REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 5 P-3208/2025-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Vidrihu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.430,12 €/ 18.309,73 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na

iznos 0,80 € / 6,04 kn od 28.02.2008.

iznos 3,83 € / 28,83 kn od 29.03.2008.

iznos 13,13 € / 98,95 kn od 31.10.2008.

iznos 3,35 € / 25,26 kn od 29.11.2008.

iznos 15,78 € / 118,93 kn od 31.12.2008.

iznos 17,70 € / 133,33 kn od 31.01.2009.

iznos 18,56 € / 139,83 kn od 27.02.2009.

iznos 16,18 € / 121,91 kn od 31.03.2009.

iznos 16,63 € / 125,33 kn od 30.04.2009.

iznos 12,99 € / 97,91 kn od 30.05.2009.

iznos 10,32 € / 77,72 kn od 30.06.2009.

iznos 11,03 € / 83,09 kn od 31.07.2009.

iznos 12,44 € / 93,73 kn od 29.08.2009.

iznos 12,32 € / 92,80 kn od 30.09.2009.

iznos 10,89 € / 82,05 kn od 31.10.2009.

iznos 13,57 € / 102,23 kn od 27.11.2009.

iznos 15,72 € / 118,42 kn od 30.12.2009.

iznos 18,77 € / 141,44 kn od 30.01.2010.

iznos 18,07 € / 136,17 kn od 27.02.2010.

iznos 22,22 € / 167,41 kn od 31.03.2010.

iznos 21,43 € / 161,48 kn od 30.04.2010.

iznos 22,97 € / 173,03 kn od 01.06.2010.

iznos 36,24 € / 273,04 kn od 30.06.2010.

iznos 33,51 € / 252,45 kn od 27.07.2010.

iznos 41,85 € / 315,34 kn od 31.08.2010.

iznos 38,97 € / 293,61 kn od 30.09.2010.

iznos 34,33 € / 258,66 kn od 29.10.2010.

iznos 44,12 € / 332,40 kn od 30.11.2010.

iznos 56,57 € / 426,22 kn od 30.12.2010.

iznos 47,75 € / 359,79 kn od 01.02.2011.

iznos 50,84 € / 383,09 kn od 26.02.2011.

iznos 46,91 € / 353,46 kn od 31.03.2011.

iznos 47,62 € / 358,78 kn od 29.04.2011.

iznos 64,31 € / 484,54 kn od 31.05.2011.

iznos 65,94 € / 496,79 kn od 30.06.2011.

iznos 79,88 € / 601,86 kn od 30.07.2011.

iznos 72,72 € / 547,89 kn od 31.08.2011.

iznos 64,88 € / 488,81 kn od 30.09.2011.

iznos 64,03 € / 482,47 kn od 29.10.2011.

iznos 63,43 € / 477,92 kn od 30.11.2011.

iznos 67,17 € / 506,10 kn od 29.12.2011.

iznos 70,43 € / 530,67 kn od 31.01.2012.

iznos 70,87 € / 533,96 kn od 29.02.2012.

iznos 68,61 € / 516,96 kn od 30.03.2012.

iznos 70,14 € / 528,44 kn od 27.04.2012.

iznos 71,18 € / 536,29 kn od 31.05.2012.

iznos 69,42 € / 523,08 kn od 29.06.2012.

iznos 69,89 € / 526,55 kn od 19.07.2012.

iznos 68,57 € / 516,65 kn od 24.08.2012.

iznos 65,73 € / 495,25 kn od 20.09.2012.

iznos 68,76 € / 518,06 kn od 18.10.2012.

iznos 70,21 € / 529,01 kn od 28.11.2012.

iznos 69,19 € / 521,34 kn od 20.12.2012.

iznos 63,48 € / 478,30 kn od 17.01.2013.

iznos 68,33 € / 514,86 kn od 16.02.2013.

iznos 68,76 € / 518,06 kn od 20.03.2013.

iznos 66,78 € / 503,14 kn od 19.04.2013.

pa sve to do isplate prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 1.005,93 kuna/133,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 3.044,39 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 17.10.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, 20.04.2007. godine Ugovor o kreditu br. 041-50-4045440 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu 18.619,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20%.

Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNE na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula te da ju obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa kao i početni tečaj CHF u odnosu na kune.

1.1. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 02.04.2025. posl.br. Gž-308/22,

- potvrđena je presuda i rješenje ovog suda od 25.01.2022. posl.br. P-2734/19, u dijelu pod toč. I kojom su utvrđenim ništetnim odredbe čl. 1 i čl. 7 Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope sukladno odredbama kreditora kao i pod toč. II kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime promjene kamatne stope 5.727,15 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate kao i u dijelu u kojem je dopuštena preinaka tužbe

- ukinuta je presuda ovog suda od 25.01.2022. posl.br. P-2734/19, u dijelu pod toč. III, IV I V izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime valutne klauzule 18.110,05 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća do isplate, zatim u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za tijek zakonske zatezne kamate na pojedine novčane iznose te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u kojem dijelu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje ovom sudu.

1.2. Slijedom navedenog tužitelj, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu podneskom od 15.05.2025., koji je uskladio sa odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. dalje u tekstu Zakon o uvođenju eur), traži da sud donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužitelju na ime tečajne razlike zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli isplati 2.430,12 eur/ 18.309,73 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti pri čemu se protivio i djelomičnom povlačenju tužbe. Navodi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Nadalje navodi kako se u ovom postupku tužitelj neosnovano poziva na ranije navedene odluke budući da zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora za kupnju motornog vozila, dok se odluke iz postupka kolektivne zaštite odnose na neotplaćene stambene kredite i na zahtjeve za naknadom štete, što je u ovom postupku izostalo jer je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Također ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 041-50-4045440 od 20.04.2007., Otplatni plan, Izvadak o stanju po kreditu, dopis tuženika od 15.09.2011., Obavijest o otplati kredita, Naloge za uplatu, Potvrde o transakcijama, Zahtjev za kredit, Promotivni uvjeti za odobravanje kredita, Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom,Informacije za klijenta, Pravilnik o obračunu kamata i naknada, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. koji je izradio i dopunske nalaze i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom na ime tečajne razlike zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u visini 2.430,12 eur/ 18.309,73 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Nadalje, a budući da je tužitelj podneskom od 09.03.2021., usklađujući tužbeni zahtjev u restitucijskom dijelu sa nalazom i mišljenjem, umanjio prvotno postavljen zahtjev na ime valutne klauzule tražeći isplatu iznosa u visini 18.309,73 kuna umjesto 19.315,66 kuna kako je potraživao tužbom, a što prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su-IV-16/21-8 od 26.04.2021. predstavlja djelomično povlačenje tužbe, to je sud odlučivao o visini prvotno postavljenog zahtjeva, a sve to obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe u smislu odredbe čl. 193 st. 2 ZPP-a.

5.1. Pri tome se ukazuje kako je tužitelj i podneskom od 12.11.2020. smanjio svoj tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljen još u tužbi, a kojem smanjenju se tuženik također protivio, slijedom čega je, a budući se tuženik ponovno protivio smanjenju tužbenog zahtjeva konačno uređenog podneskom od 09.03.2021., valjalo odlučiti o visini tužbenog zahtjeva kako je tužitelj zahtijevao tužbom.

6. Između stranaka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 041-50-4045440 od 20.04.2007. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik radi kupnje novog vozila, odobrio i isplatio tužitelju kredit u, iznosu 18.619,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1 Ugovora o kreditu), koji iznos se tužitelj obvezao otplatiti u 72 jednaka mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7 Ugovora o kreditu) uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora (čl. 2 Ugovora o kreditu).

7. Nadalje, a budući da je Presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 02.04.2025. posl.br. Gž-308/22, potvrđena presuda i rješenje ovog suda od 25.01.2022. posl.br. P-2734/19, u dijelu pod toč. I kojom su utvrđenim ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena i valutna klauzula, sve to temeljem pravnih utvrđenja iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, koje obvezuju i ostale sudove u smislu odredbe čl. 106 st. 1 i čl. 118 sve Zakona o zaštiti potrošača u vezi odredbe čl. 502 c ZPP, to je sud u smislu odredbe čl. 12 st. i st. 2 u vezi odredbe čl. 333 st. 1 sve ZPP-a vezan pravomoćnošću navedene odluke.

7.1. Naime, djelovanje pravomoćnosti presude ovog suda proteže se i na građanskopravni odnos stranaka ovog postupka obzirom da se kondemnacijski zahtjev ove tužbe temelji na istom činjeničnom supstratu ranije navedene deklaratorne odluke koja predstavlja prethodno pitanje osnovanosti zahtjeva iz ove tužbe.

8. Dakle, a budući da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

9. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. koji je izradio i dopune nalaza i mišljenja.

Budući da su nalaz i mišljenje, kao i dopune, sačinjene temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je sud u cijelosti kao relevantan dokaz u ovom postupku prihvatio predmetni nalaz, na koji niti tuženik, u računskom dijelu nije isticao prigovore dok se ostali prigovori tuženika odnose na pravno pitanje, a koji prigovori se, obzirom na ranije navedenu pravomoćnost presude kojom je utvrđena ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, cijene neosnovanim.

9.1. Nalazom i mišljenjem je, a nakon prvotno utvrđenih iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu tuženika sa osnove valutne klauzule te iznosa koje je tužitelj plaćao na ime ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđena razlika na ime valutne klauzule u visini 18.309,73 kuna koji iznosi su specificirani po datumima mjesečnih uplata u Tabeli dopune nalaza i mišljenja od 04.03.2021.

10. Slijedom navedenog osnovano je potraživanja tužitelja u iznosu 18.309,73 kuna što uz primjenu odredaba Zakona o uvođenju eura iznosi 2.430,12 eur.

10.1. Naime, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, pri čemu hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (Presuda VS RH od 18.12.2023. posl.br. Rev 549/2023 i od 23.04.2024. posl.br. Rev- 254/2024).

11. Nadalje, a budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe kako je već ranije obrazloženo, to je valjalo odlučiti o osnovanosti i visini prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime valutne klauzule, posljedično čemu je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos 1.005,93 kuna/133,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

12. Tužitelju su temeljem odredbe čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon izvršenih uplata, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

13. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je tužba predana ovom sudu 15.05.2019., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku. Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 11.11.2019., 16.01.2020., 12.11.2020., 15.05.2025., za pristup na ročišta 10.07.2020., 17.02.2021., 16.06.2021., 01.12.2021. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur, za sastav podneska od 09.03.2021. u iznosu 100,00 eur, za sastav žalbe u iznosu 250,00 eur što sveukupno uz uvećenje za iznos PDV-a 25% iznosi 2.687,50 eur kojem je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 238,90 eur, sudske pristojbe na tužbu 79,50 eur i presudu 38,49 eur čime sveukupni trošak iznosi 3.044,39 eur. Tužitelju kao irelevantni za vođenje postupka nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 23.05.2019., 14.07.2020. budući da je dokaz o uplati pristojbe i predujma za vještačenje razvidan iz potvrde odjela računovodstva suda po izvršenoj uplati od strane stranke, zatim za sastav podnesaka od 23.09.2019., 04.09.2020. kojima je tužitelj požurivao rad na spisu te za sastav podneska od 11.02.2021. i 22.03.2021. kojima tužitelj ponavlja već iznesene navode.

Na tako određen trošak tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

14.1. Sud je tužitelju u cijelosti dosudio naknadu troškova parničnog postupka jer tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva stoga isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka. Pored navedenog, u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 u točci 5. izreke odlučeno je "čl. 6 st. 1 i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 , te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovoren odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovorih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

Navedena odluka Suda EU obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, takvom tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava, to proizlazi da ovdje nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama Direktive 93/13.

U Zagrebu 17. listopada 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika