Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-442/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku OGZ, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika RG, odvjetničke vježbenice kod Marijana Belčića, odvjetnika iz Osijeka, te zamjenika punomoćnika tuženice Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. Osijek, uz javnu objavu dana 17. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
iz čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012522364, sklopljenog dana 22.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.05.2007.g. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OV-7201/07, u dijelu odredbe koji glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima:nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužiteljici OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ,na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 315,81 eura (tristopetnaesteuraosamdesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25.05.2007. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 9012522364, sklopljenog dana 22.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.05.2007. g. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OV-7201/07, u dijelu odredbe koji glasi:
„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“
IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužiteljici OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naplaćene naknade za:
- prijevremenu djelomičnu otplatu kredita isplati iznos od 185,81 eura (stoosamdesetpeteuraosamdesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 29.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine;
- prijevremenu djelomičnu otplatu kredita isplati iznos od 131,38 eura (stotridesetjedaneurotridesetosamcenti) sa zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 09.03.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine;
- prijevremenu konačnu otplatu kredita isplati iznos od 290,60 eura (dvjestodevedeseteurašezdesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 03.10.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 735,89 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana 17. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška od
245,29 eura (dvjestočetrdesetpeteuradvadesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 26. ožujka 2025. podnijela tužbu sa deklaratornim zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, a koju je tužbu preinačila podneskom od dana 31. ožujka 2025. na način da uz deklaratorni zahtjev postavlja i zahtjev za činidbu/isplatu, tako da konačni tužbeni zahtjev deklaratorni i kondemnatorni glase kao kao pod I.—IV. izreke, uz zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.
1.1. Kako je tužiteljica preinačila tužbu prije nego je ista dostavljena na odgovor tuženici, dakle prije nego je parnica počela teći u smislu odredbe čl. 194. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), to za preinaku tužbe nije potreban pristanak tuženice, u smislu odredbe čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku.
1.2. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je dana 22.05.2007. sa tuženicom sklopila Ugovor o kreditu br. 9012522364, potvrđen dana 23.05.2007. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OV-7201/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 107.562,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 12. St.3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Odredbom čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime koje se iste naplaćuju. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik joj je prilikom isplate kredita dana 24.05.2007. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.379,49 kn , a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 315,81 eura, zatim dana 28.07.2010. naplatio joj je naknadu za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita u iznosu od 1.400,00 kn, koja protuvrijednost iznosi 185,81 eura, te dana 08.03.2012. naknadu za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita u iznosu od 989,86 kn, a koja protuvrijednost iznosi 131,38 eura, te konačno dana 02.10.2012. naknadu za prijevremeno konačno zatvaranje kredita u iznosu od 2.189,56 kn, koja protuvrijednost iznosi 290,60 eura, a što ukupno čini naknadu od 6.958,91 kn, odnosno 923,60 eura.
2. U odgovoru na tužbu od dana 07. svibnja 2025. tuženica osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te prije svega prigovara previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora, nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na restituciju, pozivajući se na odluku Suda EU C-561/21 od 25.04.2024. Ističe da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima; ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne: ugovorne odredbe o spornim naknadama ne uzorkuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorne odredbe o spornim naknadama su transparentne. Odredbe o spornim naknadama izrijekom su dopuštene pozitivnim propisima. Prvenstveno, tuženik ističe kako ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, sporne naknade upravo su naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti sporne nakande. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti sporne naknade, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takvih naknada. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja spornih naknada i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne. Jednako tako, potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o spornim naknadama nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Međutim, čak i kada bi ugovorne odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznosi naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Isto tako, tuženik napominje kako je i VSRH, u prethodno navedenoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne 6 neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade. tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Smatra da transparentnost nije niti upitna obzirom su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. sporne naknade obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu.
3. Podneskom od dana 17. rujna 2025. tužiteljica se očituje na navode iz odgovora na tužbu na način da iste u cijelosti osporava kao neosnovane, ukazujući da isti de facto, predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, budući tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.:“ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetne ugovorne odredbe i bez potrebe ispitivanja bile transparentne “same po sebi”. Nastavno, ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da su naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bile uključene u trošak istoga, ne znači i da iste predstavljaju njegovu bitnu činidbu, niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene, pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita, jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret, jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Argumentum simili ad simile analogijom na odvjetničke usluge- teza tuženika o opravdanosti naplate ulazne naknade jednako je neosnovana kao kada bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje troška temeljem Odvjetničke Tarife za obavljene parnične radnje bila dužna i još morala platiti i troškove za odijelo, aktovku, računalo, uredski materijal te marendu/gablec/užinu u vidu sendviča i kave u sudskom kafiću ili sl. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu, kao niti svrhu istih, te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstra profitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade, niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa su stoga takove ugovorne odredbe o kojima nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koje su proizvele znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu kao potrošača, nepoštene i ništetne. Dakle, odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojima se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takve naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćene naknade, imaju se smatrati nepoštenima, dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio iste “usluge”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi ukazuje da je iz odgovora na tužbu razvidna ništenost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, budući sam tuženik navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog „zatvaranja kredita“, već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita, radi čega je istom efikasnije bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu, već to pravo predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu, može dugovati banci isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je uopće postojala) a ne i izmaklu dobit. Kako tuženik nije niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, zaključuje da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao (npr. postotkom od iznosa nedospjele glavnice) ne predstavlja ništa drugo nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka očekivala dobiti do kraja trajanja ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata, tj. izmaklu dobit. Stoga je navedena ugovorna odredba kojom je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita ( čl. 332. st. 1. ZOO) protivna prisilnim propisima (čl. 6. i čl. 1024. st. 4. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava jer se sudionici u obvezno- pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njemu je ovakvom naplatom bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njegovo zakonsko pravo (odluka Ustavnog suda RH broj U-III-3231/2022 od 13.07.2023., zaključak sa Sjednice VSRH u točki 8. GO-SU-IV-308-2020. i odluka VSRH broj Rev 112/2018-2 od 09.03.2022.). U odnosu na nepoštenost odredbi o tzv ulaznoj i izlaznoj naknadi, podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.04.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv ulazne i izlazne naknade, niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama, obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama, rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu, radi čega se odredbe kojima mu se kao korisniku kredita nameće plaćanje ulazne i izlazne naknade u konkretnim slučaju imaju smatrati nepoštenima i ništetnima. Da je tome tako, odnosno da je i odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. godine kao i recentne revizijske odluke VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024. god. Osim toga, ukazuje se da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3.04.2024. također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, navodi da VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22.04.2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćenih naknada, slijedom čega drži kako navedena visina nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.
4. Sud je na pripremnom ročištu prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 923,60 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 923,60 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost neposrednog pregovaranja sa tuženicom o spornim odredbama Ugovora, te je li od tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne ugovorne odredbe, izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:9012522364 od 22.05.2007. ovjeren po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OV-7201/07 od 23.05.2007. (list 5-9. spisa), dopis tuženice od 11.07.2024. (list 20.), te Knjigovodstvenu karticu (list 21. -33.).
5.1. Sud nije izvršio uvid u Opće uvjete poslovanja na koje se tuženica poziva u odgovoru na tužbu, jer navedeno tuženica nije priložila do zaključenja glavne rasprave.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 12 st. 3. Ugovora o kreditu od 22.05.2007. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije/istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, te odredba čl. 10. st. 2. Ugovora kojom je ugovoreno da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te zahtjevi za isplatu iznosa koji su po tim osnovama naplaćeni s pripadajućim zateznim kamatama tekućim nakon dana uplate, pa do isplate.
7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica dana 22. svibnja 2007. sa tuženicom sklopila Ugovor o kreditu broj: broj:9012522364 od 22.05.2007. ovjeren po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OV-7201/07 od 23.05.2007., u svrhu kupnje stambenog objekta, da je platila tzv. ulaznu naknadu dana 24.05.2007. u iznosu od 2.379,49 hrk, te naknadu za djelomičnu otplatu kredita dana 28.07.2010. u iznosu od 1.400,00 hrk i dana 08.03.2012. u iznosu od 989,86 hrk, te za konačnu otplatu kredita dana 02.10.2012. u iznosu od 2.189,56 hrk.
8. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim su ugovorene jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% i naknada za prijevremenu djelomičnu, kao i konačnu otplatu kredita, je li tužiteljica platila tuženici iznose za koje ista nije imala pravnu osnovu, te je li nastupila zastara potraživanja.
9. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 06. listopada 2025. proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključila u 2007. godini sa tuženikom radi kupovine stana u kojem je živjela do prije dvije godine sa obitelji. Ugovor je zaključila kao fizička osoba za vlastite potrebe i potrebe obitelji, iako je u to vrijeme bila vlasnica obrta [obrt], kao i danas, međutim, kredit joj je bio potreban isključivo kao fizičkoj osobi za potrebe obitelji, te nije imao veze s obrtom koji nikada nije bio vezan za predmetni stan u kojem je živjela s obitelji. Ugovor je realizirala upravo kod tuženika jer je tamo već imala otvoren tekući račun kao fizička osoba, te joj prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima nitko u banci nije rekao da će morati platiti bilo kakve naknade niti je uočila neke letke, tarife ili pravilnike o naknadama koje se naplaćuju prilikom realizacije kredita. Ugovor je unaprijed sačinjen u banci i ponuđen joj je na potpis po principu uzmi ili ostavi, pa nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, već bi ostala bez kredita da nije prihvatila neku ugovornu odredbu ili tražila da je izmjene. Ugovor je pročitala prije nego što je potpisala i kao laik je mogla shvatiti određene ugovorne odredbe, bila joj je bitna rata kredita, rok otplate, kamate, dok ostale odredbe joj nisu bile jasne, a nitko ih nije ni pojasnio, a također poslije kada je čitala ugovor, te odredbe joj nisu bile jasne, od čega se sastoje, koji troškovi u njih ulaze i svrha koja je njihove naplate. Izjavljuje da je njen obrt otvoren radi pružanja knjigovodstvenih usluga, odnosno knjigovodstveni servis. Ne može se izjasniti kada je točno shvatila da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, ali zna da na njih nije pristala ne bi mogla realizirati svoj kredit. Ne sjeća se da li je prilikom čitanja ugovora prije potpisivanja uočila odredbu o ulaznoj naknadi, zbog proteka vremena, a ne sjeća se da li je tražila neka pojašnjenja vezano za ugovorne odredbe. Prije potpisivanja ugovora i prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima joj nitko nije dao na uvid niti da pročita opće uvjete poslovanja banke, a vjerojatno je uočila da u ugovoru stoji da su ti opći uvjeti sastavni dio ugovora.
9.1. Iz ovjerenog Ugovora o kreditu (list 5-9. spisa) proizlazi da je Ugovor zaključila tužiteljica kao fizička osoba, te je odredbom čl. 12. st. 3. ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, te odredbom čl. 10. st. 2. Ugovora da je u slučaju prijevremene otplate, Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te je razvidno da je Ugovor sastavljen od strane tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, te nema navedenih parametara o naknadama koje se naplaćuju, koji troškovi se naplaćuju kroz naknade, od čega se iste sastoje.
9.2. Uvidom u Knjigovodstvenu karticu tuženice za predmetni Ugovor o kreditu (list 21.-33. spisa) je utvrđeno da je ulazna naknada naplaćena dana 24.05.2007. u iznosu od 2.379,49 hrk, naknada za djelomičnu otplatu kredita dana 28.07.2010. u iznosu od 1.400,00 hrk i dana 08.03.2012. u iznosu od 989,86 hrk, te za konačnu otplatu kredita, dana 02.10.2012. u iznosu od 2.189,56 hrk (list 4/13 Knjigovodstvene kartice i list 24. spisa).
10. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, a prigovor zastare neosnovan.
11. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 22. svibnja 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
11.1. Odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
11.2. Odredbom čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje (članak 2.)
11.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).
11.4. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
11.5. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11.6. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 12. st. 3. i čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.
11.7. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
11.8. Također, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
11.9. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 12. st. 3. i članka 10. st. 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
13.1. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% za obradu kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005.), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
14.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
14.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
15. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulaznoj naknadi) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlaznoj naknadi), a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na kupovinu stana u kojem je živjela sa obitelji, te iako je bila vlasnica obrta, taj obrt nije imao veze sa stanom koji je kupila na temelju zaključenog Ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
15.1. Naime, tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije dokazala.
16. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 12. st. 3. Ugovora o kreditu, te oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorene člankom 10. st. 2. Ugovora, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja u odnosu na navedeno iskazuje da ju je u Banci čekao unaprijed sastavljen obrazac Ugovora o kreditu po principu "uzmi ili ostavi", pa nije niti mogla pregovarati o ugovornim odredbama, a nitko joj u Banci prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima, a niti prije potpisivanja Ugovora, nije upozorio da će morati platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao ni naknadu ako prijevremeno zatvori svoj kredit, a niti joj objasnio od čega se uopće sastoje te naknade, njihovu visinu, te misli da joj kredit ne bi bio odobren da te naknade nije platila po zahtjevu tuženice.
17. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne i izlazne naknade, niti od čega se sastoje te naknade, niti na koji je način određena visina izlazne naknade, kao i da se o tim naknadama nije moglo pregovarati, već je tužiteljici ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu po principu "uzmi ili ostavi". Naime, tužiteljica iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (članak 12. st. 3. Ugovora), kao niti o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 10. st. 2. Ugovora), a također niti o iznosu izlazne naknade, kako se dolazi do tog iznosa, od čega se sastoji, a koje su bile određene jednostranom odlukom Banke. Dakle, ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora, dok je tužiteljica mogla razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade, jer je određena u postotku od odobrenog kredita, ali ne i o tome koje troškove pokriva i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti zašto je određena baš u tom postotku, a niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu. Dakle, tužiteljica nije bila informirana o tim naknadama, te o naknadama nije mogla pregovarati, a niti je bila informirana o njihovoj krajnjoj svrsi i koji stvarni troškovi ulaze u te naknade. Tuženica je tužiteljici trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za izračun izlazne naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedene ugovorne odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije temeljem kojih je ista mogla suštinski shvatiti značenje odredbe o naplati navedenih naknada, te zašto je ulazna naknada naplaćena baš u visini 0,50% od iznosa kredita i koje troškove ona pokriva, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njene financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a ista to nije omogućila, jer prema izjavi tužiteljice, istoj je u Banci predan unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, koji da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit, a niti bi mogla prijevremeno zatvoriti kredit.
17.1. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,50% od iznosa odobrenog kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetna odredbe je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.
17.2. Ovdje treba reći i to kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
18. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
19. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
20. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
21. Također valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja, jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.
22. Nadalje, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu, odnosno troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu, odnosno troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.
22.1. Povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
22.2. Sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
22.3. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.
22.4. Odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
22.5. Stoga, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.
22.6. Pored navedenog, naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno, jer kao što je navedeno, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. u vezi s čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.
22.7. Stajalište da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i 15 Poslovni broj: P-1006/2024-11 Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 9.03.2022.).
23. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako tuženica nije dokazala da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu, a kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane pravne tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da su navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 10. st. 2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.
23.1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 12. st. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i ugovornu odredbu iz članka 10. st. 2. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
24. U odnosu na prigovor tužene da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.
25. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu i odrebe čl. 10. st. 2. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
26. Nadalje, tužena je tijekom postupka učinila nespornim datum i visinu plaćenih naknada, da je tužena naplatila tužiteljici sporne naknade je utvrđeno uvidom u stranicu 4 od 13 Knjigovodstvene kartice tuženice (list 24. spisa), pa je stoga tuženica iznos od ukupno 923,60 eura, dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
26.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknada u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
26.2. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na dosuđene iznose pripada od slijedećeg dana po plaćanju pa do isplate, u visini visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I.-IV. izreke presude. 28 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
28.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 981,18 eura.
28.2. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 735,89 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 150,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 17.09.2025. od 150,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 6.10.2025. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9.t.5.) i na ročištu za objavu presude od 17.10.2025. u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 131,25 eura (Tbr. 46.), te pristojbe na tužbu od 39,82 eura i na presudu u iznosu od 39,82 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
28.3. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 245,29 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud rješenjem odredio na pripremnom ročištu, dok su pristojbe odmjerene također sukladno navedenom, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
U Osijeku, 17. listopada 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice
2.Punomoćniku tuženice
