REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-85/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Zagorščak i partneri d.o.o. Zagreb protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB:14036333877, [adresa], zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Knezović i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i Suzane Stupar, odvjetnice u Vukovaru, kao zamjenice punomoćnika tuženika 9. rujna 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69000026948/2006 sklopljena između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valutna klauzula uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

isplati

iznos

od

9.164,25

EUR

(slovima:devettisućastošezdesetčetirieuraidvadesetpetcenti), sa pripadajućom zateznom kamatom, a koja zatezna kamata teče računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

1. za ožujak 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. ožujka 2007.

2. za travanj 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. travnja 2007.

3. za svibanj 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. svibnja 2007.

4. za lipanj 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. lipnja 2007.

5. za srpanj 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. srpnja 2007.

6. za kolovoz 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. kolovoza 2007.

7. za rujan 2007. iznos od =0,95 EUR, od 1. rujna 2007.

8. za prosinac 2008. iznos od =16,18 EUR, od 1. prosinca 2008.

9. za veljaču 2009. iznos od =7,41 EUR, od 1. veljače 2009.

10. za ožujak 2009. iznos od =7,41 EUR, od 1. ožujka 2009.

11. za svibanj 2009. iznos od =379,03 EUR, od 1. svibnja 2009.

12. za lipanj 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. lipnja 2009.

13. za srpanj 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. srpnja 2009.

14. za kolovoz 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. kolovoza 2009.

15. za rujan 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. rujna 2009.

16. za listopad 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. listopada 2009.

17. za studeni 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. studenog 2009.

18. za prosinac 2009. iznos od =24,92 EUR, od 1. prosinca 2009.

19. za siječanj 2010. iznos od =24,92 EUR, od 1. siječnja 2010.

20. za veljaču 2010. iznos od =24,92 EUR, od 1. veljače 2010.

21. za travanj 2010. iznos od =24,92 EUR, od 1. travnja 2010.

22. za svibanj 2010. iznos od =24,92 EUR, od 1. svibnja 2010.

23. za lipanj 2010. iznos od =24,92 EUR, od 1. lipnja 2010.

24. za srpanj 2010. iznos od =64,74 EUR, od 1. srpnja 2010.

25. za kolovoz 2010. iznos od =38,20 EUR, od 1. kolovoza 2010.

26. za rujan 2010. iznos od =64,74 EUR, od 1. rujna 2010.

27. za listopad 2010. iznos od =38,20 EUR, od 1. listopada 2010.

28. za studeni 2010. iznos od =38,20 EUR, od 1. studenog 2010.

29. za prosinac 2010. iznos od =124,47 EUR, od 1. prosinca 2010.

30. za siječanj 2011. iznos od =53,85 EUR, od 1. siječnja 2011.

31. za veljaču 2011. iznos od =59,16 EUR, od 1. veljače 2011.

32. za ožujak 2011. iznos od =118,88 EUR, od 1. ožujka 2011.

33. za travanj 2011. iznos od =59,16 EUR, od 1. travnja 2011.

34. za svibanj 2011. iznos od =59,16 EUR, od 1. svibnja 2011.

35. za lipanj 2011. iznos od =145,43 EUR, od 1. lipnja 2011.

36. za srpanj 2011. iznos od =59,16 EUR, od 1. srpnja 2011.

37. za kolovoz 2011. iznos od =59,16 EUR, od 1. kolovoza 2011.

38. za rujan 2011. iznos od =191,88 EUR, od 1. rujna 2011.

39. za listopad 2011. iznos od =59,16 EUR, od 1. listopada 2011.

40. za studeni 2011. iznos od =236,00 EUR, od 1. studenog 2011.

41. za prosinac 2011. iznos od =63,46 EUR, od 1. prosinca 2011.

42. za siječanj 2012. iznos od =129,82 EUR, od 1. siječnja 2012.

43. za veljaču 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. veljače 2012.

44. za ožujak 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. ožujka 2012.

45. za travanj 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. travnja 2012.

46. za svibanj 2012. iznos od =196,18 EUR, od 1. svibnja 2012.

47. za lipanj 2012. iznos od =169,64 EUR, od 1. lipnja 2012.

48. za srpanj 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. srpnja 2012.

49. za kolovoz 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. kolovoza 2012.

50. za rujan 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. rujna 2012.

51. za listopad 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. listopada 2012.

52. za studeni 2012. iznos od =63,46 EUR, od 1. studenog 2012.

53. za studeni 2012. iznos od =398,17 EUR, od 22. studenog 2012.

54. za studeni 2012. iznos od =3.650,22 EUR, od 22. studenog 2012. ,

koja zatezna kamata teče od 31. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se dokazni prijedlozi tuženika iz odgovora na tužbu za saslušanje javnog bilježnika i osobnog bankara u svojstvu svjedoka kao neodređeni.

II. Odbija se dokazni prijedlog tuženika iznesen u podnesku od 3. siječnja 2025. za provođenje dopune financijskog vještačenja kao nepotreban.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.515,59 eura (slovima: dvijetisućepetstopetnaesteuraipedesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 17. listopada 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 437,50 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 15. ožujka 2021. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom u njegovoj podružnici u [adresa], sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-69000026948/2006, prema kojem tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF). Nadalje navodi da je prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak (CHF) ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica. Ovakvu odluku VTS-a potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) u svojoj presudi broj Rev. 2221/2018 od 3. rujna 2019.

1.1. Sukladno pravnoj normi sadržanoj u članku 118. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 41/14, 110/15, 14/19), presuda suda u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana ponašanjem koje je proglašeno nepoštenim. VSRH je u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. utvrdio obvezujuću primjenu gore navedene kolektivne presude na način da na nižim sudovima ne treba ponovno provoditi dokazne postupke, nego se predmetna presuda ima direktno primijeniti. U presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH je zauzeo stav sukladno kojem – u predmetu u kojem je korisnik kredita pojedinačnom tužbom potraživao preplaćene iznose od kreditora – zastarni rok iznosi 5 godina. Temeljem tog stava, rok u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u posebnim parnicama po osnovi navedenoj u točki II ove tužbe teče od 14. lipnja 2018. (imajući u vidu da je mjerodavna presuda VTS-a donesena 14. lipnja 2018.).

1.2. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a navedenoj u točki II tužbe, gore, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima prema kojoj je švicarski franak (CHF) ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., tuženik je sukladno pravnoj normi sadržanoj u članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO) u vezi sa pravnim normama sadržanim u člancima 1046., 1111. i 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.3. Unatoč tome što je, sukladno odredbama ZPK-a i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 41/14, 110/15, 14/19), tuženik bio dužan dostaviti dokumentaciju odnosnu na kredit iz točke I ove tužbe, isto nije učinio, premda istom raspolaže. Stoga će tužitelj visinu tužbenog zahtjeva odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno nakon što se u odnosu na iste provede vještačenje, sve sukladno pravnoj normi sadržanoj u članku 186b stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

2. U odgovoru na tužbu tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku, ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Nadalje navodi da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost, međutim, u ovom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. Navodi i da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka.

2.1. Tuženik ističe da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz razloga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona, da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03 i da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu.

2.2. Tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, da to znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Predložio je saslušanje javnog bilježnika te naveo da će naknadno dostaviti njegove osobne podatke. Nadalje navodi da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Također je predložio saslušanje osobnog bankara navodeći da će naknadno dostaviti njegove osobne podatke. Nadalje tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene, da je pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan u članku 81. ZZP'03 iz čijeg sadržaja proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom, a to je da mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; da mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač i da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje tužitelja na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te je dostavio ovjerenu izjavu AJU koju je predložio da se tijekom postupka pročita umjesto njenog usmenog saslušanja, na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF.

3. Tužitelj je u podnesku od 29. travnja 2024. precizirao tužbeni zahtjev, kao i manifestacijski zahtjev tražeći utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 5 140030250- 69000026948/2006 sklopljena između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valutna klauzula uz koju je vezana glavnica kredita, zatim da sud naloži tuženiku da temeljem pravne norme sadržane u članku 186b. stavak 3. ZPP-a dostavi u spis predmeta potrebne podatke, i to: ugovor o kreditu i sve anekse ugovora o kreditu (broj ugovora 5 140030250-69000026948/2006 ), početni otplatni plan, otplatni plan (s promjenama kamatne stope), preglede prometa za klijenta (AJ), specifikaciju uplata i obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, te da zatim isplati tužitelju iznos, visina kojega će se odrediti tek nakon što se provede vještačenje, a kada će tužitelj sukladno pravnoj normi sadržanoj u članku 186b. stavak 3. ZPP-a urediti tužbeni zahtjev.

4. Sud je rješenjem na pripremnom ročištu održanom 12. rujna 2024. na naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u spis cjelokupnu dokumentaciju po Ugovoru o kreditu broj 5140030250-69000026948/2006 i to prvi otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata i sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa, i sve eventualne dodatke predmetnog Ugovora o kreditu i potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovoga postupka. Navedenu dokumentaciju tuženik je dostavio uz podnesak od 17. rujna 2024.

5. Rješenjem ovog suda broj P-85/2021-12 od 20. rujna 2024., sukladno prijedlogu tužitelja, određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Srećku Grguriću iz Osijeka na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen pri čemu će vještak uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

6. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 18. prosinca 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati od 9.164,25 EUR s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama.

7. Tuženik je u podnesku od 27. siječnja 2025. naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i u odnosu na preinačeni (povišeni) tužbeni zahtjev, s obzirom da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev na iznos od 9.164,25 EUR.

8. Ovdje valja naglasiti da je prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljem tekstu ZPP) preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U konkretnom slučaju tužitelj je sukladno odredbi čl. 186b ZPP-a podnio stupnjevitu tužbu budući da mu tuženik povodom njegovog zahtjeva (list 4-5 spisa) do podnošenja tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju po ugovoru o kreditu. Stoga je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu nakon provođenja dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, i to nakon što je sud usvojio njegov manifestacijski zahtjev te naložio tuženiku dostavu relevantne dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu. Stoga se uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja u konkretnom slučaju ne smatra preinakom tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dopis tuženika tužitelju od 30. siječnja 2020. (list 4-5 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 8. rujna 2011. uz otplatni plan (list 431-433 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 11. prosinca 2008. (list 434 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4. studenoga 2010. uz otplatni plan (list 435-437 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4. svibnja 2009. uz otplatni plan (list 438-440 spisa), otplatni plan kredita partija 25382072 (list 441-442 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 443-447 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29. srpnja 2021. (list 448 spisa), pregled prometa za klijenta za kredit partija 25382072 (list 449-456 spisa), specifikacija uplata (list 457-459 spisa), Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 (list 467-477, 479-488 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka od 6. prosinca 2024. (list 489-495 spisa), saslušao je tužitelja u svojstvu parnične stranke, a također je usmeno saslušao i vještaka Srećka Grgurića.

9.1. Sud je rješenjem pod točkom. I. izreke odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem javnog bilježnika i svjedoka osobnog bankara kao neodređene budući da tuženik tijekom postupka uopće nije dostavio osobne podatke za svjedoke čije je saslušanje predložio slijedom čega se navedeni prijedlozi smatraju neodređenima. Sud je također na pripremnom ročištu 12. rujna 2024. odbio dokazni prijedlog tuženika za čitanjem pisane izjave AJU na okolnost upozoravanja potrošača o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka budući da se ista ne odnosi na konkretan ugovor o kreditu te se navedena izjava temeljem odredba ZPP-a ne može smatrati iskazom svjedoka u parničnom postupku.

10. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 5140030250-69000026948/2006 kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF.

11. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 5140030250-69000026948/2006 od 5. prosinca 2006., nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 50.000,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 10 godina, da je čl. 3. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije.

11.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti otplatio.

11.2. Uvidom u obavijest o promjeni kamatne stope od 8. rujna 2011. uz otplatni plan (list 431-433 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 11. prosinca 2008. (list 434 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4. studenoga 2010. uz otplatni plan (list 435-437 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4. svibnja 2009. uz otplatni plan (list 438-440 spisa), otplatni plan kredita partija 25382072 (list 441-442 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 443-447 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29. srpnja 2021. (list 448 spisa), pregled prometa za klijenta za kredit partija 25382072 (list 449-456 spisa), specifikacija uplata (list 457-459 spisa), utvrđeno je da se visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

11.3. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je Slavonska banka d.d. Osijek, koja je s tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

11.4. Nesporno je također među parničnim strankama da Slavonska banka d.d. Osijek u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u vrijeme donošenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nije postojala kao poseban pravni subjekt.

11.5. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

11.6. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje.

11.7. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

12. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

12.1. Sporna je nadalje visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

12.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno je li u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužiteljici jasna, uočljiva i razumljiva.

13. Nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada Slavonska banka d.d. Osijek nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena Hypo Alpe-Adria Banci d.d. Zagreb, koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

13.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

14. Tužbeni zahtjev je osnovan.

15. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravana na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušana tužiteljica kao parnična stranka, dok se dokaz saslušanjem svjedoka osobnog bankara nije proveden budući da je sud taj dokazni prijedlog odbio kao neodređen, a kako je ranije obrazloženo.

15. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu je navela da je predmetni ugovor o kreditu podigla za izgradnju obiteljske kuće u kojoj i dan danas živi, da je podignula taj kredit u banci čiji je i tada bila klijent te čiji je klijent i dan danas te je podigla kredit s valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom jer je tada bio najpovoljniji. Ne sjeća se je li banka nudila kredite u drugim valutama te misli da nije bilo u ponudi stambenog kredita s fiksnom kamatnom stopom no to ne može sa sigurnošću tvrditi. Ugovor je bio unaprijed pripremljen te nije mogla utjecati na sadržaj istoga, u banci nije s djelatnicima pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama te ju nitko nije upozoravao na moguće rizike takvog kredita. U početku joj je rata bila prihvatljiva, ali je tijekom otplate kredita znatno rasla što joj je bilo izazovno za podmirivati no u konačnici je kredit u cijelosti otplaćen. Pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope joj nisu posebno poznati, zna da su tada svi podizali kredite u švicarskim francima. Navela je i da je kuća financirana predmetnim kreditom isključivo stambeni prostor u kojem i danas živi te da ista nije korištena u neke poslovne svrhe. Navela je i da joj je poznat pojam tečaj odnosno zna što to znači.

16. Iskaz saslušane tužiteljice kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznata s rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, odnosno s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno porasti.

17. U odnosu na status potrošača tužitelja sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba, da je u ugovoru navedeno da je kredit namjenski, te da se radi o stambenom kreditu. Pored toga, iz iskaza tužiteljice, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da je kredit podigla za izgradnju obiteljske kuće u kojoj i danas živi, te da predmetnu nekretninu koju je financirala kreditom nije koristila u poslovne svrhe. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe. Dakle, tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

18. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

18.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušane tužiteljice kao stranke da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužiteljicu kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njezine odluke, kao i da ju je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristala na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

19. Upravo iz tog razloga stav je suda da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetnasukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

20. Glede navoda tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi test poštenja i utvrđivati je li odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

21. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

22. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

23. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Srećku Grguriću iz Osijeka.

24. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu i to u periodu od početka do kraja otplate kredita te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 9.164,25 eura.

25. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 17. prosinca 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 9.164,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

26. U podnesku od 3. siječnja 2025 tuženik po punomoćniku navodi da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku te tvrdi da ako bi sud utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik navodi da je prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) prilikom provođenja konverzije kredita predviđena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da nakon što je Zakonom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku pretvoren u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euru, primijenjena je i kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u euru. Tako je i u ovom slučaju, ako je već prvotno sklopljeni ugovor pretvoren u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite. U navedenom podnesku tuženik predlaže dopunu financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

27. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi održanoj 9. rujna 2025. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 9. prosinca 2024. te u odnosu na podnesak tuženika navodi da je sve podatke prilikom vještačenja koristio iz dokumentacije koju je dostavila banka. Na navedenom ročištu punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi ni pitanja za vještaka. Punomoćnik tuženika naveo je da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, da nema pitanja na vještaka i da ostaje kod primjedbi iz pisanog podneska od 3. siječnja 2025.

28. Vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je u razdoblju od početka pa do konačne otplate kredita srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 9164,25 eur-a i da je u vrijeme isplate kredita tuženiku 1 CHF po srednjem tečaju tuženika vrijedio 4,61171 kuna. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan jer je sačinjen sukladno nalogu suda, a prigovori tuženika svode se na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja. Posljedica nepoštenih ugovornih odredbi jest da se početni tečaj ima primijeniti tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi zbog čega je prigovor tuženika po ocjeni ovog suda neosnovan. Stoga je sud na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrdio razliku anuiteta u odnosu na promjenu tečaja

28.1. Također iz navedenih razloga sud je i odbio tuženikov prijedlog za dopunu vještačenja kao nepotreban jer se vještačenjem na način kako je to predložio tuženik, odnosno uz primjenu kamatne stope koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite ne bi utvrdila visina tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, a koja proizlazi kao posljedica ništene odredbe o valutnoj klauzuli.

29. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 9.164,25 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

30. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 9.164,25 eur-a zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

31. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

32. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, sud je isti odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga.

32.1. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove, te se primjenjuje opći zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva na sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđeno ili na neki drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Takvo pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Uzimajući u obzir da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u pogledu valutne klauzule u odnosu na tuženika pravomoćna je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. ožujka 2021., to proizlazi da je u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utuženje preplate zbog odredbe o valutnoj klauzuli od pravomoćnosti ove odluke do podnošenja tužbe u predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok slijedom čega za tužbeni zahtjev nije nastupila zastara.

33. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 10. travnja 2024., 12. rujna 2024. i 9. rujna 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 29. travnja 2024., 3. svibnja 2024., 18. prosinca 2024. i 22. svibnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak, odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podneska od 18. prosinca 2025. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje prema Tbr. 8. toč. 3. OT sa 25 bodova budući da se ne radi o obrazloženom podnesku,

odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 825 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda iznosi ukupno 1.650,00 eura što uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 412,50 eura sveukupno iznosi 2.062,50 eura.

33.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.515,59 eura.

33.2. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sastava podneska od 26. svibnja 2025. budući da sud nije pozvao tužitelja na pisano očitovanje te je navode iznesene u navedenom podnesku mogao iznijeti na ročištu za glavnu raspravu.

33.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 17. listopada 2025. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

34. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

36. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja. U [adresa] 17. listopada 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika