Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-557/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredne banke Zageb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupang po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 2. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja ĆA osobno i punomoćnika tužitelja Hane Lukić Hob, odvjetnika u Vinkovcima, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika Maje Čuljak, odvjetnika u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 17. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012602570 od 13. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom „Završne odredbe“ i koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita„.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 225,48 eura (slovima: dvije stotine dvadeset pet eura i četrdeset osam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po kamatnim stopama do 31. srpnja 2007. do isplate, po kamatnim stopama od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. uređenoj sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonu o kamatama, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate propisane člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stopa HNB-a uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2024., a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredne banke Zageb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 313,28 eura (slovima: tri stotine trinaest eura i dvadeset osam centi), sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude tj. od 17. listopada 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 319,92 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 13. lipnja 2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012602570 na iznos od 38.197,46 CHF, s rokom otplate na 240 mjeseci, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da je tuženik u Ugovor o kreditu od 13. lipnja 2007. ugradio odredbu (točka 12.3.) kojom je određena naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu ( postotku od iznosa kredita). Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene - ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (točka 12.3.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita 31. srpnja 2007. naplatio od tužitelja naknadu od 1,00% od iznosa kredita 38.197,46 CHF, što je iznosilo 1.698,90 kn. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužitelj temeljem odredbe čl. 1111. st.1. , u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate tj. od 31. srpnja 2007. do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od 1.698,90 kn odnosno 225,48 eura. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. S obzirom na navedeno tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 12. točka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, da naloži tuženiku da tužitelju isplati na ime ništetne odredbe o naknadi za korištenje kredita iznos od 225,48 eura (1.698,90 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. srpnja 2007. do isplate, te da obveže tuženika da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja, te ističe prvenstveno prigovor zastare. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj: 9012602570 koji je zaključen 13. lipnja 2007. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2007., te je danom pokretanja tužbe 2024., to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - tako i ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe“, a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari još od 2010. odnosno 2012. slijedom čega tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Tuženik tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 225,48 eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 38.197,46 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 225,48 eura. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2024 godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova - ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 eura do 26,54 eura, naknadu od 6,64 eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 eura određena u iznosu od 6,64 eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi naknada od 1,00% bila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu? Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada od 1,00% iznos koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer možemo uzeti i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno? Napominjemo da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora, iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Ovakve tvrdnje tužitelja neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama. Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tako je ova odredba valjana i proizvodi pravne učinke u cijelosti. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd. za svaku pošiljku i plaćanje usluge slanja. To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda - dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C-621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (Zakon o obveznim odnosima čl. 1022. st. 2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Dakle, radi se o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi. Budući Zakon o obveznim odnosima izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. i vrijedio je od 1. siječnja 2010. Člankom 2. st. 1. točka 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. Ističe se također i prigovor zastare. Kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine, odnosno više od 12 godina tako da je ovo potraživanje u zastari. Pravno shvaćanje vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi poziva kao dokaz na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. , a koja sudska praksa se u obrazloženju poziva na odredbe tzv. kolektivnog spora, odnosno predmeta Visokog trgovačkog suda RH Pž7129/13, prethodno Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. Obzirom na navedeno, a kako se tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude, i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite. Naime, ne može se tužitelj pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl. 322. ZOO-a, jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl. 2. ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema, niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. i člankom 99. ZZP-a iz 2007. određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-89/09 od 10. listopada 2013., Presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 179/09 od 24. listopada 2012., te Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno, jer se ne radi o neravnoteži, jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1881/00 od 14. studenog 2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Tužitelji se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iako se prigovara da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003.), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Naime, odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz čl. 81. st. 1. ZZP 2003.) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17). Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C- 621/17 koja kaže: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke , a kao što nije niti danas. Jasno je propisana obveza plaćanja naknade ukoliko dođe do prijevremene otplate te je ista odrediva. Osim toga ovo potraživanje je u zastari jer se radi o potraživanju sa dospijećem iz 2007. za čije je utuženje proteklo vrijeme od 5 godina. Tako je tužitelj u zastari i sa pravom i sa zahtjevom za isplatu. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br. 1215/2012. i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., R, C464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st. 2. ZOO-a i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno; sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna; naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana; tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe; je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužitelj nije dokazao da je bio potrošač; nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi; protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima; nema neravnoteže u pravima i obvezama strana; nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični troška.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj 9012602570 od 13. lipnja 2007. s lista 5 do 10 spisa (dalje: Ugovor), otplatnu tablicu s lista 11 do 15, dopis tuženika od 21. listopada 2024. s lista 16 sa knjigovodstvenom karticom o visini ulazne naknade sa lista 17, zahtjev punomoćnika tužitelja od 14. listopada 2024. sa potvrdom o primitku s lista 18, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, dok drugih dokaza nije bilo.

4. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

5. Među strankama je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor - banka 13. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 38.197,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita,

- da je tužitelju na ime naknade za korištenje kredita naplaćen iznos od 1.698,90 kn 31. srpnja 2007., dakle nesporna je visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina naplaćene naknade za korištenje kredita, te datum kada je naknada naplaćena,

- da je odredbom čl. 11. točka 3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, te

- da je namjena kredita kupnja stambenog objekta.

6. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, status tužitelja kao potrošača, pa shodno tome i istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije, i prigovor zastare.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da, vezano za pregovaranje o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi vezanoj za tzv. ulaznu naknadu za kredit, mu je kredit bio unaprijed ponuđen od strane tuženika, dakle kredit je bio na tzv. unaprijed pripremljenom obrascu, da na sadržaj kredita nije mogao utjecati na bilo koji način u smislu da bi eventualno stavljao prigovore ili mijenjao ponuđeni sadržaj ugovora, a ugovor je sastavljen kao i zahtjev za kredit po principu "uzmi ili ostavi", odnosno na način da je on jedino bio u mogućnosti prihvatiti onakve uvjete kako je banka unijela u ugovor o kreditu. Vezano za odredbu o tzv. ulaznoj naknadi on se ničega ne sjeća, niti sadržaja iste, a niti visine te naknade koju je platio, a pretpostavlja da je i platio onu naknadu kako je to bilo ugovoreno ugovorom o kreditu. Naveo je da nema bilo kakvo znanje pravne ili ekonomske struke, da je završio samo osnovnu školu. Da mu od strane tuženika nitko nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada, od čega se ona točno sastoji, te u kojem iznosu odnosno visini je određena. Da je u vrijeme podizanja spornog kredita bio zaposlen kao radnik u tvrtki Spačva d.o.o. Vinkovci, da nije bio vlasnik bilo kakvog obrta, trgovačkog društva, niti se u to vrijeme bavio bilo kakvim slobodnim zanimanjem. Da je namjena ovog kredita kupovina kuće - stambenog objekta koji je namjeravao koristit za život sebe i svoje obitelji. Da je otplata ovog kredita još uvijek u tijeku budući je isti podignut u lipnju 2007. na rok od 20 godina. Da je on protiv tuženika pokrenuo sudski spor po istom kreditu radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplate preplate temeljem te ništetnosti. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije mogao pregovarati s bankom o ugovornim odredbama, nego mu je ugovor o kreditu dan na potpis na unaprijed pripremljenom i sastavljenom tipskom ugovoru odnosno obrascu, te da mu u banci nitko nije rekao bilo što vezano za naknadu koju on mora platiti vezano za podizanje kredita. Iz iskaza tužitelja vidljivo je da on nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se s tužiteljem uopće nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno on nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kreditiranja, pa tako niti o spornoj predmetnoj naknadi za obradu kredita.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja spornog Ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. čl. 81. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja spornog Ugovora, propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

11. Odredbom čl. 7. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih obveza odnosno davanja, dok je odredbom čl. 8. ZOO-a propisano da je svako dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.

12. Analizom iskaza tužitelja, ugovornih odredbi, te naprijed citiranih odredbi ZOO-a, stav je ovog prvostupanjskog suda da postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade nije bilo nužno, potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane, i to neovisno o visini iznosa naknade.

13. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 11.3. Ugovora je kao takva neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, jer je ista kao i sve ostale ugovorne odredbe sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, odnosno radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik. Daljnjom analizom citirane ugovorne odredbe ovaj sud nalazi da je ona neodređena, ovo stoga što se njom uopće ne navodi i ne definira od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini od 1,00% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokrit iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita.

14. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralnu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenim slučajevima ne propisuje što drugo, te je stoga odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna.

15. Kako je odredba čl. 11. 3. Ugovora protivna i prisilnim propisima i moralu društva, ista je i ništetna, i stoga je valjalo utvrditi njenu ništetnost.

16. Radi svega naprijed navedenog valjalo je utvrditi ništetnim odredbu čl. 11.3. predmetnog Ugovora, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

17. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO- a, a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo.

18. Tijekom postupka tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva, pa kako je nesporno da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 1.698,90 kn što čini protuvrijednost od 225,48 eura, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

19. Odluka o tijeku zakonske zatezne kamate temelji se na članku 29. st.1. ili 2. ZOO-a u vezi sa čl.1115. ZOO-a.

20. Postavu suda tuženik je prigodom zaključenja ugovornih odredbi bio nepošten, ovo stoga što su tuženiku kao specijaliziranom gospodarstveniku (privredniku) iz oblasti financija-bankarstva, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do utvrđenog očitog nesrazmjera u davanjima, pa je stoga odlučeno da zatezne kamate teku od dana stjecanja odnosno od 31. srpnja 2007. kao dana kada je tuženik nesporno naplatio tužitelju spornu naknadu, jer je tijekom postupka nesporna činjenica da je tužitelju ista naplaćena na dan plasiranja kredita, te da je kredit plasiran 31. srpnja 2007.

21. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. st.1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Ovakvo pravno stajalište prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-Iv-33/2022., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno u cijelosti je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove za koje se primjenjuje petogodišnji rok zastare predviđen člankom 225. ZOO-a.

22. Nije osnovan, niti prigovor nedostatka svojstva potrošača tužitelja.

23. Sporni ugovor o kreditu je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te je kredit podignut radi kupnje stambenog objekta.

24. Fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi suprotno mora tu tvrdnju i dokazati (ovakav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 20188 i poslovni broj Rev-3142/19 od 19. ožujka 2019.).

25. Tužitelj je dakle dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 97/03).

26. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. ZZP-a i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

27. Tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da tužitelj nema status potrošača, nego samo paušalno ističe navedeni prigovor. Nasuprot tome uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen kao radnik u Spačva, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, niti je bio vlasnik nekog trgovačkog društva, da je kredit podignut kao namjenski kredit za kupovinu stambenog objekta, a iz čl. 2. Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je isti podignut kao namjenski kredit za kupovinu stambenog objekta. Dakle, iz samih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

28. Imajući u vidu da je dokazan status tužitelja kao potrošača, pa je shodno tome i neosnovan istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije.

29. Tužba je upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 328. ZOO-a, ne gase se, stoga nije od utjecaja činjenica što bi Ugovor o kreditu eventualno bio zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga) kako to u odgovoru na tužbu pogrešno smatra tuženik. A ovdje je potrebno dodati da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je otplata kredita još uvijek u tijeku, jer je isti podignut u lipnju 2007., na rok od 20 godina, a što proizlazi i iz ugovornih odredbi, koje potvrđuju navod tužitelja, jer je u članku 7. Ugovora ugovoreno da je rok otplate kredita 240 mjeseci odnosno 20 godina, a vidljivo je da je kredit podignut 31. srpnja 2007., pa je netočno da je ugovor zatvoren odnosno da isti nije više na snazi.

30. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

31. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT), te su tužitelju priznati troškovi na ime pribave potvrde od tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita, na ime sastava tužbe, dva obrazložena podneska (i to podneska od 17. prosinca 2024. i 22. svibnja 2025.), zastupanja na 2 ročišta (i to od 7. svibnja 2025. i 2. rujna 2025.), svaka radnja po 50,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu od 6,64 eura, što ukupno iznosi 313,28 eura

32. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

U Županji 17. listopada 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetniku u Vinkovcima,

2. Tuženik po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu.