Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Marti Licul, odvjetnici u Labinu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, iz Zagreba, radi utvrđenja i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 9. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 17. listopada 2025.
r i j e š i o j e
I Odbacuje se tužba.
II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 06. listopada 2022. tužitelj tvrdi da je pravni prednik tužitelja, otac ZS, s tuženikom dana 11. studenog 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 16314 na iznos od 20.022,71 CHF i to pravni prednik tužitelja u svojstvu korisnika kredita te tuženik kao davatelj kredita, a koji Ugovor da nije konvertiran sukladno ZIDZPK/15. Ugovor o kreditu da je zaključen radi kupnje motornog vozila –osobnog automobila Seat Cordoba, 1.2, koje vozilo da je kupio ZS te da je nakon njegove smrti predmetno vozilo kao i sva prava i obveze vezane uz predmetno vozilo naslijedio ŽS, njegov sin, ovdje tužitelj. Stoga da je ŽS aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe. Vezano uz očekivani prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule, promjenjive kamatne stope te troškova obrade Ugovora tužitelj se poziva na odluku Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž 317/2017-2 od 06.03.2018. godine u kojoj da je navedeno: „To znači, u slučaju ništetnosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari riječ, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari.“. Nadalje, tužitelj da u skladu s prije navedenim navodi pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2 u kojem da je navedeno: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, i prema rješenju posl. br. Gž-666/13 od 9. prosinca 2015. godine Županijskog suda u Rijeci te pravnog shvaćanja VSRH u slučaju ništavosti, koja da djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija da je dio tog instituta i da se ne može odvojeno od njega promatrati i da počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti. Dakle, zastarni da se rok iz odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima primjenjuje tek nakon donošenja presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoren da je kredit u iznosu CHF 20.022,71, a koji da se isplaćuje trgovcu. Nadalje, odredbom čl. 3. Ugovora ugovoren da je broj mjesečnih obroka 84 i to u iznosu od 289,16 CHF. Odredbom istog čl. Ugovora ugovoreni da su troškovi (troškovi zaključenja ugovora) u iznosu od 677,10 CHF. Uz predmetni Ugovor priloženi da su i Uvjeti ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01, a kojom da je odredbom tč. 3. ugovorena namjena kredita za kupnju vozila. Nadalje, odredbom tč. 5. Uvjeta određeno da je kako se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Povrat kredita određen da je odredbom tč. 6.2. na način da je korisnik kredita obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno tč. 9.1. ugovornih uvjeta dok da je tč. 9.1. ugovornih uvjeta određeno kako visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Istom da je tč. određeno kako se pod navedenim uvjetima može promijeniti godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Predmetni ugovor da sadrži osim odredbe o mjesnoj nadležnosti i druge nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP(96/03), a što da ih čini ništetnim temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Naime, odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena da je visina kamatne stope u iznosu od 5,80 % odnosno efektivne kamatne stope na kredit od 6,88% uz iznos obroka od 289,16 CHF. Dalje, odredbom tč. 6.1. Uvjeta ugovora ugovoreno da je kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno tč. 9.1. ugovornih uvjeta, a istom da je tč. određeno kako visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Tužitelj navodi kako predmetne odredbe Uvjeta dopuštaju tuženiku jednostranu promjenu ugovorne odredbe o visini kamatne stope i visini obroka iz čl. III. Ugovora, a osim toga nameću tužitelju određene obveze s kojima tužitelj u trenu sklapanja Ugovora nije bio upoznat. Zakon o zaštiti potrošača koji da je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (N.N. 96/03) da određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon da određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; Odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon da nadalje u čl. 102. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Dalje, presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, a potvrđeno i pravomoćno nakon presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda, utvrđena da je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača jer da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U predmetnom da je postupku riječ o istovjetnom modusu operandi, ali iz razloga što da tuženik nije bio obuhvaćen predmetnim postupkom da ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog spora, ali svakako da postoji mogućnost primjene analogije te primjene utvrđenja o poštenosti postupanja pri ugovaranju (ne)određenih odredbi te (ne)upoznavanja sa posljedicama istih. Sve kada u predmetnom postupku ne bi bilo moguće primijeniti Zakon o zaštiti potrošača, a da jest, predmetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope da su ništetne i sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Naime, tužitelj ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu bio već sastavljen te da nije bio u mogućnosti pregovarati o pojedinačnim odredbama istog kao ni o (ne)primjeni Uvjeta ugovora. U stvarnosti da je u pitanju tipski ugovor, a kojem da je tužitelj pristupio potpisivanjem uz prihvat pripadajućih Uvjeta. Iz samog da je Ugovora vidljiv iznos obroka – 289,16 CHF te visina kamatne stope – 5,80%. S druge strane tužitelj da nije bio upoznat niti mu je bio pojašnjen način izmjene kamatne stope te da si je Uvjetima i to tč.6.1. i tč. 9.1. tuženik ostavio mogućnost jednostrano, samovoljno izmijeniti visinu kamatne stope bez točno određenih parametara. Dakle, tužitelj navodi kako niti u jednom trenu nije bio upoznat sa činjenicom na koji će mu točno način tuženik mijenjati kamatnu stopu temeljem vlastite Odluke. Tužitelj da zasigurno ne bi potpisao Ugovor o kreditu da je u ijednom trenutku bio informiran kako će mu tuženik samovoljno povisivati kamatnu stopu iz Ugovora i to bez točno određenog maksimalnog iznosa kamatne stope. Temeljem navedenoga jasno da proizlazi kako je tuženik povrijedio osnovno načelo obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja te kako je odredbama tč.6.1. i tč. 9.1. Uvjeta ugovorio promjenljivost kamatne stope na način koji da nije bio odrediv tj. na način da je tuženik mogao vlastitom odlukom povisiti kamatnu stopu. Stoga tužitelj navodi kako je člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba da je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija da je propisana ništetnost takve odredbe. U skladu s prije navedenim tužitelj da dostavlja Presudu Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br.: Gž-1507/2017-6 od 3. listopada 2019. godine u kojoj da je navedeno sljedeće: "Naime, ista odredba ugovora je protivna načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), obzirom da je tužitelj svoju ugovorenu obvezu iz navedenog Ugovora ispunio u cijelosti i na valjan način, dok s druge strane banka se nije pridržavala svega onoga što je ugovoreno čl. 3. Ugovora. Nadalje, ista odredba ugovora je prouzročila neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, odnosno ugrozila postizanje svrhe sklopljenog ugovora i to na način da prava volja tužitelja prilikom zaključenja navedenog Ugovora nije bila ta da banka može jednostrano izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope, suprotno čl. 3. zaključenog Ugovora. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud u postupku utvrđuje da ugovorna kamata nije određena i odrediva, primjenom odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a, čime je predmetna ugovorena odredba čl. 6. Ugovora od 2. listopada 2007. ništetna, temeljem čl. 322. st. 1. ZOO-a." Nadalje, osim ništetnosti na temelju (ne)odredivosti kamatne stope tužitelj navodi kako smatra da su odredbe i to tč.6.1. i tč. 9.1. Uvjeta ništetne iz razloga što da je u pitanju tipski ugovor odnosno Opći uvjeti koji da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročili neravnopravnost na štetu tužitelja. Naime, kako da je tužitelj već naveo odredbe tč.6.1. i tč. 9.1. Uvjeta odredbe da su koje da su bile navedene uz Ugovor u Uvjetima te da su unaprijed bile formulirane od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja da nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula kao ni na sadržaj samih Uvjeta. Naime, financijskim da će se vještačenjem točno utvrditi visina stečenog bez osnove koju da je tuženik stekao temeljem predmetnih odredbi. Tužitelj stoga navodi kako smatra da su odredbe tč.6.1. i tč. 9.1. Uvjeta o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. U prilog navedenom tužitelj se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br.: 64 Gž-1171/2017-2 od 17. lipnja 2020. godine u kojoj da je navedeno: "Stoga, konkretan pravni odnos, a kada je riječ o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora, valja razriješiti primjenom odredaba čl. 295. i čl. 296. ZOO, a koje je odredbe sud prvog stupnja kako to proizlazi iz sadržaja obrazloženja, primijenio.... Korisniku predmetnog kredita se protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu-tuženika, a što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava." Tužitelj, nadalje, ističe kako sama općenita dopuštenost valutne klauzule, odredbom čl. 22. ZOO-a, ni na koji način ne isključuje istu od preispitivanja poštenosti i ništetnosti pri ugovaranju valutne klauzule CHF. Naime, u slučaju da valutna klauzula nije zakonski dopuštena ista da bi bila, bez potrebe za provođenjem dokaznog postupka osim uvida u Ugovor, proglašena ništetnom, a što da nažalost nije slučaj. Navedeno da isključivo znači kako je u predmetnom parničnom postupku potrebno provesti opširniji dokazni postupak i utvrditi bitne činjenice o (ne)dopuštenosti valutne klauzule CHF. Razlog uvođenju valutne klauzule u hrvatski pravni sustav 90-ih godina da jest velika inflacija i nestabilnost valute krajem 80-ih godina te početkom 90-ih godina. Zbog osiguranja vjerovnika i njegove tražbine u Hrvatski pravni sustav uvedena da je te dozvoljena valutna klauzula. Naime, da je tome tako da proizlazi i iz rada Ž, Z, "Ograničenja u primjeni valutne klauzule načelima moralnog sadržaja" u kojem da je navedeno: "Dakle, razlog uvođenja valutne klauzule u hrvatski pravni sustav bila je prilagodba postojećoj gospodarskoj situaciji i već usvojenoj praksi kod ugovaranja novčanih obveza, kod kojih se ispunjenje takve obveze vezivalo uz vrijednost izraženu u najčešće njemačkoj marki, a sve zbog izrazito visoke inflacije koja je bila izražena krajem 80–ih i početkom 90–ih godina." Nakon izrazite nestabilnosti početkom 90-ih godina, 30. svibnja 1994. godine da se kao službena valuta uvodi hrvatska kuna. Hrvatska kuna da je od uvođenja izrazito stabilna valuta te da je krajnje upitna opravdanost ugovaranja valutnih klauzula s obzirom na svrhu istih. Navedenog da je stajališta i prof. dr. sc. NS koji da u radu Valutna klauzula navodi: "Kuna je od samoga uvođenja bila jedna od najstabilnijih valuta u svijetu. Zato je svrha ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu prestala postojati... Budući da je kuna vrlo stabilna (čak i precijenjena) valuta, svrha postojanja valutne klauzule kod ugovaranja kredita u Hrvatskoj više ne postoji. Zato treba mijenjati odgovarajući članak Zakona o obveznim odnosima koji je dopuštao valutnu klauzulu." Dakle, upitan da je razlog ugovaranja valutne klauzule u slučaju valute koja je stabilna kao i inflacija. Tužitelj smatra da je isključiv razlog ugovaranja valutne klauzule, a pogotovo u CHF valuti s kojom RH nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka, profit. Naime i da se tuženik zadužio u CHF valuti, a što da tužitelj osporava, isti da je zbog valutne klauzule samo kod kamata koje predstavljaju cijenu kod Ugovora o leasingu stekao veći profit nego bi to bilo u slučaju da nije ugovorena valutna klauzula. Tužitelj smatra kako je takvo ponašanje nemoralno te sama opća zakonitost valutne klauzule da nema utjecaja na to. Nadalje, Ž, Z, u radu "Ograničenja u primjeni valutne klauzule načelima moralnog sadržaja" da navode: "Konačna ocjena o tome hoće li se neko nemoralno postupanje, ako nije posebnim propisom izričito zabranjeno, podvesti pod zabranu određenog moralnog pravila je na sucu koji će odluku o tome donijeti cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja." Tužitelj smatra kako je postupanje tuženika sasvim sigurno nemoralno, ciljano te kako je istog potrebno podvesti pod Zakon o zaštiti potrošača, ali i opća načela Zakona o obveznim odnosima te ga u tom smislu promatrati. Tužitelj vezano uz valutnu klauzulu da dakle ističe kako: 1/ se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, 2/ ista da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako predmetna odredba nije bila razumljiva na način da istome nisu bile poznate ekonomske posljedice ugovaranja iste dok da su tuženiku morale biti poznate odnosno bile da su poznate. Naime, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. posl. br.: C-26/13 navedeno da je: „...zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.” Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF. Navedena da je odredba također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, a što da je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a. U presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga navedeno da je: „Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima.“ Takvo da je stajalište potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 03. rujna 2019. godine pod posl. br. : Rev 2221/2018-11. S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zaključeno da je: „Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.“ Dalje, presudama suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine navedeno da je kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku činjenicu da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednost valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim da je presudama suda Europske unije istaknuto kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači- prosječni građani da nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza da jasno proizlazi kako tuženici iz kolektivnog spora, kao ni tuženik u ovom sporu, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već da su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“ i sl. Dakle jasno da je kako su banke, pa tako i tuženo trgovačko društvo, i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. ZZP-a, a što da čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a. U predmetnom ugovornom odnosu, odredbom čl. 3. Ugovora ugovoreno da je plaćanje za troškove (zaključenja ugovora) u iznosu od 667,10 CHF. Tužitelj da nije imao mogućnost pregovora oko predmetnih troškova obrade kredita. Odredbom čl. 1021. ZOO-a kao cijena ugovora o kreditu navedene da su isključivo ugovorene kamate što da znači da pod cijenu ugovora o kreditu ne spadaju proizvoljno određeni (navodni) troškovi obrade. Navedeni način ugovaranja naknada kredita da nije u skladu s odredbama čl. 4. i čl. 7. ZOO-a tj. da nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao ni u skladu s načelom jednake vrijednosti činidaba. Naime, jasno da je kako se radi o unaprijed formuliranoj odredbi. Takva odredba da predstavlja od tuženika unaprijed određen iznos, a što da nema nikakvo uporište u stvarnim troškovima obrade kredita, kojeg da je dužan podmiriti korisnik kredita. Time da korisnik kredita na sebe preuzima značajne troškove i dovodi da ga se u nepovoljan položaj, a sve kako bi tuženik kao trgovac stekao dodatna značajna sredstva koja da ne čine stvarne troškove već da predstavljaju isključivo nepotrebno dodatno opterećenje korisnika kredita i dodatno neopravdano i nepošteno bogaćenje trgovca- tuženika. Naime, financijskim institucijama koje obavljaju kreditiranje isto da predstavlja i dio uobičajenog poslovanja čije bi troškove trebale uključiti u cijenu tj. u ugovornu kamatnu stopu dok da bi eventualne neočekivane ili dodatne troškove trebalo točno unaprijed navesti kako bi informirali klijenta i točno ga upoznali na koji se način i kako formira visina troškova, a što da banke (pa ni tuženik) nisu činile. U slučaju da sud smatra da troškovi obrade kredita u stvarnosti opravdano dosežu navedeni iznos od preko 3.270,81 kn tada tužitelj predlaže ekonomsko-financijsko vještačenje kojim bi se odredila i stvarna visina troškova obrade kredita. U svakom slučaju tužitelj predlaže sudu da obveže tuženika na dostavu računa i druge dokumentacije iz koje bi bilo razvidno da visok iznos predstavlja stvarne troškove obrade kredita. Tako da je tužitelj nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) te povišenja kamatne stope plaćao mjesečno veće anuitete kako da će točno financijsko- knjigovodstveni vještak odrediti. Tužitelj predlaže da izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa te iznosa koje bi tužitelj uplatio po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi do isplate kredita. Izračun da započinje od prve uplate i završava otplatom kredita. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Tužitelj navodi kako je prilikom izračuna preplate uzeto u obzir da je po predmetnoj partiji kredita uplatio 135.163,84 kn (uključivši naknadu za obradu kredita od 3.270,81 kn). S druge strane iz dostavljene dokumentacije da je vidljivo kako je tužitelj sukladno početnom tečaju od 4,778217 kn za 1 chf trebao uplatiti iznos od 116.060,22 kn. Dakle, temeljem navedenoga tužitelj smatra da je preplatio iznos u visini od 19.103,62 kn (od kojeg iznosa da se 3.270,81 kn odnosi na naknadu za obradu kredita), a koji da će se iznos točno odrediti financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: I. Utvrđuje se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 16314 od 11. studenog 2005. godine te Uvjeti ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01 zaključenog na iznos od 20.499,32 CHF i to zaključenog između PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576 kao davatelja kredita i ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita kako slijedi: Ugovor o kreditu broj 15940: „ III. Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV-a): 677,10 CHF." Uvjeti ugovora o kreditu, inačica CHF-2005-01: "5.1. Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja." "6.2. Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora. Kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta." "9.1. Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita N. Korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%." "11.3. U slučaju spora iz Ugovora ili u vezi s Ugovorom Davatelj Kredita, Korisnik kredita i jamci ovime uglavljuju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu." II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 19.103,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća od 11. studenog 2005. godine do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje da se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što da znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako da je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u studenom 2012. godine, a tužba podnesena u listopadu 2022. godine, sasvim da je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Ugovor o kreditu br. 16314 (dalje: Ugovor) sklopio da je i plaćao pok. ZS, a kojeg da su naslijedile njegova supruga HS i sinovi, ĐS i ŽS, ovdje tužitelj. Člankom 226. stavkom 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN) propisano da je da rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje tko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe. Nesporno da je da je rješenjem o nasljeđivanju tužitelj naslijedio osobni automobil kupljen putem kredita tuženog, međutim rješenjem o nasljeđivanju da nije utvrđeno tko ima pravo na eventualno novčano potraživanje temeljem Ugovora. Budući da to pitanje nije uređeno rješenjem o nasljeđivanju, takva imovina dio da je nasljedničke zajednice. Sukladno članku 141. stavku 1. ZN-u, do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici da upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima. Slijedom navedenog, jasno da je da eventualno novčano potraživanje temeljem Ugovora predstavlja zajedničko vlasništvo tužitelja, HS i ĐS. Članak 59. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da propisuje da je zajedničar ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima. U skladu s navedenom odredbom, tužbu da su, kao nužni suparničari, morali podnijeti tužitelj, HS i ĐS, stoga tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu radi nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Takvo stajalište izraženo da je i u priručniku za polaznike Pravosudne akademije: Nužno i jedinstveno suparničarstvo u tijeku ostavinskog postupka. Priručnik da su izradile sutkinje Županijskog suda u Splitu CS i PS: „Zato nasljednici u sporovima s trećim osobama o pravima i obvezama iz nasljedničke zajednice imaju položaj nužnih suparničara jer su oni u pogledu ostavine koja je na njih prešla po samom Zakonu u jedinstvenoj i nedjeljivoj pravnoj zajednici.“ Isto da je potvrđeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 666/11 od 27.06.2012.g. „…odsutnost jednog nužnog suparničara, kao sudionika u parnici, ne bi dovela do pomanjkanja materijalnopravne, već procesnopravne legitimacije kao procesne pretpostavke za vođenje parnice, zbog čega bi takovu tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev.“ Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik da se opreza radi očituje na tužbu te da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti da informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako da nema ništetnih odredbi Ugovora, to da nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj da se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu da na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja da ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji da tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika da moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik da je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što da tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što da nije učinio. Navedeno da proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio s valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja da je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu da je posebno Večernji list od 09.03.2005.g. da piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. Vjesnik od 29.04.2005.g. da piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“ Novi list od 20.07.2005.g. da piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i H, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ Jutarnji list od 21.07.2005.g. da piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe H.“ Dakle, iz navedenog da proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, što da je javno dostupna činjenica, isto kao što da je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a. Tuženik ističe kako su tvrdnje tužitelja promašene i netočne te ukazuje na razliku kredita s valutnom klauzulom u CHF-u sklopljenih prije 2005. godine i nakon.
Naime, osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja da nisu u istoj poziciji. Drugim riječima, do 2005. godine da su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. da se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj da se govorilo javno u medijima što da znači da se korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima. U konkretnom slučaju, radi da se o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji da je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, a što da proizlazi i iz gore citiranih novinskih članaka, kao i iz transkripata radijskih emisija koje da tuženik dostavlja u privitku. Dakle, očito da je kako se godinama prije nego što je tužitelj zaključio predmetni ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te da je isto tako s navedenim informacijama raspolagao i tužitelj. Tuženik da je povrh svega, upravo na traženje klijenata počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da ne može garantirati njezinu stabilnost. Drugim riječima, tužiteljev prednik da je taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF. Dodatno, tužitelj navodi da nije mogao pregovarati i da je ugovor bio unaprijed sastavljen te da mu je tužitelj pristupio potpisivanjem, pritom tužitelj da uopće nije niti bio ugovorna stranka, da nije sudjelovao u procesu sklapanja ugovora niti je istog potpisao. Nastavno na navedeno, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji da ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako da tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako da nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može da se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu da ni sam nema saznanja, kao što da je budući smjer kretanja tečaja, pa s tim u vezi tuženik da ističe recentnu praksu Suda EU koji da u odluci Đ (C-186/2016) navodi: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako da niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca da je iznio ne tamo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi Đ, osim što da je klijent na temelju dobivenih informacija morao biti „u mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je npr. niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno da je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on da je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika da proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik da je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što da su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio da je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive, koja da određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao da je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik da je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što da ne postoji nepoštena ugovorna odredba. Naime, on da je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao da je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive, jer da banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik da u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što da je valjano ugovorena, valutna klauzula da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može da se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Dodatno, suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik ističe da ugovaranje valutne klauzule „samo po sebi“ ne čini neku ugovornu odredbu nepoštenom. Nadalje, tužitelj da tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. da ne smatra „problematičnima“ jer da je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita da se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno da je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji da je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Na takvu problematiku da upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. KS u svom članku koji da je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak da se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto da navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka da nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće da nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba da se u cijelosti razlikuje od banke jer da je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te da nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac, što da će se detaljnije pojasniti. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom da je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom da će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude da se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama tužitelja, meritum presude iz kolektivnog postupka da nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Pritom tužitelj da nije ničime dokazao sličnost postupanja tuženika s osam točno tuženih banaka. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje. Uopće da je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik predlaže sudu da se utvrdi kao vrijednost predmeta spora iznos koji je utužio tužitelj. Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko – knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bio dužan urediti tužbeni zahtjev odmah. Svrha da je financijsko – knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tuženik, a ne da vještak određuje vrijednost predmeta spora. Navedeno da je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što da u ovom predmetu nikako nije slučaj. Stoga, tuženik osporava eventualnu namjeru tužitelja za uređenjem tužbenog zahtjeva naknadno, budući da je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju na temelju koje je postavio tužbeni zahtjev. Tuženik da nije dioničko društvo te da nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te da se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja da mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos da je potom isplaćen tužitelju što da ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te da je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego da je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa da stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi. Tužiteljeve tvrdnje da su u potpunosti promašene i paušalne te da tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već da u skladu s točno određenim parametrima koji da uopće niti nisu ovisili o njemu, niti da je time tuženik stekao ikakvu korist. Kako da je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor da sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik da nije banka, da nije dioničko društvo i da nema svoj kapital te da je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope da je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer da su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca. Naime, kamatna stopa sastoji da se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji da ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje da uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika. Kamatna stopa mijenjana da je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje da tuženik nije imao nikakav utjecaj. Dakle, iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji da se mijenjao u skladu s prethodno navedenim, da ne predstavlja prihod tuženika. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga da ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko da bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku. Prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba da je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
U Uvjetima ugovora o kreditu, koji da je sastavni dio ugovora o kreditu, u čl. 9.1. navedeno da je: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu.“ Slijedom iznesenog, predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te da su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga da nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 9.1. Uvjeta o kreditu određeno: „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.“ Stoga da je nejasno zašto prednik tužitelja, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego sad, deset godina nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev.
3. U svojoj replici, a vezano za tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije, tužitelj navodi da su sunasljednici HS i BS predali tužitelju sva prava vezana za predmetni automobil. Tuženik da je u predmetnom ugovoru o kreditu nastupao kao davatelj kredita te da se na njega primjenjuje tada važeći Zakon o zaštiti potrošača. Predmetni ugovor o kreditu da je bio tipski ugovor, te da se prilikom njegovog sklapanja nije pregovaralo o odredbama tog ugovora koje tužitelj smatra ništetnim, kao ni o naknadnim promjenama tih odredaba.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 16314 od 11. studenog 2005. (15-18) i pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-2394/15, UPP-OS-71/15 od 23. srpnja 2015. (22-27). Odbijeni su prijedlozi za izvođenje drugih dokaza, jer su već izvedeni dokazi bili dostatni za odlučivanje.
5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 16314 od 11. studenog 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao davatelj kredita i ZS, iz [adresa], kao korisnik kredita. Svrha ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje sljedećeg vozila: osobni automobil, Seat, Cordoba 1.2., 2005. godište, broj šasije [broj šasije]. Odredbom t. II. ugovora o kreditu ugovoren je kredit od 20.022,71 CHF, a koji se isplaćuje trgovcu, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora. T. III. ugovora o kreditu ugovoren je broj mjesečnih obroka 84, i to u iznosu od 289,16 CHF. T. III. ugovora o kreditu sadrži i odredbu koja glasi: "Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22 % PDV-a) 677,10 CHF." Ugovor o kreditu, pod naslovom Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica: CHF-2005-001, u t. 5.1. sadrži odredbu koja glasi: "Sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja." U t. 6.2. sadrži odredbe koje glase: "Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate davatelju kredita vratiti sukladno odredbama ugovora. Kamatna stopa, odnosno, visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno tč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta." U t. 9.1. sadrži odredbe koje glase: "Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplata kredita trgovcu. Korisnik kredita je potrošač, oblašten je zahtijevati raskid ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi ugovora povise za više od 20 %." U t. 11.3. sadrži odredbu koja glasi: "U slučaju spora iz ugovora ili u vezi s ugovorom davatelj kredita, korisnik kredita i jamci ovime uglavljuju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu."
Uvidom u rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-2394/15, UPP-OS-71/15 od 23. srpnja 2015. utvrđeno je da je korisnik kredita ZS (dalje: korisnik kredita) umro **.**.2015. Tim rješenjem je raspravljena ostavina korisnika kredita, koju su činile nekretnine, pokretnine i prava. Jedna od pokretnina je i osobni automobil marke Seat Corodoba 1.2, 2005. godište, broja šasije [broj šasije], dakle vozilo čije je financiranje kupnje bila svrha kredita iz ugovora o kreditu. Nasljednicima korisnika kredita su proglašeni: HS, supruga korisnika kredita, BS, sin korisnika kredita i ŽS, sin korisnika kredita. Na osnovi Zakona i ustupa nasljednici su proglašeni nasljednicima na pojedinim dijelovima ostavine. Nasljednikom spomenutog vozila je proglašen tužitelj. Rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđeno u kojim dijelovima nasljednicima korisnika kredita pripada pravo na isplatu eventualnih novčanih iznosa pripadajućih korisniku kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
Prema čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN) ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onog što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu.
Prema čl. 141. st. 1. ZN-a do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine.
Nasljedni dio svakog pojedinog nasljednika izražen razlomkom se utvrđuje rješenjem o nasljeđivanju (čl. 226. st. 2. t. 3. ZN-a).
Kako rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđeno u kojim dijelovima nasljednicima korisnika kredita pripada pravo na isplatu eventualnih novčanih iznosa pripadajućih korisniku kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to nasljednici korisnika kredita tim pravom upravljaju i raspolažu po pravilima kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima. Pritom je neodlučno to što je tužitelj rješenjem o nasljeđivanju proglašen nasljednikom vozila zbog čije je kupnje korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu, te što su mu sunasljednici eventualno predali sva prava vezana za predmetni automobil. Naime, to što je naslijedio tu pokretninu, te što su mu sunasljednici eventualno predali sva prava vezana za istu, ne znači da je tužitelj automatizmom naslijedio i eventualna prava korisnika kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
Prema čl. 59. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV) zajedničar je ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako što drugo nije određeno ovim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara.
Zato tužitelj, zajedno sa svojim sunasljednicima, u ovom sporu ima položaj nužnih suparničara.
Odsutnost tužiteljevih sunasljednika, kao nužnih suparničara, ima za posljedicu nedostatak aktivne procesno pravne legitimacije, kao procesne pretpostavke za vođenje ove parnice, zbog čega tužbu treba odbaciti.
Slijedom iznijetog, valjalo je odlučiti kao u t. I dispozitiva.
6. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 9. listopada 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 500,00 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu protiv rješenja, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju.
Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a tuženiku pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove od dana donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 17. listopada 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
