Poslovni broj: P-265/2024-27

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja AZ ALFA SERVICE S.R.O., Češka Republika, Jihlava, Brnenská 2379/51, OIB 83225748915, kojeg zastupa Davor Pindulić odvjetnik u OD Kovačević, Koren i partneri u Rijeci, Supilova 6, protiv tuženika EUROPAL VRBOVSKO d.o.o., Vrbovsko, Pilanska ulica 3, OIB 64017757031, kojeg zastupa Frane Dobrović odvjetnik iz Rijeke, Ivana Grohovca 2, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Davora Pindulića, odvjetnika iz Rijeke i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Bačić, odvjetnice iz Rijeke, a objavljene dana 17. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Filipa Markovića iz Malog Lošinja poslovni broj: Ovrv-23083/2022 od 17. siječnja 2023. godine kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 13.862,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi iz čl. 29. st. 2 (trgovački ugovori) ZOO-a koja se određuje od dospijeća do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 2.318,30 EUR od 1. studenoga 2019. godine do isplate,

- na iznos od 4.207,60 EUR od 30. studenoga 2019. godine do isplate,

- na iznos od 2.222,80 EUR od 1. siječnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 3.260,75 EUR od 1. veljače 2020. godine do isplate,

- na iznos od 1.852,75 EUR od 29. veljače 2020. godine do isplate, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 737,60 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (čl. 29. st. 2 ZOO-a) koje na taj iznos teku od 17. siječnja 2023. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.935,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2 (trgovački ugovori) ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.677,53 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2 (trgovački ugovori) ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prijedlogom za ovrhu utužio iznos od 13.862,20 EUR s osnova posredničke naknade na temelju popisa dospjelih iznosa (str. spisa 66-68).

2. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Filipa Markovića iz Malog Lošinja poslovni broj: Ovrv-23083/2022 od 17. siječnja 2023. godine naložena je tuženiku isplata utuženog iznosa i nadoknada nastalih troškova ovrhe u iznosu od 737,60 EUR.

3. Tuženik je u prigovoru osporio osnovanost i visinu utuženog potraživanja.

4. Općinski sud u Rijeci stavio je izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha te je u tom dijelu ukinuo provedene radnje. Postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga nakon što se Općinski sud u Rijeci oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

5. Rješenjem od 13. svibnja 2024. godine stranke su pozvane da se očituju na navode protivne strane sukladno odredbi čl. 299.a st. 1 ZPP-a.

6. Tužitelj je u podnesku od 13. lipnja 2024. godine pojasnio da se računi odnose na obračun provizije za posredovanje prilikom prodaje elemenata za palete odnosno da se potraživanje temelji na računu br. 2019 029 u preostalom neplaćenom iznosu od 2.318,30 EUR koji da je samo djelomično podmiren, a odnosi se na proviziju za posredovanje prilikom prodaje elemenata za palete za listopad 2019. godinu, na računu br. 2019 033 u iznosu od 4.207,60 EUR koji se odnosi na proviziju za posredovanje prilikom prodaje elemenata za palete za studeni 2019. godinu, na računu br. 2019 035 u iznosu od 2.222,90 EUR koji se odnosi na proviziju za posredovanje prilikom prodaje elemenata za palete za prosinac 2019. godinu, na računu br. 2020 002 u iznosu od 3.260,75 EUR koji se odnosi na proviziju za posredovanje prilikom prodaje elemenata za palete za siječanj 2020. godinu, na računu br. 2020 004 u iznosu od 1.852,75 EUR koji se odnosi na proviziju za posredovanje prilikom prodaje elemenata za palete za veljaču 2020. godinu. Predložio je da se pribavi podatak je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza na utuženu tražbinu, a na okolnost postojanja poslovnog odnosa predložio je saslušanje svjedoka ZD i saslušanje zastupnice po zakonu tužitelja CD kao i financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

7. Tuženik je osporio postojanje duga prema tužitelju, istaknuo je da predmetni poslovni odnos nije bio niti dogovoren, a niti realiziran između stranaka. Osim toga, da je u utuženom razdoblju osoba ovlaštena za zastupanje tuženika bila RD (ZDO) zbog toga da se radi o sklapanju ugovora sa samim sobom odnosno ništetnom (u naravi nepostojećim) pravnom poslu budući da je protivan odredbi čl. 49. i 56. ZTD-a. Podredno, tuženik da je utužene račune zatvorio prijebojem s osnova potraživanja za stroj - utovarivač "Minelli" tip CM kojeg je tuženik prodao tužitelju u prosincu 2020. godine za cijenu od ukupno 22.000,00 EUR. U prilog dokazivanju te činjenice predložio je saslušanje svjedoka GD, SD i provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja kao i uvid u dostavljene pisane isprave. Nakon prijeboja tužitelj da je dužan tuženiku iznos od 9.018,40 EUR.

8. Na pripremnom ročištu održanom 19. rujna 2024. godine tužitelj je naveo da pravni posao kupoprodaje za utovarivač nije niti postojao i da prije predmetnog postupka tužitelj nije primio ni račun za utovarivač, a niti izjavu o prijeboju. U vezi predmetnog stroja istaknuo je da se radilo o privremenom uvozu stroja zbog čega da tuženik nije bio vlasnik stroja. Tuženik je ustrajao kod prigovora da između stranaka nije postojao ugovor o posredovanju. Razlog zašto su utuženi računi proknjiženi u poslovnim knjigama tuženika da je taj što je knjiženje naložila RD koja je u to vrijeme obavljala ovlasti zastupnice po zakonu tuženika. Prilikom prijenosa poslovnog udjela sa ZD na MD da je bilo rečeno da ne postoje otvorena potraživanja prema društvu tuženika.

9. Na pripremnom ročištu održanom 11. prosinca 2024. godine tuženik je dodatno predložio da se na okolnost provedbe ispunjenja ugovora o prodaji utovarivača saslušaju svjedoci ND i vozač BD uz svjedoka TD i SD kao i da se provede dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika MD. Nakon što je strankama dana mogućnost izjašnjavanja sud je rješenjem od 11. prosinca 2024. godine odredio plan upravljanja postupkom (str. spisa 142-143).

10. U podnesku od 29. kolovoza 2025. godine tužitelj je naveo da se na predmetni odnos primjenjuje hrvatsko pravo. Istaknuo je da je član društva tuženika u utuženom razdoblju, osim ZD, bilo društvo Lignum Vrbovsko d.o.o. za koje je dostavio povijesni izvadak iz sudskog registra (str. spisa 173-176), da je član društva Lignum Vrbovsko d.o.o. bio DD te da su svi članovi društva tuženika u utuženom razdoblju znali za posredovanje te da su ga odobrili. Osporio je navode zastupnika po zakonu tuženika MD o postojanju izjave o odricanju tužitelja od tog potraživanja. Naveo je da nema dokaza o isknjižavanju tih stavki iz poslovnih knjiga tuženika. Istaknuo je da samo isticanje materijalnog prigovora prijeboja znači priznanje postojanja utuženog potraživanja. Osporio je postojanje ugovora o kupoprodaji stroja jer da navedeno ne nalazi potvrdu u iskazu saslušane CD i ZD. Istaknuo je da osporava i račun kojeg je za stroj ispostavio tuženik, a koji da je izdan dvije godine nakon izvršenog prijevoza stroja. Cijenu stroja sadržanu u računu osporio je kao proizvoljnu.

11. Na ročištu održanom 10. rujna 2025. godine tuženik je ustrajao kod prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost dokazivanja osnovanosti izjave o prijeboju i činjenice da je tuženik proknjižio račun za utovarivač. Odluku o materijalnom pravu prepustio je sudu. Protivio se korištenju isprava koje je tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka. Za predmetne isprave tužitelj je istaknuo da su bile potrebne radi razjašnjenja činjenica koje su bile iznijete na ročištu od 26. ožujka 2025. godine. Tuženik je prigovorio da tužitelj u prilog odobravanja posredovanja nije dostavio odgovarajuće pisane isprave iz kojih bi proizlazila okolnost da je za posredovanje postojala posebna ovlast.

12. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka ZD (str. spisa 153-155), zastupnika po zakonu tuženika MD (str. spisa 156-157), zastupnice po zakonu tužitelja CDO (str. spisa 157-159), svjedoka ID (str. spisa 160-162), svjedoka SD (str. spisa 162-163), svjedoka ND (str. spisa 163-164) i svjedoka BD (str. spisa 164).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

14. Sporno je u postupku je li postojao ugovor o posredovanju između tužitelja kao posrednika i tuženika kao nalogodavca.

15. Ukoliko je postojao ugovor o posredovanju između stranaka je li se radilo o sklapanju ugovora sa samim sobom pozivom na odredbu čl. 49. ZTD-a, a u vezi s time radi li se o ništetnom ugovoru.

16. Sporno je u postupku je li utuženo potraživanje ugašeno prijebojem odnosno je li osnovan materijalnopravni prigovor prijeboja.

17. Sporna je okolnost je li tužitelj dao izjavu o odricanju od utuženog potraživanja.

18. S obzirom da se radi o pravnom odnosu koji je nastao između društva registriranog u [adresa] i domaće pravne osobe na predmetni se poslovni odnos primjenjuju odredbe Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. godine o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) pozivom na čl. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu. U postupku je nesporno da stranke nisu odabrale mjerodavno pravo. Narav pravnog odnosa između stranaka ne upućuje na primjenu češkog prava kao prava države u kojoj je pružatelj posredovanja kao usluge imao sjedište. Po stavu ovoga suda, na utuženo potraživanje - isplatu posredničke naknade ima se primijeniti hrvatsko materijalno pravo budući da je posredovanje vršeno u korist tuženika kao pravne osobe koja je registrirana u [adresa] zbog čega je ugovor o posredovanju u najužoj vezi s pravom Republike Hrvatske. Okolnost registracije tužitelja u Češkoj Republici ni na koji način ne utječe na iznijeto utvrđenje budući da iz stranačkog iskaza zastupnice po zakonu tužitelja RDO (str. spisa 157-159) ne proizlazi da bi na tom teritoriju bila vršena usluga posredovanja. To osobito iz razloga što je prema iskazu zastupnice po zakonu tužitelja RDO posredovanje vršeno pretežno u Republici Italiji, a kako to nalazi potvrdu i prema specifikaciji iz utuženih računa na str. spisa 100-109. Međutim, ono što je bilo ključno za nastanak obveze plaćanja posredničke naknade, sklapanje ugovora u vezi proizvodnje elemenata za palete, odvijalo se u Republici Hrvatskoj. S obzirom na utvrđenu specifičnost odnosa koji je postojao između tužitelja i tuženika u utuženom razdoblju odnosno činjenicu da je zastupnica po zakonu tužitelja bila ujedno i prokurista tuženika (str. spisa 115- 121) sud je zaključio da je predmetni ugovor o posredovanju u najužoj vezi s Republikom Hrvatskom zbog čega se na predmetni pravni odnos ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 i 114/22,156/22, 155/23) pozivom na odredbu čl. 4. st. 3 naznačene Uredbe Rim I.

19. Sud je utvrdio da je između stranaka ugovor o posredovanju bio sklopljen. Takvo utvrđenje utemeljeno je na okolnosti da su utuženi računi prema ispravama na str. spisa 100-109 knjiženi u poslovnim knjigama tuženika, a što je nesporno. Dodatno, navedeno nalazi potvrdu u iskazu tadašnje i sadašnje tuženikove zaposlenice ID koja je u svom iskazu (str. spsia 160-162) navela da je tužitelj fakturirao tuženiku uslugu trgovačkog posredovanja od 2013. godine, da se radilo o obračunu posredničke provizije od cca 2,5% na mjesečnu vrijednost ostvarene prodaje na ino tržištu u Republici Italiji, da je ona osobno knjižila te fakture u računovodstvu i da je pritom kontrolirala visinu. Visinom da su sve fakture odgovarale mjesečnom prometu i dogovorenoj proviziji, a da tome odgovaraju i fakture koje su utužene u ovom postupku. Koliko je njoj poznato izjavila je da pisani ugovor o uslugama posredovanja nije bio zaključen. Navela je da se s uslugama trgovačkog posredovanja započelo još kad je član društva tuženika bio gospodin DD. Poznato joj je da su fakture za uslugu posredovanja bile izdavane od 2013. do 2020. godine i da su bile plaćane sve osim utuženih te da ih je ona osobno knjižila. S obzirom na, u tom dijelu uvjerljiv, logičan i istinit iskaz svjedoka ID, sud je utvrdio da je između stranaka postojao odnos iz ugovora o posredovanju i neovisno od izostale pisane isprave na čije se postojanje pozvala zastupnica po zakonu tužitelja ZDO u svom iskazu (str. spisa 157-159). Stoga je, s obzirom na utvrđenu faktičnu realizaciju obveza iz ugovora o posredovanju, utvrđeno da je ugovor za obje parnične stranke proizvodio pravne učinke. Stoga je tuženikovo osporavanje postojanja i realizacije ugovora o posredovanju ocijenjeno neutemeljenim. Sud je također ocijenio uvjerljivim iskaz bivšeg zastupnika po zakonu tuženika ZD (str. spisa 153-155) osobito u dijelu u kojem je naveo da je bila dogovorena naplata provizije od 3% na ispostavljene bruto iznose faktura koje je trebao platiti tuženik tužitelju na ime usluge posredovanja, a sve vezano za pronalazak kupaca koji da su pretežno bili u Republici Italiji. Pojasnio je da se radilo o fakturama u vezi prodaje završnog proizvoda - paleta kupcima koji su naznačeni u fakturi. Kontakte s kupcima vezano za fakture na ime provizije da je ostvarila gospođa GDO koja da je u tom periodu bila direktorice prodaje kod tuženika. On da je u to vrijeme bio direktor tuženika i da se obvezao platiti tužitelju 3% provizije na iznose faktura koje je tuženik ispostavljao kupcima. Drugi član društva Lignum Vrbovsko d.o.o. u vlasništvu OD da je bio upoznat s ugovorom o posredovanju. Izjavio je da je i prije 2019. godine postojao usmeni dogovor o naplati provizije i da je s obvezom plaćanja posredničke provizije tužitelju bio upoznat i MD prilikom prijenosa poslovnih udjela. Sud je navedeni dio iskaza svjedoka ZD prihvatio kao vjerodostojan dokaz s obzirom da nalazi potvrdu u činjenicama sadržanim u povijesnom izvatku iz registra za tuženika (str. spisa 115-121), činjenici knjiženja na koju se pozvao svjedok ID kao i objektivnoj činjenici knjiženja utuženih faktura koja je nesporna, a dodatno je potvrđena prema očitovanju Porezne uprave Područni ured Rijeka, Ispostava Delnice od 15. siječnja 2025. godine (str. spisa 151- 152). Stoga je utvrđeno da je između tužitelja kao posrednika i tuženika kao nalogodavca bio sklopljen ugovor o posredovanju prema kojem se tužitelj obvezao dovesti u vezu s tuženikom osobe koje su kupovale završne elemente za palete, a tuženik se kao nalogodavac obvezao isplatiti obračunatu proviziju.

20. Ujedno je iz rezultata provedenih dokaza utvrđeno da se ne radi o sklapanju ugovora sa samim sobom odnosno da ne postoji razlog za ništetnost ugovora. Naime, utvrđeno je da je ZDO imala posebnu ovlast tuženika da izvrši posredovanje. Iz utuženih faktura proizlazi da se radi o posredovanju izvršenom u razdoblju od listopada 2019. do ožujka 2020. godine (str. spisa 100- 109). U tom je razdoblju ZDO kod tuženika obavljala posao prokuriste (str. spisa 115-121), a s obzirom na okolnost knjiženja računa u poslovnim knjigama i uvjerljiv iskaz bivšeg zastupnika po zakonu tuženika ZD (str. spisa 153-154), ujedno i člana društva, utvrđeno je da je on kao član društva i drugi član društva - Lignum Vrbovsko d.o.o. kojeg je predstavljao DD bio upoznat i dao suglasnost odnosno ovlast SDO da kao prokurista tuženika sklapa ugovore u ime i za račun tužitelja. Zbog toga je ocijenjen uvjerljivim i istinitim navod iz iskaza zastupnice po zakonu tužitelja CDO (str. spisa 157-159) u dijelu navoda da je usluga posredovanja bila dogovorena između nje osobno koja da je nastupala u ime i za račun tužitelja, a s druge strane između članova društva tuženika gospodina Z i ZD. Sud je stoga ocijenio vjerodostojnim i njezin iskaz da je bilo dogovoreno između stranaka da pronalazi likvidne klijente koji će kupiti dijelove za palete od tuženika i na ime toga da će tuženik biti u obvezi isplatiti proviziju od 3% od vrijednosti ispostavljene fakture. Izjavila je da je bilo dogovoreno da se fakture ispostavljaju mjesečno. U sklopu izvršenja preuzetih obveza da je osobno obilazila klijente odnosno potencijalne kupce, da je definirala dijelove za palete jer da postoje različiti elementi i da je mjesečno u obavljanju posla radila u prosjeku 5000 km. Osim utuženih faktura da su sve prethodne fakture koje je ispostavila tuženiku bile uredno plaćene. Sud je isto tako ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim i njezin iskaz u dijelu navoda da je ugovor o posredovanju dogovoran između nje osobno, a na strani tuženika s gospodinom C i R dok je još bio u društvu jer u prilog tome govori okolnost da su računi za posredovanje knjiženi kod tuženika u višegodišnjem razdoblju, a kako to proizlazi iz iskaza zaposlenice računovodstva ID saslušane u svojstvu svjedoka (str. spisa 160-162). No i neovisno od toga utvrđeno je da se utuženi računi za posredovanje odnose na razdoblje kada je ZD bio jedini član društva budući da je DD prestao biti član društva tuženika u 2014. godini osobno, a u svojstvu člana društva Lignum Vrbovsko d.o.o. u travnju 2019. godine (str. spisa 183- 186) dakle prije izdavanja i dospijeća utuženih računa. Stoga je za sklapanje ugovora o posredovanju za utuženo razdoblje bila potrebna suglasnost ZD koji je u svom iskazu (str. spisa 153-155) potvrdio postojanje obveze kao i društva tužitelja koje je članom društva tuženika postao u travnju 2019. godine i bio članom sve do travnja 2021. godine kada je jedini član društva postao MD (str. spisa 115- 121). Budući da je ZDO bila zastupnica po zakonu tužitelja kao, u to vrijeme, drugog člana društva tuženika te je potvrdila postojanje i obvezu na plaćanje posredničke naknade nisu postojale zapreke iz čl. 49. ZTD-a za nastanak obveza iz ugovora o posredovanju. Zbog navedenog, ne radi se o ništetnom pravnom poslu.

21. Tuženikov materijalnopravni prigovor prijeboja sud je ocijenio neutemeljenim. Tuženik nije dokazao činjenicu da bi bio vlasnik stroja "Minelli" za kojeg je ispostavio račun br. 1/1/3 (str. spisa 132) tužitelju. Naime, iz dispozicije za uvoz br. 1 od 3. srpnja 2012. godine (str. spisa 131) kojeg je izdalo društvo Less logistic d.o.o. kako i iz dopisa otpremničkog društva Acord-šped d.o.o. Čavle (str. spisa 130) od 6. srpnja 2012. godine proizlazi da se radilo o privremenom uvozu predmetnog stroja odnosno u naravi o zakupu/leasingu kako to proizlazi iz isprave na str. spisa 131 zbog čega se tuženik ne može smatrati vlasnikom predmetnog stroja, a niti ovlaštenikom izdavanja računa br. 1/1/3 prema ispravi na str. spisa 132. Navod zastupnika po zakonu tuženika MD da je za predmetni stroj tuženik platio fakturu od nekih 35.000 EUR ne nalazi potvrdu u pisanoj dokumentaciji koja bi, da je istinita, zasigurno bila potkrijepljena odgovarajućim potvrdama o isplati stroja. Zbog toga je takva tvrdnja ocijenjena neistinitom, a dokazni prijedlog za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja činjenice isplate stroja s osnova kupoprodaje, pri izostaloj pisanoj potvrdi o konačnom otkupu i plaćanju stroja, ocijenjen je nepotrebnim zbog toga što je, prema stavu ovoga suda, usmjeren na odugovlačenje postupka. Stoga utuženo potraživanje nije ugašeno izjavom o prijeboju br. 1/32 prema ispravi na str. spisa 122 za koju je utvrđeno da ne proizvodi pravni učinak.

22. Tuženik predloženim i provedenim dokazima saslušanjem svjedoka ID (str. spisa 160-162), SD (str. spisa 162-163), ND (str. spisa 163-1649 i BD (str. spisa 164) nije dokazao postojanje odnosa iz ugovora o kupoprodaji između stranaka. Iako svjedok ID u svom iskazu navodi da je tuženik taj stroj platio i nabavio od društva Les Logistics iz Slovenije iz isprave na str. spisa131 je utvrđeno da se ne radi o kupoprodaji. Fakturiranje stroja, po nalogu i uputi g. MD stoga ne predstavlja temelj za zaključak o postojanju ugovora o kupoprodaji robe. Navedeno osobito i stoga što je sud ocijenio uvjerljivim navod iz iskaza svjedoka ZD u dijelu u kojem je opisao razloge za odvoz stroja na popravak u Italiju. Navedeno iz razloga što je svjedok SD u svom iskazu potvrdila okolnost da se radilo o starom stroju na kojem je trebalo puno toga mijenjati i koji da je u zadnje vrijeme bio slabo korišten. Dokazivanjem činjenice faktično izvršenog prijevoza stroja u Italiju, svjedocima ND i BD, tuženik nije dokazao bitne činjenice iz kojih bi sud utvrdio postojanje ugovora o kupoprodaji stroja. Navod da je vrijednost stroja bila knjižena u poslovnim knjigama tuženika nije dokaz činjenice da je tuženik bio vlasnik predmetnog stroja. Zbog toga je izdavanje računa za stroj (str- spisa 132), prema navodima iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika MD (str. spsia 156-157), sud ocijenio neutemeljenim.

23. Nadalje, sud je ocijenio neuvjerljivim i neistinitim navod iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika MD (str. spisa 156-157) u dijelu u kojem navodi da su u okolnostima preuzimanja društva tuženika LD i GDO izjavili da se odriču svih svojih potraživanja odnosno da su obećali napraviti storno tih računa. O navedenom ne postoji pisani trag potreban za provođenje odricanja u poslovnim knjigama tuženika, a navedeno uostalom ne nalazi potvrdu ni u iskazu zastupnice po zakonu tužitelja RDO (str. spisa 157-159).

24. S obzirom na uvjerljiv i vjerodostojan dio iskaza svjedoka ID u dijelu u kojem je navela da su knjižene fakture odgovarale mjesečnom prometu i proviziji utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu posrednika stekao pravo na isplatu provizije budući da su sklopljeni ugovori za koje je posredovao a sve u smislu odredbe čl. 845. st. 1 ZOO-a. Stoga je ocijenjeno da je pravilno obračunata i visina posredničke naknade. Zbog navedenog tužbeni zahtjev je ocijenjen pravno osnovanim pa je primjenom odredbe čl. 451. st. 3 ZPP-a ZPP (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23) odlučeno kao u točki I. izreke presude

25. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na neplaćeni iznos glavnice temelji se na primjeni čl. 29. st. 2 (trgovački ugovori) ZOO-a i činjenici utvrđenog dospijeća novčanih obveza prema ispravama na str. spisa 100-109.

26. S obzirom da su u postupku utvrđene sve bitne činjenice iz dostavljenih pisanih isprava i provedeni dokazi saslušanjem osoba koje su imali izravna saznanja o predmetnom poslovnom odnosu valjalo je ocijeniti suvišnim i nepotrebnim, a nadasve neekonomičnim provođenje predloženog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojeg su predlagale obje parnične stranke. Naime, osnovanost visine potvrdila je u svom iskazu zaposlenica tuženikovog računovodstva ID (str. spisa 160-162) zbog čega je valjalo odbiti tužiteljev prijedlog dok je tuženikov prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja odbijen iz razloga što tuženik nije dostavio dokaze kojima bi dokazao činjenicu vlasništva nad predmetnim strojem odnosno postojanje ovlaštenja da fakturira kupoprodajnu cijenu za stroj.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati nastali troškovi ovrhe zbog čega je primjenom čl. 451. st. 3 ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke. U odnosu na preostali parnični trošak tužitelju je priznato zastupanje po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav podneska od 13. lipnja 2024. godine 500,00 EUR (T.br. 8.1.), zastupanje na pripremnom ročištu od 19. rujna 2024. godine 250,00 EUR (T.br. 9.2.), zastupanje na pripremnom ročištu od 11. prosinca 2024. godine 500,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 25. ožujka 2025. godine 500,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 26. ožujka 2025. godine 500,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav podneska od 29. kolovoza 2025. godine 50,00 EUR (T.br. 8.4.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 210. rujna 2025. godine 500,00 EUR (T.br. 9.1.), PDV 25% 700,00 EUR troškove stalnog sudskog tumača za talijanski jezik 250,00 EUR (str. spisa 171) koji je trošak ocijenjen potrebnim za vođenje parnice i sudske pristojbe za presudu 185,07 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) i pripadajućoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

28. Preostalu zatraženu razliku prema tužiteljevom troškovniku na str. spisa 192 sud je ocijenio neutemeljenom u zatraženoj visini zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci, 17. listopada 2025. godine

Sudac

Jasenka Pavišić Čačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.