Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-334/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužiteljice SB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 25. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i njenog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 17. listopada 2025.

p r e s u d i o je

I. Odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 51404505-5102605652 od 07. rujna 2005. godine zaključenog između tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 954,64 € (slovima: devetstotinapedesetčetirieuraišezdesetčetiricenta),od dana donošenja odluke (17. listopada 2025.) pa do isplate, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica SB, ranije S iz [adresa], podnijela je putem svog punomoćnika tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je dana 7. rujna 2005. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 51404505-5102605652 kojim joj je kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.700,00 €, prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, na rok otplate od 36 mjeseci. Tužiteljica navodi da je čl. 10. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik dužan prije korištenja kredita platiti iznos od 2,5% naknade iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 kuna , obračunate s datumom Ugovora, te da je korisnik kredita suglasan da se iznos naknade naplati prilikom isplate kredita. Ovom je odredbom Ugovora tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Predmetna naknada je naplaćena u iznosu od 687,74 kuna.

1. 2. Tužiteljica navodi da se radi o tipskom Ugovoru otisnutom na obrascu koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što tužiteljica smatra protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužiteljica smatra da je odredba ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik smatra da tužba nije razumljiva i da ne sadrži sve potrebno, te predlaže da sud pozove tužiteljicu na ispravak tužbe, nadalje, osporava tužiteljici status potrošača, obzirom da se isti ne presumira niti je vidljiv iz tužbe. Nadalje, tuženik osporava da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna, obzirom da je odredba jasna i određena, te je tužiteljici bilo poznato koliko će naknada iznositi, riječ je o uočljivoj i razumljivoj odredbi Ugovora, a smatra da nije niti dopušteno ocjenjivati je i predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača.

2. 1. Tuženik ističe da je iznos naknade bio tužiteljici poznat prilikom sklapanja Ugovora i isti je prihvaćen sklapanjem Ugovora, obzirom da je djelatnik tuženika korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza plaćanja naknade. Činjenica da se plaća naknada bila je dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Navedenom naknadom pokrivali su se operativni (trošak rada djelatnika banke) i materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, trošak energenata, razmjene podataka s trećim osobama, zatim troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji kao što je trošak poštarine, te povezani regulatorni troškovi).

2. 2. Također tuženik ukazuje da za ugovaranje naknade nije postojalo nikako zakonsko ograničenje u vrijeme zaključenja ugovora.

2. 3. Obzirom da je odredba kojom se ugovara naknada dovoljno jasno određena, lako uočljiva i razumljiva, te se temeljem nje može utvrditi konkretna visina naknade, tuženik smatra da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu i da ne postoje razlozi za njeno utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti.

2. 4. Tuženik također ističe i prigovor zastare i predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. predmet je delegiran u rad ovome sudu.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 7. rujna 2005. zaključila Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s danom ugovora prilikom isplate plasmana.

5. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li tužiteljica kao potrošač imala utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu.

5. 1. Također je sporno, da li je za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu nastupila zastara.

6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u obračun naknade za bankarske usluge ( str. 3), ugovor o kreditu ( str. 4-6), pregled prometa po kreditu ( str. 20-21), informacije o valutnim klauzulama i kreditima ( str. 36-38), letak o stambenim kreditima ( str. 39-41), hipotekarnim i turističkim kreditima ( str. 42-44), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa ( str. 45-48), opće odredbe ( str. 49-50), obračun naknade ( str. 51), tabelarni prikaz obrade kredita ( str. 52-53), rješenje predsjednika Županijskog suda Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. ( str. 130-131), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke ( str.140-141).

7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice SB, našao životnim i logičnim, pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje navodi da je kod tuženika dizala kredit jer je tamo imala otvoren tekući račun, a u vrijeme dizanja kredita pohađala je višku školu i imala drugih financijskih problema za rješenje kojih je trebala nenamjenski kredit. Oko uvjeta kredita nije bilo nikakvih pregovora, niti se u poslovnici može o tome pregovarati, a službenica joj je rekla da će joj se kod isplate kredita odbiti naknada, no nije joj rečeno na što se ta naknada odnosi i što se tom naknadom plaća. Gospođa FB je službenica koja je obrađivala njen zahtjev, i ona je rekla da će odbiti naknadu koja je bila određena u postotku, a iznosila je gotovo kao jedna rata. Obzirom da joj je taj novac bio potreban, a uvjet je bio da plati tu naknadu, odnosno bez toga ne bi mogla dobiti kredit, zaključila je Ugovor. To je bio ugovor uzmi ili ostavi.

9. 1. Ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito obračun naknade ( str. 3) Ugovor o kreditu ( str. 4-6).

9. 2. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno, da se radi o nenamjenskom kreditu građana sa ugovorenim rokom dospijeća preko 2-3 godine. U čl. 10. navedeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna obračunate s datumom ugovora. Također je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se navedeni iznos naknade plati prilikom isplate plasmana.

9. 3. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka FB, djelatnice tuženika, obzirom na utvrđenje da je riječ o tipskom ugovoru, o čijim odredbama stranke nisu mogle pregovarati.

10. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužiteljica kredit podigla kao potrošač, obzirom da se radi o nenamjenskom kreditu građana, a isti joj je bio nužan obzirom da je pohađala visoku školu i imala financijskih problema,

- da tužiteljica s djelatnicima tuženika nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogla jedino prihvatiti ili odustati od kredita,

- da je odredbom čl. 10. Ugovora određena naknada obrade zahtjeva i odobrenja od 2,50% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna koja se obračunava i naplaćuje prilikom isplate kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita temeljem predmetne odredbe na ime naknade, naplaćen iznos od 687,74 kuna.

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

11.1. Članak 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna.

11. 2. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. 3. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

11. 4. Sukladno odredbi čl. 327.st.1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

12. Suprotno navodima iznijetim u odgovoru na tužbu, sud je tužbu našao urednom i podobnom za raspravljanje Tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnim, bez zahtjeva za isplatu, pa je i vrijednost predmeta spora valjano naznačena sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) koja određuje da u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, ili utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali me manji od 1.327,22 €.

13. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica koja je Ugovor o kreditu zaključila radi rješavanja trenutnih financijskih poteškoća i za potrebe školovanja , ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te mu kao takvom pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama ovog Zakona.

13. 1. Sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

13. 2. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13. 3. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

13. 4. Razmatrajući je li dio predmetne odredba čl. 10. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

13. 5. Dakle, u Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 2,50% naknade za korištenje, odnosno minimalno 200,00 kuna, bez navođenja koji se to konkretni troškovi plaćaju. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

13. 6. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvijestoHRK), obračunate s datumom Ugovora,. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. "

13. 7. Ugovaranje naknade nije protivno pozitivnim propisima, niti je to bilo u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama, no nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, a što znači da je takva odredba ništetna.

13. 8. Odnos neravnoteže u pravima i obvezama koji je posljedica lošeg položaja potrošača, zorno ilustrira i dio odredbe čl. 10. Ugovora, gdje se navodi da u slučaju prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Dakle, nameće se obveza potrošaču u slučaju prijevremenog povrata koja je potpuno netransparentna i neodređena.

14. Kako se temeljem odredbe čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti na gasi, sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

15. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

16. 1. Obzirom da se tužbom traži samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, pravilno je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 €, što je već i obrazloženo u točki 12. ovog obrazloženja.

16. 2. Tuženik koji je u cijelosti izgubio spor dužan je tužiteljici naknaditi troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i trošak sudskih pristojbi.

16. 3. Zahtjev punomoćnika tužiteljice za nagradu za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, (200,00 €) sud je našao osnovanim (Tbr 7. točka 1. Tarife).

16. 4. Zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 10. travnja 2025., kojim se obavještava sud da je tužitelj platio pristojbu, sud nije našao osnovanim jer se ne radi o opravdanom i nužnom trošku, naime tužitelj je bio u obvezi pristojbu platiti već prilikom podnošenja tužbe, a svako plaćanje se u sustavu evidentira, tako da je sud i bez podneska bio upoznat sa činjenicom plaćanja pristojbe.

16. 5. Za sastav obrazloženog podneska od 3. lipnja 2025. po tbr. 8. točka 1. Tarife, punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 100 bodova, odnosno 200,00 €, a za zastupanje na ročištu od 25. rujna 2025. po tbr. 9. točka 1. Tarife, pripada mu naknada od 100 bodova, odnosno 200,00 €.

16. 6. Za pristup ročištu za objavu presude, po tbr. 9. točka 3. Tarife punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 50 bodova odnosno 100,00 €.

16. 7. Dakle, ukupni trošak po odvjetničkoj tarifi iznosi 700,00 €, što sa PDV- om koji iznosi 175,00 €, ukupno čini 875,00 €.

16. 8. Opravdan i nužan trošak je i trošak pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 €, tako da ukupan parnični trošak iznosi 954,64 €.

17. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 17. listopada 2025.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara,

2. Za tuženika: OD Hanžeković & Partneri, Zagreb