REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-1427/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Topiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika CorteCros d.o.o. iz Zagreba, Nova Ves 57, OIB: 99461070944, zastupan po punomoćniku Mići Ljubenku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o obavljanju rada na daljinu od 23.08.2024. godine donesena od strane CorteCros d.o.o. u dijelu kojom se utvrđuje da je radno mjesto na kojemu će tužitelj JS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] obavljati poslove za tuženika CorteCros d.o.o., OIB: 99461070944, Nova Ves 57, 10000 Zagreb – savjetnik direktora.

II./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja JS iz [adresa], u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto direktora društva CorteCros d.o.o. sa svim pravima i obvezama iz Ugovora o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od dana 01.07.2020., u roku od 8 dana. “

III./ Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da tuženik nije udovoljio tužiteljevom Zahtjevu za zaštitu prava radnika od 06.09.2024. godine, stoga tužitelj, sukladno čl. 133. st. 2. Zakona o radu, u zakonskom roku podnosi tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o obavljanju rada na daljinu od 23.08.2024. godine, a što obrazlaže kako slijedi. Dana 23.08.2024.g., tužitelj je elektroničkom poštom na službenu adresu elektroničke pošte [adresa elektroničke pošte] zaprimio Odluku o obavljanju rada na daljinu od 23.08.2024. godine (dalje u tekstu: Odluka) kojom se određuje rad na daljinu primjenjiv na tužitelja kao radnika pri čemu isti nije dužan dolaziti u sjedište društva poslodavca. Istom Odlukom se, kao radno mjesto na kojem će tužitelj obavljati poslove za tuženika, utvrđuje – savjetnik direktora. Također, istom Odlukom je određeno da će tužitelj obavljati predmetne poslove do daljnje odluke tuženika o opravdanosti potrebe za radnim mjestom savjetnika direktora. Protiv Odluke, tužitelj je dana 06.09.2024. godine preporučenom pošiljkom putem punomoćnika, u zakonskom roku, podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika (dalje u tekstu: Zahtjev), a kojeg je tuženik primio 10.09.2024. godine. Tužitelj je u zahtjevu istaknuo kako je ista Odluka u cijelosti nedopuštena, nezakonita odnosno protivna prisilnim odredbama Zakona o radu. Također, Odluka je i neobrazložena pa se tužitelj na istu nije mogao u potpunosti očitovati. Tužitelj je dana 27.09.2024. godine zaprimio tuženikov Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava radnika kojim se očituje na Zahtjev na način da isti smatra u cijelosti neosnovanim. U predmetnom očitovanju tuženik navodi: „Naime, radniku je promijenjeno radno mjesto iz direktor u savjetnik direktora, pri čemu radniku nisu mijenjana nikakva njegova radna prava, već je promijenjen samo naziv radnog mjesta“, a čime tuženik priznaje kako je predmetnu Odluku donio jednostrano. Sukladno navedenom, tužitelj podnosi ovu tužbu radi utvrđenja da je predmetna Odluka nedopuštena u dijelu kojem kao radno mjesto na kojem će tužitelj obavljati poslove za tuženika utvrđuje – savjetnik direktora te dio u kojemu je određeno da će tužitelj obavljati predmetne poslove do daljnje odluke tuženika o opravdanosti potrebe za radnim mjestom savjetnika direktora. Između tuženika i tužitelja sklopljen je i na snazi je Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od dana 01.07.2020. godine temeljem kojeg je tužitelj zaposlen na radnom mjestu direktora društva CorteCros d.o.o. Radno mjesto je bitan sastojak ugovora o radu te Tuženik kao poslodavac nema pravo jednostrano, bez suglasnosti druge ugovorne strane, ovdje tužitelja kao radnika, mijenjati narav ili vrstu rada odnosno radno mjesto tužitelja. Nadalje, nejasna je i nedopuštena odredba koja određuje da će tužitelj predmetne poslove obavljati do daljnje odluke tuženika o opravdanosti potrebe za radim mjestom savjetnika direktora jer, ne samo da tuženik ne može jednostrano mijenjati radno mjesto tužitelja, nego i trajanje rada mora biti ugovoreno i to na jedan od dva zakonom propisana načina: na neodređeno vrijeme ili na određeno vrijeme pri čemu moraju biti poštovane odredbe Zakona o radu koje propisuju trajanje ugovora o radu te druge propise koji se primjenjuju na predmetni radni odnos. Ističe se kako je tuženik već počeo jednostrano ukidati prava tužitelja koje ima po predmetnom ugovoru o radu te mu je, protivno čl. 7. istog uskratio pravo na nadoknadu svih uobičajenih troškova koje može imati pri izvršenju svojih obveza vezanih za poslove što ih obavlja u skladu s aktima poslodavca. No, nevezano za u prethodnom odjeljku opisano postupanje tuženika, ističe se da ovakvo postupanje poslodavca sudska praksa jasno ocjenjuje nezakonitim. Jedan od mnogih primjera je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2991/2000-2 od 19.09.2001. godine kojom je odlučeno: „Pravilna je odluka nižestupanjskih sudova kada su prihvatili tužbeni zahtjev jer su stranke zaključile ugovor o radu temeljem odredbi ZR te svaka promjena ugovora mora biti rezultat sukladne volje stranaka. Pobijana odluka nije nezakonita zbog propusta tuženika da se o odluci konzultira sa zaposleničkim vijećem (čl. 145. ZR), već iz razloga što su stranke ugovorile da će tuženik raditi na poslovima vozača, a direktor tuženika je pobijanom odlukom u tom dijelu jednostrano izmijenio odredbe ugovora i rasporedio tuženika na poslove traktoriste u P.C.S“. Isti stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu, presudom posl.br. Gž R 756/2020-3 od 08.10.2020. godine: „Naime donošenjem odluke od 17. srpnja 2019. kojom je tuženik smanjio plaću tužiteljici navedena odluka je u naravi jednostrana odluka poslodavca kojom se ne može smanjivati plaća zaposleniku - radniku. Ugovor o radu je dvostrano obvezujući ugovor po svojoj naravi, pa poslodavac ne može jednostrano svojom odlukom, bez suglasnosti i druge ugovorne strane radnika-tužiteljice, s učinkom koju bi obvezao radnika-tužiteljicu izmijeniti navedeni zaključeni ugovor o radu.“ S obzirom na sve navedeno, predmetna Odluka u potpunosti je nedopuštena, nezakonita odnosno protivna prisilnim odredbama Zakona o radu. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi da je pobijana odluka nedopuštena i vraćanje na rad, kao u izreci presude, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Nesporno je da je između stranaka na snazi Ugovor o radu od dana 01.07.2020. godine koji je ugovor na određeno sa trajanjem do 01.07.2025. godine. U tom smislu, predmetnom Odlukom ovo trajanje Ugovora nije ni na koji način promijenjeno, tj. Ugovor je i dalje na snazi do 01.07.2025. godine. Stoga, nema povrede nikakvih prava radnika u pogledu trajanja ugovora, te je ovo trajanje i dalje jednako kako je ugovoreno – na određeno vrijeme do 01.07.2025. godine. Stoga je u ovom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan, jer tuženik nije donio odluku kojom je promijenio ovaj ugovoreni datum isteka ugovora na određeno. U odnosu na prigovor tužitelja da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati naziv radnog mjesta tužitelja, tuženik se očituje da u ovom dijelu nema nikakve povrede radnih prava tužitelja. Stoga, tuženik osporava tužiteljev navod da je „…tuženik već počeo jednostrano ukidati prava tužitelja koje ima po predmetnom ugovoru o radu, te mu je, protivno čl. 7. istog uskratio pravo na nadoknadu svih uobičajenih troškova koje može imati pri izvršenju svojih obveza vezanih za poslove što ih obavlja u skladu s aktima poslodavca…“. Nejasno je i ničime nije dokazano koja su to konkretna prava ukinuta, te koji su to točno troškovi na koje tužitelj ima pravo a da ih je tuženik uskratio naknaditi. Stoga je ovaj navod neistinit i u cijelosti paušalan. Kako je već ranije u svojem odgovoru na zahtjev za zaštitu prava tuženik istaknuo, tužitelju kao radniku je promijenjen samo naziv radnog mjesta iz direktor u savjetnik direktora, pri čemu radniku nisu mijenjana nikakva njegova radna prava. U praksama koje tužitelj dostavlja uz tužbu kao potvrdu njegovih tužbenih navoda, vidljivo je da je riječ o činjenično različitim situacijama gdje su radnicima mijenjana njihova prava i to konkretno, smanjena im je plaća (ovdje je ostala ista), te je u drugom primjeru promijenjena vrsta rada koju je radnik obavljao. U konkretnom slučaju do promijene naziva radnog mjesta je došlo iz razloga koji je radniku i poznat, a to je da je radnik prestao biti direktor tuženika, odnosno zakonski zastupnik tuženika temeljem odluke Skupštine od 03.07.2024. godine. Stoga, tuženiku je nejasno što točno tužitelj smatra da mu je povrijeđeno, tj. koje točno njegovo radno pravo, osim što je promijenjen naziv radnog mjesta, ali su sva prava i svi ostali uvjeti iz ugovora ostali jednaki. Slijedom svega gore navedenoga predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u sudsku praksu (list 6-12 spisa), Odluku o obavljanju rada na daljinu od 23.8.2024. (list 14 spisa), Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava radnika (list 15-16 spisa), Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od 1.7.2020. (list 17-22 spisa), Zahtjev za zaštitu prava radnika (list 23-24 spisa), Zapisnik sa Skupštine tuženika od 3.7.2024. (list 30-34 spisa), Odluku o sazivanju skupštine od 27.6.2024. (list 35-36 spisa), saslušan je tužitelj i zakonski zastupnik tuženika JSC (list 39-41 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Sud je izveo sve predložene dokaze, te su punomoćnici stranaka na ročištu 17.9.2025. suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su suglasno predložili zaključenje glavne rasprave, pa je sud odlučio da se dokazi više neće izvoditi i zaključio je glavnu raspravu. Tužitelj je odustao od saslušanja svjedoka OS budući se isti dva puta nije odazvao pozivu suda radi saslušanja zbog zdravstvenih razloga, a ovaj sud smatra da isti niti ne bi bio potreban jer su sve činjenice utvrđene temeljem materijalnih dokaza te je sporno isključivo pravno pitanje dopuštenosti pobijane odluke.

6. Sud je izvršio uvid u Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima kojeg su stranke sklopile 1.7.2020. te je iz istog utvrdio:

- da su istim uređena uzajamna prava i obveze stranaka koje proizlaze iz poslova Direktora (čl. 1.),

- da je istim utvrđeno da je zaposlenik u radom odnosu na neodređeno vrijeme (čl. 2.),

- da je ovaj ugovor sklopljen na određeno vrijeme od 1.7.2020. do 1.7.2025. s time da ugovor može prestat prije isteka ovog vremena u slučaju iz čl. 13. tj. u slučaju izvanrednog otkaza (čl. 3.),

- da će zaposlenik obavljati poslove Direktora tuženika (čl. 4.),

- da tužitelj za svoj rad odgovora skupštini društva koju mora redovito izvještavati (čl. 5.),

- da ovaj ugovor može prestati sporazumom, izvanrednim ili redovitim otkazom, te ako zaposlenik ne prihvati ponudu izmijenjenog ugovora o radu u postupku otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora (čl. 12.),

- da ovaj ugovor poslodavac može redovito otkazati prije njegovog isteka (čl. 14.) te u tom slučaju može zaposleniku dati i otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora (čl. 15.)

- da ako po isteku vremena na koje je ovaj ugovor sklopljen poslodavac zaposleniku ne ponudi novi „ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima“, ponudit će mu ugovor u skladu s njegovim stupnjem stručne spreme, znanjem i sposobnostima, te potrebama poslodavca, te ako zaposlenik ne prihvati ponuđeni ugovor u roku 15 dana, prestaje mu radni odnos kod poslodavca (čl. 16.) 7. Iz Zapisnika sa Skupštine tuženika od 3.7.2024. proizlazi da je Skupština tuženika donijela odluku kojom se tužitelj opoziva s mjesta člana uprave – direktora društva s danom 3.7.2024., te je imenovan novi član uprave – direktor JSC.

8. Ovaj sud je utvrdio da protiv navedene Odluke Skupštine društva nije podnesena žalba, budući to stranke nisu ni tvrdile ni dokazala pa je ista postala pravomoćna i konačna.

9. Iz Odluke o obavljanju rada na daljinu od 23.8.2024. proizlazi da je istom odlučeno:

- da će tužitelj obavljati rad na daljinu, pri čemu isti nije dužan dolaziti u sjedište društva poslodavca,

- da se kao radno mjesto na kojem će tužitelj obavljati poslove za tuženika utvrđuje – savjetnik direktora,

- da će tužitelj predmetne poslove obavljati do daljnje odluke tuženika o opravdanosti potrebe za radnim mjestom savjetnika direktora.

10. Protiv pobijane Odluke o obavljanju rada na daljinu od 23.8.2024. koju je tužitelj zaprimio putem e-maila istog tog dana (kako to navodi tužitelj), tužitelj navodi da je 6.9.2024. godine preporučenom pošiljkom putem punomoćnika podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika (što tuženik nije osporavao), te je tuženik isti zaprimio 11.9.2024. (kako to tuženik navodi u Odgovoru na zahtjev za zaštitu prava), te je tuženik dana 16.9.2024. donio odluku odgovor na zahtjev za zaštitu prava (kojim otklanja zahtjev tužitelja), te je tužitelj protiv odluka poslodavca podnio predmetnu tužbu dana 8.10.2024., čime je postupio sukladno odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine broj; 93/14. i 151/22, dalje: ZR), a što niti tuženik nije osporavao, a niti je tvrdio niti dokazao suprotno.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio direktor tuženika te je svakih 5 godina obnavljao ugovor o radu sa posebnim ovlastima i odgovornostima pa je takav ugovor sklopio u rujnu 2018. te je isti obnovljen 2020. zbog izmjene osobnog dohotka i izmjene većinskog vlasnika. Problem je nastao u tome što je tuženik prekršio čl. 14. mog Ugovora o radu kojim je propisano kako i zašto se može otkazati ugovor. Naime, nakon što ga je skupština smijenila kao zakonskog zastupnika tuženika dana 03.07.2024., skupština nije odlučila o njegovom statusu pa je i dalje ostao u radnom odnosu kao direktor, te mu je tuženik sukladno navedenom članku trebao ponuditi drugo radno mjesto, a što nije učinio, već je donio odluku kojom ga raspoređuje na radno mjesto savjetnik direktora i određuje rad na daljinu, bez ikakvih razloga i obrazloženja, bez navođenja da li je to privremeno ili za stalno, te u odluci nije navedeno da ima prava na žalbu. Navodi da nakon što su počeli problemi i neslaganja sa njegovim partnerom i većinskim vlasnikom g. OS, nakon toga je uslijedila pobijana odluka. Navodi da je imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme te je 2022. ili 2023. sklopio anekse vezano za plaću, dok mu nikakav drugi ugovor nije ponuđen te mu nitko nije objasnio razloge donošenja pobijane odluke te nije znao što bi trebao raditi kao savjetnik direktora, a niti je od direktorice dobivao kakve zadatke jer ona zapravo nije sa njim komunicirala po tom pitanju. Navodi da je 14.08.2024. dobio e-mail kojim se mijenja njegovo mjesto rada tako da više ne radi u sjedištu tuženika nego na kućnoj adresi OS, a to iz razloga kako bi isti onemogućio njegovu komunikaciju sa direktoricom i drugim radnicima, ali na to nije pristao jer nije htio raditi u njegovoj kući kada tuženik ima svoj prostor, te je nakon toga dobio odluku o radu na daljinu, ali uz promjenu radnog mjesta, ali kod tuženika nije postojalo radno mjesto savjetnika direktora.

12. Iz iskaza zakonske zastupnice tuženika JSC proizlazi da je skupština društva u srpnju 2024. razriješila tužitelja sa mjesta direktora te su nakon toga trebali uskladiti status tužitelja sa navedenom odlukom skupštine budući tužitelj više nije mogao zastupati društvo, a nisu htjeli dirati u njegova prava. Zbog toga je sa tužiteljem imala sastanak u uredu 20.08.2024. na kojem su dogovorili da će tužitelj raditi na daljinu do sklapanja sporazumnog raskida, a sa tužiteljem nisu sklopili novi ugovor o radu za drugo radno mjesto niti su mu ponudili neko drugo radno mjesto, već su u pobijanoj odluci naveli da će raditi poslove savjetnika direktora jer su smatrali da će time zadovoljiti formu. Sa tužiteljem je dogovarala promjenu mjesta rada, budući je tuženik početkom rujna 2024. promijenio mjesto rada na adresu [adresa], te su tražili promjenu sjedišta na trgovačkom sudu, a budući je tuženik otkazao najam na dosadašnjoj adresi. Nakon pobijane odluke tužitelju su ostala ista prava u pogledu plaće, godišnjeg i svega ostalog. Pobijanu odluku je donijela u dogovoru sa većinskim vlasnikom. U sistematizaciji tuženika na dan 23.08.2024. nije postojalo radno mjesto savjetnika direktora.

13. Sud je prihvatio iskaze stranaka u dijelu u kojem su suglasni s materijalnim dokazima u spisu, pa je tako utvrdio da je Skupština društva razriješila tužitelja s mjesta direktora dana 3.7.2024. te je nakon toga tužitelj ostao u radnom odnosu kod tuženika ali mu tuženik nije ponudio novi ugovor o radu, već je tuženik donio pobijanu Odluku o radu na daljinu na poslovima savjetnika direktora jer je tuženik smatra da je time zadovoljio formu. Sud nije prihvatio iskaz zz tuženika da je sa tužiteljem dogovorila rad na daljinu jer je to u suprotnosti sa iskazom samog tužitelja, te navedeni dogovor ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, a čak niti iz pobijane odluke poslodavca.

14. Ovaj sud je utvrdio da je tužitelj imenovan na funkciju člana Uprave na mandat od 5 godine (od 1.7.2020. do 1.7.2025.), a sve sukladno čl. 422. do 433. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, dalje: ZTD), te prihvaćanjem funkcije- mandata člana Uprave društva, tužitelj je u tom dijelu preuzeo obveze i prava prema društvu koje postavlja i pruža ZTD pa zbog toga ugovorni odnos između člana Uprave i društva nije radni odnos već specifični ugovorno statusni (mandatni) odnos koji ne regulira Zakon o radu, već ZTD i Zakon o obveznim odnosima, pa je isključena mogućnost da član Uprave bude u klasičnom radnom odnosu.

15. Prema čl. 4. st. 3. ZR fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Prema čl. 4. st. 4. ZR na osobu iz stavka 3. toga članka, ne primjenjuju se odredbe toga Zakona o prestanku ugovora o radu. Sukladno čl. 422. do 433. ZTD), tužitelj kao član uprave ulazi u krug osoba iz čl. 4. st. 3. ZR pa se na njega ne primjenjuju odredbe ZR o prestanku ugovora o radu, kako je to propisano odredbom čl. 4. st. 4. ZR.

16. Međutim, kako su stranke Ugovorom o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima kojeg su stranke sklopile 1.7.2020. regulirale i radno- pravni odnos tužitelja (u čl. 2. Ugovora), to predmetni Ugovor ima i značaj ugovora o radu u smislu odredaba Zakona o radu. Slijedom navedenog, cijeneći sadržaj navedenog Ugovora, očigledno je da isti predstavlja menadžerski ugovor, s elementima radno-pravnog odnosa.

17. Valja reći da se imenovanjem na određenu mandatnu funkciju ne zasniva radni odnos, niti se radni odnos zasniva sklapanjem menadžerskog ugovora, a niti su direktor, predsjednik Uprave, član Uprave i sl. i društvo dužni zasnovati radni odnos. Zbog toga ugovorni odnos između direktora, člana uprave i sl. i društva nije radni odnos, već specifični ugovorno-statusni (mandatni) odnos koji ne regulira Zakon o radu. Međutim, nije isključeno da direktor, član uprave i sl. nekog društva bude u radnom odnosu s tim društvom. Naime, on može biti imenovan na određenu funkciju, te može i stupiti u radni odnos istovremeno sa sklapanjem menadžerskog ugovora, a može ugovor o radu sklopiti i tijekom trajanja mandata. Tako je u konkretnom slučaju tužitelj bio imenovan članom Uprave te je ujedno zasnovao i radni odnos na neodređeno vrijeme, kako je to određeno u čl. 2. Ugovora.

18. Kako je tužitelj imenovan direktorom društva na vrijeme od 1.7.2020. do 1.7.2025. te je opozvan s mjesta direktora prije isteka mandata dana 3.7.2024. to je tužitelju tada prestao statusni odnos sa tuženikom, ali ga je tuženik zadržao u radnom odnosu budući su stranke u čl. 2. Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od 1.7.2020. suglasno utvrdile da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, a i među strankama nije sporno da je tužitelj i nakon odluke o opozivu i nakon pobijane odluke ostao u radnom odnosu kod tuženika (sa istom plaćom). Međutim, ovaj sud smatra da je tužitelj imao status direktora do opoziva, a nakon opoziva isti nije bio u radnom odnosu na radnom mjestu direktora (jer je to bio isključivo statusni odnos), već je bio u radnom odnosu bez rasporeda na određeno radno mjesto. U toj situaciji kada je tužitelj bio opozvan prije isteka i kada više nije bio član uprave tj. direktor društva, a tuženik ga je zadržao u radnom odnosu, tuženik je imao mogućnost izvanrednog otkaza sukladno čl. 3. u vezi sa čl. 13. Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od 1.7.2020. ili redovitog otkaza sukladno čl. 14. Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od 1.7.2020. ili otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora sukladno čl. 15. Ugovor o radu sa zaposlenikom s posebnim ovlastima i odgovornostima od 1.7.2020. Međutim, tuženik nije postupio na niti jedan od ugovorenih načina već je nakon opoziva 3.7.2024. tužitelja zadržao u radnom odnosu bez rasporeda na određeno radno mjesto, te je zatim jednostranom odlukom od 23.8.2024. odredio da će tužitelj obavljati rad na daljinu na poslovima savjetnika direktora, a zapravo se radi o radnom mjestu koje u vrijeme donošenja pobijane odluke niti nije postojalo, što proizlazi iz iskaza stranaka.

19. Prema čl. 17. st. 2. ZR-a rad na daljinu je rad koji se uvijek obavlja putem informacijsko-komunikacijske tehnologije, pri čemu poslodavac i radnik ugovaraju pravo radnika da samostalno određuje gdje će taj rad obavljati, što može biti promjenjivo i ovisiti o volji radnika, zbog čega se takav rad ne smatra radom na mjestu rada odnosno na izdvojenom mjestu rada u smislu propisa o zaštiti na radu. Prema st. 3. istog članka, rad na daljinu može se obavljati kao stalan privremen ili povremen, ako, na prijedlog radnika ili poslodavca, radnik i poslodavac ugovore takvu vrstu rada 20. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, za rad na daljinu je potreban prijedlog radnika ili poslodavca, ali i suglasnost obje ugovorne strane, dok je u konkretnom slučaju tuženik donio jednostranu odluku kojom određuje da će tužitelj obavljati rad na daljinu, a još k tome, istovremenu mu je jednostrano određuje poslove koje će obavljati

– poslove savjetnika direktora. Dakle, tuženik je jednostrano i svojevoljno tužitelju odredi rad na daljinu bez njegovog pristanka i suglasnost, te mu je također jednostrano i svojevoljno odredio poslove savjetnika direktora bez njegovog pristanka i suglasnost.

21. Slijedom navedenog, kako je tuženik tužitelja nakon opoziva s funkcije direktora zadržao u radnom odnosu kao neraspoređenog radnika, tada je tuženi bio dužan odlučiti o pravima i obvezama tužitelja sukladno odredbama ZR-a (budući isti više nije imao status direktora). Međutim, tuženik je pobijanom odlukom tužitelju odredio rad na daljinu bez njegovog prijedloga i pristanka, što je protivno čl. 17. ZR-a, te ga je jednostrano rasporedio na nepostojeće radno mjesto savjetnik direktora, što je također protivno odredbama ZR-a (koji daje mogućnost samo sklapanja ugovora o radu ili aneksa ugovora o radu ili otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora) pa je stoga pobijana odluka tuženika nedopuštena, kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude.

22. Nadalje, tužitelj zahtijeva vraćanje na rad na poslove direktora društva. Međutim, iako je sud utvrdio da je pobijana odluka nedopuštena, tužitelj ne može osnovano tražiti vraćanje na rad na radno mjesto direktora društva. Naime, tužitelj je odlukom Skupštine Društva od 3.7.2024. opozvan s mjesta direktora te je time tužitelju prestao mandat direktora društva, a koju odluku o opozivu tužitelj nije pobijao pa je ista postala konačna i pravomoćna, dok tužitelj nije bio u radnom odnosu na radnom mjestu direktora, pa stoga nakon opoziva tužitelja s mjesta direktora, tužitelj je izgubio prava koja proizlaze iz te funkcije, dakle i pravo na vraćanje na poslove direktora. Isto tako, budući ovaj sud nije ovlašten odlučivati o odluci o opozivu tužitelja sa funkcije direktora, a niti je tužitelj postavio takav tužbeni zahtjev, to se ne može u ovom sudskom sporu naložiti tužiteljevo vraćanje na poslove direktora. Stoga je valjalo odbiti kao neosnovan ovaj dio tužbenog zahtjeva, kao pod točkom II. izreke presude.

23. Kako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, to je ovaj sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a, kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 17. listopada 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim putem u pet primjeraka u roku 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. Spis