Poslovni broj: P-247/2019-54

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić-Grad, Športska 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu, po sucu toga suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja RO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku u Ivanić-Gradu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnicima CO, Sanji Porobiji i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 24. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku 17. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici Zagrebačka banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da u roku od 15 dana tužitelju RO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 17.005,56 EUR zajedno sa zateznom kamatom uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče počev od 1. listopada 2016. pa do 31. prosinca 2022. a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve do isplate, kao i da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 8.151,69 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate.

Obrazloženje

1.1 Tužitelj ĆO podnio je u ovoj parnici tužbu protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. radi isplate, i u tužbi navodi da je 11. svibnja 2007. kao korisnik kredita sa tuženicom zaključio ugovor o namjenskom kreditu broj 3209108515/07, solemniziran kod javnog bilježnika Željke Maroslavac pod brojem OV-21662/2007, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.000,00 CHF (švicarski franak, list 38-52). Dalje navodi tužitelj kako je ugovornom odredbom u čl. 2 ugovorena kamatna stopa od 4,40% ali kao promjenjiva, te i kamata na zakašnjela plaćanja, sve uz rok otplate od 25 godina. Tužitelj tvrdi da je ovaj kredit banci odnosno tuženici uredno u cijelosti vratio.

1.2 Tužitelj navodi da je tijekom vraćanja kredita tuženica bez pregovora i bilo kakovog upliva tužitelja jednostrano mijenjala kamatnu stopu, što govori o očiglednoj neravnopravnosti ugovornih stranaka na štetu tužitelja. To pak znači da ugovorna obveza tužitelja odnosno cijena kredita kao bitan sastojak ugovora zajedno s kamatama nije bila precizno definirana, niti je bila odrediva, pa je takova ugovorna odredba nepoštena i ništetna u smislu čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 84 i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se pri tome poziva na pravni stav izražen u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a koja je pak potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015.

1.3 Dakle, pozivom na pravni stav izražen u citiranim judikatima tužitelj ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope kao u ovom konkretnom slučaju ugovorom o kreditu od 11. svibnja 2007. u formi tipskog ugovora dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Ova se neravnoteža ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa tijekom vraćanja kredita na štetu korisnika kredita kao potrošača. Takovo postupanje tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. protivno je odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa na dalje protivno odredbama čl. 96 i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i također protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4 Prema odredbama čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 tog Zakona pravnim stavom obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač pokrene osobno radi naknade štete uzrokovane ponašanjem druge ugovorne stranke.

1.5 Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka u konkretnom slučaju prema pravnom stavu tužitelja postoji i u pogledu tečaja kao bitnog sastojka ugovora o kreditu, jer je tijekom otplate kredita tečaj CHF neočekivano i nesrazmjerno narastao. Ta promjena bila je potpuno neočekivana i o tečaju odnosno promjenama tečaja tuženik tužitelja nije obavještavao, nego je od tužitelja potraživao i naplaćivao isplate obračunate i utemeljene na takovom porastu tečaja. O valutnoj klauzuli stranke uopće nisu pregovarale, a velikim porastom tečaja CHF u odnosu na domaću valutu (i time izravno povezanih većih obroka otplate kredita) tuženik se neosnovano bogatio. Ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj smatra ništetnom.

1.6 Tužitelj također navodi kako su stranke 29. travnja 2014. zaključile prvi dodatak ugovoru o kreditu broj 3209108515/07-1 (list 28-30), a onda 2. veljače 2016. i drugi dodatak ugovoru o kreditu primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), radi konverzije kredita uz valutnu klauzulu u valuti EUR (list 13-19). Unatoč tome, tužitelj drži da ima pravo na vraćanje svih iznosa plaćenih primjenom nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i primjenom valutne klauzule u CHF. Tvrdi da je ispunjavajući svoje obveze iz osnovnog ugovora od 11. svibnja 2007. po osnovi promjene kamatne stope tuženiku preplatio 80.043,19 kn, a po osnovi promjene tečaja 51.888,89 kn.

1.7 Jednako kao i tuženik, tužitelj je u prilog svojeg pravnog stava uputio na niz judikata sudova, pa tako i u pogledu zastare. Tužitelj smatra (list 96) da je u konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u već spomenutoj parnici kod Trgovačkog suda u Zagrebu.

1.8 Nakon provedenog vještačenja po vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije MO tužitelj je u podnesku od 17. veljače 2025. definitivno formulirao tužbeni zahtjev (list 328) na način da potražuje od tuženice isplatu iznosa od 17.005,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 1. listopada 2016. do isplate. Tužitelj traži i naknadu troškova postupka.

1.9 U prilogu tužbe tužitelj je dostavio ugovor o namjenskom kreditu od 11. svibnja 2007. (list 38-52), (prvi) dodatak ugovoru o kreditu od 29. travnja 2014. (list 28- 30), (drugi) dodatak ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. solemniziran 3. veljače 2016. (list 13-27), očitovanje tuženice o promjenama kamatne stope tijekom otplate (list 37). Tužitelj je dostavio i nalaz i mišljenje vještaka Dražene Muche (list 5-12), koji međutim nije dokaz, jer to vještačenje nije provedeno po nalogu i pod kontrolom suda, pa nema nikakvog pravnog učinka i sud ga nije uzeo u obzir.

2.1 U opširnom odgovoru na tužbu (list 55-63) tuženica je osporila pravno shvaćanje tužitelja, odnosno osporila je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti. Pri tome tuženica ističe:

da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) na način da su parnične stranke 2. veljače 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom,

da su pri konverziji uzete u obzir sve uplate tužitelja izvršene tijekom otplate (kako po osnovi povišenja CHF kamatne stope, tako i po osnovi povišenja CHF tečaja) i uračunate kao otplata usporednog EUR kredita, pri čemu se presumira da je izračun konverzije potvrdio neovisni revizor,

da je na taj način tužitelj došao u pravni položaj kao da je od početka koristio kredit denominiran u EUR, a potpisivanjem Dodatka Ugovoru tužitelj se sa time svojom slobodnom voljom suglasio,

da su parnične stranke opisanim slijedom događaja razriješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom, pa su Dodatkom Ugovoru stranke kreirale posve novu pravnu osnovu, različitu od osnovnog ugovora od 11. svibnja 2007.

to stoga što su parnične stranke pri konverziji ugovorile promjenu valute kredita iz CHF u EUR, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu kakvu je tuženica primjenjivala kod kredita u EUR, utvrdile preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR, i sporazumjele se o raspolaganju preplatom odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa,

da primjenom kogentnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju drugačija konverzija nije uostalom niti bila moguća, pa nakon opisanog slijeda događaja odnosno nakon što su uklonjene nepoštene odnosno ništetne odredbe osnovnog ugovora, tužitelj ne može s uspjehom potraživati bilo što po osnovi stjecanja bez osnove.

2.2 Tuženica je u svrhu argumentacije svojeg pravnog stava tijekom postupka uputila na pojedine judikate, a u odnosu na potraživanje tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove prigovorila zastaru. Pri tome precizira da je (petogodišnji) zastarni rok u konkretnom slučaju počeo teći u trenutku kada se imovina stjecatelja povećala, a istekao je protekom pet godina od dana svake pojedine uplate. Na koncu, tuženica je predložila nakon provedenog postupka odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju naložiti da tuženici podmiri troškove postupka.

2.3 U prilogu odgovora na tužbu tuženica je dostavila promet po kreditu (list 66- 75), dokumentaciju vezanu uz konverziju naročito izračun konverzije (list 78-82, 84- 86), i prijedlogom za izmjenu ugovora o kreditu s prilogom (list 88-91). Tijekom postupka tuženica je u mnogo slučajeva upućivala na pojedine sudske odluke raznih sudova (domaćih i stranih), i analizom tih odluka ponavljala navode odgovora na tužbu. Ipak, tuženica je u podnesku od 26. veljače 2021. (list 114) dodala još prigovor da tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju.

