REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4863/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Frana Vrbanića 20, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 17. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-224- 02/19-01/5166, URBROJ: 511-01-203-24-35 od 25. listopada 2024.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-224-02/19-01/5166, URBROJ: 511-01-203-24-35 od 25. listopada 2024., odbijen je tužiteljičin zahtjev primitak u hrvatsko državljanstvo.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je 2020. zatražila primitak u hrvatsko državljanstvo po članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pozivajući se na subjektivnu pripadnost hrvatskom narodu. Ističe da je uz zahtjev dostavila niz dokaza. Navodi da je prvo rješenje tuženika iz 2020. poništeno presudom Upravnog suda zbog procesne pogreške (rješenje donijela neovlaštena osoba), da je sljedećim rješenjem tuženika iz 2021. ponovno odbijen zahtjev, ali je i ono poništeno presudom Visokog upravnog suda iz 2023., koji je istaknuo da su tuženik i niži sud propustili cijeniti sve dokaze u cjelini te pravilno razumjeti pojam subjektivne pripadnosti narodu, koji se ne temelji samo na formalnim izjašnjavanjima već i na životnim okolnostima. Smatra da je tuženik 2024. treći put odbio zahtjev, ponovno ne uvažavajući sve dokaze zajedno, već ih ocjenjujući pojedinačno. Tužiteljica smatra da je takav pristup suprotan presudi Visokog upravnog suda i pravnim standardima. Ističe da je kroz 30 godina života u zajednici s J i aktivnog sudjelovanja u hrvatskim udrugama pokazala stvarnu subjektivnu pripadnost hrvatskom narodu, da je izjašnjavanje kao L u matici rođenih legitimno i dio dužeg kontinuiteta, a ne interesno motivirano, da činjenica da je udovica poginulog hrvatskog branitelja ima ustavnopravni značaj (čl. 57. Ustava), da tuženik morao ocjenjivati subjektivnu nacionalnu pripadnost, a ne etničko podrijetlo te da je tuženik zanemario sveobuhvatnu ocjenu dokaza i pravnu pouku suda. Tužiteljica predlaže poništenje osporavanog rješenja, naložiti tuženiku donijeti rješenje o primanju tužiteljice u hrvatsko državljanstvo i naložiti tuženiku naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je tužba neosnovana jer tužiteljica ne ispunjava primarni uvjet iz članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu – stvarnu pripadnost hrvatskom narodu. Smatra da samo deklariranje kao M nije dovoljno. Ističe da su roditelji tužiteljice pripadnici srpskog naroda, pa ona, po prirodi stvari, također ne može biti pripadnica hrvatskog naroda. Smatra da stoga ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva pod privilegiranim uvjetima. Predlaže se odbiti tužbu, uz upućivanje na razloge iz osporavanog rješenja, odgovora na tužbu i dostavljenog spisa.

4. U podnesku od 27. ožujka 2025. tužiteljica u bitnom osporava tvrdnje tuženika da nije dokazala pripadnost hrvatskom narodu, ističući da je takav zaključak suprotan presudi Visokog upravnog suda (Usž-4128/2022-2 od 19. srpnja 2023.), prema kojoj je pripadnost narodu subjektivna kategorija. Naglašava da ju je tijekom života iskazivala djelima, a ne samo izjavom – kroz članstvo u hrvatskim udrugama (KUD Napredak, udruge branitelja i udovica), volonterstvo u postrojbi HVO-a te činjenicu da je supruga poginulog hrvatskog branitelja. Navodi da je svoju pripadnost potvrdila i formalnim dokumentima (potvrda Ispostave-Biro Vitez, članstvo u hrvatskim udrugama, upis hrvatske nacionalnosti u maticu rođenih 2019.), a izostanak dodatnih pisanih dokaza tumači okolnošću da kao kućanica nije sudjelovala u pravnom prometu. Ističe da tuženik ignorira te dokaze i previše formalistički tumači Zakon o hrvatskom državljanstvu, umjesto da ocijeni sve okolnosti i životni kontekst. Posebno naglašava da tuženo tijelo nije postupilo sukladno uputi suda da se svi dokazi ocijene u njihovoj ukupnosti, a ne selektivno. Predlaže da sud donese meritornu odluku i odobri primitak u hrvatsko državljanstvo.

5. U podnesku od 12. svibnja 2025. tužiteljica u bitnom dostavlja praksu Ustavnog suda RH – odluku broj U-III/383/2022 od 8. listopada 2024. – kojom se potvrđuje da je sudjelovanje u obrambenom ratu u postrojbama HVO-a snažan razlog za stjecanje hrvatskog državljanstva. U toj odluci Ustavni sud ocjenjuje da su upravni sudovi ranije nedovoljno obrazložili razloge za odbijanje zahtjeva i mehanički se pozvali na diskrecijsko pravo iz članka 26. Zakona o hrvatskom državljanstvu, bez ustavnopravno prihvatljivog obrazloženja o postojanju osobitih razloga koji bi opravdavali odbijanje. U konkretnom slučaju, ističe da je iz dokaza razvidno da tužiteljica nije prijetnja interesima RH, nego aktivno doprinosi interesima hrvatskog naroda u BiH, čime dodatno potvrđuje da ispunjava uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo. Ministarstvo unutarnjih poslova, prema stajalištu Ustavnog suda, imalo bi obvezu posebno obrazložiti razloge za odbijanje ako već postoje jaki razlozi za primitak, poput sudjelovanja u ratu u okviru HVO-a.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 10. lipnja 2025. održao raspravu u prisutnosti tužiteljice, opunomoćenika tužiteljice i tuženika te raspravu 14. listopada 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i tuženika.

6.1. Sud je na raspravi saslušao tužiteljicu. Tužiteljica navodi da je udana za pokojnog LB s kojim ima dvoje djece, P i Z. Roditelji su joj U i Č, koji se nisu nacionalno izjašnjavali. Od 8. veljače 1992. članica je Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u [adresa], gdje je sudjelovala u aktivnostima uređenja prostorija za blagdane. Tijekom rata je 21. travnja 1992. odvela djecu u Zemun, gdje su ostala i završila školu, dok se ona 15. svibnja 1992. vratila u [adresa]. Suprug joj je poginuo **.**.1992. te je posmrtno odlikovan Redom Zrinskog i Frankopana, a pokopan je u [adresa] na katoličkom groblju, što je potkrijepila fotografijom grobnog mjesta s križem i hrvatskim grbom. Tužiteljica je rođena u [adresa], odrasla u Šuici kod Livna, gdje je prihvatila hrvatsku kulturu i običaje te se od 1991. izjašnjava kao pripadnica hrvatskog naroda. Ne zna zašto nije dostavila ranije tražene isprave o braku i rođenju djece.

6.2. Sud je odbio dokazni prijedlog za provođenje grafološkog vještačenja. Naime, Sud je imao na uvid izvornik upitnika uz zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva od 5. prosinca 2006., koji u točki 12. pod rubrikom „nacionalnost“ sadrži upis „srpkinja“. Usporedbom tog dijela rukopisa s ostalim dijelovima popunjenog obrasca vidljivo je da rukopis u predmetnoj rubrici odstupa u karakteru i potezu slova od ostatka teksta, što objektivno upućuje na mogućnost da taj upis nije načinila ista osoba. Stoga Sud tu ispravu, odnosno sporni upis, nije uzeo kao vjerodostojan dokaz o drugačijem nacionalnom izjašnjavanju tužiteljice. U tim okolnostima Sud je ocijenio kako ne treba provesti grafološko vještačenje.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je da je tužiteljica podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo po članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 28/92., 113/93., 130/11. i 110/15.), temeljem pripadnosti hrvatskom narodu. U postupku je tužiteljica dostavila isprave, uključujući člansku iskaznicu i potvrdu Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, potvrdu Službe za zapošljavanje u kojoj se izjasnila kao L, potvrde o članstvu u udrugama udovica i obitelji hrvatskih branitelja, izvod iz matične knjige rođenih u kojem je upisano da je L, ali s datumom neposredno dan prije podnošenja zahtjeva.

9. Tuženik navodi da je stranka dostavila potvrdu o članstvu u Hrvatskom kulturnom društvu “Napredak" i potvrdu Službe za zapošljavanje Ispostave-Biro Vitez u kojoj je navedeno da se izjasnila kao L. Prema ocjeni tuženika navedene potvrde nisu dostatne, same po sebi, za utvrđivanje da je osoba pripadnik hrvatskog naroda. Tuženik obrazlaže da je notorno i da potporu radu hrvatskih kulturnih društava mogu dati i pripadnici drugih naroda, kao što je strankin slučaj.

9.1. Prema ocjeni tuženika potvrda da je stranka članica Udruge obitelji hrvatskih branitelja poginulih i nestalih u Domovinskom ratu HR - Mostar i potvrda da se vodi u Udruzi udovica Domovinskog rata u [adresa] od 1995. godine, nisu dokaz da je stranka pripadnica hrvatskog naroda već nažalost dokazuju tragičnu sudbinu koja je zahvatila njezinu obitelj obzirom je njezin suprug LB smrtno stradali hrvatski branitelj.

9.2. Tuženik smatra da se na temelju izvatka iz matične knjige rođenih, u kojem je u rubrici nacionalnosti za stranku upisano „ L“ i iz kojeg je vidljivo da je navedeni podatak upisan dana 18. prosinca 2019., dakle samo dan prije podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, bez izjašnjavanja u drugim životnim prilikama, ne može se utvrditi stvarna nacionalna pripadnost stranke. Tuženik ističe da je na formiranje navedenog dokaza stranka imala neposredan utjecaj, interesno motiviran, pa je isti ocijenjen kao irelevantan u ovome postupku stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu.

9.3. Tuženik navodi da je stranka mogla dokazati kako se nacionalno izjasnila prilikom sklapanja braka i prijave rođenja djece, ali na traženje tuženika dokaze o navedenom nije dostavila.

9.4. Tuženik smatra da svaki konkretan slučaj stjecanja hrvatskog državljanstva treba tumačiti samostalno, uvažavajući sve njegove elemente i posebnosti. Cijeneći dostavljene dokaze, tuženik utvrđuje da ne ukazuju na pripadnost stranke hrvatskom narodu. Naime, iako se stranka u određenim prilikama i izjasnila kao L te sudjeluje u radu HKD-a “Napredak”, nesporno je da je po svom etničkom podrijetlu, jednako kao i njezini roditelji, pripadnica drugog naroda.

9.5. Tuženik smatra da bi, ako se etničko podrijetlo ne bi uzelo u obzir, hrvatsko državljanstvo mogla steći svaka osoba koja se u određenim prilikama izjasnila kao pripadnik hrvatskog naroda te poznaje hrvatski jezik i kulturu, što nije smisao odredbi članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojima je propisana privilegirana naturalizacija pripadnika hrvatskog naroda u inozemstvu. Tuženik ističe da je pravno shvaćanje potvrđeno je i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-43/23-2 od 15. veljače 2023.

9.6. Zaključno, tuženik navodi kako se slobodnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, nije moglo utvrditi ispunjenje pretpostavke pripadnosti stranke hrvatskom narodu, sukladno članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

10. Osporavano rješenje je doneseno u izvršenju presude Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž-4128/2022-2 od 19. srpnja 2023., kojim je poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2873/21-9 od 31. kolovoza 2022. i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I- 224-02/19-01/5166, URBROJ: 511-01-203-21-18 od 23. srpnja 2021., kojim je odbijen tužiteljičin zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva.

11. U obrazloženju presude Visokog upravnog suda navedeno je da je tužiteljica je, osim prethodno navedene potvrde da je članica KUD „Napredak“ Vitez od 1992. i potvrde Službe za zapošljavanje ispostave – Biro Vitez iz 1991. godine, također priložila i potvrdu da je članica hrvatske Udruge obitelji hrvatskih branitelja poginulih i nestalih u Domovinskom ratu od 17. lipnja 1996., potvrdu da je članica Udruge udovica Domovinskog rata Vitez od 1995. godine, kao i izvadak iz matične knjige rođenih od **.**.2019. te ostalu dokumentaciju, a da tuženik ni prvostupanjski sud nisu dostatno obrazložili razloge zašto nisu tim dokazima poklonili vjeru niti su ih posebno ocijenili. Visoki upravni sud je ocijenio da tužiteljica osnovano prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i povredi postupovnih odredbi. Prema stajalištu Visokog upravnog suda načelo slobodne ocjene dokaza, koje je tuženik u svom postupanju bio dužan primijeniti, kao i upravni sud, podrazumijeva savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Prema ocjeni Visokog upravnog suda, okolnosti života tužiteljice, dugogodišnje aktivno sudjelovanje u hrvatskoj kulturnoj udruzi „Napredak“ (koju činjenicu je dodatno potkrijepila dostavljenim „Uvjerenjem o angažiranju“), okolnost da je udovica odlikovanog poginulog hrvatskog branitelja, kao i poznavanje hrvatskog jezika tužiteljice, prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio, s obzirom da je pripadnost određenom narodu primarno subjektivna kategorija. Visoki upravni sud je dao uputu da u ponovnom postupku tuženik treba ocijeniti zahtjev tužiteljice u smislu sagledavanja svih priloženih dokaza u njihovoj ukupnosti, a ne samo jednog, zanemarujući ostale.

12. Prema članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91., 28/92., 113/93., 130/11. i 110/15.) pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u [adresa] može steći hrvatsko državljanstvo, ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona. Člankom 16. stavkom 2. Zakona propisano je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

13. Odredba članka 16. stavka 1. Zakona omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima za pripadnike hrvatskog naroda, dok stavak 2. istog članka propisuje objektivne elemente koje taj subjektivni osjećaj pripadnosti potvrđuju.

13.1. Na temelju članka 16. Zakona, hrvatsko državljanstvo mogu steći samo osobe koje, među ostalim, dokažu da su pripadnici hrvatskog naroda.

13.2. Je li neka osoba pripadnik hrvatskog naroda, utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu. Pod tim se smatra kontinuirano i neproturječno osobno izražavanje te pripadnosti u pravnom prometu, a navođenje u javnim ispravama jedan je od oblika takvog deklariranja u pravnom prometu (tako Visoki upravni sud, presuda Usž-1180/23-3 od 23. ožujka 2023.). Pojam „ranije“ podrazumijeva izražavanje nacionalne pripadnosti prije razdoblja koje neposredno prethodi podnošenju zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva.

13.3. Također, pripadnost hrvatskom narodu može se dokazivati i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, što podrazumijeva ne samo članstvo u takvoj udruzi, već aktivno sudjelovanje. Pojam „aktivno sudjelovanje“ treba tumačiti u kontekstu stjecanja državljanstva, odnosno da se na temelju te činjenice utvrđuje pripadnost hrvatskom narodu (također Usž-1180/23-3 od 23. ožujka 2023.). Dakle, nije svako članstvo i aktivno sudjelovanje u hrvatskoj udruzi dokaz pripadnosti hrvatskom narodu. Drugim riječima pojam „aktivno sudjelovanje“ treba tumačiti teleološki, tj. u funkciji utvrđivanja pripadnosti hrvatskom narodu. Angažman može biti relevantan ako po svom sadržaju i kontekstu nedvojbeno potvrđuje nacionalnu pripadnost, što je predmet konkretne ocjene u svakom pojedinom slučaju.

13.4. Prilikom ocjene ispunjenja uvjeta iz članka 16. Zakona, osim ranijeg nacionalnog izjašnjavanja, treba uzeti u obzir i etničko podrijetlo podnositelja zahtjeva. Zbog toga je uz osobno izjašnjavanje pripadnikom hrvatskog naroda u pravnom prometu kroz određeno vremensko razdoblje, a ne samo u trenutku podnošenja zahtjeva, od značaja dokazati i pripadnost hrvatskom narodu podrijetlom (tako Visoki upravni sud u presudi Usž-43/23-3 od 15. veljače 2023.). Relevantnost etničke pripadnosti roditelja podnositelja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu potvrđuje zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 102/19.) kojim je u članku 16. Zakona dodan stavak 3., prema kojem iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu.

13.5. Uvjerenje javnopravnog tijela o pripadnosti hrvatskom narodu mora biti takvo da isključuje svaku sumnju u njegovu istinitost (tako Visoki upravni sud u presudi Usž-1180/23-3 od 23. ožujka 2023.). Kriterij „isključivanja svake sumnje“ postoji kako bi se onemogućilo stjecanje državljanstva pod povoljnijim uvjetima na temelju nevjerodostojnog nacionalnog izjašnjavanja.

14. Primjenjujući navedena pravna shvaćanja u okolnostima konkretnog slučaja ovaj Sud prihvaća obrazloženje tuženika koji je naveo uvjerljive i logične razloge za svoje uvjerenje da tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem na temelju odredbe članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

15. Sud je, postupajući na temelju upute Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (Usž-4128/2022-2 od 19. srpnja 2023.), izvršio samostalnu i sveobuhvatnu ocjenu svih dokaza u međusobnoj povezanosti i ukupnosti. Pri tome je vodio računa o činjenicama iz spisa, iskazu tužiteljice, priloženim ispravama te je posebno ocijenio elemente koje je Visoki upravni sud istaknuo kao značajne za utvrđivanje pripadnosti hrvatskom narodu.

15. Iskaz tužiteljice je proturječan glede roditeljskog nacionalnog izjašnjavanja, jer s jedne strane tužiteljica kaže da se roditelji „nisu nacionalno izjašnjavali“, a potom da je „odrasla kao pripadnica hrvatskog naroda i prihvatila hrvatsku kulturu“.

15.1. Iskaz tužiteljice da je njezin „pokojni otac bio policajac u Šuici (Livno)” te da je „uvijek govorio da su ga spasila dva N od Golog otoka” pokazuje nedosljednost u sadržaju. Naime, ako bi se otac doista izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda, ne bi bilo logično da naglašava etničku pripadnost svojih spasitelja riječima „dva N, jer bi time označavao pripadnike vlastitog naroda. Takav način izražavanja u pravilu koristi osoba koja ne pripada narodu koji se spominje, što upućuje na zaključak da je otac vjerojatno bio druge etničke pripadnosti. Time iskaz tužiteljice djeluje nedosljedno i u toj mjeri umanjuje njegovu vjerodostojnost, jer sadrži element koji implicira suprotno od tvrdnje o očevu nacionalnom identitetu.

16. Tužiteljica nije dokazala pripadnost hrvatskom narodu niti za jednog od svojih roditelja, pa time niti svoje moguće vlastito hrvatsko podrijetlo.

17. Tužiteljica je činjenicu hrvatske nacionalnosti u matične knjige u Federaciji Bosne i Hercegovine upisala 18. prosinca 2019., dan prije podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva (19. prosinca 2019.). Tužiteljičino deklariranje hrvatske nacionalnosti neposredno prije podnošenja zahtjeva za stjecanje državljanstva ne udovoljava kriteriju „ranijeg“ deklariranja u smislu članka 16. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Standard „ranijeg deklariranja“ u pravnom prometu, podrazumijeva vremenski odmak između deklariranja i trenutka podnošenja zahtjeva. Upis nacionalnosti neposredno prije podnošenja zahtjeva za državljanstvo ne zadovoljava taj vremenski kriterij „ranijeg“ deklariranja jer se očigledno vremenski poklapa s podnošenjem zahtjeva za stjecanje državljanstva.

18. Članstvo u udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, ne predstavlja pravno relevantan dokaz nacionalne pripadnosti, jer kriteriji članstva u tim udrugama nisu vezani uz nacionalno izjašnjavanje članova, nego uz okolnosti stradavanja i ratnog sudjelovanja.

19. Tužiteljica ni na izričito traženje tuženika u upravnom postupku, niti na traženje suda u upravnom sporu nije dostavila tražene isprave – Zapisnik o namjeri sklapanja braka i prijave rođenja djece. Takvo postupanje upućuje na nedostatak procesne suradnje i ograničava mogućnost provjere vjerodostojnosti njezinih navoda. Budući da se radi o ispravama koje mogu sadržavati podatke o tužiteljičinom nacionalnom izjašnjavanju u pravnom prometu, one su ključne za utvrđivanje činjenice na kojoj tužiteljica temelji svoj zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo (pripadnost hrvatskom narodu).

20. Nepribavljanje tih dokaza, uz činjenicu da tužiteljica nije priložila dokaze da ih pokušala pribaviti, ograničilo je mogućnost tuženika, a potom i Suda, da cjelovito i objektivno utvrde relevantno činjenično stanje. Stoga se propuštanje postupanja po zahtjevu nadležnih tijela može ocijeniti kao neopravdano propuštanje pružanja dokaza u cilju utvrđivanja pravnog stanja stvari.

21. S obzirom na to, sud prihvaća kao pravilnu ocjenu tuženika da dostavljeni dokazi – potvrda o članstvu u HKD „Napredak“ i potvrda o izjašnjavanju u ispravi iz 1991. godine – ne potvrđuju na vjerodostojan i uvjerljiv način da tužiteljica u kontinuitetu izražava pripadnost hrvatskom narodu.

22. Činjenica da je tužiteljica od 1992. bila članica hrvatskog kulturnog društva u BiH, sama po sebi, ne dokazuje nacionalno opredjeljenje, imajući u vidu da u takve udruge mogu biti uključene osobe različitih nacionalnosti, uključujući osobe koje su povezane s hrvatskom zajednicom u BiH, poput tužiteljice koja je supruga poginulog pripadnika HVO-a. Također, potvrda o izjašnjavanju kao F u ispravi iz 1991. godine nije dostatna, sama po sebi, budući da nije potkrijepljena drugim vjerodostojnim dokazima koji bi upućivali na kontinuitet nacionalnog opredjeljenja kroz dulje životno razdoblje.

23. Imajući u vidu da je tužiteljica propustila dostaviti isprave koje bi mogle potvrditi njezino nacionalno opredjeljenje u relevantnim životnim okolnostima (brak, roditeljstvo), a da dostavljeni dokazi ne ispunjavaju kriterij „isključivanja svake sumnje“ u pogledu deklarirane pripadnosti hrvatskom narodu, Sud nalazi da tuženik osnovano zaključuje kako nisu ispunjene pretpostavke iz članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

24. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

25. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

26. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 17. listopada 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Mate Knezović – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ul. grada Vukovara 33

3. U spis