Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-1514/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari 1.-tužitelja: UH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.-tužiteljice: ČH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici Aisa Pertić Brajković, odvjetnica iz Umaga, I Zoran Belušić, odvjetnik iz Buja, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 19. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Aise Pertić Brajković, te zamjenskog punomoćnika tuženika LH, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 17. listopada 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj:9011381895 od dana 22. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja UH kao korisnika kredita i založnog dužnika, ČH kao založnog dužnika i sudionika, s jedne strane i tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Aleksandri Micelli iz Novigrada, pod posl.br. OU-122/06 dana 29. svibnja 2006. godine, u dijelu kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke sadržana u točci 4. Ugovora o kreditu.
II Utvrđuje se ništetnom odredba I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj:9011381895, od dana 16. listopada 2012. i odredba II. (drugog) dodatka Ugovora o kreditu broj:9011381895, od dana 30. studenog 2013. solemniziranog po Javnom bilježniku Aleksandri Micelli iz Novigrada, pod posl.br. OV-4232/13 dana 05.12.2013. sklopljenih između istih stranaka iz točke I. presude, u dijelu kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke, sadržana u čl. 1. I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i čl.1. II. (drugog) Dodatka Ugovora o kreditu, dok se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl.4. I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke.
III Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj:9011381895 od dana 22. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja UH kao korisnika kredita i založnog dužnika, ČH kao založnog dužnika i sudionika, s jedne strane i tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Aleksandri Micelli iz Novigrada, pod posl.br. OU-122/06 dana 29. svibnja 2006. godine, u dijelu kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu, dok se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl.1. Ugovora o kreditu broj:9011381895 od dana 22. svibnja 2006. u dijelu kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula).
IV Utvrđuje se ništetnom odredba I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj:9011381895, od dana 16. listopada 2012. i odredba II. (drugog) dodatka Ugovora o kreditu broj:9011381895, od dana 30. studenog 2013. solemniziranog po Javnom bilježniku Aleksandri Micelli iz Novigrada, pod posl.br. OV-4232/13 dana 05.12.2013.sklopljenih između istih stranaka iz točke I. presude, u dijelu kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sadržana u i 5. I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i čl. 2. i 4. II. (drugog) Dodatka Ugovora o kreditu,, dok se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl.1. I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u članku 1. II. (drugog) dodatka Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula).
V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, isplatiti tužitelju UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisniku kredita novčani iznos od 8.874,19 (osamtisućaosamstosedamdesetčetiri eura i devetnaest centi) eura / 66.862,58 (šezdesetšesttisućaosamstošezdesetdvije kune i pedesetosam lipa) kuna uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog iznosa počevši od:
30.09.2006. na iznos od 0,03 eura,
31.10.2008. na iznos od 16,56 eura,
31.12.2008. na iznos od 22,24 eura,
31.01.2009. na iznos od 26,30 eura,
28.02.2009. na iznos od 27,92 eura,
31.03.2009. na iznos od 23,05 eura,
30.04.2009. na iznos od 23,86 eura,
31.05.2009. na iznos od 16,56 eura,
30.06.2009. na iznos od 10,88 eura,
01.07.2009. na iznos od 12,50 eura,
31.08.2009. na iznos od 14,94 eura,
30.09.2009. na iznos od 14,94 eura,
31.10.2009. na iznos od 12,50 eura,
30.11.2009. na iznos od 17,37 eura,
31.12.2009. na iznos od 22,24 eura,
31.01.2010. na iznos od 27,92 eura,
28.02.2010. na iznos od 27,11 eura,
31.03.2010. na iznos od 35,23 eura,
30.04.2010. na iznos od 33,60 eura,
31.05.2010. na iznos od 36,85 eura,
30.06.2010. na iznos od 63,64 eura,
31.07.2010. na iznos od 57,95 eura,
31.08.2010. na iznos od 75,00 eura,
30.09.2010. na iznos od 59,58 eura,
31.10.2010. na iznos od 59,58 eura,
30.11.2010. na iznos od 79,87 eura,
31.12.2010. na iznos od 105,03 eura,
31.01.2011. na iznos od 87,17 eura,
28.02.2011. na iznos od 93,67 eura,
31.03.2011. na iznos od 86,36 eura,
30.04.2011. na iznos od 87,17 eura,
31.05.2011. na iznos od 121,26 eura,
30.06.2011. na iznos od 124,51 eura,
31.07.2011. na iznos od 152,92 eura,
31.08.2011. na iznos od 138,31 eura,
30.09.2011. na iznos od 122,07 eura,
31.10.2011. na iznos od 120,45 eura,
30.11.2011. na iznos od 119,64 eura,
31.12.2011. na iznos od 126,94 eura,
31.01.2012. na iznos od 133,44 eura,
29.02.2012. na iznos od 134,25 eura,
31.03.2012. na iznos od 130,19 eura,
30.04.2012. na iznos od 133,44 eura,
31.05.2012. na iznos od 135,06 eura,
30.06.2012. na iznos od 131,81 eura,
31.07.2012. na iznos od 132,63 eura,
31.08.2012. na iznos od 130,19 eura,
30.09.2012. na iznos od 124,51 eura,
31.10.2012. na iznos od 130,19 eura,
30.11.2012. na iznos od 133,44 eura,
31.12.2012. na iznos od 131,00 eura,
31.01.2013. na iznos od 119,64 eura,
28.02.2013. na iznos od 129,38 eura,
31.03.2013. na iznos od 130,19 eura,
30.04.2013. na iznos od 126,13 eura,
31.05.2013. na iznos od 114,77 eura,
30.06.2013. na iznos od 113,96 eura,
31.07.2013. na iznos od 117,21 eura,
31.08.2013. na iznos od 122,07 eura,
30.09.2013. na iznos od 128,57 eura,
31.10.2013. na iznos od 125,32 eura,
30.11.2013. na iznos od 127,76 eura,
31.12.2013. na iznos od 130,19 eura,
31.01.2014. na iznos od 131,81 eura,
28.02.2014. na iznos od 135,06 eura,
31.03.2014. na iznos od 134,25 eura,
30.04.2014. na iznos od 130,19 eura,
31.05.2014. na iznos od 129,38 eura,
30.06.2014. na iznos od 129,38 eura,
31.07.2014. na iznos od 134,25 eura,
31.08.2014. na iznos od 137,50 eura,
30.09.2014. na iznos od 136,68 eura,
31.10.2014. na iznos od 139,93 eura,
30.11.2014. na iznos od 142,37 eura,
31.12.2014. na iznos od 141,55 eura,
31.01.2015. na iznos od 221,10 eura,
28.02.2015. na iznos od 208,92 eura,
31.03.2015. na iznos od 217,04 eura,
30.04.2015. na iznos od 219,47 eura,
31.05.2015. na iznos od 219,47 eura,
30.06.2015. na iznos od 216,23 eura,
31.07.2015. na iznos od 202,43 eura,
31.08.2015. na iznos od 187,82 eura,
30.09.2015. na iznos od 190,25 eura,
pa sve do namirenja tužitelja, za vrijeme od 30. rujna 2006. pa do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa sve do 30. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa sve do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tužitelji odbijaju s razlikom zatraženog iznosa od 10.669,48 (desettisućašestošezdesetdevet eura i četrdesetosam centi) eura, kao neosnovanom
VI Nalaže se tužiteljima UH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ČH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno naknaditi tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, parnični trošak u iznosu od 468,75 (četristošezdesetosam eura i sedamdesetpet centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 17. listopada 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana nakon dostave prijepisa ove presude, dok se dok se tuženik odbija s razlikom koja prelazi iznos od 468,75 eura kao neosnovanom.
Obrazloženje
1. Tužitelji su u ovoj pravnoj stvari podnijeli tužbu kojom traže utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, u dijelu kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke sadržana u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i odredba II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke sadržana u članku 1. i članku 4. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, u dijelu kojima je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i odredba II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 1. i 5. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1., 2. i 4. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, te kojom se nalaže tuženiku isplatiti 1.-tužitelju novčani iznos po osnovi preplaćenih kamata iznos od 81.676,89 kuna / 10.840,39 eura (po fiksnom tečaju konverzije), sa zakonskom zateznom kamatom, te razlike u otplati glavnice zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 65.574,89 kuna / 8.703,28 eura (po fiksnom tečaju konverzije), sa zakonskom zateznom kamatom.
Tužitelji od bitnog navode da je 1.-tuženik s tuženikom radi adaptacije stambenog objekta zaključio Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, kojim je 1.-tužitelju odobren kredit u iznosu od 85.800,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 17 godina( članaka 1. i 7. ugovora o kreditu), te je istim ugovorom u čl.4. ugovorena redovna kamatna stopa od 4,70% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika kao kreditora.
Tužitelji dalje navode kako su nakon sklapanja predmetnog ugovora sklopili s tuženikom još I.(prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, kojim je ugovoren poček otplate na rok od 12 mjeseci, i II.(drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, kojim su stranke sporazumno produžile rok otplate nedospjele glavnice s 204 na 264 mjeseca.
Sklopljenim dodacima ugovoru o kreditu također je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženice kao kreditora i valutna klauzula kojom se korisnik kredita obvezao na povrat novčanih obveza iz ugovora o kreditu u valuti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Tužitelji se u tužbi pozivaju na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.
Tužitelji ističu kako s bankom prije potpisivanja ugovora i pripadajućih dodataka nisu pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke, niti je tuženik ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorne kamate, već su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelji kao potrošači nisu imali utjecaja, te tužitelji smatraju kako ista odredba nije niti razumljiva i potpuno neodrediva kao obveza, pa je stoga nepoštena u smislu čl.85. Zakona o zaštiti potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima i kao takva je ništetna u skladu s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
Tužitelji dalje tvrde kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znao ništa niti o valutnom riziku koji za njih predstavlja ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, niti su bili od strane tuženika o istome informirani što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama.
Tužitelji smatraju da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke i valutna klauzula u švicarskim francima ništetne u smislu čl.270., čl.272., čl.322 i čl.323.st.1. ZOO-a, te su temeljem ništetnih ugovornih odredbi uplatili više kamata i preplatili tečaj, pa smatraju da je tuženik temeljem čl.1111 i čl.1115 ZOO-a dužan vratiti tužiteljima sve iznose preplaćenih kamata i razliku u otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja CHF, sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate, te predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik tvrdi predmetni ugovor prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, čime je početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva, te je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate, te je slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama.
Tuženik dalje tvrdi budući da je potpisom Dodatka nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13, budući da je po čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c ZPP-a obveznost presuda iz kolektivnog sudskog spora predviđena jedino u postupku radi naknade štete, a što ovdje nije slučaj, slijedom čega su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje. Tuženik dalje navodi kako je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima u čl.22.., te kako je sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeno sa posebnim zakonima koji reguliraju poslovno-pravni odnos banke i korisnika, te se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, već u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, te valutna klauzula u RH uživa pravnu zaštitu po čl.22. ZOO-a neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita, tako da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer ista klauzula djeluje isto prema svim sudionicima kao zaštitna klauzula za novčanu tražbinu. Tuženik navodi kako je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, pa je zahtjev za utvrđenje bilo koje odredbe ugovora neosnovan, a osim toga tužitelj je poslovno sposobna osoba koji pri razmatranju ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno, ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza bilo do strane službenika banke, bilo od strane javnog bilježnika, pa se iz takvog ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu ugovorne odredbe, kao i prava i obveze, bile jasne.
Tuženik tvrdi da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi uslugu za koju će potrošač sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj i učinio, kao i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer bi postupak odobravanje kredita trajao mjesecima, a usluga bi znatno poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna, pa se upravo stoga i nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao izabrati onaj koji mu najviše odgovara.
Tuženik dalje navodi kako odlukom Visokog trgovačkog suda RH (broj Pž-7129/13- op.suda) nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, niti je utvrđeno da je nezakonita odredba o kamatnoj stopi, već odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime su povrijeđeni kolektivni interesi, međutim ne i konkretan individualni interes budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju.
Tuženik smatra kako je nesporno da isti sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi na način da u postojećim ugovorima definira parametre promjenjivosti, te je tuženik u okviru zakonskih propisa o bankarskom poslovanju mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, te u skladu sa zakonskim propisima izvršavati obvezu glede obavještavanja klijenta o promjeni visine kamate, a što je tuženik i činio, a kriteriji promjene sadržani su u Općim uvjetima poslovanja od 01.11.2004. koji su bili na snazi do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, a s kojima je klijent bio prethodno upoznat, te tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, a kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.
Tuženik navodi kako je kriterije promjenjivosti kamatne stope naveo u čl.3.6 općih uvjeta poslovanja koji su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., te je iste kriterije učinio dostupnim potrošačima u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", te da je postupao u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama prema kojem je počl.308.st.1. potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope i dostavljao i izmijenjeni otplatni plan, a budući da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, isti smatra kako je stoga izuzeta od ocjene poštenosti kako je to propisano Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Prilogu 2.toč. c. U odnosu na zahtjev za isplatom tuženik smatra kako bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor o kreditu pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatom, a što nije bila volja ugovornih strana.
Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže da se tužba odbije uz nadoknadu troška postupka tuženiku.
3. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio u svojem podnesku od 05.11.2019. godine (stranica 127-133) u kojemu dodatno obrazlaže istaknuti prigovor zastare tužiteljevog potraživanja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa, te kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. Zakona o obveznim odnosima, te ponavlja svoje navode kako je tužitelj prihvatom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravni interes i pravo zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.
4. Tuženik su u svojem podnesku od 19.03.2020. godine (stranica 134-137) očitovao i povodom Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020, donesenog u oglednom postupku, u kojem od bitnog navodi kako je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kao su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da se radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, slijedom čega niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu, a tuženik u osnovi identične stavove dodatno navodi i u podnesku od 18.10.2020. godine (stranica 138-140) i u podnesku od 07.09.2022. (stranica 162-164).
5. Tužitelji su konačni tužbeni zahtjev uredili i postavili nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 05.06.2025. godine (stranica 242-246) na način da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, u dijelu kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke sadržana u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i odredba II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke sadržana u članku 1. i članku 4. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, u dijelu kojima je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i odredba II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 1. i 5. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1., 2. i 4. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, te da se 1. -tužitelju izvrši isplata novčanog iznosa od 8.874,19 eura / 66.862,58 kuna kao razlika u otplati glavnice zbog promjene tečaja CHF, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa.
6. Tuženik je u svojem podnesku od 12.06.2025. godine (stranica 247) usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe i nije dao svoj pristanak, pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela održane 26.04.2021. godine broj: Su IV-16/21-8 prema kojemu smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl.193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.
7. Uspoređujući prvo istaknuti tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi po osnovi preplaćenih kamata u visini od 81.676,89 kuna / 10.840,39 eura, te na isplatu novčanog iznosa u otplati glavnice zbog promjene tečaja CHF u visini od 65.574,89 kuna / 8.703,28 eura, što ukupno iznosi 147.251,78 kuna / 19.543,67 eura, sud utvrđuje kako je konačno istaknutim tužbenim zahtjev na isplatu iznosa od 8.874,19 eura / 66.862,58 kuna kao razlika u otplati glavnice zbog promjene tečaja CHF, uistinu došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva.
8. Obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, stoga je u postupku sud, sukladno čl.193. ZPP-a i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela održane 26.04.2021. godine broj: Su IV-16/21-8, dužan odlučiti o cijelom tužbenom zahtjevu kako je prvobitno postavljen.
9. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, od 09.04.2015., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.
10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi:
Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od 22.05.2006. (stranica 14-20), I. (prvi) dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 16.10.2012. (stranica 21-22), II. (drugi) dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 30.11.2013. (stranica 23- 24), izvod iz otvorenih stavaka na 30.05.2015. (stranica 25), pregled uplata na 08.04.2019. (stranica 26-30), plan otplate (stranica 31-32), knjigovodstvena kartica na dan 08.04.2019. (stranica 33-100), sudske odluke (stranica 118-124), Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015. (stranica 153-158), Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., odluke Suda Europske Unije broj: C-81/19 i broj: C-567/20, od 05.05.2022., Rješenje službe za gospodarstvo od 7.12.2005. (stranica 197-197), Rješenje ureda za turizam od 7.5.1998. (stranica 199-201), sentenca Županijskog suda u Splitu Gž-722/2020 od 18.5.202. (stranica 202), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića, dipl. oec., od rujna 2024. (stranica 208-226).
11. U dokaznom postupku sud je saslušao kao svjedoka službenicu banke AH, te 1.-tužitelja i 2.-tužiteljicu, kao stranke.
12. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
13. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari, nakon uređenja tužbenog zahtjeva, je deklaratorni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, u dijelu kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke sadržana u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i odredba II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke sadržana u članku 1. i članku 4. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1.
II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, u dijelu kojima je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i odredba II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 1. i 5. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1., 2. i 4. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, te nastavno kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 8.874,19 eura / 66.862,58 kuna kao razlika u otplati glavnice zbog promjene tečaja CHF, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa.
14. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, te je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015.
15. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
− pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i ništetnost istih odredbi koje su sadržane u sadržaju I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i u sadržaju II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine;
− da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
− da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta;
− da li je tužitelj pri sklapanju ugovora bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
− da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;
− tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva, te s time u vezi da li tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,70% godišnje;
− sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.
16. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelji mogu smatrati potrošačima, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelji u tužbi pozivaju na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.
17. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 85.800,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, u čl.2. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. radi se o kreditu za adaptaciju stambenog objekta, u čl.4. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,70% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukama banke odnosno tuženika o kreditiranju građana, te je u čl.7. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja.
18. Iz predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da bi namjena kredita bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje korisnika kredita, već adaptaciju stambenog objekta.
19. Iz iskaza 1.-tužitelja UH utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za adaptaciju kuće u [adresa], da predmetna kuća služi za stanovanje tužitelja i njegove familije, te da u istoj toj kući, ali izdvojeno od životnog prostora tužitelji imaju uređena i dva apartmana koji se iznajmljuju, međutim kako te 2006. godine nisu bili dovršeni niti stambeni dio objekta, a niti apartmani, da je predmetni kredit iskorišten za obavljanje zidarskih radova na cijeloj kući, te mu je teško razdvojiti za što je točno utrošio koji iznos kredita, te kako te 2006. godine predmetni apartmani nisu bili u funkciji kao apartmani, već su te dijelove kuće namijenili za našu djecu, svakome po jedan, međutim naknadno ih je nužda natjerala da te prostore iznajmljuju upravo kako bi otplaćivali predmetni kredit.
20. Iz iskaza 1.-tužiteljice ČH utvrđeno je da je ista bila sudužnik u predmetnom kreditu, da se radilo o stambenom kreditu za adaptaciju kuće u [adresa], da predmetna kuća služi stanovanje, da je točno kako u predmetnoj kući postoji i dio tj. apartman koji su se iznajmljivali i te 2006. godine, ali sredstva kredita nisu korištena za navedene dijelove koji su se iznajmljivali već isključivo za stambeni dio, te da apartmane iznajmljuju još od 1994./95. godine.
21. Saslušana svjedokinja službenica banke AH nije imala saznanja o namjeni kredita.
22. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanih tužitelja proizlazi zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je provedena adaptacija stana za stanovanje tužitelja, pri čemu se sud priklanja iskazu 1. -tužitelja, koji je prvi iskazivao i naveo kako su sredstva kredita bila iskorištena za obavljanje zidarskih radova na cijeloj kući, budući da te 2006. godine nisu bili dovršeni niti stambeni dio objekta, a niti apartmani.
23. Sud ne prihvaća kao uvjerljiv iskaz 2. -tužiteljice u dijelu u kojem iskazuje da su apartmani u funkciji iznajmljivanja još od 1994./95. godine, budući da za takve tvrdnje ista nije dostavila, niti predlagala ikakve dokaze, a kao što je već navedeno, sukladno članku 219. stavku 1. i članku 221.a ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje.
24. Po slobodnoj ocjeni ovog suda predmetni kredit se ipak ima smatrati potrošačkim kreditom, a to iz razloga jer su sredstva predmetnog kredita korištena većim dijelom za zadovoljenje osobnih potreba tužitelja i njihove obitelji odnosno za potrebe osiguranja stanovanja, a manjim dijelom za poslovnu aktivnost tužitelja tj. za iznajmljivanje apartmana obzirom da je 1.-tužitlej naveo kako su i ti dijelovi kuće koji se iznajmljuju u početku imali namjenu za stanovanje njihove djece, te su tek naknadno prenamijenjeni u apartmane kako bi tužitelji te prostore iznajmljivali upravo kako bi mogli otplaćivati predmetni kredit, a kao što je već navedeno sud je iskaz 1.-tužitleja ocijenio uvjerljivim, logičnim i životnim.
25. Stoga sud smatra kako su tužitelji dokazali da su s tuženikom zaključili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji im je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
26. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), utvrđeno je da je vjerovnik bila Privredna banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila 2.tuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
27. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 9011381895, (stranica 14-20), utvrđeno je da je isti zaključen dana 22. svibnja 2006. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.
28. Sud stoga smatra kako se tužitelji u tužbi mogu pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
29. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
30. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
31. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
32. Nadalje, vezano uz ništetnost ugovornih odredbi iz I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i ugovornih odredbi iz II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sud je stava da se i na te odredbe odnose pravna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014. i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
33. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), te I.(prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i II.(drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
34. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.
35. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl. čl.138.a i ZPP u čl.502.cdefiniraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužiteljima postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.
36. To iz razloga jer se ovaj sud u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.
Stoga sud smatra kako se tužitelji i u parnici koju vode po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, mogu pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
37. Vezano uz spornu okolnost da li su tužitelji pri sklapanju ugovora o kreditu bili informirani i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku sukladno čl.81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
38. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora gdje je na prvoj stranici u desnom gornjem kutu naveden broj ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.
39. Nadalje, da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza oba tužitelja koji su na upit suda iskazali na sličan način odnosno da nisu sudjelovali u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu, te da je isti ugovor već bio napisan kada im je uručen, a isto je potvrdila i svjedokinja bankovna službenica AH koja je iskazala da je ugovore o kreditu sastavljala banka, da ih nije sastavljala ona, a niti su u sastavljanju ugovora sudjelovali ovdje tužitelji.
40. Iskaz svjedokinje službenice banke, kao i iskaz tužitelja sud prihvaća i iste ocjenjuje vjerodostojnima budući da su i svjedokinja i tužitelj na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivali o okolnostima koje su im neposredno poznate i kojih su se mogli prisjetiti, te u njihovim iskazima nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti.
41. Kao što je već navedeno sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, već upravo suprotno iz samih njegovih navoda proizlazi zaključak da se o ugovoru nije pregovaralo.
42. Na takav zaključak dodatno upućuje i sam tuženik koji u odgovoru na tužbu (stranica 108 spisa – zadnji odlomak) navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer bi postupak odobravanje kredita trajao mjesecima, a usluga bi znatno poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna, pa se upravo stoga i nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao izabrati onaj koji mu najviše odgovara, što sud upućuje na zaključak kako tuženik nije s korisnikom kredita pregovarao o odredbama predmetnog ugovora o kreditu.
43. Sud stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelji, kao korisnici kredita nisu sudjelovali u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.).
44. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tržišnim uvjetima i tada važećim pozitivnim propisima pri čemu se rukovodio Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993., a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, dok s druge strane nije predmet spora da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima, niti da li je promjena visine opravdana tržišnim uvjetima.
45. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su kriteriji promjene sadržani u Općim uvjetima poslovanja od 01.11.2004. koji su bili na snazi do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, u čl.3.6 Općih uvjeta poslovanja, s kojima je klijent bio prethodno upoznat.
Međutim tuženik Opće uvjete poslovanja od 01.11.2004. uopće nije predložio kao dokaznu ispravu u ovoj pravnoj stvari, niti je istu ikada dostavio u spis, a sukladno čl.219.st.1. ZPP-a bio je dužan priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, tako da je sud primjenom čl.221.a ZPP- a o teretu dokazivanja zaključio da tuženik nije dokazao da je imao unaprijed određene kriterije pod kojima se mijenja ugovorena redovna kamatna stopa, niti da je s istima upoznao korisnika kredita, ovdje tužitelje.
46. Točno je da se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje opće akte (čl.12.9.), međutim ta okolnost ne utječe na zaključak suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste opće uvjete jednostrano donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.
47. Osim toga u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.4.) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz odluku banke o kreditiranju građana.
48. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelji, kao korisnici kredita koji su konvertirali kredit, imaju pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako tužitelji takvo pravo na obeštećenje imaju.
49. Kao što je već navedeno između parničnih stranaka je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015. (stranica 153-158), pri čemu je tuženik istaknuo kao spornu okolnost da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, tužitelj nema pravo zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora.
50. Vezano uz sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015. (stranica 153-158), i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.
51. Međutim, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
To iz razloga jer iz odredbi pročitanog Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015. (stranica 153-158), sud zaključuje kako su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.
52. Uvidom i čitanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015. (stranica 153-158), sud je utvrdio da je predmetni Dodatak zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novina 102/2015), te da se istim Dodatkom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima popisanim Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novina 102/2015).
53. Sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), reguliraju, između ostalog, ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a st.1. istog zakona.
54. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl.247. u svezi s čl.20.st.1. Zakona o obveznim odnosima), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu).
55. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelji tužbeni zahtjev temelje na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
56. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna.
57. Nadalje, u trenutku sklapanja dodatka tj. sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 08. travnja 2014., koji u čl.41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje kako se potrošač, ovdje tužitelj, sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.
58. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
59. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
60. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.
61. Iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od 09.12.2015. (stranica 153-158), ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), a na takav zaključak upućuje odredba članka 11. stavka 1. Dodatka gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora koje istim dodatkom nisu mijenjane ostaju na snazi i primjenjuju se s odredbama istog dodatka, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Dodatka ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Dodatka proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima sukladno odredbama ZPK-a (članak 1. stavak 3. Dodatka).
62. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužitelji sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9010893551, od 04.12.2015. (stranica 21-26), nije odrekli prava na zaštitu koju im, kao potrošačima, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Dodatka proizlazi da bi tužitelji dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekli svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.62. ovog obrazloženja.
63. Ovaj prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka tužitelji ne gube pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine – op. suda), stoga sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijenti, ovdje tužitelji, više ne mogu postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, a najduže do provedbe konverzije.
64. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića, dipl. oec., od rujna 2024. (stranica 208-226), vještak je utvrdio da za cijelo vrijeme trajanja ugovora odnosno 22.05.2006. godine do 30.09.2015. godine kada je izvršena konverzija zbog promjene tečaja od strane tužitelja više uplaćen iznos 66.862,58 kuna / 8.874,19 eura, te da nije došlo do preplate zbog promjene visine kamatne stope.
65. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako 1. -tužitelj ima pravo na povrat razlike iznosa pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog osnovnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, tuženik, kao banka, uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, slijedom čega sud zaključuje da tuženik prilikom konverzije nije obeštetio tužitelja.
66. Tužitelji nisu istaknuli nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok je tuženik primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 20.05.2025. godine (stranica 237-241).
67. Tako tuženik, osim protivljenja određenom zadatku vještaku, od bitnog ističe da vještak u svom nalazu uopće ne izračunava efekt konverzije, iz vještačenja nije vidljivo koji je početni tečaj vještak koristi u izračunima, da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja te da je davanjem takvog zadatka vještaku sud de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita, te se time tužitelja stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, jer da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio sve obveze iz tog ugovora, a jedna od obveza tužitelja, na koju je pristao, jest i platiti promijenjenu kamatnu stopu, ukoliko dođe do promjene, a što je određeno ugovorom, te ponavlja svoju tvrdnju kako je tužitelj, potpisom Dodatka kojim je izvršena konverzija ugovora, prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate.
68. Tuženikove primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.
69. Suprotno navodima tuženika sud smatra kako sudski vještak u nalazu i mišljenju nije bio dužan uzimati u obzir efekte konverzije.
To iz razloga jer tužitelji potražuju isplatu preplate s osnova valutne klauzule od 30.09.2006. do 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu nije od utjecaja na pravo tužitelja na isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, niti je vještak stoga bio dužan uzimati u obzir efekte konverzije.
70. Nadalje, sud ocjenjuje kao neosnovan i tuženikov prigovor da iz vještačenja nije vidljivo koji je početni tečaj vještak koristi u izračunima.
To iz razloga jer je tečaj, koji je vještak koristio u obračunu, jasno naveden u Tablici 4., str. 16-18 nalaza i mišljenja.
71. Isto tako, vezano uz tuženikovu primjedbu da vještačenje nije trebalo provesti na način da se za izračun koristi početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.
To iz razloga jer obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).
Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,70% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 4,70% iz čl.4. predmetnog ugovora
72. Nadalje, sud smatra da nije osnovan niti prigovor kako su tužitelji potpisom Dodatka kojim je izvršena konverzija ugovora prihvatili i priznali da im je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje su do tada izvršavali.
Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.
To zapravo znači da su tužitelji podmirili sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata koju je vještak utvrdio u iznosu od 66.862,58 kuna / 8.874,19 eura s osnove promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je 1.-tužitelj dodatno uplatio i te iznose, tako da ima pravo na povrat navedene preplate, a upravo su navedene preplate predmetom tužbenog zahtjeva, slijedom čega sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru.
73. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 66.862,58 kuna / 8.874,19 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.
74. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužitelji imaju pravo na povrat pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, kao što je to navedeno u toč.64. ovog obrazloženja.
75. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljima pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.
Budući da su se tijekom ovog postupka tužitelji pozvali na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljima i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
76. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare potraživanja tužitelja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.
Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od dana 22. svibnja 2006. godine (stranica 14-20), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.
Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
77. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.
Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
Budući da su tužitelji tužbu podnijeli dana 01.05.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.
78. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
− da su parnične stranke dana 22. svibnja 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 9011381895;
− da je istim ugovorom tužiteljima odobren iznos kredita od 85.800,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, te ugovorena redovna kamatna stopa od 4,70% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukama banke odnosno tuženika o kreditiranju građana;
− da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena adaptacija stambenog objekta, pretežito za vlastite svrhe, uslijed čega se tužitelji imaju smatrati potrošačima, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;
− da su se tužitelji radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvali na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
− da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;
− da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od 22. svibnja 2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;
− da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;
− da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od 22. svibnja 2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke iz čl.4. Ugovora o kreditu, kao i u dijelu ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica iz članka 7. Ugovora o kreditu;
− da su I.(prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine, i II.(drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, djelomično ništetni tj. u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke sadržana u članku 1. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, kao i u dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 5. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u člancima 2. i 4. II.(drugog) Dodatka
Ugovoru o kreditu;
− da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9010893551, od 04.12.2015.;
− da tužitelji, kao korisnici kredita koji su konvertirali kredit, imaju pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti;
− da visina potraživanja 1.-tužitelja prema tuženiku iznosi 66.862,58 kuna / 8.874,19 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;
− da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;
− da za novčano potraživanje tužitelja nije nastupila zastara.
79. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:
− članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);
− članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);
− članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;
− članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
− članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);
− članak 1115. ZOO/05 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
80. Kao što je već navedeno pod točkom 8. ovog obrazloženja tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe i nije dao svoj pristanak, radi čega je ovaj sud sukladno čl.193. ZPP-a bio dužan odlučiti o cijelom tužbenom zahtjevu 81. Obzirom da su tužitelji, s jedne strane, uspjeli dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljima o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelji u ovoj pravnoj stvari pozivaju u svrhu dokaza svojih tvrdnji, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč. I i toč. III tužbe, te temeljem članka 81. i članka 87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05 utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 9011381895, od 22. svibnja 2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika iz čl.4. ugovora, te u dijelu u kojemu se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak iz čl.7. ugovora, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom III izreke ove presude.
82. Nadalje, iz istih prethodno navedenih razloga sud utvrđuje kako su I.(prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 16. listopada 2012. godine i II.(drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011381895, od dana 30. studenog 2013. godine, djelomično ništetni tj. u dijelu u kojemu je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke sadržana u članku 1. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u članku 1. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, kao i u dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržanu u članku 5. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i u člancima 2. i 4.
II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II i točkom IV izreke ove presude.
83. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 9011381895, od 22. svibnja 2006. godine, niti odredba članka 1.
I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i članka 1. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu,
Člankom 1. glavnog ugovora o kreditu, kao i člankom 1. I.(prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu i člankom 1. II.(drugog) Dodatka Ugovoru o kreditu, stranke su ugovorile iznos kredita od 85.800,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja.
Sporni članak 1. glavnog ugovora, kao i članak 1. sklopljenih dodataka, definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača, pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 1. predmetnog ugovora, kao i predmetnih dodataka, se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III i pod točkom IV izreke ove presude.
84. Nadalje, obzirom da su tužitelji, s jedne strane, uspjeli dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja 1.-tužitelja po osnovi promjene tečaja iznosi 66.862,58 kuna / 8.874,19 eura.
Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke V tužbe, te naložio tuženiku da 1.- tužitelju isplati novčani iznos 8.874,19 eura / 66.862,58 kuna po osnovi promjene tečaja, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, dok je odbijen s razlikom iznosa od 10.669,48 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.
85. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa 8.874,19 eura / 66.862,58 kuna po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim 1.-tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.
86. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.2. o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
87. Tužitelji su obzirom na istaknute tužbene zahtjeve u ukupnoj vrijednosti od 19.543,67 eura, te dosuđenim tužbenim zahtjevom od 8.874,19 eura, uspjeli u ovoj parnici u omjeru od 45%, dok je tuženik uspio u omjeru od 55%. Razlika uspjeha u sporu utvrđuje se u omjeru od 10% u korist tuženika koja je u većoj mjeri uspio u parnici.
88. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za vrijednost predmeta spora od 19.543,67 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.
89. Tuženiku se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:
− za sastav odgovora tužbu u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;
− za sastav 3 obrazložena podneska od 18.10.2020., od 07.09.2022. i od 20.05.2025 svaki u iznosu od 250 bodova što ukupno iznosi 1.500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife,
− za zastupanje na 3 ročišta dana 09.02.2023., 04.05.2023. i 19.09.2025. svako u iznosu od 250 bodova što ukupno iznosi 1.500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife,
− za sastav podneska od 10.05.2023. 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., ali ne više od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife,
− za sastav podneska od 12.06.2025. 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., ali ne više od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.3. Tarife,
− PDV od 25% na obavljene radnje u iznosu od 762,50 eura.
90. Sud tuženiku nije priznao trošak za sastav obrazloženog podneska od 05.11.2020. i od 19.03.2020. godine za svaki u visini od 250 bodova, budući da tuženik u istim podnescima ne navodi nikakve nove okolnosti niti dokaze koje već nije mogao istaknuti u odgovoru na tužbu, tako da sud ocjenjuje kako navedeni podnesci nisu bili nužni za vođenje parnice.
91. Sud tuženiku nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tuženik ili njegov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem.
92. Sud tuženiku nije priznao trošak za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu budući da je sukladno čl.4.toč.2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano da obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, tako da je ovaj zahtjev tuženika preuranjen.
93. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tuženiku iznosi 4.687,50 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 10 %, što iznosi 468,75 eura, dok se tuženik odbija s razlikom koja prelazi iznos od 468,75 eura kao neosnovanom.
94. Točni su navodi tužitelja da je Sud Europske Unije u spojenim predmetima C- 224/2019. i C-259/2019. iznio tumačenje da u situaciji, pri djelomičnom uspjehu potrošača u sporu, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 i načelo djelotvornosti trebaju tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, međutim to je ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su potrošaču vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti.
95. Po ocjeni ovog prvostupanjskog suda odmjeravanjem troškova postupka na teret tužitelja u iznosu od 468,75 eura ne dolazi do narušavanja pravične ravnoteže između interesa stranaka, niti se radi o prekomjernom i nerazumnom teretu za tužitelje obzirom na visinu neosnovano plaćenih iznosa koji su potrošaču vraćeni nakon utvrđenja ništavosti tj. 8.874,19 eura.
96. Stoga je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom VI izreke ove presude i naložio tužiteljima, kao jedinstvenim suparničarima, da solidarno nadoknade parnični trošak tuženiku.
97. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
98. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
99. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem su parnične stranke dužne dobrovoljno izvršiti činidbu.
U Bujama-Buie 17. listopada 2025.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljima, putem punomoćnika,
2. Tuženiku, putem punomoćnika,