3.1 Saslušan kao stranka, tužitelj ĆO navodi (list 274) kako se u Poslovnici tuženice u Dugom Selu zanimao za kredit kojim bi kupio stan u [adresa] i na taj način riješio svoje stambeno pitanje, pri čemu bi njegova djevojka bila sudužnik. U to vrijeme radio je u Veterinarskoj ambulanti Oborovo. Njegova osobna bankarica mu je objasnila da nije kreditno sposoban za korištenje kredita u valuti EUR, ali da da mu se može odobriti kredit u valuti CHF (švicarski franak). Nakon nekoliko dana pozvali su ga da dođe u banku jer mu je kredit doista i odobren. Kad je došao u banku dočekao ga je napisan ugovor. Tijekom razgovora o kreditu bankarica mu je kazala koliko će iznositi mjesečni obrok otplate i koliko iznosi kamata. Nije mu kazala da se kamatna stopa regulira odlukom banke, ali mu je pokazala neke tablice iz kojih se moglo vidjeti da je kamatna stopa za valutu CHF već više godina stabilna i bez nekakvih skokova. Procijenio je da će moći banci vraćati kredit i ugovor je potpisao, a također i njegova djevojka kao sudužnik. U banci uslijed uzbuđenja ugovor nije pročitao, ali „vjeruje“ da je pri ovjeri potpisa ugovor pročitao javni bilježnik. Banka je iznos kredita isplatila investitoru koji je gradio zgradu u [adresa] u kojoj je stan kupljen. Kad je kasnije stan doista izgrađen dobili su ključ stana, i tuženici vraćali kredit. U početku su mjesečni obroci iznosili 3.200,00 kn do 3.300,00 kn, ali su se vremenom povećavali i dosegnuli mjesečni iznos od oko 6.000,00 kn, koji iznos nije mogao plaćati. Obratio se banci sa upitom za neko rješenje, pa je tako došlo do zaključenja prvog dodatka ugovoru o kreditu 2014. godine, kojim je ugovorena samo odgoda vraćanja kredita u trajanju od godinu dana. Kad se kasnije počelo u medijima naveliko raspravljati o kreditima u švicarskim francima, zaključio je da bi mu nakon konverzije trebala biti daljnja otplata olakšana, obratio se tuženici kao svojoj banci radi konverzije, pa je tako došlo do konverzije iz valute CHF u valutu EUR u drugom dodatku ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. Pri konverziju tuženica je izračunala iznos preplate i očekivao je da će se za taj iznos umanjiti glavnica, međutim tuženica je to „razdvojila“ na 12 obroka. Uglavnom, nakon konverzije je mjesečni obrok iznosio oko 650,00 EUR. Kasnije su stan prodali, postignutoj prodajnoj cijeni dodali 5.000,00 EUR, i tim novcem tuženici u cijelosti vratili kredit. Tijekom otplate tuženica mu je dostavljala Odluke o kamatnim stopama, a na kraju svake kalendarske godine obavijest o obrocima plaćenim te godine. Da je znao da će doći do velikih promjena tečaja i kamatne stope, sasvim sigurno ne bi zaključio ugovor o namjenskom kreditu 2007. godine.

3.2 Iskaz tužitelja sud prihvaća kao istinit. Rješavanje stambenog pitanja bankovnim kreditom u Republici Hrvatskoj je notorna činjenica, pa tužitelj u opisu takve svoje situacije ni u čemu nije izuzetak. Tužitelj je kod tuženice koristio kredit radi rješenja stambenog pitanja odnosno radi kupnje stana, pa su upravo iz tog razloga stranke 11. svibnja 2007. zaključile ugovor o namjenskom kreditu. Tužitelj je novcem iz ovog kredita zaista kupio stan u [adresa], koji je kasnije prodao da bi novcem od prodaje vratio tuženici kredit. U vrijeme zaključenja osnovnog ugovora 11. svibnja 2007. tužitelj je imao prebivalište u [adresa] (list 38), a u vrijeme pokretanja i tijekom ove parnice ima prebivalište u [adresa]. Kao doktor veterinarske medicine nije imao nikakva veća znanja o kreditima odnosno bankarstvu i ekonomiji općenito, pa je o konkretnom spornom kreditu saznanja stekao u razgovorima sa osobnom bankaricom u Poslovnici tuženice u Dugom Selu. Logičan je i vjerodostojan iskaz tužitelja osobito u dijelu kada opisuje kako je u vrijeme zaključenja osnovnog ugovora o namjenskom kreditu savjesno odvagnuo hoće li moći podmirivati mjesečne obroke otplate, jer je logično da je brinuo hoće li biti u stanju plaćati mjesečne obroke otplate. Isto tako logičan je i vjerodostojan iskaz tužitelja u dijelu kada objašnjava da mu je tijekom vremena postalo nepodnošljivo teško podmirivati mjesečne obroke koji su porasli do praktično dvostruko većeg iznosa. To je vidljivo još dodatno iz same činjenice da su stranke upravo zbog tog razloga zaključile dodatak ugovoru od 29. travnja 2014. kojim je samo odgođena otplata kredita („moratorij“).

3.3 Iz navoda tužitelja nadalje također proizlazi da je tužitelj potrošač upravo u smislu legalne definicije tog pojma sadržane u čl. 3. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), zatim u čl. 3 st. 1 al. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07), i konačno u čl. 3 toč. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), pa se suprotan navod tuženice ne može prihvatiti kao istinit.

4 Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda zastara je počela teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je pravomoćnost nastupila 13. lipnja 2014. donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. Uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 10. lipnja 2019. to znači da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225 Zakona o obveznim odnosima nije istekao. 5 Uzevši u obzir gore iznesene navode stranaka i dokumentaciju koja prileži spisu, sud nalazi nespornim da su stranke 11. svibnja 2007. zaključile (osnovni) ugovor o namjenskom kreditu broj 3209108515/07 (list 38-44) u kunskoj protuvrijednosti 140.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obvezu tuženika kao korisnika kredita da kredit vrati, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama. Redovna kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva, ovisno o promjenama tržišnih uvjeta, regulirana je Odlukom o kamatnim stopama tuženice, a u vrijeme zaključenja ugovora bila je 4,40% godišnje, time da je ta stopa u razdoblju od prve dvije godine otplate bila fiksna. Rok otplate ugovoren je kroz 25 godina. Dodatkom tom ugovoru od 29. travnja 2014. (list 28-30) stranke su ugovorile samo odgodu plaćanja nedospjelog glavnog duga. I konačno drugim dodatkom ugovoru od 2. veljače 2016. (list 13-19) stranke su ugovorile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, slijedeći kogentne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kako ispravno objašnjava tuženica u odgovoru na tužbu. Sporno je među strankama koji je zapravo učinak ovog (drugog) dodatka ugovoru od 2. veljače 2016. odnosno da li je osnovano potraživanje tužitelja kako je obrazloženo u tužbi.

6 Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi saveza udruga za zaštitu potrošača protiv (među ostalima) Zagrebačke banke d.d. na način da su ugovornim odredbama kakve sadrži u ovom konkretnom slučaju ugovor o namjenskom kreditu od 11. svibnja 2007. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita kao potrošača, i da su takve ugovorne odredbe ništetne. Ovo stoga što je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom vremena odnosno izvršavanja ugovornih obveza podložna promjeni u skladu s jednostranom odlukom tuženika odnosno njegovim internim aktima, pri čemu u pregovorima ili pri zaključenju ugovora stranke nisu ugovorile egzaktne parametre niti metodu izračuna tih parametara. Zbog neravnoteže prava i obveza ugovornih (ovdje parničnih) stranaka to je imalo za posljedicu imalo jednostrano povećanje kamatnih stopa voljom tuženika. Zbog toga tužitelj ističe tužbeni zahtjev uzimajući kao da te ništetne odredbe uopće ne postoje, i potražuje ono što je vraćajući kredit platio više od prvotno ugovorene kamate. Tužitelj se poziva na zaključak sudova izražen u citiranim judikatima o nepoštenoj i ništetnoj odredbi, prema kojoj će se kamatna stopa mijenjati temeljem jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, bez prava odnosno stvarne mogućnosti tužitelja da u tom pitanju o bilo čemu odlučuje, time da su te stope uvijek bile više od ugovorene.

7.1 Radi utvrđenja preplate priznate tužitelju prilikom konverzije, tzv. negativne razlike odnosno da li je tužitelj eventualno manje platio u odnosu na početni otplatni plan, koliko iznosi preplata temeljem tečajnih razlika uzimajući tečaj na dan zaključenja ugovora i otplatnih obroka po otplatnom planu (list 250), i iznosa preplate po osnovi promjena kamatne stope (list 253), proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije MO, koji je dostavio u spis predmeta pisani nalaz i mišljenje od 4. veljače 2024. (list 255-268), dopunski nalaz i mišljenje od 3. listopada 2024. (list 286-298), i dopunski nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2025. (list 339-340).

7.2 U nalazu i mišljenju vještak MO prvo nabraja koju je dokumentaciju analizirao pri vještačenju, pa onda donosi zaključke koji proizlaze iz te analize. Pri tome je vještak posebnu pažnju poklonio citiranom ugovoru o namjenskom kreditu, sa dodacima tom ugovoru, pa posebno spominje konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Pri tome su uzeti u obzir slijedeći elementi: neotplaćena glavnica u CHF na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 122.153,74 CHF (u kunskoj protuvrijednosti 852.727,41 kn), neotplaćena glavnica po osnovi moratorija (prvi dodatak ugovoru) u iznosu od 3.921,69 CHF (u kunskoj protuvrijednosti 27.376,42 kn prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015.), nedospjela glavnica konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 75.879,77 EUR, i preplata konvertiranog kredita u EUR za iznos od 35.134,58 kn, a po osnovi moratorija zbroj uplaćenih iznosa bio je manji od zbroja obroka po kreditu i predstavljao je manjak u iznosu od 208,97 kn. Vještak kronološkim redom posebno prikazuje promjene kamatne stope kako su se mijenjale tijekom otplate kredita.

7.3 Kako bi udovoljio zadatku vještačenja, vještak je komparirao otplatni plan kojeg je primijenila tuženica sa usporednim otplatnim planom koji se temelji na glavnici u iznosu od 140.000.00 CHF (iznos kredita u osnovnom ugovoru od 11. svibnja 2007.), i stopi ugovornih kamata 4,40% kao fiksnoj stopi (ugovorenoj u čl. 2 osnovnog ugovora od 11. svibnja 2007.). Tako je vještak izračunao i u tabeli prikazao razliku obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze 1. srpnja 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. kao rezultat promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, i razliku obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze 1. srpnja 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. kao rezultat razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja svakog obroka i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, u oba slučaja ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio. Jednako tako, vještak je izračunao i u tabeli prikazao iste ove razlike ali na način da se promatraju pozitivni i negativni iznosi prebijeno.

7.4 Dopunskim nalazom i mišljenjem od 3. listopada 2024. (list 286-298) vještak je ponovio ove izračune, ali sada uzimajući još u obzir iznos preplate od 35.134,58 kn nesporno utvrđen u postupku konverzije. Sada je vještak izračunao i u tabeli prikazao razliku obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze 1. srpnja 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. kao rezultat promjene kamatne stope tijekom otplate kredita u iznosu od 4.246,94 EUR, i razliku obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze 1. srpnja 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. kao rezultat razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja svakog obroka i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita u iznosu od 10.809,79 EUR, u oba slučaja ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje ove osnove za razdoblje od dana plaćanja pa do konverzije 30. rujna 2015. preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. kao manje priznati iznos preplate iznosi 17.005,56 EUR (konvertirani iznos), od čega 15.056,63 EUR glavnice i 1.948,93 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata. Upravo ovaj iznos tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom (list 328).

7.5 Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka MO, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke kao i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, a u svim svojim dijelovima nalaz i mišljenje je jasno i nedvosmisleno. Na izračunima vještaka tužitelj temelji svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev u pogledu visine (list 328). Tuženica je nalazu i mišljenju vještaka prigovorila (list 276-277), ali ne u pogledu matematičke točnosti nego u manjku, jer vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom konverzije. Pri tome tuženica nije imala primjedaba na zadatak vještaka u rješenju od 21. prosinca 2023. (list 249, 250, 253). Svejedno, u dopunskom nalazu i mišljenju od 3. listopada 2024. (list 286-298) vještak se očitovao i o tom pitanju. I nakon toga tuženica je „ustrajala na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva“ upućujući na navode odgovora na tužbu (list 305-310), pri čemu ničim nije dovela u pitanje matematičku točnost dopunskog nalaza i mišljenja, niti precizirala kojem dijelu nalaza i mišljenja zapravo prigovara.

8 Tužbeni zahtjev je osnovan primjenom odredaba o djelomičnoj ništetnosti (ništavosti) iz čl. 324 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Naime prema do sada izloženom, u spornom ugovoru o kreditu ništetne su samo odredbe koje dopuštaju promjene u izvršavanju ugovornih obveza već i temeljem jednostrane odluke tuženika odnosno suglasno njegovim internim aktima, pri čemu se ugovorne stranke nisu sporazumjele o egzaktnim parametrima niti metodama izračuna tih parametara. Zbog neravnoteže prava i obveza ugovornih stranaka to je za posljedicu imalo jednostrano povećanje kamatnih stopa voljom tuženika. Sporni ugovor o kreditu može opstati i bez tih odredaba. Tako uostalom proizlazi i iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9.1 O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u sporu uspio u cijelosti.

9.2 Tužitelj je troškovnikom (list 355) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 8.151,69 EUR, od čega po osnovi pristojbe na tužbu i na presudu 886,24 EUR, po osnovi vještačenja 265,45 EUR, i po osnovi zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik prema odredbama odvjetničke Tarife 7.000,00 EUR, polazeći od vrijednosti predmeta spora. Trošak zastupanja uvećan je odnosno sadrži porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46 odvjetničke Tarife.

9.3 Zastupanje se sastojalo od sastavljanja tužbe 625,00 EUR po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife, sastavljanja četiri obrazložena podnesaka 625,00 EUR (za svaki podnesak) po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife, sastavljanja jednog ostalog podneska 125,00 EUR po Tbr. 8.3 odvjetničke Tarife, dolaska na pet ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi 1.250.00 EUR (za svako ročište) po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife, i dolaska na dva ročišta na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima 312,50 EUR (za svako ročište) po Tbr. 9.2 odvjetničke Tarife, sve prema aktualnoj vrijednosti predmeta spora.

9.4 Primjenom odredaba čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku sud je tužitelju sve ove zatražene troškove priznao kao potrebne jer se radi o troškovima koji su učinjeni izravno u toku i u vezi s ovom parnicom, te su bili potrebni za uspjeh tužitelja u sporu.

U Ivanić Gradu, 17. listopada 2025.

Sudac:

Nenad Tudor

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude.

Žalba se podnosi putem ovoga suda.