Poslovni broj: P-1920/2023-43

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, [adresa], OIB; 63578918322, zastupana po Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv I tuženika OTP banka Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB; 52508873833, zastupana po odvjetnicima odvjetničkog društva Vukina i partneri d.o.o. iz Zagreba, i II tuženika EOS Matrix iz Zagreba, Horvatova 82, OIB; 76674680107, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 17. listopada 2025. godine,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe podneskom tužitelja od 25. studenog 2024. godine.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 53337/06 sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika I tuženika dana 10.10.2006.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, te naknade za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Korisniku kredita kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 27.500,00 : kredit će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja -članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa: Kamatna stopa je promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88% godišnje"

- članak 5. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1% od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora..”

-članak 9. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamate: Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.

II Nalaže se I tuženiku OTP BANKA d.d. OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za obradu kredita iznos od 164,24 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.10.2006.g. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se I tuženiku OTP BANKA d.d. OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povećanja kamatne stope iznos od 843,49 € sa zakonskim zateznim kamatama, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na pojedine iznose po dospijeću pa do isplate, kako slijedi:

4.18 € sa zzk od 10.04.2007. pa do isplate

4.10 € sa zzk od 11.05.2007. pa do isplate

4.09 € sa zzk od 12.06.2007. pa do isplate

4.07 € sa zzk od 12.07.2007. pa do isplate

4.12 € sa zzk od 10.08.2007. pa do isplate

4.13 € sa zzk od 11.09.2007. pa do isplate

4.04 € sa zzk od 11.10.2007. pa do isplate

4.11 € sa zzk od 12.11.2007. pa do isplate

4.09 € sa zzk od 10.12.2007. pa do isplate

4.15 € sa zzk od 10.01.2008. pa do isplate

4.20 € sa zzk od 12.02.2008. pa do isplate

4.22 € sa zzk od 10.04.2008. pa do isplate

4.22 € sa zzk od 10.04.2008. pa do isplate

4.17 € sa zzk od 12.05.2008. pa do isplate

4.17 € sa zzk od 11.06.2008. pa do isplate

4.15 € sa zzk od 10.07.2008. pa do isplate

4.13 € sa zzk od 11.08.2008. pa do isplate

4.13 € sa zzk od 11.09.2008. pa do isplate

9.42 € sa zzk od 10.10.2008. pa do isplate

9.64 € sa zzk od 10.11.2008. pa do isplate

9.42 € sa zzk od 12.12.2008. pa do isplate

10.03 € sa zzk od 12.01.2009. pa do isplate

10.19 € sa zzk od 12.02.2009. pa do isplate

10.32 € sa zzk od 12.03.2009. pa do isplate

10.04 € sa zzk od 10.04.2009. pa do isplate

9.97 € sa zzk od 11.05.2009. pa do isplate

9.94 € sa zzk od 10.06.2009. pa do isplate

10.01 € sa zzk od 10.07.2009. pa do isplate

9.86 € sa zzk od 10.08.2009. pa do isplate

9.93 € sa zzk od 10.09.2009. pa do isplate

9.81 € sa zzk od 12.10.2009. pa do isplate

9.91 € sa zzk od 10.11.2009. pa do isplate

9.85 € sa zzk od 10.12.2009. pa do isplate

18.46 € sa zzk od 10.02.2010. pa do isplate

18.35 € sa zzk od 11.03.2010. pa do isplate

18.69 € sa zzk od 09.04.2010. pa do isplate

19.01 € sa zzk od 10.05.2010. pa do isplate

19.10 € sa zzk od 12.05.2010. pa do isplate

19.33 € sa zzk od 10.06.2010. pa do isplate

19.96 € sa zzk od 12.07.2010. pa do isplate

19.35 € sa zzk od 10.08.2010. pa do isplate

20.25 € sa zzk od 01.10.2010. pa do isplate

20.84 € sa zzk od 09.12.2010. pa do isplate

20.84 € sa zzk od 09.12.2010. pa do isplate

20.91 € sa zzk od 10.12.2010. pa do isplate

21.80 € sa zzk od 12.01.2011. pa do isplate

20.82 € sa zzk od 31.03.2011. pa do isplate

20.82 € sa zzk od 31.03.2011. pa do isplate

21.00 € sa zzk od 21.04.2011. pa do isplate

21.93 € sa zzk od 23.05.2011. pa do isplate

22.59 € sa zzk od 21.06.2011. pa do isplate

24.50 € sa zzk od 22.08.2011. pa do isplate

24.50 € sa zzk od 22.08.2011. pa do isplate

22.34 € sa zzk od 14.11.2011. pa do isplate

23.10 € sa zzk od 14.05.2012. pa do isplate

23.07 € sa zzk od 12.07.2012. pa do isplate

22.68 € sa zzk od 11.09.2012. pa do isplate

23.09 € sa zzk od 12.11.2012. pa do isplate

23.20 € sa zzk od 13.08.2014. pa do isplate

23.27 € sa zzk od 03.09.2014. pa do isplate

23.32 € sa zzk od 03.10.2014. pa do isplate

23.56 € sa zzk od 07.01.2015. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se I tuženiku OTP BANKA d.d. OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povećanja tečaja švicarskog franka iznos od 2.360,66 € sa zakonskim zateznim kamatama, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na pojedine iznose po dospijeću, pa do isplate, kako slijedi:

0.29 € sa zzk od 12.02.2008. pa do isplate

1.68 € sa zzk od 10.04.2008. pa do isplate

1.68 € sa zzk od 10.04.2008. pa do isplate

4.35 € sa zzk od 10.10.2008. pa do isplate

10.43 € sa zzk od 10.11.2008. pa do isplate

4.52 € sa zzk od 12.12.2008. pa do isplate

21.08 € sa zzk od 12.01.2009. pa do isplate

25.30 € sa zzk od 12.02.2009. pa do isplate

29.05 € sa zzk od 12.03.2009. pa do isplate

21.44 € sa zzk od 10.04.2009. pa do isplate

19.56 € sa zzk od 11.05.2009. pa do isplate

18.49 € sa zzk od 10.06.2009. pa do isplate

20.63 € sa zzk od 10.07.2009. pa do isplate

16.36 € sa zzk od 10.08.2009. pa do isplate

18.30 € sa zzk od 10.09.2009. pa do isplate

14.98 € sa zzk od 12.10.2009. pa do isplate

17.93 € sa zzk od 10.11.2009. pa do isplate

16.24 € sa zzk od 10.12.2009. pa do isplate

27.63 € sa zzk od 10.02.2010. pa do isplate

26.09 € sa zzk od 11.03.2010. pa do isplate

31.21 € sa zzk od 09.04.2010. pa do isplate

36.04 € sa zzk od 10.05.2010. pa do isplate

37.38 € sa zzk od 12.05.2010. pa do isplate

40.96 € sa zzk od 10.06.2010. pa do isplate

50.41 € sa zzk od 12.07.2010. pa do isplate

41.17 € sa zzk od 10.08.2010. pa do isplate

54.90 € sa zzk od 01.10.2010. pa do isplate

63.79 € sa zzk od 09.12.2010. pa do isplate

63.79 € sa zzk od 09.12.2010. pa do isplate

64.91 € sa zzk od 10.12.2010. pa do isplate

78.40 € sa zzk od 12.01.2011. pa do isplate

63.51 € sa zzk od 31.03.2011. pa do isplate

63.51 € sa zzk od 31.03.2011. pa do isplate

66.30 € sa zzk od 21.04.2011. pa do isplate

80.36 € sa zzk od 23.05.2011. pa do isplate

90.32 € sa zzk od 21.06.2011. pa do isplate

119.39 € sa zzk od 22.08.2011. pa do isplate

119.39 € sa zzk od 22.08.2011. pa do isplate

86.63 € sa zzk od 14.11.2011. pa do isplate

98.17 € sa zzk od 14.05.2012. pa do isplate

97.61 € sa zzk od 12.07.2012. pa do isplate

91.78 € sa zzk od 11.09.2012. pa do isplate

97.90 € sa zzk od 12.11.2012. pa do isplate

99.57 € sa zzk od 13.08.2014. pa do isplate

100.68 € sa zzk od 03.09.2014. pa do isplate

101.48 € sa zzk od 03.10.2014. pa do isplate

105.07 € sa zzk od 07.01.2015. pa do isplate

sve u roku 15 dana.

V Nalaže se II tuženiku EOS MATRIX d.o.o. OIB:76674680107 isplatiti tužitelju OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povećanja kamata i tečaja pvicarskog franka iznos od 1.977,47 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.08.2018.g. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

VI Nalaže se I tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznos od 1.565,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.10.2025. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se II tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznos od 919,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.10.2025. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

VIII Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu prema I tuženiku u iznosu od 15,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose i to;

3.64 € sa zzk od 10.11.2006. pa do isplate

4.94 € sa zzk od 11.12.2006. pa do isplate

1.67 € sa zzk od 12.01.2007. pa do isplate

1.09 € sa zzk od 12.02.2007. pa do isplate

4.49 € sa zzk od 12.03.2007. pa do isplate,

te zahtjev tužiteljice za solidarnom isplatom troškova parničnog postupka od strane I i II tuženika.

Obrazloženje

1. Tužiteljica i tužbi navodi da je s pravnim prednikom I tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. dana 10.10.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 53337/06 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 27.500,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,35% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Pravni prednik I tuženika je također uz ugovorenu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, ugovorom obvezao tužitelja i na obveznu uplatu posebnih jednokratnih naknada u iznosu od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita. Povrat kredita ugovoren je u 84 mjesečna anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća, a namjena kredita je zatvaranje postojećih obveza po kreditima u drugim bankama. U međuvremenu je od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe pravni prednik I tuženika i I tuženik povećavao kamatne stope, uz koje je rastao tečaj švicarskog franaka, uslijed čega je mjesečna rata kredita tužiteljici rasla više od njezinih primanja, pa je tužiteljica kroz par mjeseci došla u zakašanjenje sa plaćanjem te je I tuženik otkazao kredit 2012.g. i pokrenuo postupak prisilne naplate na primanjima tužiteljice. U ožujku 2015.g. I tuženik je prodao potraživanje II tuženiku Ugovorom o cesiji, koji nastavlja dalje sa prisilnom naplatom sve do konačne otplate kredita, kada II tuženik dostavlja tužiteljici obavijest o podmirenju cjelokupnog duga, dana 05. prosinca 2019.g. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, poziva se na odredbe čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322 Zakona o obveznim odnosima. Odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, odredbe kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak, kao i odredbe o ugovaranju obveze potrošača da prije isplate kredita podmiri jednokratne troškove obrade kredita, ništetne su temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, jer je ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koje tužitelj nije mogao utjecati- slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Poziva se na presudu Suda Europske unije je Presudom C- 118/17. Navodi da je tužitelj na temelju članka 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini od 1%, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se na odredbu čl. 323 Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je I tuženik sklapanjem Ugovora o cesiji i prijenosom potraživanja na II tuženika prenio više prava nego što je imao, obzirom da je dugovanje tužiteljice kod I tuženika nastalo uslijed povećanja anuiteta temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu, promjenjive kamate i povećanja tečaja švicarskog franka, to je i II tuženik odgovoran za vraćanje stečenog bez osnove za sve naplate izvršene nakon preuzimanja naplate potraživanja od I tuženika. Tužiteljici nikada nije dostavljen ugovor o cesiji sklopljen između I i II tuženika, već samo obavijest. Obzirom da su I i II tuženik neosnovano naplatili potraživanje od tužiteljice, temeljem ništetnih odredba ugovora o kreditu, isti su dužni stečeno bez osnove vratiti tužiteljici, solidarno. Konačno predlaže da sud utvrdi ništetnim gore navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kao i da naloži I tuženiku da tužitelju plati iznos od 3.384,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose do isplate, a II tuženiku iznos od 1.977,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.08.2018. godine pa do isplate, kao i da joj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka.

2. I tuženik u odgovoru na tužbu ističe da osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Tužitelj nije redovno vršio uplate na ime dospjelih rata po predmetnom kreditu, a što je i vidljivo iz dokaza koje je dostavio uz tužbu. Stoga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik je potraživanje koje je imao prema tužiteljici na temelju Ugovora o kreditu ustupio II-tuženiku, EOS MATRIX d.o.o., stoga na strani OPT banke d.d. ne postoji pasivna legitimacija. Ističe prigovor zastare, te navodi kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne. Navodi kako su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nisu ništetne. Također ističe da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 ne obvezuje sud u ovom postupku. Navodi kako iz čl. 4 i., 9, 1 i 15 Ugovora jasno, nedvojbeno i lako razumljivo proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa promjenjivošću tečaja, odnosno promjene kamatnih stopi. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. II tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tuženom zahtjevu. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika I tuženika (SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d.) dana 11. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 53337/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Također, nije sporno da je između pravnog prednika I tuženika i II tuženika dana 11. ožujka 2015. sklopljen Ugovor o cesiji ovjeren kod javnog bilježnika Marine Dabelić iz Zagreba, dana 11. ožujka 2015. pod brojem OV-2494/15, kojim ugovorom su II-tuženiku ustupljena i prenesena potraživanja i sva prava koja proizlaze iz istih u odnosu na dospjela a neplaćena dugovanja iz Ugovora. Ugovorom o cesiji između I tuženika i II tuženika, prenesena su na II tuženika potraživanja, a ne ugovorni odnos. Stoga jasno i nedvojbeno proizlazi da u predmetnom slučaju II tuženik ne može biti pasivno legitimiran, jer nije preuzeo cjelokupnu pravnu poziciju I tuženika niti je utjecao na ikakav način na ugovorenu valutnu klauzulu, ugovorenu kamatu, tijek otplate, način knjižena uplata, način promjene kamatnih stopa, raskid predmetnog ugovora i sl., odnosno prema tužitelju nije postupao nepošteno. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata te ističe prigovor zastare. Protivi se navodima tužitelja da bi dijelovi odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula bile ništetne. Ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojeg su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Isto tako, tužitelj je bio upoznat sa činjenicom da je Ugovor zaključen uz promjenjivu kamatnu stopu, obzirom je ista uglavljena u čl. 4. i 9. predmetnog Ugovora. Iz navedenog proizlazi kako je prvenstvena volja ugovornih strana bila ugovoriti Ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Predlaže odbaciti tužbu, a podredno istu odbiti.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom broj 53337/06 (list 10-12 spisa), u otplatni plan (list 13-15 spisa), u specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje od strane FINA-a i očevidniku o redoslijedu plaćanja sa obračunatom kamatom (list 17-28 spisa), u dopis HZMO-a (list 29 spisa), u presliku prijedloga ovrhe temeljem Izjave o suglasnosti za zapljenu primatelja (list 30 spisa), u izjavu o suglasnosti zapljene (list 31 spisa), u Obavijest o prijenosu potraživanja (list 32 spisa), u dopis II tuženika HZMO-u (list 33 spisa), u obavijest o podmirenju cjelokupnog duga (list 34 spisa), u dopis II tuženika tužitelju (list 35 spisa), u Ugovor o cesiji broj S013/2015 od 11.03.2015. (list117-119 spisa), u specifikaciju naplate i obračuna zateznih kamata (list 1412-144 spisa), u promet uplate do prodaje i Konto karticu (list 160-168 spisa), u kartice prometa (list 175-197 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 200-211 spisa), te njegovim dopunskim očitovanjem (list 235-236 spisa), kao i saslušanjem (list 243 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 243 spisa).

5. Prije svega je potrebno napomenuti kako je tužitelj tijekom postupka preinačio tužbeni zahtjev vezano uz visinu potraživanja, i to podneskom od dana 25.11.2024. godine. Sud smatra kako je takva preinaka dopuštena. Naime, čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) navodi da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. No, st. 2. istog članka navodi kako iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a o kojoj situaciji sud smatra da se radi u ovom postupku obzirom je tužiteljici tek po provedenom vještačenju postalo moguće odrediti visinu štete. Iako su se tuženici protivili preinaci tužbe, sud smatra kako je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te je istu dopustio sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a i odlučio kao u izreci rješenja.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i pravnim prednikom I tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. dana 10.10.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 53337/06 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 27.500,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,35% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljica se također obvezala i na obveznu uplatu posebnih jednokratnih naknada u iznosu od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita. Povrat kredita ugovoren je u 84 mjesečna anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća, a namjena kredita je zatvaranje postojećih obveza po kreditima u drugim bankama. Nije sporno daje I tuženik otkazao tužiteljici kredit zbog zakašnjenja i to 2012. godine i pokrenuo postupak prisilne naplate, kao i da je u ožujku 2015. godine prodao potraživanje II tuženiku Ugovorom o cesiji. Tuženici također ne spore da je II tuženik dostavio tužiteljici obavijest o podmirenju cjelokupnog duga, dana 05. prosinca 2019.g.

7. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije I tuženika valja reći kako nije sporno da je upravo tuženik stranka predmetnog Ugovora o kreditu, te kako je Ugovorima o ustupu tražbine na novog vjerovnika prenesena samo nenaplaćena tražbina koju je tuženik imao u odnosu na korisnika kredita, a ne i ono što je od njega dobio. Također, aktivna legitimacija tužitelja postoji iz razloga što je tužiteljica također stranka predmetnog ugovora, te je ista legitimirana tražiti da sud utvrdi njegovu ništetnost, kao i da potražuje isplatu temeljem eventualne ništetnosti.

8. Među strankama je sporno i da li je tužiteljica potrošač, odnosno da li se u ovom slučaju radi o potrošačkom ugovoru. Sporno je da li su ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Iz uvida u Ugovor o cesiji od 11.03.2015. godine proizlazi da su isti sklopili prednik I tuženika kao cedent i II tuženik kao cesionar te kojim se utvrđuje da cesionar otkupljuje od cedenta sva prava koja proizlaze iz Portfelja.

10. Čl. 80 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) određuje da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sud smatra kako se u konkretnom slučaju ne radi o tražbini koja ne bi bila prenosiva. St. 2 određuje da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće može prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka. Stranke tijekom postupka ne navode niti dokazuju da bi takav dogovor među strankama postojao, a isti ne proizlazi iz materijalnih dokaza dostavljenih u spis.

11. Čl. 81 st. 1 određuje da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su, između ostalog, pravo na kamate.

12. Čl. 82 st. 1 određuje da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Iz navedenog slijedi da bi Ugovor o cesiji bio valjan bez obzira da li je tuženik o istome obaviješten, dok stranke niti ne spore da je isti sklopljen.

13. U odnosu na utvrđivanje činjenice da li je tužiteljica potrošač, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor sklopila radi obnove centralnog grijanja u obiteljskoj kući u kojoj stanuje, a u kojoj je stanovala i u vrijeme potpisivanja ugovora, te istu nikada nije davala u najam ili zakup. U trenutku potpisivanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice u ovom dijelu obzirom je ista iskazivala životno i logično te sud nije imao razloga posumnjati u njezin iskaz. Iz uvida u ugovor proizlazi da se radilo o nenamjenskom kreditu.

14. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

16. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

17. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

18. Na tu okolnost proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice koja je iskazala da u trenutku, a i prije sklapanja predmetnog ugovora, nitko od zaposlenika prednika I tuženika nije joj objasnio što je to valutna klauzula kao niti što je to promjenjiva kamatna stopa, a isto tako ništa joj nije bilo rečeno o rizicima kod sklapanja takve vrste ugovora pa tako niti o razlici između sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u eurima i u CHF. Znala je otprilike što je valutna klauzula no nije znala da bi se rata zbog toga mogla mijenjati. Bila je koncentrirana na to da li će moći otplatiti ratu koja je bila navedena u ugovoru. Sve plaćene rate platila je osobno.

19. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženici su dužni vratiti tužitelju sve što su primili po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika promjene valute po srednjem tečaju tuženika iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, te na temelju obračuna tuženika po promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, te ostale dokumentacije koja se nalazi u spisu, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, sud je utvrdio da se za trajanja kredita tečaj mijenjao na više i na niže, te da je mijenjala kamatna stopa, te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio i plaćen I tuženiku 10.11.2006, a da je posljednji utuženi anuitet tužitelj I tuženiku platio 07.01.2015. godine. Preostalo dugovanje na dan prijenosa potraživanja II tuženiku temeljem simuliranog početnog plana iznosilo bi 7.272,49 CHF od čega 287,33 CHF na dospjelu redovnu kamatu te 6.985,16 CHF na dospjelu glavnicu, a što proizlazi iz izvatka iz poslovnih knjiga II tuženika od 23.08.2024. Preostalo dugovanja po kreditu na dan prijenosa ukoliko se uzme u obzir simulirani početni otplatni plan iznosio bi ukupno 6.885,17 CHF od čega 194,69 CHF na dospjelu redovnu kamatu te 6.690,48 CHF na dospjelu glavnicu.

22. Kako je rečeno, na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promijenjene kamate koje su tužitelju naplaćene od strane I tužena za predmetno razdoblje iznosi 847,69 eura. Ukupna razlika s osnove valute za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos iznosi 2.372,00 eura. Razlika u iznosima anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan sklapanja ugovora, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos prema I tuženiku iznosi 63,78 eura.

23. U odnosu na II tuženika, vještak je sačinio nalaz i mišljenje na način da je uzeo u obzir početni simulirani otplatni plan i kupovni tečaj Banke na dan sklapanja ugovora, te utvrdio da u tom slučaju razlika iznosi 1.977,47 eura, dok tuženik svoju evidenciju vodi u ukupnom iznosu razlika, tako je i vještak prikazao ukupnu razliku s osnove dospjele glavnice i redovnih kamata. II tuženik navodi kako se nakon otkaza Ugovora o kreditu nije obračunavala redovna kamata niti odredbe o valutnoj klauzulu, no ovdje je riječ o tome da je već prijenosom potraživanja preneseno potraživanje koje je u sebi već sadržavalo izračun s promijenjenom kamatnom stopom.

24. Ovakvom nalazu i mišljenju prigovarali su tuženici, te je vještak u očitovanju na prigovore naveo da je izračun sačinio temeljem razlike mjesečnih anuiteta prema tečaju CHF koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a ne u vrijeme isplate kredita, a kakav je bio zadatak vještaku iz razloga što je to bio tečaj koji su stranke ugovorile.

25. Nadalje, vještak navodi kako je u svom izračunu uzeo u obzir i uplate izvršene nakon otkaza kredita, a koje su izvršene do dana prijenosa tražbine, dok se razlika između iznosa 2.372,29 eura i 2.308,51 eura odnosi na manje plaćene razlike anuiteta s osnova promjene tečaja u iznosu od 63,78 eura.

26. Kako je II tuženik ostao kod prigovora na nalaz i mišljenje, to je sud proveo dokaz saslušanjem vještaka koji je iskazao da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

27. Po očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka i nakon njegovog usmenog saslušanja, stranke nisu istaknule prigovore, a iz kojeg razloga je sud u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka, smatrajući također da je isti sačinjen stručno, te nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti.

28. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

29. Jednim dijelom je osnovan prigovor zastare. Podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od ožujka 2007. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje (dospijeće u listopadu 2008.) došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF iznova počinje teći 14. lipnja 2018. godine. Kako je tužitelji podnio tužbu dana 20.03.2023. godine, to je evidentno kako nije nastupila zastara za sva potraživanja dospjela nakon 04. travnja 2007, odnosno u zastari su potraživanja koja su dospjela prije tog datuma. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

30. Sud nije oduzeo od ukupnog iznosa iznos koji je tužitelj platio u manjem od početnog iznosa obzirom na pad tečaja CHF u nekom od razdoblja, budući je predmet spora zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene te tečaj CHF viši od tečaja u trenutku isplate kredita što znači da se manje plaćeni iznos (za mjesec kada je tečaj bio niži) ne oduzimaju od preplaćenog iznosa.

31. Tu također treba reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

32. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

33. Nadalje, člankom 5. Ugovora o kreditu određeno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita.

34. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koje je u tom dijelu navela da joj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nitko od zaposlenika banke nije rekao na što se odnosi naknada za odobrenje kredita. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

35. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

36. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

37. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

38. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 5. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

39. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

40. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

41. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

42. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

43. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

44. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,10% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

45. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

46. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

47. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

48. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,10% na iznos kredita (točka I izreke presude).

49. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, a koja visina među strankama nije sporna, te je sud odlučio kao u točci II izreke presude. Visina ovog dijela tužbenog zahtjeva također nije sporna.

50. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 25.04.2023. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 05.05.2023. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 15.02.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 15.02.2024. prema Tbr 8/4 25 bodova, trošak sastava podneska od 27.03.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 25.11.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 28.11.2024. prema Tbr 8/3 50 bodova, trošak sastava podneska od 18.12.2024. prema Tbr 8/3 50 bodova, trošak pristupa na ročište dana 15.04.2025. prema Tbr 9/5 25 bodova, trošak sastava podneska od 27.05.2025. prema Tbr 8/3 50 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 15.09.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 900 bodova, odnosno 1.800,00 eura, a što uvećano za iznos PDV- a čini iznos od 2.250,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 34,73 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 2.484,73 eura. Kako tužiteljica nije uspjela u neznatnom dijelu, to sud smatra da su tuženici dužni tužiteljici naknaditi sve troškove postupka (čl.154 st. 5 ZPP-a). Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

51. Kako tuženici nisu solidarno odgovorni o glavnoj stvari, tako isto nisi solidarni niti što se tiče troškova postupka. No, kako među njima postoji znatna razlika u pogledu njihova udjela u predmetu spora, to je sud prema razmjeru tog udjela odredio kolik će dio troškova nadoknaditi svaki od tuženika sukladno čl. 161 st. 2 ZPP-a. Tako je odredio da će I tuženik podmiriti 63% ukupnih troškova obzirom od ukupno dosuđenog iznosa tužiteljici, 63 % je dužan namiriti I tuženika, a 37% II tuženik. Tako je sud naložio I tuženiku da plati tužiteljici iznos od 1.565,38 eura, a II tuženiku iznos od 919,35 eura.

52. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude

U Zagrebu, 17. listopada 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku