Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7665/2021-19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Renati Živanović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., OIB: 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, zastupanog po punomoćniku Borisu Kelemenu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice ŽC koji glasi:

" Utvrđuje se da je tužiteljica ŽC dosjelošću stekla vlasništvo 20/356 dijela (koji suvlasnički omjer će precizirati po izradi nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke) nekretnine i to zkčbr. [katastarska čestica] [adresa] površine 356 m2, dvorište pov. 180 m2, zgrada (opće) br. 30 pov. 47 m2 i zgrada (opće) br. 32 pov. 129 m2 upisane u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i koji u naravi predstavlja poslovni prostor površine 20 m2 u jugoistočnom kutu objekta – zgrade na adresi [adresa], a što je tuženik Zagrebački holding d.o.o., OIB 85584865987, dužan priznati i trpjeti da tužiteljica navedeno pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini upiše na svoje ime u zemljišnim knjigama. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici ŽC isplatiti tuženiku Zagrebački holding d.o.o. trošak postupka u iznosu 1.312,50 eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je izvanknjižni vlasnik poslovnog prostora pov. 20 m2 koji se nalazi u jugoistočnom kutu objekta zgrade br. 30 pov. 47 m2 a na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također da je i kvalificirani posjednik predmetnog prostora gotovo 60 godina, zajedno sa svojim pravnim prednicima. Naime, navedeni poslovni prostor izgradio je prvotni vlasnik VC, a temeljem odobrenja i davanja zemljišta na korištenje radi navedene izgradnje i to rješenjem 04/2-3-15266/1-1966 od 7. studenog 1966. po tadašnjoj SO Črnomerec. Kako je VC svoj prostor (a koji zajedno sa drugim, susjednim poslovnim prostorom čini jednu cjelinu – upravo zgradu br. 30 pov. 47 m2) izgradio prije 15. veljače 1968. to je za navedeni objekt tužiteljica (zajedno sa susjednim vlasnikom g. Ž JC) ishodila i uporabnu dozvolu br. [broj dozvole] od 5. lipnja 2015. izdanu po Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Grada Zagreba. VC vlasništvo predmetnog prostora prenio je ugovorom o darovanju od 8. srpnja 1986. na svog sina ČC, a koji je pak isti prodao ocu tužiteljice GC temeljem Ugovora o kupoprodaji od 9. travnja 1996. Tužiteljica je pak vlasništvo navedenog prostora stekla od svog oca Ugovorom o darovanju od 17. listopada 2008. Predmetna čestica je kčbr. [katastarska čestica] [adresa] ukupne površine 356 m2, i to zgrada [adresa] pov. 129 m2 te zgrada [adresa] pov. 47 m2, te dvorište pov. 180 m2, sve upisano u PL 2793 k. o. [katastarska općina], kao posjed JEDINSTVO d.d. u stečaju, Samoborska cesta 145, Zagreb. Predmetna čestica odgovara zkčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] identičnog opisa, a upisano u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U sklopu pojedinačnog zk ispravnog postupka, na navedenu česticu sada je upisan tuženik kao knjižni vlasnik. Tužiteljica je, dakle, u zakonitom (jer ima valjani pravni temelj), istinitom (jer nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom nego je stečen od prethodnog mirnog i zakonitog posjednika) i poštenom (jer kada ga je stekla nije znala niti je obzirom na okolnosti imala razloga sumnjati da joj ne pripada pravo na posjed) posjedu, dakle, kvalificiranom posjedu, zajedno sa svojim pravnim prednicima sve od 1966. pa sve do danas, ni od koga ometana. Predmetna nekretnina nije etažirana te bi predmetni prostor predstavljao 20/356 dijela cijele nekretnine, no tužiteljica predlaže naslovljenom sudu provesti vještačenje po vještaku građevinske struke radi točnog određivanja suvlasničkog omjera i površine, nakon izrade kojeg si tužiteljica pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ju vlasnicom predmetne nekretnine temeljem dosjelosti i građenja te naložiti tuženiku trpljenje upisa prava njena vlasništva kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno osporava da predmetni objekt površine 20 m2, koji se nalazi u sklopu Tržnice Gajnice na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], predstavlja nekretninu. Naime, predmetni objekt predstavlja montažni objekt. Navedeno proizlazi i iz Rješenja Skupštine općine Črnomerec, Odjela za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove broj 04/2-3-15266/1-1966 od 7. studenog 1966. kojim se "odobrava DC, MC i CC privremena lokacija za izgradnju montažnog poslovnog objekta…" Nadalje, u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-10013/03 povodom tužbe pravnog prednika (oca) ovdje tužiteljice protiv ovdje tuženika, a radi utvrđenja da je pravni prednik ovdje tužiteljice GC stekao pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora točnije tržnog prostora (zemljišta) na kojem se nalazi predmetni objekt temeljem građenja, pravomoćno je utvrđeno, i to presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1917/08, da predmetni objekt predstavlja montažni objekt. Posljedično, pravni prednik tužiteljice GC je odbijen sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje vlasništva u odnosu na predmetni tržni prostor tj. zemljište na kojem se nalazi predmetni objekt. Dakle, iz navedenoga je očito da predmetni objekt ne predstavlja nekretninu. Uporabna dozvola br. [broj dozvole] od 5. lipnja 2015. ne može predstavljati bilo kakvu ispravu koja utječe na vlasništvo predmetne nekretnine označene kao zk.č.br. 303/38 k. o. [katastarska općina]. U odnosu na stjecanje izvanknjižnog vlasništva predmetnog objekta na način kako to opisuje tužiteljica, tuženik ističe da je isto irelevantno za stjecanje prava vlasništva (bilo knjižnog bilo izvanknjižnog) obzirom da se predmetnim objektom ne može raspolagati kao s nekretninom. Ovo stoga što predmetni objekt ne predstavlja nekretninu niti iz predmetnog Rješenja Skupštine općine Črnomerec, Odjela za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove broj 04/2-3-15266/1-1966 od 07. studenog 1966. proizlazi da bi pravni prednici tužiteljice imali ikakvo pravo raspolagati predmetnim objektom, štoviše prema navedenom rješenju pravni prednici tužiteljice su bili obvezni sklopiti Ugovor o zakupu zemljišta. Između ostaloga, Ugovor o kupoprodaji od 9. travnja1996. koji tužiteljica prilaže uz tužbu uopće nije potpisan od strane kupca tj. GC te, stoga, uopće nije valjan te ne proizvodni nikakve pravne učinke. Također, Darovnim ugovorom od 8. srpnja.1986.između VC i GC, i to člankom III. istoga, izričito je darovan samo poslovi objekt izgrađen na zk.č.br. 303/38 k. o. [katastarska općina], a ne i samo zemljište odnosno prodajno - poslovni prostor na kojem je izgrađen predmetni montažni objekt. Tuženik osporava da je tužiteljica u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu. Prvotno tuženik ponavlja da Ugovor o kupoprodaji od 9. travnja 1996. uopće nije potpisan od strane kupca tj. GC, stoga, isti uopće nije stekao „izvanknjižno vlasništvo“ predmetnog objekta. Posljedično, GC nije niti mogao darovati tužiteljicI "izvanknjižno vlasništvo" Ugovorom od 20. listopada 2008. obzirom da nikada nije ni stekao takvo pravo. Obzirom da je upravo tužiteljica priložila nepotpisani ugovor o kupoprodaji od 9. travnja 1996., ista je morala znati da njezin posjed nikako ne može biti zakonit. Nadalje, tuženik ovim putem dostavlja Ugovore o zakupu poslovnog prostora od 23. studenog 1988. i 1. lipnja 1992. sklopljene između pravnog prednika tuženika "Tržnice Zagreb" kao zakupodavca i ČC kao zakupoprimca. Iz priloženih Ugovora o zakupu nedvojbeno proizlazi da je navodni pravni prednik tužiteljice u posjedovanju, imao sklopljene Ugovore o zakupu sukladno Rješenju Skupštine općine Črnomerec, Odjela za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove broj 04/2-3-15266/1-1966 od 7. studenog 1966., a koji se odnose na zakup zemljišta na kojem je postavljen predmetni montažni objekt. Dakle, posjed navodnog pravnog prednika tužiteljice ČC nije bio vlasnički već je bio temeljen na obveznom odnosu zakupa temeljem gore navedenih Ugovora o zakupu tj. posjed ČC nije bio samostalan posjed. Obzirom da ČC nikada nije imao vlasnički posjed zemljišta na kojem se nalazi predmetni objekt, isti nikada nije mogao ni prenijeti vlasnički posjed zemljišta na oca tužiteljice GC, a niti je to isti ikada učinio budući da Ugovor o kupoprodaji od 9. travnja 1996. nije valjano sklopljen. Nadalje, u člancima 4. spomenutih Ugovora o zakupu izričito je propisano da zakupac (ČC) ne može svoje zakupno mjesto dati u podzakup, ustupiti drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi, niti na stalnu, niti na zajedničku ni povremenu upotrebu bez odobrenja zakupodavca. Shodno tome, ČC nikada nije mogao zakonito predati posjed zemljišta na kojem se nalazi predmetni objekt bilo kojoj osobi, pa tako ni ocu tužiteljice GC. Dakle, posjed tužiteljice nikako nije zakonit. Također, tuženik ističe da posjed tužiteljice nikako ne može biti pošten. Naime, iz nepotpisanog ugovora o kupoprodaji od 9. travnja 1996. proizlazi da ocu tužiteljice GC posjed predmetnog objekta nikada nije valjano predan. Nadalje, iz ovdje priloženih Ugovora o zakupu jasno proizlazi da ČC nikada nije imao zemljište na kojem se nalazi predmetni objekt u samostalnom tj. vlasničkom posjedu, pa posjed takve kvalitete nikada nije mogao imati ni GC, a kamoli tužiteljica. U svakom slučaju posjed tužiteljice odnosno njezinih prednika nikako nije mogao biti pošten obzirom da je tuženik u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu posl.br. P-10013/03 osporio pravo vlasništva GC u odnosu na predmet tužbenog zahtjeva kako u tom tako i u ovom postupku (tržni prostor - zemljište), pa samim time je istome osporeno i pravo na samostalni tj. vlasnički posjed predmetnog prodajnog prostora tj. zemljišta. U prilog navedenome, idu i Ugovori o odvozu komunalnog otpada od 16. kolovoza 2005. i 3. lipnja 2008. koji su sklopljeni između ovdje stranaka u kojima je izričito navedeno da je tužiteljica isključivo korisnik poslovno-prodajno prostora na kojem se nalazi predmetni objekt. Dakle, tužiteljica je osobno potpisala isprave iz kojih proizlazi da ista nikako nije vlasnik predmetnog prostora tj. prodajnog prostora - zemljišta na kojem se nalazi predmetni objekt. Slijedom svega navedenoga, posjed tužiteljice nema kvalitete koje predstavljaju pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću., a sve sukladno odredbi članka 159. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu ZVDSP). Tuženik ističe kako predmetni objekt kao niti prodajni prostor na kojem se objekt nalazi ne predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu te, stoga, isti ne mogu biti samostalna etaža. Tužiteljica u svojoj tužbi ne navodi niti dokazuje da bi predmetni objekt kao niti prodajni prostor predstavljao samostalnu uporabnu cjelinu koja bi mogla biti uknjižena u zemljišne knjige kao posebna etaža. Zahtjev tužiteljice da se ista utvrdi suvlasnicom zk.č.br. 3038/38 k. o. [katastarska općina] u 20/356 dijela je nedopušten. Naime, suvlasništvo nekretnine se ne može steći dosjelošću ukoliko se ne radi o geometrijski odvojenom dijelu nekretnine. Predmetni objekt kao ni prodajni prostor - zemljište svakako nisu geometrijski odvojeni od nekretnine označene kao zk.č.br. 303/38 k. o. [katastarska općina] već su isti integralni dio kompleksa Tržnica Gajnice koja se nalazi na zk.č.br. 303/38 i 303/40 k. o. [katastarska općina]. Usvajanjem tako postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica bi postala suvlasnicom 20/356 dijela cijele zk.č.br. 303/38 k. o. [katastarska općina], što nikako ne proizlazi iz predmetnog činjeničnog stanja . Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u: rješenje Skupštine općine Črnomerec od 7. studenog 1966. (list 4-5 spisa), izvod iz posjedovnog lista (list 6- 8 spisa), izvod iz katastarskog plana (list 9-10 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 11 spisa), Darovni ugovor od 8. srpnja 1986. (list 12-14 spisa), Kupoprodajni ugovor od 9. travnja 1996. (list 15-17 i 51-53 spisa), Ugovor o darovanju od 17. listopada 2008. (list 18-22 spisa), Ugovori o zakupu poslovnog prostora od 23. studenog 1988. i 1. lipnja 1992. (list 37-42 spisa), Ugovori broj 19648 i 25157 o odvozu komunalnog otpada od 16. kolovoza 2005. i 3. lipnja 2008. (list 43-46 spisa), Uporabnu dozvolu od 5. Lipnja 2015. (list 49-50 spisa), rješenje ovog suda zemljišnoknjižnog odjela poslovni broj Z-36407/15 od 19. travnja 2021. (list 58-65 spisa), iskaz tužiteljice (list 115-116 spisa), iskaz svjedoka FC i GC (list 116-118 spisa), spis ovog suda poslovni broj P-10013/03.

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a ocjenjujući provedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP),sud je utvrdio zahtjev neosnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje vlasništva na nekretnini koja u naravi predstavlja poslovni prostor površine 20 m2 kao posebnog dijela zgrade izgrađene na zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kojeg ista temelji na pravnoj osnovi dosjedanja.

6. Iz dokumentacije koja prileži ovome spisu kao relevantno proizlazi slijedeće:

- da katastarska čestica broj [katastarska čestica] odgovara zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je na zkč. br. [katastarska čestica] dvorište, zgrada (opće) br. 30. i zgrada(opće) br. 32 površine 187 m2, koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasnik upisan tuženik;

- da je UC, predniku tužiteljice te MC i CC rješenjem Skupštine Općine Črnomerec od 7. studenog 1966. dana privremena lokacija za izgradnju montažnog poslovnog objekta na kat .čest 1007,a koji je predmet spora te da je istim rješenjem utvrđena obveza investitora da, ukoliko to bude u javnom interesu, odmah izgrađeni objekt o svom trošku poruši i da sa korisnikom zemljišta mora sklopiti Ugovor o zakupu (toč. I i toč. IV. izreke rješenja);

- da je Darovnim ugovorom od **.**.1996. VC vlasništvo predmetnog prostora prenio na sina ČC;

- da je ČC **.**.1998. i 1. lipnja 1992. sa Tržnicama Zagreb, prednikom tuženika, sklopio Ugovore o zakupu predmetnog poslovnog prostora;

- da je Ugovorom o kupoprodaji od **.**.1996. ČC predmetni poslovni prostor prodao GC, ocu tužiteljice;

- da je GC Ugovorom o darovanju od 17. listopada 2008. predmetni poslovni prostor darovao svojoj kćeri ovdje tužiteljici;

- da je tužiteljica kao vlasnica obrta [obrt] "TTU" sa TD Tržnice Zagreb odnosno Zagrebačkim holdingom d.o.o. Podružnica Tržnice Zagreb, kao davateljem usluge i prednikom tuženika, 16. kolovoza 2005. i 3. lipnja 2008., sklopila Ugovore o odvozu komunalnog otpada sa tržnice [adresa], a u kojim ugovorima je ista navedena kao korisnik poslovno- prodajnog prostora veličine 19,90 m2;

- da iz Uporabne dozvole (za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968.) od 5. lipnja 2015. slijedi da se smatra da je objekt, u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, a temeljem čl. 184. st.1. Zakona o gradnji, izgrađen na temelju pravomoćne građevinske dozvole

7.Uvidom u spis ovog suda poslovni broj P- 10013/2003 utvrđeno je da se isti vodio po tužbi tužitelja ZC, oca ovdje tužiteljice, od 28. rujna 1999. protiv tuženika Tržnice i Veletržnice Zagreb d.o.o. te Jedinstvo d.d. radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige upravo u odnosu na poslovni prostor koji je i predmetom i ovog postupka te iz spisa proizlazi da je zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je nekretninu koja je predmetom spora stekla temeljem ugovora o darovanju od svog oca 2008. godine koji je prethodno tu nekretninu stekao temeljem ugovora o kupoprodaji od 1995. od ČC koji je prethodno u istoj nekretnini obavljao trgovačku djelatnost. Nema saznanja da bi njezin otac pred ovim sudom vodio postupak radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Nikad joj nitko nije osporavao pravo korištenja predmetne nekretnine ili rekao da bi to bilo njegovo ili da bi joj bila poslana kakva uplatnica za različita plaćanja. Navodi da za predmetni poslovni prostor plaća struju i ti računi glase na njezino ime. Nikome ne plaća najamninu za predmetni prostor. Kada se tužiteljici predočuju ugovori o odvozu komunalnog otpada sa tržnice [adresa], a koji prileže listu 43-46 spisa navodi da je isto potpisala i to iz razloga što je prethodno otpad odlagala u kontejnere tržnice [adresa] pa da ne bi ispalo da odlaže otpad u njihove kontejnere. Tužiteljica je kontaktirala sa djelatnikom Tržnice Zagreb vezano za odlaganje svojih kartona u njihove kontejnere te joj je rečeno da može ali za to mora plaćati naknada te je iz navedenog razloga sklopila te ugovore te je po istima plaćala mjesečne uplatnice. Kada joj se postavlja pitanje zašto je u čl. 1 ugovora o odvozu komunalnog otpada navedena kao korisnica poslovnog prostora, a ne njegova vlasnica navodi da ona to zapravo nije niti pročitala niti shvatila da je navedena kao korisnica. Bilo joj je bitno samo da može otpad odlagati u kontejnere tržnice. Tužiteljicu je naime otac pustio da koristi predmetni poslovni prostor još 2003. jer je te godine otvorila obrt, a njezin otac je te godine i otišao u mirovinu iako su formalno ugovor o darovanju potpisali 2008. Cijelo to vrijeme tužiteljica je u kontaktu s ocem koji je cijelo to vrijeme dolazio u predmetni poslovni prostor. Nakon što je sklopila ugovor o darovanju 2008. sa svojim ocem pokrenula je postupak pred Zemljišnoknjižnim odjelom radi upisa u zemljišne knjige svog pravo vlasništva s čim nije uspjela jer je već bio upisan kao vlasnik Zagrebački holding d.o.o. Kada se tužiteljicu pita da li je svjesna da je njezin lokal u sklopu tržnica gdje se obavlja komunalna djelatnost tržnica navodi da se lokal do nje nalazi u privatnom vlasništvu JC koji je lokal dalje prodao te da se isto tako do nje nalazi osoba koja je u vlasništvu lokala, a plaća naknadu za zemljište Tržnicama Zagreb. Poznato joj je da je pekara Dubravica do nje, ali ne zna da li su u zakupu ili je lokal u njihovom vlasništvu. Navodi da se njezin lokal nalazi u sklopu jedne zgrade kao cjelina, a lokal tužiteljice je površine 18 m2.

9. Iz iskaza svjedoka FC proizlazi da radi u Službi za upravljanje nekretninama kao korporativni servis Zagrebačkog holdinga te da mu je poznat predmet spora jer u sklopu njegovog radnog mjesta je obveza obilaženje nekretnina u vlasništvu Zagrebačkog holdinga pa mu je tako poznat i konkretni poslovni prostor za kojeg mu je poznato da je 1966. Skupština Općine Črnomerec odobrila BC privremenu lokaciju za izgradnju montažnog objekta pri čemu je investitor bio dužan rušiti o svom trošku i bez naknade štete ukoliko to javni interesi budu zahtijevali. Taj lokal je SC 1986. darovao svom sinu ČC, a koji je 1996. taj isti lokal prodao ZC. Zatim je isti taj lokal darovao ovdje tužiteljici 2008. Navodi da je od 1996. do 2000. bio voditelj Odjela pravnih poslova da bi od 2000. do 2014. bio rukovoditelj Službe pravnih poslova, a nakon toga pomoćnik voditelja podružnice tako da su mu poznati svi poslovi vezani uz nekretnine Zagrebačkog holdinga. Upravo iz navedenog poznato mu je da je ČC imao misli čak 2 sklopljena ugovora o zakupu sa Zagrebačkim tržnicama, a po kojim ugovorima o zakupu isti nije smio ustupiti predmetni lokal dalje bez suglasnosti zakupodavca odnosno Tržnica. Poznato mu je da je u konačnici ČC prodao predmetni lokal ZC, a koji je pak pred ovim sudom vodio postupak protiv Tržnica Zagreb radi utvrđenja prava vlasništva predmetnog lokala i da je isti u konačnici pravomoćno odbijen sa tim zahtjevom budući da je Županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Poznato mu je da je GC čak uložio reviziju na tu odluku koja odluka je odbačena od VSRH-a. Misli da je GC, a prije pokretanja spora uputio zahtjev tržnicama za izdavanje suglasnosti za priznanje vlasništva, a što mu nije odobreno. Poznato mu je da od svih poslovnih prostora na području objekta u kojem se nalazi i utuženi lokal, a na tržnici u [adresa] nije reguliran odnos samo s ovdje tužiteljicom. Sa pekarom Dubravica i Spontedks prometom d.o.o. imaju regulirani zakupodavni odnos. Navodi da je 17. rujna 2025. bio na predmetnoj lokaciji te je uočio da je pored lokala napravljena jedna nadogradnja gdje je nekada bila ljetna terasa, a sada je zatvorena sa PVC stolarijom. Podnijeta je prijava građevinskoj inspekciji i čeka se postupanje Državnog inspektorata. Nisu dali nikakvu suglasnost kao vlasnici zemljišta. Navodi odnosno pojašnjava da oni nemaju regulirani zakupodavni odnos niti sa lokalom koji se nalazi iza tužiteljice. Sada taj lokal doista ne izgleda kao montažni objekt koji je spomenuo u svom iskazu spominjući BC odnosno njegovo rješenje iz 1996. već se radi sada o objektu koji ima fasadu, a ne zna što se ispod toga nalazi. Ne zna da li je to od početka zaista bio montažni objekt. Nema saznanja da li je ikada naloženo uklanjanje tog objekta, a sukladno rješenju iz 1966. za potrebe javnog interesa. Potvrđuje da gospodin GC kao niti tužiteljica nisu nikada bili u predmetnom zakupu sa Tržnicama. Tužiteljicu nisu nikada zaduživali za predmetni prostor već samo za plaćanje naknade za odvoz otpada i naknade za zakup zemljišta za škrinju i sladoled. Ne može se točno prisjetiti radi proteka vremena na koje je vrijeme ČC imao sklopljena 2 ugovora o zakupu. Te ugovore su dobili uz dokumentaciju. Ne može se očitovati na navod zašto je u ugovoru o zakupu poslovnog prostora sa AC od 29.11.1988. navedeno da je objekt u vlasništvu AC, i ne zna zašto su to tako stavili u ugovor. Pozivali su i prednika tužiteljice ZC na sklapanje ugovora o zakupu jer je to uvijek bila takva praksa u odnosu na sve ali očito da s njim nije bio sklopljen ugovor o zakupu jer je on odlučio pokrenuti sudski spor radi utvrđenja prava vlasništva. Misli da je bio takav razvoj događaja. U odnosu na ranije spomenutu nadogradnju navodi da ista pokriva dva lokala s bočne strane ali nemaju saznanja tko je investitor zato su pokrenuli odgovarajući postupak. Na terenu su vidjeli samo s vanjske strane plastičnu stolariju, nadogradnja je zaključana, a na prozorima su žaluzine tako da nisu mogli vidjeti tko se nalazi unutra. Navodi da misli da je u odnosu na lokal koji je do lokala koji je predmet spora također vođen postupak od strane HC, a koji je misli završio isto kao i postupak ZC ali nije siguran. Ima jako malo situacija da se ne želi sklopiti ugovor o zakupu ili produljiti od strane osoba koje koriste lokale Tržnica Zagreb. Potvrđuje da Tržnice Zagreb imaju mogućnost iznajmljivanja zemljišta za klupe, zemljišta za privremene montažne objekte i svoje poslovne prostore. Potvrđuje da postoje situacije da pojedini zakupoprimci lokala iste oblože daskama i požbukaju pa isti izgledaju kao čvrsti objekt odnosno građevina. Navodi da je u otpremi ovdje tužiteljici zahtjev za dostavu pravnog osnova za korištenje poslovnog prostora koji je predmetom spora. Trenutno bi tužiteljica isti eventualno mogla dobiti u zakup temeljem javnog natječaja, ali nije siguran obzirom na izmjene i dopune Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora. Navodi da nikada protiv AC i ZC pa i tužiteljice nisu pokretali nikakve postupke radi ostvarenja svojih vlasničkih prava pa između ostalog i zbog postupka ZC.

10. Iz iskaza svjedoka GC proizlazi da mu je poznat predmet spora i da je lokal koji je predmetom spora kupio 1996. od ČC. Prije toga 1992. ušao je u najam tog lokala odnosno sa ČC je sklopio ugovor o najmu. Kada se svjedoka pita da li mu je prilikom kupoprodaje ČC predočio neki dokaz iz kojeg bi mogao utvrditi da je isti bio vlasnik tog lokala navodi da nije, ali je znao da je isti bio vlasnik tog lokala jer je od mladosti u tom području i otac ČC je tu imao frizerski obrt i svjedok se tu šišao. Potvrđuje da mu je ČC predočio rješenje SO Črnomerec iz 1966. kojim je njegovom ocu odobrena izgradnja montažnog poslovnog objekta na zemljištu, a radi se zapravo o tom lokalu. Svjedoku je ČC tvrdio da je objekt legaliziran 1968. i temeljem toga je i kupio predmetni lokal. Potvrđuje da je pred ovim sudom pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnim lokalom i da je taj postupak u konačnici za njega završio negativno. Navodi da nikada taj lokal pa i 1966. nije bio montažni već se radilo o čvrstom objektu. Potvrđuje da ga tržnice Zagreb nisu nikada teretile za bilo kakvu zakupninu niti su ga pozivali na zaključenje ugovora o zakupu niti su tražili njegovo iseljenje. Nema saznanja da li je to isto traženo u odnosu na ČC. Navodi da mu ČC nije predočio prilikom kupoprodaje 1966. da bi sa tuženikom imao sklopljene ugovore o zakupu u odnosu na zemljište ispod tog poslovnog prostora. Prije pokretanja postupak s njegove strane radi utvrđenja prava vlasništva ne zna da li je tražio da se upiše kao vlasnik lokala jer je to sve radio odvjetnik. Naknadno iskazuje da zapravo je na Zemljišnoknjižnom odjelu pokušao ishoditi pravo vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji iz 1966. Kada mu se predočuje kupoprodajni ugovor koji prileži listu 51-53 spisa potvrđuje da se na istom nalazi njegov potpis, a iz čl. 1. bi proizlazilo da istim kupuje poslovni prostor veličine 20 m2. Potvrđuje da je njegova kćer još od 1992. radila u predmetnom lokalu. Cijelo to vrijeme svjedok je sa kćeri komunicirao oko predmetnog lokala, kako isti funkcionira i sl. Njegova kćer je znala da je on pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva u odnosu na predmetni lokal.

11. Tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je, zajedno sa pravnim prednicima zakoniti, istiniti i pošteni posjednik poslovnog prostora.

12. Kraj zapravo nespornog slijeda pravnih poslova kojima se raspolagalo predmetnim poslovnim prostorom od VC, kao prednika tužiteljice, do same tužiteljice, kao odlučno utvrđuje se da je zahtjev prednik tužiteljice – njen otac u postupku P-10013/03 protiv prednika tuženika iz ovog postupka, a u odnosu na isti poslovni prostor, pravomoćno odbijen uz obrazloženje da iz sadržaja rješenja Skupštine Općine Črnomerec od 7. studenog 1966. ne proizlazi da bi prednik tužiteljice imao odobrenje nadležnih vlasti, a koje bi bilo pravni temelj za imovinsko pravno raspolaganje navedenim poslovnim prostorom. Upravo suprotno, iz sadržaja tog rješenja kojim se predniku tužiteljice odobrava privremena lokacija jasno proizlazi da se radi o montažnom objektu i to objektu privremene namjene te je očito da se kod prednika tužiteljice UC, a kojemu je dozvoljena gradnja, radilo o privremenosti izvedbe navedenog objekta. Stoga je i neodlučno što se kasnije radila rekonstrukcija ožbukavanjem tog objekta jer on tim nije postao nekretnina. Time prednik tužiteljice VC u skladu sa odredbom čl. 372. st.1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: ZVDSP) nije ispunio pretpostavke za stjecanje prava vlasništva i na predmetnom poslovnom prostoru.

13. Kako je o kvalifikaciji predmetnog poslovnog prostora kao montažnog objekta koji se dakle, ne može smatrati nekretninom - pravomoćno odlučeno donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1917/08-2 od 27. travnja 2010 . (kojom je preinačena presuda ovog suda P- 10013/03-32 od 19. travnja 2007.) ovaj je sud pri ocjenjivanju tog prethodnog pitanja vezan pravomoćnom sudskom odlukom i nije ovlašten o njemu drugačije odlučiti već mora uzeti da je ono što je utvrđeno pravomoćnom odlukom istinito ("res iudicata pro veritate habetur"). Pravomoćna sudska odluka mjerodavna je za pravne odnose stranaka koji su prije pravomoćnosti bili sporni te su stranke dužne ponašati se u skladu s njom. Naime, iako pravomoćnom postaje samo izreka presude, kako bi se mogao identificirati zahtjev o kojem je odlučeno mora se analizirati i sadržaj presude, a što je u konkretnom slučaju značilo i navođenje iz kojih je razloga u predmetu posl. br. P-10013/03 tužitelj (ovdje prednik tužiteljice) tvrdio da je stekao pravo vlasništva nad istim poslovnim prostorom i iz kojih je razloga njegov zahtjev sud pravomoćno našao neosnovanim, a kako je to navedeno u toč. 12. obrazloženja ove presude.

14. Pritom na prethodna utvrđenja nije od utjecaja činjenica da je Uporabnom dozvolom od 5. lipnja 2015. (za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968.) dakle, utvrđeno da je građevina u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor – izgrađena na temelju pravomoćne građevinske dozvole jer to ne mijenja utvrđenje da je predmetni poslovni prostor izveden kao montažni poslovni objekt sa privremenom lokacijom, a kako je bilo uvjetovano ishođenim rješenjem SO Črnomerec od 7. studenog 1966. Konačno, iz same Uporabne dozvole (toč. II.) slijedi da izdavanju dozvole nije prethodilo ispitivanje ispunjavanja temeljnih zahtjeva za građevinu, lokacijskih uvjeta te drugih uvjeta i zahtjeva.

15. Slijedom navedenog, sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da nije imala saznanja o tome da je njen otac prethodno vodio postupak radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jer je isti svakako, u tom djelu, usmjeren na postizanje uspjeha u sporu u smislu utvrđenja svih pretpostavki za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću. Naime, svjedok GC, otac tužiteljice iskazuje da je tužiteljica znala za taj postupak jer je njegova kćer još od 1992. radila u predmetnom lokalu, cijelo vrijeme je sa kćeri komunicirao oko predmetnog lokala, kako isti funkcionira i sl. Ostatak iskaza tužiteljice i navedenog svjedoka odnosi na opisivanje stjecanja i raspolaganja prostorom, a što je utvrđeno i uvidom u materijalnu dokumentaciju. Kao neuvjerljiv i neživotan te u suprotnosti sa dokumentacijom u spisu, nije prihvaćen niti iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da nije shvatila niti je to pročitala da je u Ugovorima o odvozu komunalnog otpada navedena kao korisnica, a ne vlasnica poslovnog prostora jer da joj je bilo bitno samo da može odlagati otpad. Iskaz svjedoka FC prihvaćen je u cijelosti kao životan, logičan, uvjerljiv, okolnosan te u skladu sa dokumentacijom u spisu. Navedeni svjedok je iskazivao o činjenicama u okviru nadležnosti radnog mjesta tuženika (voditelj Odjela pravnih poslova, rukovoditelj Službe pravnih poslova, pomoćnik voditelja podružnice) i tim više je njegov iskaz u cijelosti prihvaćen.

16. Dosjelost je originarni (izvorni) način stjecanja prava vlasništva temeljem Zakona, odnosno ispunjenjem Zakonom predviđenih činjenica, a to su temeljem odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: ZV) da stjecatelj ima samostalni posjed stvari, onakve kvalitete koja se traži za redovitu (zakonit, istinit i pošten posjed) odnosno barem za izvanrednu dosjelost (pošten posjed), i da mu taj posjed stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, odnosno 10 godina za redovitu, a 20 godina za izvanrednu dosjelost. Dakle dosjelost se osniva na samostalnom posjedu koji traje određeno vrijeme. Ispunjenjem određenih pretpostavki pravo vlasništva se stječe po samom zakonu, a onaj koji stekne pravo vlasništva na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis tako stečenog prava u zemljišnoj knjizi (čl. 130. st. 1. ZV). Prema odredbi čl. 160. st. 1. ZV vrijeme za dosjelost počinje teći od onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za dosjelost, a st. 2. istog čl. propisano je da u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

17. Odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP propisano je da je posjed pošten ako posjednik ,kada ga je stekao, nije znao niti je obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čime posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. St. 5. istog članka propisano je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

18. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Su- IV-56/19 od 14. veljače 2019. zauzeto je pravno shvaćanje o tome da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

19. Dakle, sve da se predmetni poslovni prostor kao montažni objekt i smatra nekretninom odnosno da ima sposobnost da bude u vlasništvu (suprotno je pravomoćno odlučeno u postupku P-10013/03), posjed tužiteljice odnosno njezinih prednika, u svakom slučaju, nikako nije mogao biti pošten obzirom da je tuženik u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu posl.br. P-10013/03 osporio pravo vlasništva GC u odnosu na predmet tužbenog zahtjeva kako u tom tako i u ovom postupku pa samim time je istom, kao i tužiteljici osporeno i pravo na samostalni tj. vlasnički posjed predmetnog poslovnog prostora. U prilog navedenome, idu i Ugovori o odvozu komunalnog otpada od 16. kolovoza 2005. i 3. lipnja 2008. koji su sklopljeni između ovdje stranaka u kojima je izričito navedeno da je tužiteljica isključivo korisnik poslovno-prodajno prostora na kojem se nalazi predmetni objekt. Dakle, tužiteljica je osobno potpisala isprave iz kojih proizlazi da ista nikako nije vlasnik predmetnog prostora tj. prodajnog prostora - zemljišta na kojem se nalazi predmetni objekt. Slijedom svega navedenoga, posjed tužiteljice u trenutku podnošenja tužbe nema kvalitete koje predstavljaju pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a sve sukladno odredbi članka 159. ZVDSP te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

20. Budući da je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno za donošenje odluke, sud nije izveo dokaz predloženim saslušanjem svjedoka EC i KC te nije izvedeno građevinsko vještačenje radi točnog određivanja suvlasničkog omjera i površine.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 151. i čl. 155 i isti je suđen tuženiku, a budući da tužiteljica nije uspjela u postupku. Trošak tuženika sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (raspravni zapisnik, list 119 spisa) te prema priloženom troškovniku.

21.1.Tuženiku je priznat trošak za: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka 23. veljače 2022. i 17. ožujka 2025., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 29. rujna 2022. 25 bodova (tbr.8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 8. lipnja 2022. i 25. rujna 2025. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 525 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.050,00 eur,a uz uvećanje za 25% PDV (262,50 eur), sveukupno iznosi 1.312,50 eur.

U Zagrebu 17. listopada 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice

- punom. tuženik

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte