205084961, koji je sklopljen dana 29. lipnja 2025 (u daljnjem tekstu Ugovor) da je Zagrebačka banka d.d. odobrila korisniku kredita KN po slijedećim uvjetima. Iznos kredita 82.320,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB kreditora na dan korištenja kredita, redovna kamatna stopa: 4,90% godišnje promjenjiva sukladno Odluci kreditora, način otplate 264 mjesečnih anuiteta.

21.2. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, a utvrđen je periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote ( dio kojim se otplaćuje glavnica kredita), i redovnih kamata za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri; iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja ( jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta, broj dospijeća kamatna stopa). U nalazu vještak navodi da uvidom u obračun konverzije nalazom je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 22. srpnja 2005. po tečaju koji je iznosio 4,672161 kn za jedan CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 384.612,30 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 11. rujna 2005. a svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem prvog dana u mjesecu.

21.3. Kredit je konvertiran u valutu EUR i u konverziji utvrđen višak uplata u iznosu od 6.988,24 kuna (927,50 EUR).). Obračun se radi do 30. rujna 2015. godine. Tužitelj je tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.9.2015. godine (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio 8.814,68 EUR.

21.4. Vještakinja je prikazala i detaljan izračun prezentiran u tabelama 3. i 4. nalaza specifikacije pojedinačnih iznosa (8.297,03 EUR).

25. Tužitelj u pismenom podnesku od 29. srpnja 2025. navodi da prihvaća nalaz i mišljenje sudske vještakinje te da nema primjedbu niti traži pismenu ili usmenu dopunu nalaza. Da iz provedenog vještačenja proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen u svom potraživanju.

26. Tuženik u pismenom podnesku od 03. rujna 2025., navodi da prigovara samom nalazu i mišljenju jer je sudski vještak iznos pretplate koji je priznat tužitelju u konverziji sukladno odredbama ZID ZPK / 15 nezakonito odbio od Zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznose koje vještak utvrđuje kao "pretplatu" pri tome u potpunosti ignorirajući izričitu odredbu čl. 19 C st. 1. t. 4. ZID ZPK / 15.

27. Sudska vještakinja zaprimljenom očitovanju od 09. rujna 2025. navodi da je izračun koji je postavljen vještaku zadatkom suda nije niti u kakvoj vezi s ZID ZPK / 15 jer je njime potpisana konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik, a od vještaka se traži ovdje izračun po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF naspram HRK na dan isplate. Da je zadatkom vještaka naloženo da se razlika više plaćenog priznata u konverziji, koju je proveo tuženik, uračuna u razliku više plaćenog koja je utvrđena Nalazom, a što je učinejno uz primjenu čl. 172. ZOO-a.

28. Tuženik koji se poziva na odredbu čl. 19. st. 1. t. 4. ZID ZPK ovaj sud smatra da je navedeni prigovor neosnovan jer su navedenu odredbu banka u predmetnom postupku (ovdje tuženik) bio dužan primijeniti prilikom izračuna pretplate kod zaključenja dodatka Ugovora o konverziji. Konverzija kredita koja je provedena sukladno odredbi čl. 19. st. 1. t. 4. odnosi se isključivo na Ugovorne obveze stranke dok se ovo predmetno potraživanje odnosi na restitucijski zahtjev korisnika kredita s osnove ništetnosti Ugovornih odredbi te se u ovome konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 172. ZOO-a kod uračunavanja pretplate priznate u konverziji.

29. Budući da je sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke (čl. 258. ZPP-a), sud je odbio prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje na način da vještak napravi varijantu izračuna gdje će se pretplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije odbiti od glavnog potraživanja, a ne od zateznih kamata.

29.1. Vještakinja navodi da je tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, Utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

29.2. Navodi da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističe da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).

30. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

32. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.

33. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

34. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020. godine.

35. Na temelju provedenih dokaza kao i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 8.297,03 EUR i to s osnova promjene kamate i tečaja CHF sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom a svaki pojedinačni novčani iznos prema članku 29. ZOO iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) Imajući u vidu odredbu čl. 87. ZZP/03 tuženik je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

36. Ovaj sud smatra da tužitelj pismenim podneskom od 29. srpnja 2025. nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužbu smanjio i to za iznos od 1.161,76 EUR, a tuženik se i nadlaje postavio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.161,76 EUR.

37. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

37.1. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora (VPS 17.230,69 EURA), troškovniku predanom u spis, a sukladno čl. (NN 138/2023) i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., 8., 9., i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) od 12.06.2019.god. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 04. studeni 2019. god. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 5.) od 05. studeni 2019. god u iznosu od 50,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 26. veljače 2025.god. 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 29. srpnja 2025. god. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 10. rujna 2025.god. u iznosu od 200,00 EUR, ročište za objavu presude (Tbr. 9. t. 3.) 100,00 EUR, ukupno 1.150,00 EUR, PDV od 25% u iznosu od 287,50 EUR, sveukupno 1.437,50 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 126,09 EUR (plaćeno), sveukupno 1.536,59 EUR.

37.2. O troškovima strana sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužitelj u ovom postupku uspio je sa 87,72 %, dok je tuženik uspio sa 12,28% (87,72% - 12,28% = 75,44 %).

37.3. S obzirom na razmjerni uspjeh tužitelja od 75,44 %, tužitelju pripadaju troškovi u iznosu od 1.159,20 EUR, te troškovi vještačenja u iznosu 400,00 EUR, sveukupno 1.559,20 EUR.

38. Na dosuđeni iznos parničnog troška u iznosu od 1.559,20 EUR tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude tj. od 17. listopada 2025. pa do isplate, primjenom odredbe čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

39. Sud nije dosudio troškove tužitelju za podnesak od 26. veljače 2025. god. 200,00 EUR nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

40. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 17. listopada 2025.

Sutkinja:

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnica Lidija Rukavina, Đurđevac

2. Odvjetnica Sanja Porobija, Iblerov trg 10/VII, Zagreb