Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-325/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja LV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku FV, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Šoš, Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 25. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 17. listopada 2025.

p r e s u d i o je:

I. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9018412206 od 10. lipnja 2014. godine zaključenog između tužitelja LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D).“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 954,64 € (slovima: devetstotinapedesetčetirieuraišezdesetčetiricenta),od dana donošenja odluke (17. listopada 2025.) pa do isplate, sve to uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LV iz [adresa], podnio je putem svog punomoćnika tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru, protiv Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je dana 10. lipnja 2014. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9018412206 kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 20.000,00 kuna sa rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 1. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti kreditoru jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a kojom je odredbom Ugovora tužitelj bio primoran platiti naknadu da bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada je naplaćena u iznosu od 160,00 kuna.

1. 2. Ugovor o kreditu bio je tipski, otisnut na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. Kao takav uzrokovao je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što tužitelj smatra protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužitelj smatra da je odredba ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik osporava naznačenu vrijednost predmeta spora, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te ističe i prigovor zastare.

2. 1. Tuženik smatra da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora, obzirom da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima. Sama odredba Ugovora nije nepoštena, pa stoga niti ništetna, a niti uzrokuje neravnotežu u pravima u obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, odredba je jasna, uočljiva i razumljiva.

2. 2. Tuženik navodi da je pravo kreditora na naknadu ugovoreno sukladno internim propisima koji su bili u skladu s tada važećim Zakonom o kreditnim institucijama (NN 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013), a koji Zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 306. prepoznao pojam naknada odnosno provizija, koju banka zaračunava korisniku kredita. Ovakva odredba Ugovora nije protivna niti Zakonu o zaštiti potrošača.

2. 3. Tuženik smatra da eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije i Republike Hrvatske, već se odredba može smatrati nepoštenom, samo ako je protivna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što u predmetnom sporu nije slučaj, jer je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 20.000,00 kuna, pa iznos ulazne naknade od 160,00 kuna ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je odredba transparentna, jer je jasna, razumljiva i jasno uočljiva, tužitelju je iznos ulazne naknade pri samom sklapanju Ugovora bio dobro poznat, a isti je određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu.

2. 4. Stoga predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. predmet je delegiran u rad ovome sudu.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 10. lipnja 2014. zaključio Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 1., između ostalog, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom ( D).

4. 1. Nadalje, nije sporno niti da je pri isplati kredita tužitelj platio odnosno ustegnut mu iznos od 160,00 kuna na ime ugovorene naknade.

5. Sporno je, vrijednost predmeta spora, te je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu.

5. 1. Također je sporno, da li je za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu nastupila zastara.

6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u dopis Privredne banke punomoćniku tužitelja ( str. 4-5), ugovor o brzom gotovinskom kreditu ( str. 6-7) rješenje predsjednika Županijskog suda Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. ( str. 21- 24), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ( str. 83).

7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužitelja LV, našao životnim i logičnim, pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora bio umirovljenik, koji nije bio u upravi niti jednog trgovačkog društva, tako i u dijelu gdje navodi da mu je novac bio potreban za uređenje kuće i priključenje na kanalizaciju. Životan je i logičan dio iskaza u kojem navodi da je pokušao pregovarati oko troškova obrade, no od strane djelatnika banke mu je rečeno da je kredit takav te da ga uzme ili da odustane od kredita. Kako mu je novac bio potreban, bio je prisiljen pristati na zaključenje takvog Ugovora. Također sud nalazi vjerodostojnim iskaz u dijelu gdje navodi da mu nije rečeno u čemu se sastoje ti troškovi, niti mu je objašnjeno kako se formira visina naknade.

9. 1. Ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito Ugovor o kreditu ( str. 6-7).

9. 2. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava, stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9018412206, utvrđeno da se radi o obrascu ugovora koji je popunjen na način da su na računalu upisani podaci o tužitelju. Sam tekst Ugovora zbijen je i nečitak, a odredba o naknadi koja je predmet ovoga spora, samo je jedna od brojnih odredbi čl. 1. Ugovora.

10. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužitelj kredit podigao za uređenje obiteljske kuće i priključenje na kanalizaciju,

- da je tužitelj s tuženikom odnosno djelatnicima tuženika pokušao pregovarati o odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na naknadu, no rečeno mu je da takav Ugovor prihvati ili ostavi,

- da čl. 1. Ugovora o kreditu predstavlja sitno pisani tekst koji sadrži niz odredbi o obvezama ugovornih strana, između ostalog, u redu petom i šestom stoji; "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenog pod točkom (D)",

- da je riječ o tipskom ugovoru,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita temeljem predmetne odredbe na ime troškova naplaćen iznos od 160,00 kuna.

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

11.1. Članak 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna.

11. 2. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. 3. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

11. 4. Sukladno odredbi čl. 327.st.1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

12. Također je sud, obzirom na prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora, našao relevantnom odredbu čl. 40. ZPP-a.

12. 1. Temeljem odredbe čl. 40. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

12. 2. Zakon o sudskim pristojbama ( NN 118/2018, 51/2023) u čl. 19. određuje da u parnicama u kojima je predmet spora utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, ili utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali me manji od 1.327,22 €.

12. 3. Stoga, kako u ovoj pravnoj stvari tužitelj traži samo utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, sud je našao ispravno naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 €.

13. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o kreditu zaključio radi uređenja obiteljske kuće i priključka na kanalizaciju, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te mu kao takvom pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama ovog Zakona.

13.1. Sporna odredba članka 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

14. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

15. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

16. Razmatrajući je li dio predmetne odredba čl. 1. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba neuočljiva, no gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade. No predmetna odredba ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

17. Dakle, u ugovoru se samo navodi da je korisnik kredita dužan platiti naknadu označenu pod točkom (D), pa stoga ne čudi da je tužitelj prilikom podizanja kredita raspitivao mora li platiti troškove. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

18. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 10. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D)."

19. Ugovaranje naknade nije protivno pozitivnim propisima, niti je to bilo u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama, no nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, a što znači da je takva odredba ništetna. Pri tome za utvrđenje postojanja znatne neravnoteže nema utjecaja visina iznosa za koji je potrošač oštećen nepoštenom poslovnom praksom, niti postoji određen limit do kojeg bi se nepoštena poslovna praksa trebala tolerirati.

20. Sud je u skladu sa svojim ovlastima, intervenirao u tužbeni zahtjev, stavljajući imena stranaka u odgovarajući padež.

21. Kako se temeljem odredbe čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti na gasi, sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

22. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23.1. Obzirom da se tužbom traži samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, pravilno je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 €, što je već i obrazloženo u točki 12. 2. ovog obrazloženja.

23. 2. Tuženik koji je u cijelosti izgubio spor dužan je tužitelju naknaditi troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i trošak sudskih pristojbi.

23. 3. Zahtjev punomoćnika tužitelja za nagradu za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, (200,00 €) sud je našao osnovanim (Tbr. 7. točka 1. Tarife).

23. 4. Zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 10. travnja 2025., kojim se obavještava sud da je tužitelj platio pristojbu, sud nije našao osnovanim, jer se ne radi o opravdanom i nužnom trošku, naime tužitelj je bio u obvezi pristojbu platiti već prilikom podnošenja tužbe, a svako plaćanje se u sustavu evidentira, tako da je sud i bez podneska bio upoznat sa činjenicom plaćanja pristojbe.

23. 5. Za sastav obrazloženog podneska od 2. kolovoza 2025. po tbr. 8. točka 1. Tarife, punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 100 bodova, odnosno 200,00 €, a za zastupanje na ročištu od 25. rujna 2025. po tbr. 9. točka 1. Tarife, pripada mu naknada od 100 bodova, odnosno 200,00 €.

23. 6. Za pristup ročištu za objavu presude, po tbr. 9. točka 3. Tarife punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 50 bodova odnosno 100,00 €.

23. 7. Dakle, ukupni trošak po odvjetničkoj tarifi iznosi 700,00 €, što sa PDV- om koji iznosi 175,00 €, ukupno čini 875,00 €.

23. 8. Opravdan i nužan trošak je i trošak pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 €, tako da ukupan parnični trošak iznosi 954,64 €.

24. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 17. listopada 2025.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja punomoćnik FV, odvjetnik iz [adresa]

2. Za tuženika: OD Šoš, Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba,