P-1164/2021-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PŽD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBGAČKA BANKA d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 21. svibnja 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dne 17. listopada 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 2. i članka 3. stavak 3. i stavak 7. točka A), B) i C) ugovora o kreditu broj: 7103456008 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 05.01.2007.g. po JB Joško Donika-Stanojević broj ovjere: OU-9/07-1 pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnike kao za i založne dužnike.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. ugovora o kreditu broj: 7103456008 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 05.01.2007.g. po JB Joško Donika- Stanojević broj ovjere: OU-9/07-1 pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnike kao i za založne dužnike.

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelj iznos od 8.934,16 eur uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja od 01. siječnja 2008.g. pa do 31.07.2015.g.teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna

poena. a koja teče:

- na iznos od 4,56 eur počev od 12.03.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 0,18 eur počev od 12.04.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 9,67 eur počev od 12.10.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 15,49 eur počev od 12.11.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 1,03 eur počev od 12.12.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 24,07 eur počev od 12.01.2009.g. pa do isplate

-na iznos od 30,20 eur počev od 12.02.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.100,38 eur počev od 18.02.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 34,45 eur počev od 12.03.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 22,42 eur počev od 12.04.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 24,16 eur počev od 12.05.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 18,48 eur počev od 12.06.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,76 eur počev od 12.07.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,39 eur počev od 12.08.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,99 eur počev od 12.09.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 16,21 eur počev od 12.10.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 19,45 eur počev od 12.11.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 18,36 eur počev od 12.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 28,27, eur počev od 12.01.2010.g. pa do isplate

-na iznos od 33,00 eur počev od 12.02.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,56 eur počev od 12.03.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 39,02 eur počev od 12.04.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 46,21 eur počev od 12.05.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 50,65 eur počev od 12.06.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,05 eur počev od 31.07.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 52,71 eur počev od 12.08.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,93 eur počev od 12.09.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,60 eur počev od 12.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 73,24eur počev od 12.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 82,37 eur počev od 12.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 98,98 eur počev od 12.01.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 78,91 eur počev od 12.02.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 86,90 eur počev od 12.03.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,01 eur počev od 12.04.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 92,75 eur počev od 12.05.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 112,21 eur počev od 12.06.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 125,11 eur počev od 12.07.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 183,47 eur počev od 12.08.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,88 eur počev od 12.09.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 108,30 eur počev od 12.10.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 108,34 eur počev od 12.11.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 109,50 eur počev od 12.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 119,70 eur počev od 12.01.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 124,01 eur počev od 12.02.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 124,17 eur počev od 12.03.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 120,81 eur počev od 12.04.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,21 eur počev od 12.05.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 1125,56 eur počev od 12.06.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,01 eur počev od 12.07.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,21 eur počev od 12.08.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 115,68 eur počev od 12.09.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 118,97 eur počev od 12.10.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,54 eur počev od 12.11.2012.g. pa do

isplate,

-na iznos od 119,98 eur počev od 12.12.2012.g.pa do

isplate,

- na iznos od 120,87, eur počev od 12.01.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 116,47 eur počev od 12.02.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 114,57 eur počev od 12.03.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,13 eur počev od 12.04.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 111,29 eur počev od 12.05.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 111,58 eur počev od 12.06.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 109,54 eur počev od 12.07.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 110,86 eur počev od 12.08.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,33 eur počev od 12.09.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,26 eur počev od 12.10.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,99 eur počev od 12.11.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 122,99 eur počev od 12.12.2013.g. pa do

isplate,

-na iznos od 117,48 eur počev od 12.01.2014.g. pa do

isplate

-na iznos od 108,21 eur počev od 12.02.2014.g. pa do

isplate,

-na iznos od 110,62 eur počev od 12.03.2014.g. pa do

isplate

-na iznos od 109,89 eur počev od 12.04.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 106,77 eur počev od 12.05.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 106,41 eur počev od 12.06.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 109,20 eur počev od 12.07.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 111,63 eur počev od 12.08.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 111,53 eur počev od 12.09.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 112,96 eur počev od 12.10.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,41 eur počev od 12.11.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,91 eur počev od 12.12.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,30 eur počev od 12.01.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.02.2015.g. pa do

isplate,

- na iznos od 117,54 eur počev od 12.03.2015.g. pa do

isplate

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.04.2015.g. pa do

isplate,

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.05.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.06.2015.g. pa do

isplate,

- na iznos od 117,54 eur počev od 12.07.2015.g. pa do

isplate

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.08.2015.g. pa do

isplate,

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.09.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.10.2015.g. pa do

isplate,

- na iznos od 117,54 eur počev od 12.11.2015.g. pa do

isplate

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.12.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 117,54 eur počev od 12.01.2016.g. pa do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.162,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 17. listopada 2025. god. pa do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj:7103456008, a koji Ugovor je solemniziran po Javnom bilježniku Joško-Donika Stanojević iz Kaštel Starog dana 5.1.2007 pod br. OU-9/07-1. Člankom 2. predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,50 %. Citiranom odredbom članka 2. i članka 3. stavak 3. i stavak 7. točka A), B) i C) ugovora je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci i drugim aktima banke. Sukladno takvoj odredbi predmetnog ugovora tuženik je od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope i to za periode kako slijedi: 01.10.2007. – 31.01.2008.g. 5,15 %, 01.02.2008 – 30.06.2009.g. 5,80 %, 01.07.2009. – 30.04.2010.g. 6,30 %, 01.05.2010. – 31.10.2010.g. 6,05 %, 01.11.2010.- 30.06.2011.g. 5,50 % i 01.07.2011.-31.12.2013.g. 5,25 %.Odredbom članka 1., i 7. predmetnog ugovora ugovorena je valutna klauzula u švicarskom franku.

1.1. Znači odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to odredbe članka 1.,2., i 3. stavak 3. i stavak 7. točka A), B) i C) i odredba članka 7. ugovora su ništetne. Naime, ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbe čl. 46. st. 2 ZOO-a a (ZOO od 2005.g. čl. 269.) a u svezi sa čl. 47. ZOO-a (ZOO od 2005.g. čl. 270.).Kako iz odredbi spornog ugovora proizlazi predmet Ugovor o kreditu je novac koji je tužitelj primio od tuženika. Cijena koju tužitelj trebao platiti za taj novac, a misli se na glavnicu kredita, predstavlja upravo cijenu koju je tužitelj trebao platiti. Kako je kamata kao cijena novca koji je tužitelj primio bitan elemenat Ugovora o kreditu, ta ista kamata (ili cijena za primljenu glavnicu novca) sukladno citiranim odredbama ZOO-a mora biti određena odnosno barem odrediva. Iz ugovora je izvjesno da kamata (cijena za novac) u samom ugovoru, a kao bitan elemenat spornog ugovora , nije određena ili odrediva već se ista mijenja temeljem odluke i to jednostrane jedne od stranaka, na koju tužitelj kao druga stranka ugovora nema mogućnosti utjecaja. Ujedno iz ugovora nije jasnim i nedvojbenim utvrđen čvrsti kriterij za promjenu kamatne stope (kao cijene novca glavnice).Osim što kamatna stopa predmetnim spornim ugovorom kao cijena nije čvrsto definirana, a što sve je kršenje načela savjesnosti i poštenja, kao i kršenje temeljnog načela Ugovora «Pacta sunt servanda» što predstavlja jednakost, odredivost i definiranost činidbe i protučinidbe, to nedvojbeno da su gore citirane točke Ugovora ništetne. Budući promjena kamatne stope (kao cijene novca) ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja (tuženika) bez da je u ugovoru precizno određen uvjet promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena kamate stope, a što je sve uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve iz razloga što vjerovnik jednostrano mijenja i određuje obvezu dužniku

– tužitelju, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost ne može provjeriti jer u ugovoru nema egzaktnih kriterija. Znači radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača, a odredbom ugovora iz čl. 2 i čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je isključio tužitelju pravo, mogućnost i utjecaj druge strane – tužitelja da ugovara predmet i cijenu kao bitni sastojak ugovora, a što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. čl. 247.) jer se stranke nisu usuglasile o bitnim sastojcima (cijeni tj. kamatnoj stopi). Takvim postupanjem banka je prema tužitelju prekršila načelo savjesnosti i poštenja, a u svoju korist i u svoj interes, iskoristivši izostanak zakonski odredbi koje bi regulirale obvezu da se ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena kamatne stope, te je takve kriterije banka trebala odrediti da je riječ o savjesnom gospodarstveniku. Međutim, kako očito nije riječ o savjesnom gospodarstveniku već o stranci ugovora koja vodi računa samo o vlastitoj koristiti i interesu , banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj kao potrošača, što je u oprijeci sa načelom savjesnosti i poštenja. Navedenim sve treba promatrati kroz odredbe čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP) i čl. 98. ZZP-a. Nadalje, odredbe ugovora iz čl.1., i 7. kojima se glavnica veže za švicarski franak proizvode neravnotežu između stranaka i to na štetu potrošača. Tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok tužitelj kao potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik ovakve odredbe razumije, dok tužitelj, osim što navedene odredbe ne razumije nije ni svjestan da ih ne razumije, smatrajući da je preuzeo samo opći rizik koje je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Nadalje, nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost čl. 1.,2., i 3. stavak 3. i stavak 7. točka A), B) i C) i odredba članka 7. Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO od 2005.g. čl. 269.st.2 ZOO-a). Tuženik je bio dužan prije jednostrane promjene kamatne stope-bitni elemenat ugovora, pozvati tužitelja, obavijestiti ga o promjenama kamatne stope (cijene ili marže) i zaključiti s njim aneks ugovora ili drugi ugovor sa izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa (marža) bitni sastojak ugovora, zbog čega se ista određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću volja stranaka ugovora, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranaka ugovora, a sve u smislu čl. 26. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. čl. 247.)koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada se ugovorne stranke suglasile sa bitnim elementima ugovora. Tuženik je bio dužan sukladno načelu savjesnosti i poštenja tužitelja informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća kako bi tužitelj mogao razumjeti što predstavlja odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku. S obzirom da je tuženik bez obrazloženja jednostrano mijenjao kamatu, a radi se o bitnom elementu ugovora, u odnosu na ugovor koji je adhezijske naravi, kojem je tužitelj pristupio, da je uvjete ugovora odredio tuženik kao dominantna stranka ugovora, i da je tužitelj samo mogao zaključiti ugovor bez utjecaja na izmjenu bitnih elemenata ugovor ( koje je jednostrano određivao tuženik) ili odustati od njegova zaključenja, izvjesno je da ugovorne strane nisu bile ravnopravne u smislu odredbe čl. 11. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. članak 3.), da se tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja u smislu čl. 12 ZOO-a (ZOO iz 2005.g. članak 4.), a prekršeno je načelo «pacta sunt servanda» u smislu čl. 15. ZOO-a (ZOO iz 2005.g. članak 7.). Konačno nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost odredbe članaka 1.,2., i 3. stavak 3. i stavak 7. točka A), B) i C) i odredba članka 7. Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO iz 2005.g. čl. 269.st.2. ZOO-a).Znači da su predmetni članci 1.,2., i 3. stavak 3. i stavak 7. točka A), B) i C) i odredba članka 7. Ugovora o kreditu su ništetni. Svakako je za istaći da je, dana 14.lipnja 2018.g. Visoki Trgovački sud u Zagrebu, pod posl. br. Pž6632/17, donio odluku kojom je u cijelosti potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12, od 4. srpnja 2013. g. Dakle, pravomoćno je utvrđeno, osim ranije potvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su ništetne i odredbe o valutnoj klauzuli, a kada je riječ o kreditima u švicarskim francima.

1.2. U tužbi se nadalje navodi da su stavovi izraženi u citiranoj odluci, a koji su bitni za ovu pravnu stvar:

- u pogledu zastare:

prigovor zastare neosnovan iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

- o jasnoći, razumljivosti spornih ugovornih odredbi:

„…Prvostupanjski sud je, u bitnom, na temelju uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim… „( Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str. 52 ) „….Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive….“ Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str. 59)

Drugostupanjski sud potvrđuje zaključke prvostupanjskog suda da su prosječnom potrošaču, kao korisniku kredita, odredbe o valutnoj klauzuli tj. odredbe kojima se glavnica veže u valutu švicarski franak nerazumljive.

- O savjesnosti i poštenju:

„….banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj…“ (Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str.61)

„….Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka….(Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str.62). Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

1.3. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja….“ (Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str.62).

1.4. Iz navedenog je razvidno da viši sud na nedvojben način utvrđuje da je obveza potrošača, kao korisnika kredita, ovisna od dva bitna, promjenjiva i neizvjesna, sastojka ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a zbog čega da je znatno narušena ravnoteža među strankama na štetu korisnika potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što ima za posljedicu ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.5. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom čl.1. i čl.7 predmetnog kredita ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku dok je tužitelj zbog tako ugovorene nepoštene odredbe na ime razlike tečaja preplatio sveukupni iznos od 54.626,76 kn. S obzirom je tuženik tužitelju, a sukladno odredbi Dodataka ugovora o kreditu , na ime preplate i to razlike tečaja priznao iznos od 28.572,44 kn, to se ovom tužbom potražuje daljnji iznos od 26.054,32 kn koji iznos se potražuje zajedno sa pripadajućom z.z. kamatom, a za koje kamate, kao pripadak glavnice, tužitelj zadržava pravo da ih specificira po provedenom financijskom vještačenju. Dakle, tužitelj kao potrošač ima pravo na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj kaluzuli dok se ovom tužbom, uz utvrđenje ništetnosti citiranih odredbi ugovora, potražuje i isplata iznosa na ime razlike tečaja u iznosu od 26.054,32 kn.

1.6. Tužitelj predlaže donijeti presudu kojom bi se utvrdilo ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 3. st. 3. i st.7. toč. A), B) i C) predmetnoga ugovora te da navedeni članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, sudužnike i založne dužnike, zatim utvrditi ništetnima odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. predmetnoga ugovora te da ti članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, sudužnike i založne dužnike. Uz to da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike tečaja, po predmetnom kreditu iznos od 26.054,32 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predloživši da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan. Navodi da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3208147065 od 02.01.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 97.700,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2.1. Prije svega, ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Tužitelj od tuženika nije nikada zatražio dostavu predmetne dokumentacije, a niti tužitelj o tome ne dostavlja dokaz uz tužbu. Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtijeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

2.2. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 24.03.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 24.03.2016. godine nastupila zastara.

2.4. Tuženik nadalje tvrdi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 08.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Zakonom je bilo točno propisano da koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

2.5. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno sa zakonskim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

2.6. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga:

- što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);

- što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);

- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

2.7. Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2.8. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.9. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.10. Tužitelj kao potrošač nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF- u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a.

2.11. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

2.12. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

2.13. VSRH je rješenjem br. Rev-1014/18 iz veljače 2022. god. opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku.

2.14. Tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

2.15. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

2.16. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva.

2.17. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

2.18. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

2.19. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - P) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.20. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

2.21. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.22. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.

2.23. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

-izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR);

- da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

3. U podnesku od 05. ožujka 2025. god., a nakon provedenoga financijskog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u točki 3, potražujući isplatu iznosa od 8.934,16 EUR, uvećanu za zakonsku zateznu kamatu koja na pojedine mjesečne iznose teče od dospijeća do isplate.

4. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenoga zahtjeva tvrdeći da je ona nedopuštena jer je tužitelj povećao tužbeni zahtjev. Ističe da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno mogao postaviti i prije zaključenja prethodnog postupka.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu br. 7103456008 od 02.01.2005. god., pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103456008 od 27.04.2019. god., izvatka iz zemljišne knjige za čest. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], dodatka Ugovoru o kreditu broj 7103456008 od 08.02.2016. god., podataka o kamatnoj stopi, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić od 26.02.2025. god., preslušanjem svjedokinje PŽ, preslušanjem tužitelja.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. U postupku nije prijeporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 02. siječnja 2006. god. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103456008, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 97.700,00 CHF (švicarski franak).

9. Nije prijeporno ni da su stranke 08. veljače 2016. god. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su stranke sporazumno promijenile valutu u kojoj je izražen iznos kredita iz CHF u EUR. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostale su neizmijenjene.

10. Prijeporna je osnova tužbenoga zahtjeva. Tuženik je istaknuo prigovor zastare te je prigovorio tijeku zatraženih zakonskih kamata. Prigovorio je da tužitelj nije potrošač.

11. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule, ističući da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

12. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 24. ožujka 2021. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

13. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne., a da, u svakom slučaju, nije ništetan i bez pravnog učinka predmetni ugovor o kreditu.

14. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana i to stana u vlasništvu PŽ. Ugovorena je valutna klauzula u CHF i promjenljiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora bila nešto veće od 4%. U poslovnicu banke otišao je želeći sklopiti ugovor o kreditu u eurima jer je prodavateljica stana zahtijevala isplatu kupoprodajne cijene u toj valuti. U banci mu je osobna bankarica sklapanje ugovora u CHF, navodeći da su to povoljni kredit. Pitao ju je ima li rizika ukoliko podigne takav kredit na što mu je ona odgovorila da nema, a ako bude kakvih promjena uvijek ga se može promijeniti u ugovor s drugom valutom, bez ikakvog naknadnog plaćanja. Ugovor je solemnizirao kod javnog bilježnika koji mu je pročitao sadržaj ugovora. S njime je kod javnog bilježnika bila gospođa PŽ jer je morala primiti iznos kupoprodajne cijene. Način plaćanja bio je ugovoren po trajnom nalogu, skidanjem iznosa s njegova računa kod Zagrebačke banke. Od tuženika nije unaprijed dobivao obavijesti da će se povećati rata kredita ili kamatna stopa. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, ali ga nije razumio. Razumio je pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ali nije shvatio da će mu u budućnosti rata kredita neveliko porasti.

15. Svjedokinja PŽ u iskazu danome sudu navele je da je 2007. god. prodala stan tužitelju. Ništa ne zna o njegovom podizanju kredita odnosno sklapanja ugovora o namjenskom kreditu. Bila mu je založni dužnik za kredit koji je podignuo za kupnju stana. S njime je bila u Zagrebačkoj banci, u kojoj je imala otvoren račun, i tamo je nešto potpisala. Službenici banke rekla je da je ne uvodi ni u kakav obvezan odnos vezano za kredit tužitelja, a budući da joj je službenica na potpis dala puno papira, upitala ju je mora li angažirati svoga odvjetnika ili nekog pravnika iz banke da joj objasni što potpisuje. Službenica joj je odgovorila da može imati povjerenja u nju i da ne mora nikoga zvati. Budući da je imala povjerenja u službenicu, potpisa je sve ono što joj je ona predala na potpis. Na početnoj stranci ugovora vidjela je tužiteljevo ime i svoje, a nakon potpisivanja ugovora dobila je svoj primjerak. S tužiteljem je potom otišla kod javnog bilježnika gdje je potpisala ono što joj je bilježnik dao na potpis. Javni bilježnik nije joj nište pojašnjavao.

16. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

17. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

19. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

24. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

25. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužiteljica dragovoljno pristala na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik se prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

26. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužiteljice koja je obični građanin-potrošač.

27. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

28. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

29. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

30. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

31. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

32. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

33. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

34. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

35. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

36. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

37. Proizlazi da ništetnost odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa ništetnost tih odredbi ne povlači ništetnost cijeloga ugovora.

38. Nisu osnovani prigovori tuženika da tužitelj nema pravni interes ni valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi predmetnoga ugovora te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove jer je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnoga kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15.

39. Tužitelj, sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. Rev-809/2021 ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno isplatu povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalaz i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelost obeštećena zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji. Kod takvog stanjastvari u ovoj parniciza pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-

51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.

40. Konverzija je bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015. „Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio Č, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno "nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“ To znači da se ZID ZPK odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.

41. Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka, a što dokazuju presude C-118/17, Dunai, i C-452/18, Ibercaja Banco.

42. Suglasna volja stranaka, bila je takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora, čl.1. Dodatka, a tužitelj se nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koje mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13. Uz to, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne.

43. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem u postupku po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 26. veljače 2025. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz.

44. Vještak ističe da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj 7103456008, te dodatak ugovora kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom Eur.

45. Konverzija kredita u Eur je napravljena sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u Eur. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita je 9.052,75 Eur. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na tečaj prilikom isplate kredita ukupno iznosi 118,59 EUR. Slijedom toga, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenoga) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.934,16 Eur.

46. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično na stranicama 4 do 7 nalaza vještaka.

47. Nalazu i mišljenju vještaka Ines Lozić stranke nisu prigovarale, a sud ih je u cijelosti prihvatio kao logične, objektivne i dane u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, zatraživši isplatu iznosa od 8.934,16 Eur kao iznosa koji je dobiven kao zbroj više i manje plaćenoga (pozitivne i negativne razlike).

48. Vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenoga), a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.

49. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu u kojemu je traženo utvrditi ništetnim odredbe sadržane u čl. 2., u čl. 3. st. 3 i 7., toč. A, B i C predmetnoga ugovora kao i odredbe sadržane u čl. 1 i čl. 7. ugovora, (toč. I i II izreke presude) te u dijelu u kojemu je tražio isplatu iznosa od 8.934,16 Eura (toč. III izreke presude).

50. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

51. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe (kupnju stana), dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

52. Preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 05. ožujka 2025. god. je dopuštena jer je tužitelj zahtjev precizirao nakon provedenoga financijskog vještačenja, kada je bio poznat točan iznos preplaćenog.

53. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

54. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (08.05.2024., 17.09.2024., 21.05.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (12.04.2024., 05.03.2025.) po 100 bodova, ukupno 600 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV, te za 500,00 Eur troškova vještačenja, 81,00 Eur troška pristojbe tužbe i 81,00 Eur pristojbe presude, to je dalo iznos dosuđenoga troška tužitelju od 2.162,00 Eur.

U Splitu, dne 17. listopada 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis