Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja:

ST. S. CENTAROPREMA d.o.o. iz Rijeke, Lošinjska 16, OIB 64813555114, zastupanog po punomoćnici Nataši Petančić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika: 1. ŠC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Matković i Igor Bezjak, odvjetnicima u Rijeci, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 17. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Gordane Legović iz Rijeke posl. br. Ovrv-525/2019 od 27. svibnja 2019. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 18.326,36 kn (slovima: osamnaest tisuća tristo dvadeset šest kuna i trideset šest lipa) / 2.432,33 EUR (slovima: dvije tisuće četiristo trideset dva eura i trideset tri centa) sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 14. rujna 2019. godine do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je

2  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu kojim tužitelj zahtijeva plaćanje zatezne kamate na ovaj iznos od 12. rujna 2019. godine pa do 14. rujna 2019. godine, kao i u dijelu gdje je naloženo tuženicima platiti ovršni trošak u visini od ukupno 2.472,52 kn / 328,16 EUR nastalog troška ovrhe i 975,00 kn / 129,40 EUR predvidivih troškova ovrhe, sa pripadajućom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 27. svibnja 2019. godine pa do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, platni nalog ukida te se tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.400,45 EUR (slovima: tisuću četiristo eura i četrdeset pet centi), sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 17. listopada 2025. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

U preostalom dijelu u kojem je rješenjem u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Gordane Legović iz Rijeke posl. br. Ovrv-525/2019 od 27. svibnja 2019. godine, naloženo tuženicima isplatiti tužitelju i iznos od 40.155,55 kn (slovima: četrdeset tisuća sto pedeset pet kuna i pedeset pet lipa) / 5.329,56 EUR (slovima: pet tisuća tristo dvadeset devet eura i pedeset šest centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 110,96 kn / 14,73 EUR od 20. veljače 2019. godine do isplate,

- na iznos od 110,96 kn / 14,73 EUR od 20. ožujka 2019. godine do isplate,

- na iznos od 39.933,63 kn / 5.300,10 EUR od 5. ožujka 2019. godine do isplate,

tužbeni zahtjev je povučen, te se u tom dijelu platni nalog ukida.

3  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

Obrazloženje

1. Prijedlogom podnesenim javnom bilježniku 10. srpnja 2019. godine, tužitelj tada kao ovrhovoditelj, predložio je donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojim će se tuženicima, tada ovršenicima, naložiti isplata iznosa glavnice od 58.481,91 kn / 7.761,88 EUR s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose na način kako je to navedeno u prijedlogu za ovrhu, kao i obvezati ih na naknadu troškova ovrhe.

2. Nakon što je javni bilježnik prihvatio prijedlog za ovrhu, rješenje o ovrsi dostavljeno je tuženicima koji su protiv istog podnijeli prigovor temeljem kojeg je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage, ukinuvši provedene ovršne radnje te nastavljajući voditi ovaj postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. U prilog tužbenom zahtjevu tužitelj je naveo kako se zahtjev za isplatu temelji na činjenici što su suvlasnici zgrade u [adresa], na adresi [adresa], dana 1. ožujka 2010. godine sklopili Međuvlasnički ugovor s popisom posebnih dijelova suvlasnika, kao i Ugovor o upravljanju zgradom s tužiteljem kao zajedničkim upraviteljem zgrade. Tužitelj u tijeku postupka povlači prvo dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 29,45 EUR / 221,92 kn na ime dugovanja zajedničke pričuve za veljaču i ožujak 2019. godine jer su tuženici taj iznos platili, no navodi kako ustraje kod zahtjeva za isplatom 7.732,43 EUR / 58.259,99 kn sa zateznom kamatom koju prvotno potražuje od 5. ožujka 2019. godine do isplate. Naime, opisuje da su suvlasnici zgrade 9. prosinca 2016. donijeli odluku o sklapanju ugovora o energetskoj obnovi zgrade te su ovlastili tužitelja kao zajedničkog upravitelja podnijeti prijavu na javni poziv. Naglašava da su 9. prosinca 2016. suvlasnici donijeli i odluku kojom su tužitelja kao zajedničkog upravitelja ovlastili da kod Privredne banke Zagreb d.d. sklopi ugovor za otvaranje projektnog žiro računa, radi prijave na natječaj za energetsku obnovu višestambenih zgrada, kao i da potpiše svu dokumentaciju.

3. Tužitelj naglašava da su ovu odluku potpisali i tuženici, pa je tužitelj konačno, 8. rujna 2017. sklopio Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja. Pojašnjava da su tuženici kao suvlasnici zgrade bili dužni osigurati financijski doprinos od 175.474,59 kn sukladno članku 9. točki 4. Ugovora, jer Fond ne isplaćuje sredstva unaprijed, već tek po obračunu tj. okončanoj građevinskoj situaciji. Nakon izvršene konačne isplate Fonda na žiro račun zgrade, izvršen je konačni obračun učešća Fonda u investiciji, a preplaćeni iznos raspodijeljen je po suvlasnicima zgrade te se isplatio svim suvlasnicima, osim tuženicima. Smatra da tuženici kao suvlasnici stana u zgradi odgovaraju za ispunjenje dugovane tražbine, naglašavajući da su suvlasnici zgrade u [adresa], donijeli odluku o obnovi fasade koja je bila nekvalitetna i dotrajala, a da je u članku 6. Međuvlasničkog ugovora utvrđeno da nije potrebna suglasnost svih suvlasnika u poslovima rekonstrukcije krova i fasade zgrade. Podredno, poziva se i na primjenu članka 87. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnima pravima.

4. Ističe i kako je nesporno da su odluku o sklapanju ugovora o energetskoj obnovi zgrade od 9. studenog 2016. potpisali svi suvlasnici, uključujući i tuženike, da je odlukom od istoga dana upravitelju (ovdje tužitelju) dana suglasnost za otvaranje projektnog računa za potrebe prijave na natječaj energetske obnove,

4  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

koju su potpisali svi suvlasnici pa i tuženici, potom da su svi suvlasnici izuzev tuženika, odlukom od 26. veljače 2019. sporazumjeli se da je svaki suvlasnik obvezan uplatiti 100% iznosa na ime svojeg dijela, pa je tužitelj 8. rujna 2017. sklopio Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja. Zaključuje da je osnovano proveo postupak obnove fasade zgrade i postupio sukladno odredbama Međuvlasničkog ugovora i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj ustraje kod zahtjeva za isplatu navodeći da ga precizira prema nalazu i mišljenju vještaka pa konačno potražuje iznos od 2.432,33 EUR. Promjenu iznosa zahtjeva obrazlaže činjenicom što je od ukupnog potraživanja koje je tužitelj imao prema tuženicima kao solidarnim dužnicima u visini od 7.732,43 eura / 58.259,99 kuna, nakon izvršenog povrata dijela sredstava Fonda za energetsku obnovu, preostao upravo iznos od 2.432,33 eura / 18.326,36 kuna, koliko je Fond za energetsku obnovu i učinkovitost isplatio manje od ugovorenih obveza, a taj iznos se odnosi na dugovanje tuženika nakon eventualnog povrata. Smatra kako se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, već o njegovom usklađivanju s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka zbog čega se protivi zahtjevu tuženika za naknadom troškova postupka u odnosu na povučeni dio zahtjeva. Zaključno, predlaže odbijanje prigovora tuženika, kao i obvezivanje tuženika na isplatu uz naknadu cjelokupnog parničnog troška.

5. Tuženici u prigovoru protiv rješenja o ovrsi odbijaju navode tužitelja osporavajući osnov i visinu potraživanja. Ističu da nemaju nikakvih dospjelih, nepodmirenih dugovanja prema tužitelju s bilo koje osnove, navodeći da su iznos utužen na ime zajedničke pričuve za siječanj i veljaču 2019. platili 11. travnja 2019. godine, prije nego li je tužitelj i podnio prijedlog za ovrhu javnom bilježniku. Što se pak tiče zahtjeva tužitelja za isplatu koji se odnosi na troškove obnove pročelja zgrade, navode da nikad nisu dali svoju suglasnost da se troškovi izvršenja radova obnove pročelja naplate jednokratno, već su suvlasnici postigli dogovor da trošak obnove fasade otplaćuju obročno u dužem vremenskom razdoblju kroz uplatu mjesečne pričuve. Naime, to je bio jedini način kako su tuženici radove mogli financirati. Tvrde i da vjerodostojna isprava tužitelja na temelju koje je pokrenut postupak ne sadrži sve nužne elemente, držeći da je prijedlog za ovrhu nedopušten i neosnovan.

6. U tijeku postupka tuženici ističu prvotno da drže da je tužitelj djelomično povukao tužbu čemu se protive i predlažu da sud donese odluku o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, kao da smanjenja tužbenog zahtjeva nije niti bilo, da bi na raspravi održanoj 2. listopada 2025. godine istaknuli kako pristaju na djelomično povlačenje tužbe, no u odnosu na povučeni dio traže parnični trošak. Naglašavaju da su osporavali visinu tužbenog zahtjeva, pa zaključuju da je na tužitelju bio teret dokaza visine nastalih troškova, predlažući i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ukazuju i na stranački iskaz zakonske zastupnice tužitelja FC koja je navela da s obzirom suvlasnici moraju sudjelovati u troškovima sa iznosom od 175.474,59 kn, na suvlasnički udio tuženika od 12,76 % otpada iznos od 22.390,00 kn, dok iz tužbenog zahtjeva tužitelja od 6. svibnja 2024. godine proizlazi da se radi o iznosu uvećanom za skoro 1.000,00 EUR, odnosno iznosu od 29.566,39 kn, pa su i navodi samog tužitelja kontradiktorni. I tuženici citiraju Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je propisano da osim za one poslove koji se i inače smatraju izvanrednim poslovima, za donošenje odluke o poduzimanju poboljšice zajedničkih

5  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

dijelova i uređaja nekretnine je potreban pristanak svih suvlasnika nekretnine. U tom smislu ističu da tuženici nisu dali svoju suglasnost da se troškovi za izvršenje radova naplate jednokratno kako je to tužitelj konačno odlučio, te da činjenica što su bili suglasni sa uređenjem fasade, ne podrazumijeva da pristaju i na način financiranja. Posebno naglašavaju da energetska obnova fasade nije nužan posao već je to poboljšica i za nju je potrebna suglasnost 100% suvlasnika koji bi snosili troškove. Posao se prema tuženicima može napraviti i bez suglasnosti suvlasnika koji su protiv, ali te suvlasnike se ne može opteretiti dodatnim povećanjem troškova, zaključujući da tužitelj pogrešno tumači odredbe Međuvlasničkog ugovora. Zaključno predlažu odbijanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, saslušani su zakonska zastupnica tužitelja FC i tuženici kao parnične stranke, kao i svjedoci KC, ĆC, MC i LC, provedeno je financijsko vještačenje visine dugovanja po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke Tomislavu Prpiću, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP) jer stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, i i prema ocjeni ovoga suda predmet je raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Tuženici neopravdano prigovaraju provođenju financijskog vještačenja, jer je tužitelj još u podnesku od 2. ožujka 2020. predložio provođenje i ovog dokaza, pa se prema tome nije radilo o zakašnjelom dokaznom prijedlogu.

8. Tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev, pa je tako podneskom od 2. ožujka 2020. godine povukao dio tužbenog zahtjeva od 29,45 EUR / 221,92 kn na ime dugovanja zajedničke pričuve za veljaču i ožujak 2019. godine jer su tuženici taj iznos platili, a nakon provedenog financijskog vještačenja i daljnji iznos od 5.300,10 EUR, pa kako su tuženici pristali na povlačenje tužbe, to je sud u odnosu na povučeni dio donio rješenje kao u izreci, a primjenom čl. 193. st. 2. ZPP.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud zaključuje da je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 2.432,33 EUR osnovan, izuzev u manjem dijelu što se odnosi na tijek zateznih kamata.

10. Naime, iz suglasnih navoda stranaka i dostavljenih isprava proizlazi slijedeće:

- nije sporno da su tuženici vlasnici posebnog dijela nekretnine - 7. suvlasničkog dijela 20/200 etažno vlasništvo (E-7), u naravi stana broj 7 u suterenu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje s blagovaonicom, hodnika, wc-a s kupaonicom i terase, ukupne površine 55,48 m2, s pripadajućom drvarnicom od 4,00 m2, sveukupne površine 59,48 m2, svaki u po 1/2 dijela, sagrađenog na k. č. br. [katastarska čestica], kući i dvorištu [adresa], površine 762 m2, upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a kako to uostalom proizlazi iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu,

6  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

- među strankama nije sporno da su suvlasnici zgrade 1. ožujka 2010. godine sklopili Međuvlasnički ugovor kojim su uredili međusobne odnose u vezi s upravljanjem i korištenje zgrade i izvršavanjem prava i obveza koje nastaju u vezi s time, odredivši člankom 6. da za sva pitanja koja prelaze okvire redovnog upravljanja i smatraju se izvanrednim poslovima, kao što su otuđivanje cijele stvari, promjena namjene, dogradnja i prigradnja, davanje u zakup ili najam cijele stvari na rok dulji od jedne godine ili pak za radove na zajedničkim dijelovima i uređajima koji povećavaju vrijednost objekta, osim rekonstrukcije krova i fasade, je potrebna suglasnost svih suvlasnika,

- nadalje, člankom 20. Međuvlasničkog ugovora određeno je da se iz sredstava zajedničke pričuve podmiruju stalni troškovi, redovno i investicijsko održavanje i ostali troškovi iz domene upravljanja i održavanja zgrade, s time što je visina zajedničke pričuve tim ugovorom određena na iznos od 2,00 kn po m2 korisne površine posebnih dijelova mjesečno,

- nadalje, neprijeporno je i da su suvlasnici stambene zgrade na adresi u [adresa], dana 1. ožujka 2010. godine, potpisali Ugovor o upravljanju zgradom kojom su tužitelja odabrali kao upravitelja zgrade, ovlastivši ga između ostalog, i na zastupanje suvlasnika u svim postupcima iz domene održavanja i upravljanja zgradom, kao i vršenje naplate redovne pričuve i sredstava za druge potrebe zgrade, vođenje cjelokupnog financijskog poslovanja i upravljanje sredstvima zgrade (članak 5. Ugovora o upravljanju),

- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno da su svi suvlasnici, izuzev tuženika, potpisali suglasnost za prijavu na natječaj za energetsku obnovu zgrade (list 41 spisa), s time što je ova suglasnost prema pečatu na podnožju datirana s 19. ožujka 2015. godine,

- tuženici međutim, ne osporavaju da su kasnije, 9. prosinca 2016. godine potpisali Odluku o sklapanju Ugovora o energetskoj obnovi višestambene zgrade kojim su ovlastili tužitelja da u ime i za račun suvlasnika podnese prijavu na javni poziv (list 42 spisa) u svrhu energetske obnove fasade zgrade, a istog dana potpisali su, kao i drugi suvlasnici, i Odluku / punomoć kojim su tužitelja ovlastili da u ime i račun suvlasnika otvori projektni račun kod Privredne banke Zagreb d.d. i potpiše svu potrebnu dokumentaciju (list 43 spisa),

- među strankama nije sporno da je tužitelj s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja i Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u kolovozu i rujnu 2017. godine potpisao Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova u financijskom razdoblju 2014.-2020. radi energetske obnove zgrade na adresi [adresa] (list 44-51 spisa) kojim su suvlasnicima zgrade dodijeljena bespovratna sredstva u svrhu provedbe projekta u iznosu od 60,42% ukupno prihvatljivih troškova i što čini 260.946,50 kn, s time što je ukupna vrijednost projekta procijenjena na 518.896,09 kn, a prihvatljivi troškovi na 443.421,09 kn,

- tim Ugovorom određeno je da korisnik osigurava sredstva za plaćanje radova, potom podnosi zahtjev za nadoknadom sredstava uz prateću dokumentaciju, pa se povrat troškova vrši metodom nadoknade i metodom plaćanja (članak 3.5 Ugovora), uz mogućnost isplate predujma u visini 20

% vrijednosti odobrenih bespovratnih sredstava,

7  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

- nije prijeporno niti da su suvlasnici zgrade, no ne i tuženici, dana 26. veljače 2019. godine potpisali Odluku (list 52 spisa) kojom su odredili da su suvlasnici obvezni uplatiti 100% iznosa na ime svog udjela u iznosu projekta, umanjeno za do tada plaćene usluge i dio sredstava zajedničke pričuve, do 4. ožujka 2019. godine, pa su tako tuženici obvezni platiti iznos od 58.259,99 kn, s time što će se nakon okončanog obračuna, a s obzirom da je započet projekt energetske obnove zgrade, i nakon sveukupne uplate od strane Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, utvrditi se stvarno učešće Fonda u projektu,

- nadalje, među strankama ne bi trebalo da je energetska obnova fasade zgrade izvedena, a da tuženici u pokriću tih troškova nisu sudjelovali.

11. Ono što je sporno jest pitanje jesu li tuženici kao suvlasnici zgrade dužni platiti tužitelju iznos od 2.432,33 EUR na ime sudjelovanja suvlasnika u troškovima energetske obnove zgrade. Naime, tuženici u tijeku postupka naglašavaju kako su bili suglasni s time da se zgrada prijavi na natječaj za energetsku obnovu fasade, gdje je mogla ostvariti značajno sufinanciranje od strane javne vlasti, no nisu bili suglasni s prijedlogom suvlasnika da čitav potreban iznos predujme iz vlastitih sredstava, jer su željeli da se potrebna sredstva namaknu kreditom komercijalnih banaka koji će zgrada postupno otplaćivati, sve s obzirom da sami nisu imali dovoljno financijskih sredstava za predujmljivanje tolikog iznosa u gotovini.

12. Odgovarajući na ovo pitanje prije svega se ukazuje da su suvlasnici zgrade na adresi [adresa] člankom 6. Međuvlasničkog ugovora od 1. ožujka 2010. godine sami odredili da je za sva pitanja koja prelaze okvire redovnog upravljanja i smatraju se izvanrednim poslovima, potrebna suglasnost svih suvlasnika, izuzev za poslove rekonstrukcije krova i fasade, s čime su se složili i tuženici. Dakle, suvlasnici zgrade su za određeni krug, po svojoj naravi izvanrednih poslova, odredili da će odluke o njihovom poduzimanju donositi umjesto jednoglasno, običnom većinom. Nije sporno da su građevinski radovi koji su izvršeni na zgradi u [adresa], na adresi [adresa] upravo i bili poduzeti s ciljem obnove i rekonstrukcije, odnosno energetske obnove fasade zgrade, pa su dakle, time spadali u krug poslova o kojima su suvlasnici odlučivali običnom većinom. Svaka odluka o tome hoće li se određeni građevinski posao obnove fasade ili krova poduzeti, sa sobom svakako nosi i odluku o načinu financiranja tih radova. Stoga je stav ovoga suda da kada su suvlasnici zgrade Međuvlasničkim ugovorom odredili da će o ovim pitanjima odlučivati običnom natpolovičnom većinom udjela svih suvlasnika, to isto tako znači da će odluku o financiranju tih radova također donositi običnom većinom, odnosno da za donošenje odluke o načinu financiranju radova nije potrebna suglasnost svih suvlasnika.

13. U ovom postupku nije sporno da su tuženici ŠC i JC bili suglasni s time da se zgrada prijavi na projekt energetske obnove pročelja i ostvari, ukoliko je to moguće, pravo na sufinanciranje iz javnih sredstava, o čemu su 9. prosinca 2016. i potpisali Odluku o sklapanju Ugovora o energetskoj obnovi višestambene zgrade i Odluku / punomoć kojim su tužitelja ovlastili da u ime i račun suvlasnika otvori projektni račun. Tuženici su željeli da zgrada u svrhu financiranja radova podigne kredit te ga onda otplaćuje, dok su ostali suvlasnici predlagali da svaki od suvlasnika financira trošak obnove fasade predujmljivanjem sredstva sukladno veličini svog suvlasničkog dijela. Kako tuženici prema vlastitom iskazu, nisu mogli predujmiti ova sredstva u iznosu od 58.259,99 kn, koliko bi ih pripadalo s

8  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

obzirom na veličinu njihovog suvlasničkog udjela, to je nesporno da oni u predujmljivanju i plaćanju troškova energetske obnove nisu sudjelovali, niti su se suglasili s takvim načinom financiranja.

14. Međutim, kako su Međuvlasničkim ugovorom od 1. ožujka 2010. godine suvlasnici sporazumno odredili da će odluke o poduzimanju radova na obnovi fasade zgrade donositi natpolovičnom većinom glasova, što kao što je ranije pojašnjeno, uključuje i odluku o financiranju tih radova, to je ovaj sud utvrdio da je Odluka suvlasnika od 26. veljače 2019. godine kojim su odredili da je svaki od suvlasnika obvezan uplatiti 100% iznosa procijenjene vrijednosti radova na ime svog udjela u iznosu projekta, a koji je jednak udjelu u vlasništvu zgrade, najkasnije do 4. ožujka 2019., odluka koja je valjana jer se sa njom suglasila većina suvlasnika. Naime, ovu Odluku potpisali su svi suvlasnici izuzev suvlasnice OC (no koja je u svom iskazu tijekom ove parnice navela da je s Odlukom bila suglasna te je i uplatila traženi iznos), kao i tuženika. S obzirom da su tuženici suvlasnici jedino 1/10 dijela (20/200) čitave zgrade, to je jasno da su svi drugi suvlasnici koji su se s ovakvim načinom financiranja suglasili, donijeli valjanu odluku o načinu financiranja energetske obnove fasade zgrade, a koja odluka obvezuje i tuženike.

15. Sud je s obzirom na takve navode tuženika, ispitao je li odluka ostalih suvlasnika da predujme iznos potreban za plaćanje troškova energetske obnove zgrade sukladno suvlasničkim dijelovima u gotovini, odluka koja je poduzeta na isključivu štetu tuženika kao suvlasnika.

16. U tom smislu, tuženicima se ukazuje da ukoliko je stambena zgrada željela ostvariti sufinanciranje radova iz javnih sredstava, tada je sukladno odredbama sklopljenog Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. -2020., trebala sama osigurati na računu potrebna sredstva za plaćanje radova izvođačima. Naime, natječajem je određeno da Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost tek po podnesenom izvješću o obavljenim radovima i kontroli opravdanosti učinjenih troškova, vrši povrat troškova suvlasnicima tj. zgradi metodom nadoknade i metodom plaćanja (članak 3.5 Ugovora). Fond je dakle, povrat vršio naknadno, nakon što je ocijenio koji od radova su bili potrebni, odnosno koji radovi su zaista učinjeni, a na suvlasnicima je bio teret da sva sredstva prethodno osiguraju. Prema tome, jasno je da su suvlasnici kao uvjet dobivanja povrata sredstava, morali sami prethodno imati uplaćena sva potrebna sredstva za isplatu radova trećim osobama, izvođačima, kao što to u svojim iskazima opisuju KC, MC i LC, a što je i u skladu sa sadržajem sklopljenog Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava i financijskim vještačenjem.

17. Osim toga, u odnosu na prijedlog tuženika da suvlasnici predujme novac potreban za izvođenje radova sklapanjem ugovora o kreditu s bankom, i sam tuženik ŠC iskazuje da mu je HC, tadašnja predstavnica suvlasnika, kazala da to nije moguće jer banke njihove zahtjeve za takvim financiranjem odbijaju. Inzistiranje tuženika na takvom načinu financiranja za kojeg su znali da je nemoguće, prema tome nije bilo opravdano, a tuženici su imali mogućnost ili sami podignuti kredit putem banke kojim bi predujmili potrebna sredstva što su otpadala na njih kao suvlasnike, ili su pak sukladno članku 88. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98,

9  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 dalje: ZVDSP) mogli tražiti od suda da dopusti da drugim suvlasnicima plaćaju troškove koji bi otpadali na njih u mjesečnim obrocima u razdoblju ne dužem od deset godina, uz osiguranje osnivanjem hipoteke na njihovom suvlasničkom dijelu, s uobičajenim kamatama na dug osiguran hipotekom. Tuženici međutim, ništa od navedenog nisu učinili, već su odlučili dugovanje ne platiti. Osim toga, i u tijeku ove parnice, tuženici ni djelomično nisu podmirili dug na ime sudjelovanja u obnovi fasade, čak ni u manjoj mjeri, iako nisu osporavali da je radove svakako bilo potrebno učiniti zbog fasade koja je propuštala. Pritom, ukazuje se i da su tuženici kao suvlasnici zgrade nesporno i sami imali koristi od izvođenja radova jer nova fasada značajno povećava vrijednost čitave nekretnine i svih njezinih posebnih dijelova, a sudjelovanje suvlasnika u natječaju namijenjenom obnovi fasada umanjilo je čitav iznos troška suvlasnika za oko 60 % jer je taj dio podmiren iz javnih sredstava.

18. Tuženici su pored osnova, osporavali i visinu tužbenog zahtjeva pa je radi utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. Vještak je u Tablici broj 1. prikazao i pojasnio da su suvlasnici zgrade na adresi [adresa], na račun zgrade umjesto planiranih 456.285,02 kn, uplatili 398.025,03 kn, odnosno da su svi suvlasnici uplatili čitav procijenjeni iznos radova, izuzev tuženika ŠC i JC, koji svoj udio nisu platili. Također, vještak je prikazao uplate iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji je suvlasnicima isplatio iznos od 196.030,84 kn, s time što tuženicima nije isplaćen nikakav iznos. Naglasio je i da je Fond platio predujam od 53.589,30 kn, te je tako isplatio ukupno 249.620,14 kn, odnosno 18.326,36 kn / 2.432,33 EUR manje od iznosa maksimalnih bespovratnih sredstava tj. ugovorenih 267.946,50 kn.

19. Vještak je u svom mišljenju naglasio da su prema tome, suvlasnici zgrade na adresi [adresa] u [adresa] na račun u ime energetske obnove zgrade uplatili ukupno 398.025,03 kn, da tuženici ŠC i JC nisu participirali u uplatama, da nije vidljivo da su preostali suvlasnici zgrade uplatili čitav procijenjeni iznos radova (dakle, i dio koji bi se odnosio na tuženike), kao i da je na računu suvlasnika nedostajalo 30.328,05 kn zbog kojeg iznosa nije ostvaren potpuni povrat od strane Fonda za energetsku obnovu i učinkovitost. Vještak je opisao i da je Fond tako ukupno isplatio iznos od 249.620,14 kn, odnosno 18.326,36 kn / 2.432,33 EUR manje od ugovornih 267.946,50 kn, dok je ukupna obveza ovršenika sukladno dokumentaciji bila uplatiti na račun u ime energetske obnove zgrade 58.259,99 kn, što tuženici nisu učinili. Naglašava da zbog navedenog nije ostvaren potpuni povrat sredstava od strane Fonda za energetsku obnovu i učinkovitost, te je Fond suvlasnicima isplatio iznos umanjen za 18.326,36 kn / 2.432,33 EUR, a također je zbog navedenog, s računa zgrade za plaćanje računa radova isplaćen iznos od 15.068,01 kn zajedničkih sredstava čija namjena nije bila energetska obnova zgrade. Osim toga, vještak je uz nalaz i mišljenje priložio i okončanu situaciju izvođača radova, društva Jukić-dam d.o.o. iz koje proizlazi da je suvlasnicima zgrade za izvršene radove na obnovi fasade izdana okončana situacija br. 1.1.2018-S od 7. ožujka 2019. godine na iznos od 445.113,23 kn, koja je ovjerena od strane tužitelja, i koju je tužitelj u ime i za račun suvlasnika bio obvezan platiti u roku 30 dana od dana potvrde, a što je isplatio prema potvrdi na situaciji 7. ožujka 2019. godine i što stranke ni ne osporavaju.

10  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

20. Vještak je naglasio da bi u slučaju da su tuženici izvršili uplatu iznosa od 58.259,99 kn sukladno veličini svog suvlasničkog dijela, bio uplaćen cjelokupni iznos od 456.285,02 kn koliko su se suvlasnici obvezali uplatiti. Kako tuženici nisu participirali u predujmljivanju troškova obnove fasade, njihovo odbijanje rezultiralo je time da je Fond za energetsku obnovu i učinkovitost umanjio iznos sredstava koji je vratio suvlasnicima. Drugim riječima, suvlasnici su umjesto maksimalnog iznosa povrata od 60,427% predujmljenih sredstava od strane Fonda, dobili manji postotni, odnosno manji ukupni iznos povrata u odnosu na ukupno plaćeni račun izvođaču, i to samo 196.030,84 kn, što uvećano za plaćeni predujam od 53.589,30 kn čini ukupno 249.620,14 kn. Tako su suvlasnici zgrade u većoj mjeri sami morali sudjelovati u plaćanju troškova uređenja fasade jer je račun izvođača nesporno u cijelosti plaćen. Vještak je naglasio da je zbog odbijanja tuženika uplatiti traženi iznos, preostalim suvlasnicima isplaćeno 18.326,36 kn / 2.432,33 EUR manje od strane Fonda, pa su upravo za ovaj iznos preostali suvlasnici i oštećeni jer su oni taj iznos, kao i preostali iznos cijene radova koji je otpadao na tuženike, nesporno platili izvođaču, a očekivani povrat tog iznosa od strane Fonda za energetsku obnovu i učinkovitost nisu dobili. Tužitelj je prema tome u pravu kada traži isplatu ovog iznosa jer su tuženici kao suvlasnici stana dužni sudjelovati u plaćanju sukladno veličini svog suvlasničkog dijela. Pritom, sud naglašava da su u naravi zbog odbijanja tuženika sudjelovati u predujmljivanju troškova obnove fasade zgrade, drugi suvlasnici bili oštećenici i za razmjerni udio tuženika u isplati preostalog iznosa od 15.068,01 kn koliko je nedostajalo za isplatu izvođaču radova, a isplaćeno je s računa zgrade, na što upućuje vještak u završnom dijelu svog nalaza, Međutim, kako tužitelj ovaj dio nije obuhvatio tužbenim zahtjevom već je potraživao jedino iznos od 18.326,36 kn / 2.432,33 EUR koliko su suvlasnici više sudjelovali u financiranju radova, te imajući u vidu da stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještaka, to navedeno nije ocijenjeno relevantnim za presuđenje.

21. S druge strane, usvojen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.432,33 EUR, odnosno u tom dijelu je održan na snazi platni nalog. Zbog toga što se u parničnom postupku raspravlja jedino o dijelu platnog naloga koji će se održati na snazi, nema mjesta naknadnom umetanju zahtjeva za solidarnom isplatom dugovanja kako to tužitelj traži podneskom od 26. rujna 2025. godine, jer prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelj nije tražio solidarnu isplatu. Konačno, tužitelju se ukazuje da se u ovom predmetu radi o novčanoj, dakle, djeljivoj obvezi, da su tuženici svaki od njih suvlasnici stana u omjeru od ½ pa sukladno tom omjeru i udjelu suvlasništva u cijeloj zgradi i odgovaraju za dugove koji ih terete, i zbog čega nema mjesta solidarnosti koja nesporno među strankama nije ni ugovorena. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje zatezne kamate na ovaj iznos počevši od 12. rujna 2019. godine pa do isplate, vezujući to očito uz 11. rujna 2019. godine, odnosno datum kada je Fond za energetsku obnovu i učinkovitost odlučio o zahtjevu suvlasnika i započeo isplatu umanjenog iznosa bespovratnih sredstava. Kako je međutim, Fond o posljednjoj isplati suvlasnika ZC odlučio 13. rujna 2019. godine te je na taj način ispunio svoje obveze iz Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. -2020., to je ocijenjeno da tužitelju pripadaju zatezne kamate na utuženi iznos tek od slijedećeg dana, tj. tek od 14. rujna 2019. godine, a ne od 12. rujna te iste godine.

11  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

22. Sukladno članku 154. stavku 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

23. U konkretnom slučaju tužitelj je sa zahtjevom za isplatu uspio sa 31,33 % (dosuđenih 2.432,33 EUR u odnosu na početno utuženih 7.761,88 EUR / 58.481,91 kn). Naime, tuženici su u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva potraživali trošak postupka, pri čemu su osnovano ukazivali da su 29,45 EUR / 221,92 kn na ime dugovanja zajedničke pričuve za veljaču i ožujak 2019. godine platili prije podnošenja prijedloga za ovrhu (što tužitelj nije osporavao, već je odmah povukao tužbeni zahtjev), dok su u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva isticali da je on previsoko postavljen i da ne uvažava da su suvlasnici zgrade jedan dio povrata sredstava i ostvarili, a što je i potvrđeno u tijeku ove parnice. Dakle, tužitelj je postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva i po ocjeni ovoga suda, djelomično povukao tužbu jer su tuženici tijekom cijelog trajanja parnice osporavali visinu dugovanja, a tužitelj je imao sve potrebne isprave, izvatke s računa suvlasnika zgrade, podatke o plaćenom iznosu izvođačima te visini povrata sredstava, koji su mu bili potrebni da i prije podnošenja tužbe izračuna točni iznos koji od tuženika traži. Stoga je procesna dispozicija tužitelja izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja, u naravi povlačenje tužbe koje se ima pripisati u uspjeh tuženicima koji su dakle, što se tiče visine uspjeli sa 68,67 %. S druge strane, sud je cijenio i da su tuženici osporavali i osnov potraživanja, sa čime nisu ni djelomično uspjeli, dok je u tom dijelu tužitelj uspio sa 100 %. Prema tome, vodeći računa o uspjehu tužitelja i tuženika u pogledu osove i visine, cjelokupni uspjeh tužitelja u parnici procjenjuje se omjerom od 65,66 %, dok je uspjeh tuženika 34,34 %. Sukladno gore citiranom članku 154. stavku 2. u vezi članka 155. ZPP, od postotka uspjeha tužitelja u ovom postupku od 65,66 %, obzirom da je tužitelj u većoj mjeri uspio u sporu, valjalo je oduzeti postotak uspjeha tuženika od 34,34 %. Dakle, uspjeh tužitelja u parnici relevantan za obračun troškova postupka je 31,32 %.

24. Sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa), tužitelj bi u slučaju potpunog uspjeha u sporu ostvario naknadu troškova od zatraženih 200,00 EUR za sastav prijedloga za ovrhu (Tbr. 11/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), a sukladno Tbr. 8/1 Tarife pripadalo bi mu po traženih 200,00 EUR za sastav podneska od 2. ožujka 2020. godine kojim se očituje na prigovor tuženika, a jednaki iznos pripada mu za sastav obrazloženog podneska od 26. veljače 2024. Za podneske od 17. lipnja 2024. i 4. svibnja 2024. kojim obavještava sud o tijeku pregovora stranaka o pokušaju mirnog rješenja spora pripada mu po 50,00 EUR za svaki podnesak jer se radi o podnescima iz Tbr. 8/4 Tarife. S druge strane, za zastupanje profesionalnog punomoćnika na ročištima održanim 14. lipnja 2021., 9. ožujka 2023., 21. rujna 2023., 30. studenog 2023., 14. ožujka 2024., 20. lipnja 2024. i 2. listopada 2025. tužitelj opravdano traži po 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Za ročišta koja su odgođena prije početa raspravljanja 15. ožujka 2022. i 16. prosinca 2022., 6. svibnja 2024. i 28. svibnja 2024. pripada mu po 50,00 EUR za

12  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019

svako ročište (Tbr. 9/5 u vezi Tbr. 9/1 Tarife), s time što tužitelj nije u pravu kada traži da trošak odgođenih ročišta 15. ožujka 2022. i 16. prosinca 2022. padne na teret tuženika neovisno o uspjehu u sporu jer su ta ročišta odgođena iz opravdanih razloga, bolesti tuženika, o čemu su tuženici pravovremeno izvijestili sud i potkrijepili svoje navode medicinskom dokumentacijom.

25. Tužitelj bi tako za odvjetničko zastupanje u slučaju potpunog uspjeha ostvario parnični trošak od 2.300,00 EUR, uvećano za 575,00 EUR poreza na dodanu vrijednost, odnosno sveukupno 2.875,00 EUR, s time što mu zatezne kamate pripadaju od dana donošenja presude pa do isplate. Zahtjev za naknadu sudskih pristojbi nije postavljen određeno u skladu s člankom 164. stavkom 2. ZPP pa je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan.

26. Kako tužitelj ostvaruje naknadu parničnog troška sukladno uspjehu u sporu od 31,32% to mu pripada upravo taj postotak od 2.875,00 EUR koliko bi ostvario u slučaju potpunog uspjeha, odnosno pripada mu 900,45 EUR. Troškovi provedenog financijskog vještačenja od ukupno 500,00 EUR tužitelju pripadaju u cijelosti jer su bili potrebni radi dokazivanja i osnova tužbenog zahtjeva u čemu je tužitelj u cijelosti uspio.

27. Tužitelju je tako na ime parničnog troška dosuđeno 1.400,45 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, pri čemu su svi dvojni kunski i eurski iznosi spomenuti u ovoj presudi izračunati prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

28. Iz iznesenih je razloga presuđeno kao u izreci.

U Rijeci, 17. listopada 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

13  Poslovni broj: XXXII Povrv-536/2019