Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1710/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: 1. TS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. ŽS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Orjana Makovac, odvjetnica iz Buja, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, radi isplate, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 08. stranicaopada 2025., u prisutnosti zamjenske punomoćnice tužitelja ĐS i zamjenskog punomoćnika tuženika DS, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 17. listopada 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb D.D., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da solidarno isplati tužiteljima TS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.336,60 (trinaesttisućatristotridesetšest eura i šezdeset centi) eura, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, a koje kamate teku, kako slijedi:

na iznos od 0,92 eura počev od 30.11.2005. godine do isplate;

na iznos od 67,07 eura počev od 31.08.2006. godine do isplate;

na iznos od 11,30 eura počev od 31.07.2007. godine do isplate;

na iznos od 85,95 eura počev od 31.08.200.7 godine do isplate;

na iznos od 5,31 eura počev od 30.09.200.7 godine do isplate;

na iznos od 12,80 eura počev od 31.10.2007. godine do isplate;

na iznos od 7,50 eura počev od 30.11.2007. godine do isplate;

na iznos od 13,85 eura počev od 31.12.2007. godine do isplate;

na iznos od 42,23 eura počev od 31.01.2008. godine do isplate;

na iznos od 31,67 eura počev od 29.02.2008. godine do isplate;

na iznos od 59,88 eura počev od 31.03.2008. godine do isplate;

na iznos od 34,09 eura počev od 30.04.2008. godine do isplate;

na iznos od 8,22 eura počev od 31.05.2008. godine do isplate;

na iznos od 77,34 eura počev od 30.06.2008. godine do isplate;

na iznos od 44,86 eura počev od 31.07.2008. godine do isplate;

na iznos od 117,46 eura počev od 31.08.2008. godine do isplate;

na iznos od 61,38 eura počev od 30.09.2008. godine do isplate;

na iznos od 64,41 eura počev od 31.10.2008. godine do isplate;

na iznos od 55,26 eura počev od 30.11.2008. godine do isplate;

na iznos od 78,87 eura počev od 31.12.2008. godine do isplate;

na iznos od 82,34 eura počev od 31.01.2009. godine do isplate;

na iznos od 63,95 eura počev od 28.02.2009. godine do isplate;

na iznos od 96,69 eura počev od 31.03.2009. godine do isplate;

na iznos od 68,28 eura počev od 30.04.2009. godine do isplate;

na iznos od 66,41 eura počev od 31.05.2009. godine do isplate

na iznos od 64,66 eura počev od 30.06.2009. godine do isplate;

na iznos od 63,42 eura počev od 31.07.2009. godine do isplate;

na iznos od 94,09 eura počev od 31.08.2009. godine do isplate;

na iznos od 129,86 eura počev od 30.09.2009. godine do isplate;

na iznos od 120,58 eura počev od 31.10.2009. godine do isplate;

na iznos od 32,04 eura počev od 30.11.2009. godine do isplate;

na iznos od 74,31 eura počev od 31.12.2009. godine do isplate;

na iznos od 115,36 eura počev od 31.01.2010. godine do isplate;

na iznos od 86,10 eura počev od 28.02.2010. godine do isplate;

na iznos od 84,49 eura počev od 31.03.2010. godine do isplate;

na iznos od 92,96 eura počev od 30.04.2010. godine do isplate;

na iznos od 96,94 eura počev od 31.05.2010. godine do isplate;

na iznos od 110,68 eura počev od 30.06.2010. godine do isplate;

na iznos od 93,83 eura počev od 31.07.2010. godine do isplate;

na iznos od 140,95 eura počev od 31.08.2010. godine do isplate;

na iznos od 158,94 eura počev od 30.09.2010. godine do isplate;

na iznos od 113,76 eura počev od 31.10.2010. godine do isplate;

na iznos od 110,27 eura počev od 30.11.2010. godine do isplate;

na iznos od 124,77 eura počev od 31.12.2010. godine do isplate;

na iznos od 106,57 eura počev od 31.01.2011. godine do isplate;

na iznos od 115,12 eura počev od 28.02.2011. godine do isplate;

na iznos od 104,53 eura počev od 31.03.2011. godine do isplate;

na iznos od 121,28 eura počev od 30.04.2011. godine do isplate;

na iznos od 134,46 eura počev od 31.05.2011. godine do isplate;

na iznos od 163,04 eura počev od 30.06.2011. godine do isplate;

na iznos od 255,90 eura počev od 31.07.2011. godine do isplate;

na iznos od 124,89 eura počev od 31.08.2011. godine do isplate;

na iznos od 114,94 eura počev od 30.09.2011. godine do isplate;

na iznos od 116,12 eura počev od 31.10.2011. godine do isplate;

na iznos od 117,82 eura počev od 30.11.2011. godine do isplate;

na iznos od 127,36 eura počev od 31.12.2011. godine do isplate;

na iznos od 130,98 eura počev od 31.01.2012. godine do isplate;

na iznos od 130,69 eura počev od 29.02.2012. godine do isplate;

na iznos od 127,78 eura počev od 31.03.2012. godine do isplate;

na iznos od 30,59 eura počev od 30.04.2012. godine do isplate;

na iznos od 234,01 eura počev od 31.05.2012. godine do isplate;

na iznos od 128,94 eura počev od 30.06.2012. godine do isplate;

na iznos od 130,79 eura počev od 31.07.2012. godine do isplate;

na iznos od 141,07 eura počev od 31.08.2012. godine do isplate;

na iznos od 58,00 eura počev od 30.09.2012. godine do isplate;

na iznos od 131,83 eura počev od 31.10.2012. godine do isplate;

na iznos od 264,24 eura počev od 30.11.2012. godine do isplate;

na iznos od 131,13 eura počev od 31.12.2012. godine do isplate;

na iznos od 124,00 eura počev od 31.01.2013. godine do isplate;

na iznos od 122,44 eura počev od 28.02.2013. godine do isplate;

na iznos od 62,24 eura počev od 31.03.2013. godine do isplate;

na iznos od 53,28 eura počev od 30.04.2013. godine do isplate;

na iznos od 252,79 eura počev od 31.05.2013. godine do isplate;

na iznos od 117,96 eura počev od 30.06.2013. godine do isplate;

na iznos od 119,51 eura počev od 31.07.2013. godine do isplate;

na iznos od 200,33 eura počev od 31.08.2013. godine do isplate;

na iznos od 125,11 eura počev od 30.09.2013. godine do isplate;

na iznos od 126,13 eura počev od 31.10.2013. godine do isplate;

na iznos od 129,48 eura počev od 30.11.2013. godine do isplate;

na iznos od 125,54 eura počev od 31.12.2013. godine do isplate;

na iznos od 90,02 eura počev od 31.01.2014. godine do isplate;

na iznos od 91,94 eura počev od 28.02.2014. godine do isplate;

na iznos od 91,00 eura počev od 31.03.2014. godine do isplate;

na iznos od 88,54 eura počev od 30.04.2014. godine do isplate;

na iznos od 65,04 eura počev od 31.05.2014. godine do isplate;

na iznos od 101,26 eura počev od 30.06.2014. godine do isplate;

na iznos od 100,34 eura počev od 31.07.2014. godine do isplate;

na iznos od 13,85 eura počev od 31.08.2014. godine do isplate;

na iznos od 140,08 eura počev od 30.09.2014. godine do isplate;

na iznos od 177,17 eura počev od 31.10.2014. godine do isplate;

na iznos od 135,89 eura počev od 30.11.2014. godine do isplate;

na iznos od 98,62 eura počev od 31.12.2014. godine do isplate;

na iznos od 97,85 eura počev od 31.01.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,85 eura počev od 28.02.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,84 eura počev od 31.03.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,85 eura počev od 30.04.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,85 eura počev od 31.05.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,84 eura počev od 30.06.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,84 eura počev od 31.07.2015. godine do isplate;

na iznos od 176,83 eura počev od 31.08.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,85 eura počev od 30.09.2015. godine do isplate;

na iznos od 97,85 eura počev od 31.10.2015. godine do isplate;

na iznos od 3.118,46 eura počev od 30.06.2016 godine do isplate.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da solidarno tužiteljima TS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i ŽS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 5.330,98 (pettisućatristotrideset eura i devedesetosam centi) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 17. stranicaopada 2025. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se odbacuje kao preuranjen zahtjev tužitelja za naknadu zatraženog troška od 125,00 (stodvadesetpet) eura.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelji su u ovoj pravnoj stvari podnijeli tužbu kojom traže isplatu novčanog iznosa od 78.000,00 kuna / 10.352,38 eura (po fiksnom tečaju konverzije - op. suda) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

U tužbi tužitelji od bitnoga navode da je između njih, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana 13.10.2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9010773803, temeljem kojeg je tužiteljima odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.200,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl.1. ugovora), s kamatnom stopom od 4,20% koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke (čl.4.1. ugovora), te je ugovoren rok otplate kredita od 360 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 455,76 CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, te je predmetni kredit i dalje u otplati.

Tužitelji dalje tvrde da je ugovorom o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,20% koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, međutim tužitelji tvrde da s tuženikom nisu pojedinačno pregovarali o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti o su u ugovoru utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok je način promjene kamatne stope u potpunosti prepušten volji druge ugovorne strane, tako da se radi o neodredivoj činidbi što je suprotno čl.270.st.1. ZOO-a.

Tužitelji dalje tvrde da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom u smislu čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, a isti zakon posljedično propisuje i ništetnost takve nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelji dalje tvrde da ih tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije, kao potrošača, informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja valutne klauzule švicarskog franka (CHF), već im je naprotiv takav kredit nudio kao najpovoljniji i najisplativiji, čime je je tuženik također postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Tužitelji se pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: Pž-7129/13, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, tužitelji tvrde kako je iznos kredita bio vezan uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF), te da tuženik prilikom ugovaranje predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ih upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već im je naprotiv nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je sve imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice, te se ne može razumno očekivati da bi tužitelji sklopili takav ugovor o kreditu da su bila upoznati s mogućnosti da im anuitet toliko naraste.

Stoga se tužitelji pozivaju i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P- 1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

Tužitelji navode kako su s tuženikom sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euru, međutim time nisu otklonjene posljedice ništetnosti, jer tužiteljima, unatoč provedenoj konverziji nije vraćen cjelokupni iznos koji su preplatili temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Tužitelji ističu kako temeljem čl.502.c ZPP-a, te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa u pogledu povreda propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje, jer je predmetni ugovor prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, čime je početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva, te je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate, te je slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Tuženik dalje tvrdi budući da je potpisom Dodatka nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan je u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

Tuženik se poziva na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/2019 kojom je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju ako su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te tuženik dalje navodi da isti sporazum predstavlja novu osnovu kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao sklopljen isključivo ugovor s valutnom klauzulom u euru pa temeljem ranije osnove koja je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu.

Tuženik dalje ističe kako iz odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl.502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, radi čega je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS- a broj PŽ-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbi čl.138.a. i čl.502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Tuženik dalje navodi kako je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima u čl.22. i čl.26., te kako je sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeno sa posebnim zakonima koji reguliraju poslovno-pravni odnos banke i korisnika, te se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, već u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, te valutna klauzula u RH uživa pravnu zaštitu po čl.22. ZOO- a neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita,

Tuženik navodi kako je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, pa je zahtjev za utvrđenje bilo koje odredbe ugovora neosnovan, a osim toga tužitelj je poslovno sposobna osoba koji pri razmatranju ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno, ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza bilo do strane službenika banke, bilo od strane javnog bilježnika, pa se iz takvog ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu ugovorne odredbe, kao i prava i obveze, bile jasne.

Tuženik navodi kako ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi uslugu za koju će potrošač sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj i učinio.

Tuženik dalje navodi kako odlukom Visokog trgovačkog suda RH (broj Pž-7129/13- op.suda) nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, niti je utvrđeno da je nezakonita odredba o kamatnoj stopi, već odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime su povrijeđeni kolektivni interesi, međutim ne i konkretan individualni interes budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju.

Tuženik smatra kako je nesporno da isti sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi na način da u postojećim ugovorima definira parametre promjenjivosti, te je tuženik u okviru zakonskih propisa o bankarskom poslovanju mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, te u skladu sa zakonskim propisima izvršavati obvezu glede obavještavanja klijenta o promjeni visine kamate, a što je tuženik i činio, a kriteriji promjene sadržani su u Općim uvjetima poslovanja od 01.11.2004. koji su bili na snazi do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, a s kojima je klijent bio prethodno upoznat, te tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, a kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.

Tuženik navodi kako je kriterije promjenjivosti kamatne stope naveo u čl.3.6 općih uvjeta poslovanja koji su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., te je iste kriterije učinio dostupnim potrošačima u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", te je potrošačima dostavljao i obavijesti u kojima ih je 15 dana prije informirao o izmjeni kamatne stope i dostavljao novi otplatni plan, a budući da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, isti smatra kako je stoga izuzeta od ocjene poštenosti kako je to propisano Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Prilogu 2.toč. c. U odnosu na zahtjev za isplatom tuženik smatra kako bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor o kreditu pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatom, a što nije bila volja ugovornih strana, te je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže da se tužba odbije uz nadoknadu troška postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: II. (drugi) dodatak Ugovor o kreditu broj: 9010779803 (stranica 9-10), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), Ugovor o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), otplatna tablica od 13.10.2005.(stranica 17-20), pregled uplata na dan 24.04.2019. (stranica 20-23), knjigovodstvena kartica (stranica 24-36), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo JS, od 28. ožujka 2025. (stranica 128-136).

5. U dokaznom postupku saslušani su tužitelji kao parnične strane, dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka službenice banke LS svojim podneskom od 25.09.2023. (stranica 104). je svjedokinja službenice banke IS, te tužitelj kao parnična stranka.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa 13.336,60 eura, zajedno sa zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika.

8. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 9010773803, od 13.10.2005. godine, te je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine.

9. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010773803, od 13.10.2005. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta;

- da li su tužitelji pri sklapanju ugovora bili informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva, te s time u vezi da li tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom početno ugovorene kamatne stope;

- sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

10. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

11. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelji mogu smatrati potrošačima, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 9010773803, od 13.10.2005. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelji u tužbi pozivaju na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

12. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 93.200,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, u čl.2. ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju stambenog objekta, u čl.4. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukama banke odnosno tuženika o kreditiranju građana, te je u čl.7. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja.

13. Iz predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da bi namjena kredita bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje korisnika kredita, već je kao namjena izričito navedena kupnja stambenog objekta.

14. Isto tako, i iz iskaza oba tužitelja utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana u [adresa], koji stan služi za stanovanje tužitelja i njihove familije, te se isti stan nikad nije iznajmljivao ili se u njemu obavljala neka gospodarska aktivnost.

15. Tuženik, s druge strane, nije osporavao tužiteljima u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužitelju status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

16. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je provedena kupnja stana za stanovanje tužitelja, u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Stoga sud smatra kako su tužitelji dokazali da su s tuženikom zaključili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji im je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

18. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), utvrđeno je da je vjerovnik bila Privredna banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila 2.tuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

19. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj 9010779803, utvrđeno je da je isti zaključen dana 13.10.2005. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

20. Sud stoga smatra kako se tužitelji u tužbi mogu pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

21. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

25. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

26. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl. čl.138.a i ZPP u čl.502.cdefiniraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

27. To iz razloga jer se ovaj sud u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

Stoga sud smatra kako se tužitelji i u parnici koju vode po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, mogu pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

28. Vezano uz spornu okolnost da li su tužitelji pri sklapanju ugovora o kreditu bili informirani i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku sukladno čl.81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora gdje je na prvoj stranici u desnom gornjem kutu naveden broj ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

30. Nadalje, da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza oba tužitelja koji su na upit suda odgovorili kako nisu sudjelovali u sastavljanju predmetnog ugovora, isti je već bio napisan i dočekao ih u poslovnici tuženika.

31. Iz iskaza 1.-tuženice TS sud je dodatno utvrdio kako se o ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, nije pregovaralo, te joj od strane bankovne službenice ništa nije bilo rečeno o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o uvjetima uslijed kojih se ista može mijenjati, također joj ništa nije bilo rečeno niti o valutnoj klauzuli švicarskog franka, već joj je od strane bankovnog službenika tuženika ponuđen kredit kod kojeg je glavnica bila vezana uz švicarski franak, kao kredit s najpovoljnijom kamatom koji je udovoljavao njezinoj kreditnoj sposobnosti te joj je suprug, ovdje 2. -tuženik ŽS, bio sudužnik u tom kreditu.

32. Iskaz 1.-tužiteljice sud prihvaća i iste ocjenjuje vjerodostojnim budući da je ista na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogli prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti u odnosu na druge izvedene dokaze.

33. Kao što je već navedeno sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, već upravo suprotno iz samih njegovih navoda proizlazi zaključak da se o ugovoru nije pregovaralo.

34. Sud stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelji, kao korisnici kredita, nisu sudjelovali u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.).

35. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tržišnim uvjetima i tada važećim pozitivnim propisima pri čemu se rukovodio Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993., a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, dok s druge strane nije predmet spora da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima, niti da li je promjena visine opravdana tržišnim uvjetima.

36. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su kriteriji promjene sadržani u Općim uvjetima poslovanja od 01.11.2004. koji su bili na snazi do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, u čl.3.6 Općih uvjeta poslovanja, s kojima je klijent bio prethodno upoznat.

Međutim tuženik Opće uvjete poslovanja od 01.11.2004. uopće nije predložio kao dokaznu ispravu u ovoj pravnoj stvari, niti je istu ikada dostavio u spis, a sukladno čl.219.st.1. ZPP-a bio je dužan priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, tako da je sud primjenom čl.221.a ZPP- a o teretu dokazivanja zaključio da tuženik nije dokazao da je imao unaprijed određene kriterije pod kojima se mijenja ugovorena redovna kamatna stopa, niti da je s istima upoznao korisnika kredita, ovdje tužitelja.

37. Točno je da se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje opće akte (čl.12.8.), međutim ta okolnost ne utječe na zaključak suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste opće uvjete jednostrano donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

38. Osim toga u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.4.) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz odluku banke o kreditiranju građana.

39. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelji, kao korisnici kredita koji su konvertirali kredit, imaju pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako tužitelji takvo pravo na obeštećenje imaju.

40. Kao što je već navedeno između parničnih stranaka je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9010893551, od 04.12.2015. (stranica 21-26), pri čemu je tuženik istaknuo kao spornu okolnost da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, tužitelj nema pravo zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.

41. Vezano uz sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

42. Međutim, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

To iz razloga jer iz odredbi pročitanog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), sud zaključuje kako su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

43. Uvidom i čitanjem članka 1. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), sud je utvrdio da je predmetni Dodatak zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novina 102/2015), te da se istim Dodatkom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima popisanim Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novina 102/2015).

44. Sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), reguliraju, između ostalog, ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a st.1. istog zakona.

45. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl.247. u svezi s čl.20.st.1. Zakona o obveznim odnosima), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu).

46. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

47. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna.

48. Nadalje, u trenutku sklapanja dodatka tj. sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 08. travnja 2014., koji u čl.41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje kako se potrošač, ovdje tužitelj, sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

49. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

50. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

51. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

52. Iz sadržaja predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), a na takav zaključak upućuje odredba članka 11. stavka 1. Dodatka gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora koje istim dodatkom nisu mijenjane ostaju na snazi i primjenjuju se s odredbama istog dodatka, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Dodatka ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Dodatka proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima sukladno odredbama ZPK- a (članak 1. stavak 3. Dodatka).

53. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužitelji sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), nisu odrekli prava na zaštitu koju im, kao potrošačima, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Dodatka proizlazi da bi tužitelji dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekli svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno pod točkom .50. ovog obrazloženja.

54. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine (stranica 10-13), stranke su u članku 5. suglasno utvrdile da pretplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 12.831,61 kuna, te su suglasno utvrdile da se tako utvrđeni iznos pretplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

55. Ovaj prvostupanjski sud stoga zaključuje da sklapanjem Dodatka tužitelji ne gube pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. godine – op. suda), stoga sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelji, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, a najduže do provedbe konverzije.

56. Vezano uz spornu visinu i izračun tužbenog zahtjeva, sud je temeljem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo JS, od 28. ožujka 2025. (stranica 128-136).utvrdio da razlika po anuitetima, kao pozitivna preplata između anuiteta kojeg je tužitelj trebao plaćati banci prema početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno plaćene anuitete, iznosi 100.484,65 kuna odnosno 13.336,60 eura.

57. Tužitelji nisu imali primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, te su u podnesku od 16.09.2025. (stranica 151-155) uskladili tužbeni zahtjev s provedenim vještačenjem, dok je tuženik primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 15.05.2025. godine (stranica 144-148).

58. Tako tuženik, osim protivljenja određenom zadatku vještaku, od bitnog ističe da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja, te da je davanjem takvog zadatka vještaku sud de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita, te se time tužitelja stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, jer da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio sve obveze iz tog ugovora, a jedna od obveza tužitelja, na koju je pristao, jest i platiti promijenjenu kamatnu stopu, ukoliko dođe do promjene, a što je određeno ugovorom, te ponavlja svoju tvrdnju kako je tužitelj, potpisom Dodatka kojim je izvršena konverzija ugovora, prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate.

59. Tuženikove primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

60. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,20% godišnje koja je jedina bila poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena.

61. Vezano uz tuženikovu primjedbu da stoga što je je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu i prihvatio konverziju slijedom čega mu je predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

62. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

63. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 13.336,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

64. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem prethodnih utvrđenja, zaključuje kako tužitelji imaju pravo na povrat razlike između preplaćenih iznosa s osnove promjene kamata, te s osnova promjene tečaja CHF, u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, kao što je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem i navedeno pod točkom 56. ovog obrazloženja.

65. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare potraživanja tužitelja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. (stranica 13-16), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se ZOO/91, prema kojem se kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

66. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da su tužitelji tužbu podnijeli dana 11.06.2019. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora ( što uključuje i naknadu za prijevremenu otplatu kredita – op. suda) nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

67. Vezano uz protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva u podnesku od 30.09.2025. godine (stranica 157-160), sud utvrđuje da su nakon provedenog vještačenja tužitelji povisili tužbeni zahtjev po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja CHF/HRK s početno istaknutog od 78.000,00 kuna / 10.352,38 eura (po fiksnom tečaju konverzije - op. suda) na iznos od 13.336,60 eura.

Sud smatra da se radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I rješenja.

68. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 13.10.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 9010779803;

- da je istim ugovorom tužiteljima odobren iznos kredita od 93.200,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja nekretnine, uslijed čega se korisnik kredita ima smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;

- da su se tužitelji, radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvali na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9012362118, od 26.03.2007. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 02.12.2015. godine;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja iznosi 13.336,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

69. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

70. U ovoj pravnoj stvari tužitelji se nalaze u položaju jedinstvenih suparničara u smislu čl.201. ZPP-a budući da se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), te se oni smatraju jednom parničnom strankom.

71. Obzirom da su tužitelji s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspio dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, te o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz navedenih pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te 105. stavkom 1. ZOO/91, nalazi kako je Ugovor o kreditu broj: 9012362118, od 26.03.2007. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

72. Nadalje, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetnih ugovornih odredbi u Ugovoru o kreditu broj 9010779803, od 13.10.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika stekao bez osnove iznos od 13.336,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tako da provedenom konverzijom tužitelji nisu obeštećeni uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sud je stoga temeljem 210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom, te naložio tuženiku da tužiteljima solidarno isplati novčani iznos od 13.336,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

73. Vezano uz tijek zateznih kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate sud smatra kako se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, budući da su se tijekom ovog postupka tužitelji pozvali na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 13.336,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traži da im se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

74. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

75. Početna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 78.000,00 kuna / 10.352,38 eura (po fiksnom tečaju konverzije - op. suda), te je vrijednost predmeta spora izmijenjena podneskom tužitelja od 16.09.2025. (stranica 151-155) na iznos od 13.336,60 eura.

76. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr.54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, Tbr.40.st.1. Tarife propisano je pravo na uvećanje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10%, što za još jednog tužitelja iznosi dodatnih 25 bodova, što ukupno iznosi 275 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

77. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 275 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.7.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na 4 održana ročišta dana 15.12.2022., 02.06.2023., 19.09.2025. i 08.10.2025. svako u iznosu od 275 bodova što ukupno iznosi 2.200,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za pristup na ročište dana 21.09.2023. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50 bodova što ukupno iznosi 100,00 eura po Tbr.9. toč.5. Tarife,

- za sastav 2 obrazložena podneska od 20.12.2023. i 16.09.2025. svaki u iznosu od 275 bodova u ukupnom iznosu od 1.100,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 987,50 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 243,50 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelji uspjeli dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 149,98 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

78. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

79. Tužitelji u ovoj pravnoj stvari imaju pravni položaj jedinstvenih suparničara u glavnoj stvari. Sukladno čl.161.st.3. ZPP-a suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, bez obzira da li su u parnici tužitelji ili tuženici, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani, odnosno tako i potražuju troškove od protivne strane, radi čega je tuženiku naložena solidarna isplata novčane tražbine kao i naknada troškova postupka tužiteljima.

80. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljima iznosi 5.330,98 eura, dok sud tužiteljima nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, uvećano za PDV, što iznosi 125,00 eura, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelji ili njihov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1., čl.155.st.1. i čl.161. st.3. ZPP-a odlučio kao pod točke II izreke ove presude.

81. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

82. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

83. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 17. listopada 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljima, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.