Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1349/2023-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 17. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) broj 2402006- 1031262160/51404627-5102423034 sklopljenog dana 20.05.2005. godine između korisnika kredita ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, a koji glasi: ” po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 10. Ugovora o kreditu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) broj 2402006-1031262160/51404627-5102423034 sklopljenog dana 20.05.2005. godine između korisnika kredita ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, a koji glasi: ” 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom ugovora.“

III. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 2.414,76 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznose i to:

- 416,41 EUR od dana 24. svibnja 2005. pa do isplate

- 4,33 EUR od dana 1. rujna 2005. pa do isplate

- 3,19 EUR od dana 1. listopada 2005. pa do isplate

- 2,80 EUR od dana 1. studenog 2005. pa do isplate

- 2,55 EUR od dana 1. prosinca 2005. pa do isplate

- 2,77 EUR od dana 1. siječnja 2006. pa do isplate

- 0,81 EUR od dana 1. veljače 2006. pa do isplate

- 16,74 EUR od dana 28. listopada 2008. pa do isplate

- 0,08 EUR od dana 19. prosinca 2008. pa do isplate

- 10,47 EUR od dana 30. siječnja 2009. pa do isplate

- 15,50 EUR od dana 27. veljače 2009. pa do isplate

- 13,16 EUR od dana 30. travnja 2009. pa do isplate

- 8,32 EUR od dana 29. svibnja 2009. pa do isplate

- 8,44 EUR od dana 29. svibnja 2009. pa do isplate

- 6,58 EUR od dana 17. lipnja 2009. pa do isplate

- 7,88 EUR od dana 12. rujna 2009. pa do isplate

- 7,50 EUR od dana 12. studenog 2009. pa do isplate

- 8,08 EUR od dana 5. prosinca 2009. pa do isplate

- 11,74 EUR od dana 5. siječnja 2010. pa do isplate

- 15,37 EUR od dana 27. veljače 2010. pa do isplate

- 22,36 EUR od dana 26. ožujka 2010. pa do isplate

- 27,47 EUR od dana 15. lipnja 2010. pa do isplate

- 38,33 EUR od dana 29. lipnja 2010. pa do isplate

- 37,48 EUR od dana 26. srpnja 2010. pa do isplate

- 36,94 EUR od dana 1. kolovoza 2010. pa do isplate

- 52,06 EUR od dana 1. rujna 2010. pa do isplate

- 44,56 EUR od dana 1. listopada 2010. pa do isplate

- 38,10 EUR od dana 1. studenog 2010. pa do isplate

- 57,41 EUR od dana 1. prosinca 2010. pa do isplate

- 68,40 EUR od dana 4. siječnja 2011. pa do isplate

- 59,34 EUR od dana 8. veljače 2011. pa do isplate

- 51,19 EUR od dana 1. travnja 2011. pa do isplate

- 66,00 EUR od dana 10. svibnja 2011. pa do isplate

- 76,34 EUR od dana 10. lipnja 2011. pa do isplate

- 81,00 EUR od dana 11. srpnja 2011. pa do isplate

- 131,96 EUR od dana 10. kolovoza 2011. pa do isplate

- 85,04 EUR od dana 13. rujna 2011. pa do isplate

- 75,87 EUR od dana 10. listopada 2011. pa do isplate

- 76,86 EUR od dana 10. studenog 2011. pa do isplate

- 76,89 EUR od dana 12. prosinca 2011. pa do isplate

- 84,00 EUR od dana 10. siječnja 2012. pa do isplate

- 87,71 EUR od dana 10. veljače 2012. pa do isplate

- 88,15 EUR od dana 12. ožujka 2012. pa do isplate

- 85,53 EUR od dana 6. travnja 2012. pa do isplate

- 86,99 EUR od dana 10. svibnja 2012. pa do isplate

- 89,23 EUR od dana 15. lipnja 2012. pa do isplate, koje kamate se obračunavaju do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na ukupni iznos od 2.414,76 EUR preko stope dosuđene u točki III. izreke ove presude.

r i j e š i o j e

I. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.144,01 kuna/284,56 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-kn 7,06 / EUR 0,94 od 02.07.2005. pa do isplate,

-kn 15,00 / EUR 1,99 od 02.08.2005. pa do isplate,

-kn 18,82 / EUR 2,50 od 02.03.2006. pa do isplate,

-kn 31,37 / EUR 4,16 od 02.04.2006. pa do isplate,

-kn 26,64 / EUR 3,54 od 02.05.2006. pa do isplate,

-kn 22,02 / EUR 2,92 od 02.06.2006. pa do isplate,

-kn 31,17 / EUR 4,14 od 02.07.2006. pa do isplate,

-kn 33,99 / EUR 4,51 od 02.08.2006. pa do isplate,

-kn 17,95 / EUR 2,38 od 02.09.2006. pa do isplate,

-kn 23,19 / EUR 3,08 od 02.10.2006. pa do isplate,

-kn 22,27 / EUR 2,96 od 02.11.2006. pa do isplate,

-kn 29,71 / EUR 3,94 od 02.12.2006. pa do isplate,

-kn 50,88 / EUR 6,75 od 02.01.2007. pa do isplate,

-kn 65,12 / EUR 8,64 od 02.02.2007. pa do isplate,

-kn 58,51 / EUR 7,77 od 02.03.2007. pa do isplate,

-kn 62,37 / EUR 8,28 od 02.04.2007. pa do isplate,

-kn 98,40 / EUR 13,06 od 02.05.2007. pa do isplate,

-kn 107,25 / EUR 14,23 od 02.06.2007. pa do isplate,

-kn 118,93 / EUR 15,78 od 02.07.2007. pa do isplate,

-kn 118,84 / EUR 15,77 od 02.08.2007. pa do isplate,

-kn 102,85 / EUR 13,65 od 02.09.2007. pa do isplate,

-kn 126,65 / EUR 16,81 od 02.10.2007. pa do isplate,

-kn 127,24 / EUR 16,89 od 02.11.2007. pa do isplate,

-kn 127,53 / EUR 16,93 od 02.12.2007. pa do isplate,

-kn 50,99 / EUR 6,77 od 02.01.2008. pa do isplate,

-kn 76,58 / EUR 10,16 od 02.02.2008. pa do isplate,

-kn 52,86 / EUR 7,02 od 02.03.2008. pa do isplate,

-kn 29,42 / EUR 3,90 od 02.04.2008. pa do isplate,

-kn 84,40 / EUR 11,20 od 02.05.2008. pa do isplate,

-kn 99,66 / EUR 13,23 od 02.06.2008. pa do isplate,

-kn 82,98 / EUR 11,01 od 02.07.2008. pa do isplate,

-kn 114,19 / EUR 15,16 od 02.08.2008. pa do isplate,

-kn 97,24 / EUR 12,91 od 02.09.2008. pa do isplate,

-kn 11,93 / EUR 1,58 od 02.11.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 225,80 EUR sa zateznom kamatom od 21. svibnja 2005. do isplate.

III. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.020,28 EUR sa zateznom kamatom od 17. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 1.548,57 EUR sa zateznom kamatom od 17. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je pravni prednik tužitelja ĐH, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, dana 20. svibnja 2005. Ugovor o kreditu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) broj 2402006- 1031262160/51404627-5102423034, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 26.669,40 CHF obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, dok se pravni prednik tužitelja obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, pri čemu je odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj.

1.2. Nadalje tužitelj ističe da je Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od dana 29. svibnja 2023. pravni prednik tužitelja sve svoje tražbine prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, u cijelosti prenio na tužitelja, o čemu obaviješten tuženik uz napomenu da od trenutka izvršene cesije svoje dospjele obveze na temelju predmetnog Ugovora treba ispunjavati tužitelju kao novom vjerovniku.

1.3. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je odredba čl. 7. st. 2. Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena, odnosno ništetna iz razloga što prilikom sklapanja Ugovora korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i korisniku kredita kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a kako ga tuženik o tome ni na koji način nije informirao, korisnik kredita u trenutku sklapanja Ugovora nije bio, niti je mogao biti, svjestan rizika koji preuzima. Tako tvrdi da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno na štetu korisnika kredita i da je značajna te da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg korisnik kredita ima vratiti tuženiku i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle tvrdi da su bitni elementi ugovora promjenjivi i neizvjesni, s time da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz valutu švicarskog franka vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna, što znači da je švicarski franak bio siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti, a što je za korisnika kredita kao drugu ugovornu stranu značilo da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je korisnik kredita taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, jer ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, ugovornom odredbom o valutnoj klauzulu vezanoj uz švicarski franak rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo korisnik kredita, i to ne znajući da takav rizik uopće postoji. Iz navedenog prema tvrdnjama tužitelja proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže uz švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita kao potrošača te da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak. Tvrdi da je navedeno, između ostalog, potvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, a kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda potvrđena je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Kako prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj. 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako tužitelj tvrdi da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja i tuženika. Osim toga tužitelj ističe i da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Drugim riječima navodi da je pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu njegovu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. S time u vezi, tužitelj ističe i kako je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČH protiv Erste bank Hungary Zrt), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

1.4. U nastavku tužitelj navodi da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora utvrđena obveza korisnika kredita da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 02,500% (dva cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 666,74 CHF te da je korisnik kredita na dan korištenja kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku isplatio kunsku protuvrijednost predmetnog iznosa, a prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da je i navedena odredba čl. 10. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva također ništetna. Naime, ističe da je odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO) propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. Prema čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je već iz samog teksta sklopljenog Ugovora razvidno da sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati jer je iz sadržaja sklopljenog Ugovora razvidno da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru u smislu čl. 295. ZOO-a, a da je nesporno kako tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao o sadržaju navedene odredbe niti mu je na bilo koji način pojasnio ili prezentirao koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi korisnik kredita iste bio u obvezi nadoknaditi. Osim u pogledu utvrđenog iznosa kredita, namjene i ugovorenog roka otplate, korisnik kredita je prema tvrdnjama tužitelja u odnosu na sve ostale ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora bio doveden u situaciju ''uzmi ili ostavi'' tako da ostali elementi ugovora, pa tako i sporna odredba, predstavljaju oblik i sadržaj obrasca ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika na kojem tuženik kao kreditor ustraje i bez kojeg isti ne bi mogao niti biti zaključen. Tvrdi da sporna odredba pritom nije niti jasna niti lako razumljiva i uočljiva budući iz odredbe ni na koji način ne proizlazi što to točno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, koja je struktura tih troškova, zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži te po kojoj točno osnovi se takav trošak uopće naplaćuje, unatoč činjenici da iz iste proizlazi izravna financijska obveza za korisnika kredita. Osim toga tužitelj tvrdi da za razliku od tuženika koji je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora djelovao u okviru svoje djelatnosti, korisnika kredita je predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača (čl. 3. ZZP), odnosno kao fizička osoba koja djeluje izvan svoje poslovne aktivnosti odnosno poduzetničke djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije imao potrebnih pravnih i ekonomskih znanja da bi mu takva odredba moga biti jasna ili lako razumljiva. Navodi da je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine s izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je stavkom 2. istog članka propisano da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, radi čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što se posebno odnosi na odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a stavkom 3. istog članka da kako činjenica da se od pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Pritom ističe da je teret dokaza da se o određenoj odredbi pojedinačno pregovaralo pritom leži upravo na trgovcu (stavak 4.), a da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, a što izričito propisuje i čl. 3. st. 1. Direktive 96/13/EEZ od 5. travnja 1993. Tužitelj navodi da prema odredbi čl. 5. Direktive ugovorne odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo kada se potrošaču u pisanom obliku nudi već unaprijed određeni sadržaj ugovora. Prema tome, tužitelj polazeći od nesporne činjenice da je sporna odredba bila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da je istom odredbom činidba ugovorena protivno čl. 269. st. 2. i čl. 271. st. 1. ZOO, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj te da je navedenom odredbom korisniku kredita nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, tvrdi kako je jasno da je takvom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca te kako je stoga ista ništetna.

1.5. Nadalje, tužitelj tvrdi da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a da je tuženik u konkretnom slučaju na temelju ništetnih odredbi čl. 7. i 10. Ugovora ostvario korist u vidu neosnovano naplaćenih iznosa na temelju promjena u tečaju te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak, tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju za utvrđivanje ukupne visine obveze korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja prema tuženiku po sklopljenom Ugovoru o kreditu mjerodavan isključivo početni ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta, odnosno tečaj za CHF koji je bio važeći na dan korištenja kredita, a da zatezne kamate na iznos naplaćen temeljem ništetnih ugovornih odredbi teku od dana izvršene uplate sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

1.6. Tužitelj tako tužbom zahtjeva utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula te utvrđenje ništetnim odredbe članka 10. istog Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje naknade na iznos kredita te slijedom toga zahtjeva isplatu iznosa od 2.640,56 EUR sa zateznom kamatom.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. U bitnome tuženik spori aktivnu legitimaciju tužitelja temeljem sklopljenog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) navodeći da ne može utvrditi valjanost ustupa, a da je i riječ o tražbini čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, odnosno koja se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO- a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu odnosno isto je nedopušteno slijedom čega istu nije bilo moguće ustupiti. Stoga tuženik smatra da u odnosu na njega sklopljeni Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke pa da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose. Tuženik nadalje spori status korisnika kredita kao potrošača te ističe prigovor zastare.

2.2. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u bitnome smatra odluke donesene povodom kolektivnog spora nepravilnim i nezakonitim te ističe da je navedena odredba odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, slijedom čega tvrdi da je sukladno mišljenju suda Europske Unije (odluke C-81-19 i C-243/20) isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da su korisniku kredita prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bile dostupne sve informacije na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, kako reklamnim materijalom tako i oglasima te informacijama i brošurama koji su korisnicima kredita predočavani. Nadalje tvrdi da je korisniku kredita i u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, kao i da je TH, voditeljica Službe upravljanja ciljanim proizvodima i kasnije direktor Direkcije i podrške prodaji, svim zaposlenicima poslala mail s jasnom uputom kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom pri čemu je posebno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Također ističe kako banka nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u valuti CHF.

2.3. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu osporava da bi se ista imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom jer smatra tu odredbu jasnom, razumljivom i lako uočljivom te smatra da ta odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te da je izražena u točno naznačenom postotku od 2,5% na iznos kredita, što čini tu odredbi lako uočljivom i razumljivom pa smatra bespredmetnim utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik u bitnome također navodi da je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi o plaćanju naknade za obradu kredita, o čemu je ovaj bio upoznat i prilikom pregovora i prilikom sklapanja predmetnog Ugovora te tvrdi da su mu, osim što mu je na tu odredbu ukazao u samom Ugovoru, da mu je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika, kao i iz prezentiranog mu izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Tuženik ističe i da su se ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visini od 2,5% od visine iznosa predmetnog kredita u iznosu od 3.137,46 kuna. Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u Ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a te dodaje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore. Naposljetku, tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 23. svibnja 2005.

2.4. Tuženik spori i utuženi tijek zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih te tvrdi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe. Tuženik također spori utuženu stopu zatezne kamate.

2.5. Tijekom postupka tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne pretplate korisnika kredita u svakom slučaju moraju računati iznosi koji su manje plaćeni tzv. negativne razlike s osnove valutne klauzule, neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo prigovor radi prijeboja ili protutužbu (podnesak od 30. listopada 2023). Tuženik je nakon provedenog vještačenja podneskom od 28. svibnja 2024. izjavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, međutim, tuženik je prema odredbi članka 288.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) prigovor radi prebijanja mogao istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, a što tuženik nije učinio (prethodni postupak je zaključen na ročištu 12. ožujka 2024.). Stoga je prigovor radi prebijanja odbačen slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

3.1. Stranke su na pripremnom ročištu učinile nespornom visinu ulazne naknade i pasivnu legitimaciju tuženika, odnosno učinile su nespornim da je tuženik s ĐH kao korisnikom kredita sklopio predmetni Ugovor o kreditu, dok su utvrdile spornom aktivnu legitimaciju tužitelja te osnovu tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara te visinu preplaćenih iznosa po tečajnoj razlici.

3.2. Tuženik je podneskom od 30. siječnja 2025. učinio nespornim da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 3.137,46 kuna/416,41 EUR dana 23. svibnja 2005. (omaškom u podnesku navedena 2025.).

4. Tužitelj je konačno odredio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 3. veljače 2025. na način kako glasi u izreci ove presude. Time je tužitelj smanjio prvotno postavljen tužbeni zahtjev za iznos od 225,80 EUR slijedom čega je valjalo u skladu s odredbom članka 193. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

5.1. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102423034 od 20. svibnja 2005. s prilozima (list 9. do 30. i 149. do 152. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 29. svibnja 2023. (list 31. do 34. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 35. do 36. i 121. spisa), pisana izjava svjedoka ĐH (list 48. do 50. spisa), Izvadak iz odluke Uprave Upr-050207-069 od 7. 2. 2005. Konsolidacijski krediti (list 74. spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 20. svibnja 2005. (list 76. i 77. spisa), promotivni letci za kredite (list 78. do 80. spisa), sudska praksa (list 81. do 94., 104. do 106., 123. do 127., 129. do 145., 188. do 193., 214. do 251., i 271. do 343., spisa), postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (list 95. spisa), pisani iskaz svjedokinje TH (list 96. do 97. spisa), Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 98. do 103. spisa), proces obrade kredita (list 107. do 108. spisa), priopćenje za javnost od 21. siječnja 2015. HNB (list 109. do 120. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 122. spisa), Paket Iz minusa u plus - letak 1. ožujka 2005. (list 128. i 185. do 186. spisa), dopis tuženika od 22. listopada 2019. s povratnicom (list 146. spisa), Valuta - mail korespodencija (list 153. do 158. spisa), Valuta - letak 2 za 2005. do 2006. (list 159. do 166. spisa), valuta graf (list 167. spisa), dopis HNB (list 168. do 171. spisa), letak o valuti (list 172. do 183. spisa), dopis korisnika kredita od 7. listopada 2019. (list 184. spisa), dopis tuženika od 21. listopada 2019. (list 194. do 213.), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐH radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz pisanog iskaza (iskaz na listu 403. do 404. spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o. koje je pisani nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo dipl. oec. IH (nalaz i mišljenje na listovima 370. do 377. spisa).

5.2. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio pisani iskaz svjedokinje TH, koji pisani iskaz je tužitelj u cijelosti osporio podneskom od 4. listopada 2023., međutim, dostavljeni pisani iskaz, kako to proizlazi iz istoga, nije uopće dan za potrebe ovog postupka već je datiran s 27. siječnjem 2020. i ovjeren kod javnog bilježnika 10. veljače 2020. Nadalje, dostavljeni pisani iskaz ne odnosi se na konkretni Ugovor o kreditu niti proizlazi da ta svjedokinja ima neposrednih saznanja o istome. Iskaz se u bitnome svodi na upute i smjernice koje je TH davala svojim djelatnicima u svezi kredita sklapanih s valutnom klauzulom te se osvrće na edukaciju djelatnika tuženika, a što nisu odlučujuće činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa sud dostavljeni pisani iskaz iz navedenih razloga nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu. Tuženik je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša kao svjedok korisnik kredita i djelatnica banke CH (list 395. spisa).

5.3. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se provede dopunsko financijsko vještačenje te nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Na temelju odredbe čl. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102423034 od 20. svibnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (dio članka 7. i članka 10. navedenog Ugovora) te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedenih odredbi.

8.1. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita ĐH sklopio predmetni Ugovor o kreditu pa nije sporna pasivna legitimacija tuženika, a nije sporna niti visina plaćene ulazne naknade niti činjenica da je ista naplaćena 23. svibnja 2005.

8.2. Među strankama su sporne aktivna legitimacija tužitelja, osnova tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara te visina tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na preplaćene iznose po tečajnoj razlici.

9.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen 20. svibnja 2005. između ĐH kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te da je istim odobren i korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 26.669,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 84 mjeseca od puštanja kredita u tečaj. Iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je namjena kredita bilo zatvaranje obveza (iz minusa u plus).

9.2. Odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

9.3. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 02,500% na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom Ugovora, s time da se obračunati iznos naknade naplaćuje prilikom isplate plasmana.

10. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovom poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, kako to proizlazi i iz pisane izjave te iz iskaza svjedoka ĐH danog pred ovim sudom proizlazi da je sredstva ostvarenim kreditom koristio isključivo u privatne svrhe jer je dobivena sredstva iskoristio za uređenje svoje obiteljske kuće na adresi [adresa], na kojoj adresi i stanuje, a koju kuću nikada nije koristio u bilo kakve gospodarske svrhe. Tuženik je pak Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11.1. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) koji prileži spisu na listovima 31. do 34. spisa ovaj sud je utvrdio da su korisnik kredita ĐH kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj isti sklopili 29. svibnja 2023. te da je istim ĐH ustupio tužitelju sve svoje tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sve ostale tražbine koje se temelje ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, i to s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom.

11.2. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

11.3. Činidba koja je predmet ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

11.4. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

11.5. Dakle, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno čl. 84. st. 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. Navedena pravna shvaćanja zauzeo je i Sud Europske Unije u predmetu C- 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.).

11.6. Novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (npr. naknada neimovinske štete) niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Stoga je slijedom svega navedenoga istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenjen neosnovanim.

12. Među strankama nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba između ostalih i tuženika te je potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

15. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

17. Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

18. Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

19. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ĐH i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

20. U odnosu na navode tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP- a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

21. Stoga je upravo na tuženiku kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti.

22. Tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač ĐH dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Naime, tuženik je odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša bankarska službenica koja je s korisnikom kredita pregovarala predmetni ugovor o kreditu, a sud nije uzeo u obzir dostavljenu pisanu izjavu TH iz razloga koji su prethodno navedeni (točka 5.2. obrazloženja). S druge strane, iz iskaza svjedoka ĐH proizlazi da su mu upravo kod tuženika savjetovali da sklopi predmetni Ugovor u valuti CHF navodeći da je to povoljniji kredit te da je tečaj stabilan, a da je Ugovor bio sastavljen unaprijed od strane banke i da se radilo o tipskom Ugovoru te da on kao korisnik kredita nije imao mogućnosti pregovaranja pojedinih odredbi tog Ugovora niti ga je itko u banci upozorio na rizike sklapanja Ugovora u valuti CHF. Sud je iskazu poklonio vjeru kao životnom i uvjerljivom, a iz iskaza tako proizlazi da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da nije dobio sve potrebne informacije kao i da nije bio razumljiv rizik ugovaranja valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj predmetni Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to je i odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između ĐH i tuženika po ocjeni suda također nepoštena i ništetna.

23. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da nisu osnovane tuženikove tvrdnje da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak na određivanje njegove novčane obveze u ovom dijelu i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu članka 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu te odlučiti kao kao u točki I. izreke ove presude.

24. U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ( točka II. tužbenog zahtjeva) valja navesti sljedeće.

25. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

26. Iz iskaza saslušanog svjedoka ĐH proizlazi da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo niti o jednoj ugovornoj odredbi pa tako niti onoj vezanoj za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ugovorenu člankom 10. predmetnog Ugovora o kreditu. Osim toga, bez obzira što je korisniku kredita ta odredba bila jasna, tuženik nije naznačio na koje se poslove točno naknada odnosi i o kojem obujmu posla se točno radi. Po ocjeni ovog suda, iz navoda samog tuženika da je plaćanje sporne naknade navedeno u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga plaćanje ove naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih na predmetni ugovor je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 02,500% od iznosa kredita.

27. Opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu.

28. Osim toga, u predmetnom ugovoru o kreditu niti drugim ispravama koje je dostavio tuženik nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 02,500 % od ukupnog iznosa kredita. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisnika informirao prilikom zaključivanja ugovora o navedenim okolnostima (od čega se naknada sastoji i kako je određena njezina visina u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita) pa nije u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka koji je iskazao da nije imao saznanja na što se točno naknada odnosi i o kojem obujmu posla se točno radi. Iz navedenog se, po shvaćanju ovog suda, dade zaključiti da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u ugovoru o kreditu, korisnik kredita nije niti dobio prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu.

29. S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (02,500% od ukupnog iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 02,500% i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi.

30. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio je pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u svezi odredbi čl. 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

31. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

32. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita) slijedom čega je ova odredba ništetna slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

33. U pogledu istaknutog prigovora zastare u odnosu na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je to već ranije navedeno sudska odluka donesena u povodu kolektivne tužbe u tom dijelu je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je konkretna tužba predana 12. lipnja 2023. razvidno je da je podnesena u općem zastarnom roku od pet godina propisanog odredbom članka 225. ZOO-a pa je taj prigovor ocijenjen neosnovanim.

34. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je i od tuženika istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje temeljem ništetne odredbe članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i obradu kredita. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći pa nije ni protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

35. Visina tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 416,41 EUR nije sporna, kao niti da je ova naknada naplaćena 23. svibnja 2005.

36. Visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je utvrdio na temelju vještačenja društva DARFIN d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire IH, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, pri čemu stranke na isti nisu imale prigovora (tužitelj je predložio dopunski nalaz i mišljenje u odnosu na naplaćenu naknadu, ali je od toga odustao s obzirom da je tuženik učinio nespornim da je naknada za obradu kredita naplaćena u utuženom iznosu od 416,41 EUR dana 23. svibnja 2005.). Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju i konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 3. veljače 2025.

37. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 1.998,35 EUR/15.056,56 kuna, a koji ukupni iznos je vještak u točki 1. mišljenja prikazao tabelarno po datumima svakog pojedinog anuiteta i po datumima plaćanja istih iskazavši pri tome razliku kako u kunama tako i u valuti EUR, u skladu s čim je i konačno određen tužbeni zahtjev.

38. Vještak je također utvrdio ukupno razliku s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos te prema mišljenju vještaka ukupna razlika između anuiteta prema s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi ukupno 284,56 EUR, međutim, tuženik je tek nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prebijanja (vidi točku 2.5. obrazloženja). Kako je prethodno tuženik istaknuo s te osnove samo općeniti prigovor materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, to sud nije niti ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023.).

39. Stoga je utvrđeno da tužitelju po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pripada pravo na isplatu ukupnog iznosa od 1.998,35 EUR utvrđenog prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazanog u tablici priloženoj nalazu i mišljenju s navedenim iznosim i datumima plaćanja svakog pojedinog anuiteta u većem iznosu zbog rasta tečaja, dok mu po osnovi ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita pripada pravo na isplatu iznosa od 416,41 EUR, dakle sveukupno tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 2.414,76 EUR.

40. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćane iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja.

41. Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, odnosno utvrđenja o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

42. Slijedom navedenoga je i tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

43. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

44. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom i visinom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 422. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

45. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 1. rujna 2023. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 4. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 12. ožujka 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 9. svibnja 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 3. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 22. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 4. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 59,98 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 35,30 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 2.020,28 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

46. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47.1. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2023. jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim za vođenje postupka jer se istim tužitelj nije prema pozivu suda očitovao u smislu odredbe čl. 115. st. 5. ZPP-a i čl. 6. Pravilnika o održavanju ročišta na daljinu, a tijekom postupka je imao tehničke mogućnosti sudjelovanja na ročištima na daljinu. Nadalje, zahtijevani trošak odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podneska od 1. rujna 2023. jer istim tužitelj dostavlja pisanu izjavu svjedoka pa se radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife, a ne 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 10. studenog 2023. iz razloga što u bitnome tužitelj istim podneskom ponavlja već ranije iznesene navode tijekom postupka pri čemu mu sud nije niti odobrio podnošenje istoga upravo radi navedenoga pa je taj trošak ocijenjen nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podneska od 9. svibnja 2024. iz razloga što istim tužitelj ne daje svoje obrazloženo očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka već samo iznosi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje (i predlaže dopunsko vještačenje od kojeg je kasnije odustao) pa se trošak tog podneska ima cijeniti prema Tbr. 8.4. Tarife, a ne 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužiteljev zahtjev ujedno je odbijen i u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 3. veljače 2025. iz razloga što je taj podnesak predan istoga dana kada je održano ročište za pristup na koje je tužitelju priznata zatražena nagrada u cijelosti, a na kojem ročištu je tužitelj mogao iznijeti sve navode iz tog podneska i odrediti tužbeni zahtjev pa se taj trošak ocjenjuje nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Također, tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na zatraženi trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda iz razloga što tužitelj na to ročište nije pristupio pa mu taj trošak nije ni nastao.

47.2. Što se tiče sudske pristojbe za tužbu i zatraženog troška sastava prigovora protiv rješenja o plaćanju sudske pristojbe od 23. kolovoza 2023. navodi se da je tužitelj imao mogućnost prilikom predaje tužbe sudu putem e-komunikacije platiti polovicu sudske pristojbe propisane u Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23) u skladu s čl. 7. st. 1. ZSP i dokaz o plaćenoj pristojbi dostaviti sudu. Kako tužitelj nije prilikom predaje tužbe platio sudsku pristojbu na tužbu u visini polovice sudske pristojbe niti je dostavio dokaz da je pristojbu platio, sud mu je rješenjem o plaćanju pristojbe naložio plaćanje punog iznosa pristojbe i dodatne pristojbe. Okolnost da tužitelj nije postupio na opisani način te prilikom same predaje tužbe platio dužnu sudsku pristojbu, sud mu je pravilno naložio plaćanje druge polovice i dodatne pristojbe, pa je navedeni propust tužitelja i troškovi koji su izazvani tužitelju na opisani način (troškovi sastava prigovora protiv rješenja o pristojbi i plaćanje punog iznosa pristojbe preko iznosa od 59,98 EUR) ne mogu pasti na teret protivne strane (čl. 156. ZPP) niti osnovano može tužitelj zahtijevati te troškove. Nadalje, tužitelju je kao osnovan priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 35,30 EUR. Naime, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u navedenom iznosu od 35,30 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 35,30 EUR). Stoga je na ime zatražene sudske pristojbe na presudu tužiteljev zahtjev prihvaćen za iznos od 35,30 EUR, dok je odbijen u odnosu na preostalo neosnovano zatraženi iznos te pristojbe od 35,30 EUR.

47.3. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen kao neosnovan za ukupni iznos od 1.548,57 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 17. listopada 2025.

Sudac

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte