Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-330/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], M. Kaića 38/A, zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], M. Kaića 38/A, isplati iznos od 4.393,22 eura (slovima: četiri tisuće tristo devedeset tri eura i dvadeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na iznos od:

- 76,32 eura od 2. svibnja 2011.

- 88,20 eura od 2. lipnja 2011.

- 101,72 eura od 2. srpnja 2011.

- 112,81 eura od 2. kolovoza 2011.

- 89,80 eura od 2. rujna 2011.

- 82,06 eura od 2. listopada 2011.

- 82,58 eura od 2. studenoga 2011.

- 83,65 eura od 2. prosinca 2011.

- 90,33 eura od 2. siječnja 2012.

- 92,33 eura od 2. veljače 2012.

- 90,15 eura od 2. ožujka 2012.

- 89,82 eura od 2. travnja 2012.

- 90,93 eura od 2. svibnja 2012.

- 92,85 eura od 2. lipnja 2012.

- 90,45 eura od 2. srpnja 2012.

- 89,78 eura od 2. kolovoza 2012.

- 83,89 eura od 2. rujna 2012.

- 88,97 eura od 2. listopada 2012.

- 91,34 eura od 2. studenoga 2012.

- 89,77 eura od 2. prosinca 2012.

- 87,88 eura od 2. siječnja 2013.

- 87,23 eura od 2. veljače 2013.

- 86,56 eura od 2. ožujka 2013.

- 91,25 eura od 2. travnja 2013.

- 84,35 eura od 2. svibnja 2013.

- 83,22 eura od 2. lipnja 2013.

- 83,89 eura od 2. srpnja 2013.

- 83,18 eura od 2. kolovoza 2013.

- 85,71 eura od 2. rujna 2013.

- 87,34 eura od 2. listopada 2013.

- 88,14 eura od 2. studenoga 2013.

- 90,99 eura od 2. prosinca 2013.

- 88,12 eura od 2. siječnja 2014.

- 70,43 eura od 2. veljače 2014.

- 72,06 eura od 2. ožujka 2014.

- 70,58 eura od 2. travnja 2014.

- 68,59 eura od 2. svibnja 2014.

- 69,03 eura od 2. lipnja 2014.

- 70,49 eura od 2. srpnja 2014.

- 71,66 eura od 2. kolovoza 2014.

- 71,96 eura od 2. rujna 2014.

- 73,20 eura od 2. listopada 2014.

- 75,00 eura od 2. studenoga 2014.

- 75,33 eura od 2. prosinca 2014.

- 75,60 eura od 2. siječnja 2015.

- 75,46 eura od 2. veljače 2015.

- 75,46 eura od 2. ožujka 2015.

- 75,46 eura od 2. travnja 2015.

- 75,46 eura od 2. svibnja 2015.

- 75,46 eura od 2. lipnja 2015.

- 75,46 eura od 2. srpnja 2015.

- 75,46 eura od 2. kolovoza 2015.

- 75,46 eura od 2. rujna 2015., u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], M. Kaića 38/A, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.087,50 eura (slovima: dvije tisuće osamdeset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 29. listopada 2019.

II. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 1.548,66 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi isplate, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb. Tužitelj u tužbi navodi da je kao potrošač s tuženikom 17. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 3210238388 (broj kreditne partije 7103735867) u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u tužbi omaškom navedeno - tuženika) na dan korištenja kredita. Dana 13. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu.

1.1. Nadalje navodi kako je istim ugovorom o kreditu u članku 2. ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,50% godišnje u trenutku podizanja kredita, odnosno promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom Odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Smatra kako je takva ugovorna odredba koja omogućava tuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu nepoštena jer je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Upućuje na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Protiv te drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio presudom broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. Ističe kako navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno članku 502.a ZPP-a. Naposljetku navodi kako je tuženik primjenom navedene nepoštene ugovorne odredbe u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu radi čega je bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.905,75 eura / 14.358,87 kuna[1] . Navedeni nepošteno i bez osnove stečeni iznos tuženik je tužitelju uračunao prilikom sklapanja Aneksa ugovora 13. siječnja 2016. odnosno tzv. "Konverzijom" ugovora u kredit sa valutnom klauzulom u valuti euro. Navedenim Aneksom ugovora o kreditu (tzv. konverzijom) promijenjena je valutna klauzula kredita iz valute CHF u valutu euro i tom prilikom u tzv. simuliranom retroaktivnom izračunu kredita u valuti euro primijenjene su kamatne stope veće i od kamatnih stopa koje je tuženik jednostranim odlukama povećavao. Gore navedeni iznos koji je tuženik stekao bez osnove tužitelju je, dakle, uračunat tek s danom 30. rujna 2015. odnosno s danom pravnog učinka Dodatka ugovora, odnosno tzv. konverzije. Obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj u trenutku stjecanja pojedinih iznosa preplaćenih kamata od dana neosnovanog stjecanja pa do uračunavanja tekla je zakonska zatezna kamata. Upravo ta zakonska zatezna kamata koje je tekla na pojedine iznose preplaćenih kamata prilikom tzv. izračuna o konverziji i Aneksa ugovora tužitelju nije uračunata, a ukupno iznosi 1.189,94 eura / 8.965,61 kuna kojeg potražuje na temelju članka 1115. Zakona o obveznim odnosima s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014.

2.2. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik 13. siječnja 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15., dalje ZID ZPK/15), sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s euro valutnom klauzulom. Tuženik je tužitelju izvršio povrat preplate. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog euro kredita, a koju konverziju je tužitelj prihvatio svojom slobodnom voljom. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tuženik smatra kako su sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu utvrđene voljom stranaka, što po mišljenju tuženika isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Na kraju, tuženik ponavlja kako sukladno odredbi članka 19. c. stavka 1. točka 5. ZID ZPK/15, tužena banka na iznos preplate nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač (tužitelj).

2.3. Naposljetku, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Podneskom od 29. listopada 2019. tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 17. rujna 2019., a kojom odlukom je povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna te je povećao tužbeni zahtjev na način da potražuje povrat od tuženika i s osnova valutne klauzule i kamate, odnosno preplatu u odnosu na početni otplatni plan prema tečaju CHF na dan prijenosa sredstava kredita (17. srpnja 2007.) tako da potražuje ukupno 5.941,88 eura / 44.769,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14. , dalje: ZPP), važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Člankom 39. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“, broj 70/19. (dalje: ZIDZPP/19), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. je propisano da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje novi stavak 2. koji glasi: ''Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.'', a dosadašnji stavci 2. do 8. postaju stavci 3. do 9. Sukladno odredbi članka 117. stavka 2. ZIDZPP odredba članka 39. ZIDZPP primjenjuje se na sve postupke u tijeku. Sud je rješenjem kao u izreci dopustio preinaku tužbe, koju je preinaku tužbe tužitelj učinio u podnesku od 29. listopada 2019., prije zaključenja prethodnog postupka. Navedeni podnesak tužitelja je uručen punomoćniku tuženika na ročištu održanom 27. veljače 2024. Tuženik je na ročištu izjavio da se protivi preinaci te ističe prigovor zastare za sve preinačene iznose. Temeljem članka 190. stavka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.), sud je dopustio preinaku jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

4. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 13. lipnja 2025.

(stranica 312-314 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku I. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražio isplatu iznosa od 4.393,22 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Obzirom da je navedenim podneskom snižen tužbeni zahtjev od 29. listopada 2019. koji je iznosio 5.941,88 eura / 44.769,08 kuna, a sada iznosi 4.393,22 eura to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije usprotivio te se stoga sukladno članku 193. stavku 2. ZPP smatra da je pristao na povlačenje koje povlačenje je utvrđeno u rješenju sadržanom u ovoj odluci. Ovdje valja reći da se tuženik podneskom od 8. rujna 2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već o djelomičnom povlačenju tužbe jer smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno članku 191. stavku 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku već djelomično povlačenje tužbe, a kao što je naprijed obrazloženo te je i tuženikov prigovor zastare u tom smislu bespredmetan. Valja napomenuti kako izmjena tijeka zatezne kamate na način da se potražuje kamata za dulje razdoblje nego što je to zatraženo prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom ne čini tužbeni zahtjev većim obzirom je zatezna kamata sporedno potraživanje, a povećanje tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavka 1. ZPP-a se odnosi samo na povećanje iznosa glavne tražbine (tako i Županijski sud u Zagrebu u rješenju broj Gž-6533/2016-2 od 27. veljače 2018. i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u presudi broj Gž-1240/2018- 2 od 28. studenog 2019.).

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (list 4-27 spisa) i uz podnesak od 29. listopada 2019. (list 58-61 spisa) te dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu (list 37-54 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 3210238388 od 17. srpnja 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita na rok otplate od 15 godina. Nadalje, nesporno je da je ugovorena kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povećavala. Također nesporno je da je ugovorena otplata kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja s time da prvi anuitet iznosi 304,17 CHF i da je tuženik tužitelju uz navedeni ugovor uručio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj očekivao kretanje anuiteta kredita.

8. Nesporna je i činjenica da su stranke 13. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) odnosno izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tako je uvidom u navedeni Dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno da je sukladno članku 1. ovog Dodatka kreditor sklopio ovaj dodatak ugovoru temeljem ZID ZPK/15 u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK/15 u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa. U članku 2. stavku 3. i stavku 4. Dodatka ugovoru o kreditu korisnik kredita potvrdio je da mu je kao preduvjet za sklapanje ovog Dodatka ugovora, između ostaloga, dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno izvod otvorenih stavaka po kreditu te je potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je dostavio kreditor, kao i da je suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije. U članku 4. stranke su utvrdile neotplaćeni iznos glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. godine (22.179,21 CHF) te u kunskoj protuvrijednosti (154.828,01 HRK) kao i preostali rok otplate kredita (83 mjeseca). U članku 5. nadalje su utvrdile preplatu na dan 30. rujna 2015. godine (24.488,06 HRK), a u članku 6. postigle su sporazum o preplati tj. o korištenju preplate za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR. U članku 8. Dodatka ugovoru utvrdile su iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine u EUR (14.029,56 EUR) koju je korisnik kredita dužan platiti kreditoru zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka kojim je ugovorena redovna kamatna stopa sastavljena od fiksnog dijela (3,48 postotnih poena) i varijabilnog dijela ugovorenog kao šestomjesečnu nacionalnu referentnu kamatnu stopu jedan za EURO, koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 2,36 postotnih poena, pa tako visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 5,84 % godišnje. U članku 9. Dodatka ugovoru ugovoreni su iznosi anuiteta (204,21 EUR odnosno sukladno otplatnom planu). Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZID ZPK/15, a što potvrđuje i vještakinja u svom Nalazu (točka 50.2. obrazloženja presude).

9. Među strankama je sporno svojstvo potrošača na strani tužitelja, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu od 17. srpnja 2007. te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu otplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi te pitanje pripada li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja za iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. odnosno za sve preinačene iznose.

10. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je novčana sredstva koja su mu bila potrebna, a koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za kupnju kuće u [adresa] koja služi isključivo za stanovanje njega i članova njegove obitelji, supruge i troje djece. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili tvrtke. Budući da je klijent tuženika, istom se obratio vezano uz predmetni kredit te mu je djelatnik tuženika preporučio sklapanje ugovora o kreditu u CHF kao najpovoljniju opciju, kamatna stopa u CHF je iznosila 4,50 %, dok je u valuti euro bila više od 5 %, a u kunama oko 6,5%. U razgovoru s djelatnikom banke, a obzirom na sve prezentirano, odlučio se za sklapanje ugovora u CHF. Nakon što je pribavio svu potrebnu dokumentaciju banka je pripremila ugovor. Ugovor je pročitao i nije imao nikakvih nejasnoća, odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope su mu bile jasne, odnosno razumio je da se tečaj CHF kao i kamatna stopa mogu promijeniti, ali nije mogao predvidjeti da će se promijeniti u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ga djelatnik tuženika na to upozorio. Tijekom pregovora o sklapanju ugovora o kreditu djelatnik banke mu nije objasnio da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na CHF. Nije mu pojašnjeno niti kada će se i za koliko mijenjati kamatna stopa i na koji način. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. Početni iznos rate je bio oko 1.300,00 kuna da bi kasnije, ne sjeća se točno koje godine dosegao iznos od 2.200,00 kuna. Sve rate kredita je sam otplatio. Tijekom 2015. tuženik mu je ponudio mogućnost sklapanja Dodatka ugovoru na način da se isti konvertira u valutu euro. Nakon 9 godina otplate kredita, do konverzije je otplatio oko 2.000,00 eura glavnice, a ostalo mu je oko 22.000,00 eura. Budući da je imao još 6 godina za otplatu kredita, a konverzijom se rata smanjila s 2.200,00 kuna na 205,00 eura, pristao je na sklapanje Dodatka ugovoru. Tuženik je pripremio Dodatak ugovoru i nije propitkivao odredbe navedenog Dodatka niti pregovarao o bilo kojoj odredbi. Sklapanjem Dodatka ugovora ni u kom slučaju nije smatrao da se odrekao potraživanja iz osnovnog ugovora. Kredit je zatvorio prije vremena, otac mu je posudio sredstva za zatvaranje kredita.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

12. Budući da je tuženik podneskom od 28. prosinca 2020. osporio tužitelju svojstvo potrošača, sud je ponajprije utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

12.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., L, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.2. U samom ugovoru naznačeno je da se isti sklapa između banke i fizičke osobe (tužitelja) kao korisnika kredita s namjenom kredita za kupnju kuće (članak 6. Ugovora). Nadalje, u ugovoru je naznačeno da se kredit koristi za otplatu stambenog kredita u Erste Steiermarkische bank d.d., isplatom ostatka kupoprodajne cijene na tekući račun prodavatelja i isplatom ostatka kredita na tekući račun korisnika kredita te da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje Kreditor (članak 5. Ugovora). Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje kuće u [adresa] u kojoj prebiva sa svojom obitelji, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti, te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, a ne na tužitelju kako to pogrešno smatra tuženik, a paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu se prihvatiti.

12.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Analizirajući iskaz tužitelja LB te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali samo to nije dovoljno da bi se navedena ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C- 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

14. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužitelj u tužbi poziva, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

17. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu predmet je vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

18. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

19. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. Zaključno, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

22. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim. Obzirom je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi.

22.1. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

23. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

25. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

26. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

27. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

28. Bitno je istaknuti kako je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak 70 % više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

29. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

30. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koji je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

31. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

32. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavka 1. u svezi sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

33. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15), u članku 19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U članku 19c. stavku 1. ZID ZPK/15 propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. i uplaćenih iznosa sukladno točki 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. Prema odredbi članka 19.e stavka 1. ZID ZPK/15 vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. tog Zakona, sukladno članku 19.e stavku 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

34. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati.

35. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15.).

37. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

38. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

39. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15.

40. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro.

41. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 GB protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

42. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu), a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

43. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

44. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženik sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i s valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. Uostalom visina preplate utvrđene prema Dodatku ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještakinja u ovom postupku utvrdila, a što će biti detaljnije izloženo u nastavku.

45. Spisu prileži velik broj sudskih odluka s različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

46. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja činjenice je li iznosom preplate utvrđene u konverziji tužitelj kao potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o namjenskom kreditu, kreditna partija: 7103735867 od 17. srpnja 2007., na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa na dan 30. rujna 2015. s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu iz članka 2. Ugovora i srednji tečaj HNB za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita, kao i da preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 24.488,06 kuna prebije s potraživanjem korisnika kredita na način da izračuna zakonsku zateznu kamatu na pojedine preplaćene anuitete na dan 30. rujna 2015. te preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom prebije s potraživanjem korisnika kredita, time da se prvo zatvara zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2015., a potom glavnični iznos preplate kredita.

47. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljenog 5. svibnja 2025. (Nalaz od 18. travnja 2025.) proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 3210238388 koje se odnose na promjenu kamatne stope i na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (promjena tečaja CHF). Posljedično, tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta koji je nastao uslijed promjenu kamatne stope i promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovorom o kreditu broj 3210238388 (dalje: Ugovor) Zagrebačka banka d.d. odobrila korisniku kredita LB kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita: 40.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 4,50% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 180 jednakih mjesečnih anuiteta. Obračun se radi do 30. rujna 2015. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje je Nalazom utvrđeno da je datum isplate kredita od strane Banke bio 18. srpnja 2007. i da je kredit isplaćen po tečaju koji je iznosio 4,402689 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 176.107,56 kuna. Prvi anuitet je dospio na naplatu 11. rujna 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s prvim danom u mjesecu. Po kreditu je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR, te je tom prilikom tuženik tužitelju priznao više plaćeni iznos od 3.250,12 EUR (24.488,06 kuna). Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se u izradi Nalaza koristi slijedeća metodologija: utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i promijenjenim kamatnim stopama, utvrđuju se uplaćeni iznosi od tužitelja do dana 30. rujna 2015., utvrđuju se više plaćeni iznosi, utvrđuje se iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, izračuna se zakonska zatezna kamata na najstarije utvrđene razlike. Zatezna kamata će se obračunati do 30. rujna 2015. Preplatom koju je tuženik priznao (CHF-EUR) zatvara se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa, do visine preplate te se utvrđuje preostali iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i kamatne stope i specificiraju pojedinačni iznosi. U tabeli 1 prikazala je promjene kamatnih stopa po kreditu. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta te u nastavku specifikaciju pojedinačnih iznosa s datumom uplate pojedinog iznosa. U tabeli 3 je prikazala obračun zatezne kamate do 30. rujna 2015. na razlike utvrđene do 1. travnja 2011. U Nalazu je nadalje navela da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 3.250,12 eura te je u tabeli 4 prikazala pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji. Zaključno, vještakinja navodi kako je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 6.137,20 eura. Od navedenog iznosa, iznos od 1.465,16 eura odnosi se na više plaćeno zbog promjene kamatne stope, a iznos od 4.672,04 eura na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF (detaljan izračun prezentiran u tabelama 1. i 2. Nalaza). Nadalje navodi da je preplatom utvrđenom u konverziji iz valute CHF u valutu HRK u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata (obračun do 30. rujna 2015.) u iznosu od 1.506,14 eura i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.743,98 eura te preostala razlika više plaćenog iznosi 4.393,22 eura, a detaljan izračun prikazan je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Preostalu razliku više plaćenog od 4.393,22 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

48. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijske vještakinje.

49. Tuženik u svom podnesku od 21. svibnja 2025. iznosi primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje, navodeći da je vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice jer da sukladno članku 19.c. st. 1. t. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata: članak 19.c. st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 „(…) Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate“. Tuženik je tražio da se podnesak tj. prigovor proslijedi vještaku na očitovanje.

50. Na opisane primjedbe tuženika vještakinja se očitovala pisanim očitovanjem od 27. lipnja 2025.

50.1. U pisanom očitovanju od 27. lipnja 2025. vještakinja je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja kojeg je izradila u pisanom obliku 18. travnja 2025. Nastavno na navode tuženika u podnesku od 21. svibnja 2025. ističe kako je nalaz izrađen u potpunosti u skladu s nalogom postavljenim od strane suda. Navodi da izračun koji je postavljen vještaku zadatkom suda nije ni u kakvoj vezi sa ZID ZPK/15 jer je njime propisana konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik. Nadalje navodi kako su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističe da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, a ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom kako je ovdje naložen izračun. Nadalje, zadatkom suda naloženo je da se razlika više plaćenog priznata u konverziji koju je proveo tuženik uračuna u razliku više plaćenog koja je utvrđena Nalazom te je isto i učinjeno, uz primjenu članka 172. ZOO.

50.2. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 18. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja kojeg je izradila u pisanom obliku i očitovanja na podnesak tuženika od 27. lipnja 2025. Navodi da je konverzija kredita prema financijsko – računovodstvenim postavkama provedena u skladu s propisanim zakonskim aktom. Glavnica kredita pretvorena je valutu EUR, sve uplate tužitelja preračunate su u valutu EUR i utvrđena je razlika više plaćenog. Od datuma sklapanja dodatka ugovora kredit se u poslovnim knjigama tuženika vodi u valuti EUR. U izračunu koji je prezentiran u nalazu uključene su i negativne tečajne razlike, te je prijeboj za manje plaćene iznose po toj osnovi u nalazu već izvršen. Nadalje navodi da je kao iznos priznat u pretplati odnosno kao iznos umanjenja koristila 24.488,06 kuna. Pojašnjava da preplata priznata u konverziji u iznosu od 24.488,06 kuna predstavlja iznos više plaćenog od strane tužitelja ukoliko se u odnos stave sve izvršene uplate tužitelja i zaduženja po kreditu preračunata u valutu euro s promjenjivom kamatnom stopom, a isto je učinio tuženik prilikom provođenja konverzije.

51. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je vještakinja sve prigovore tuženika valjano i logički obrazložila zbog čega sud smatra da je na taj način otklonila prigovore tuženika te je sud isti prihvatio i kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

51.1. Također valja reći da je vještakinja nalaz i mišljenje dala prema zadatku ovoga suda pa tako i u pogledu uračunavanja priznate preplate u konverziji, a uzela je u obzir i negativne tečajne razlike što je predlagao tuženik tijekom postupka, a tužitelj se tome nije protivio.

51.2. Ne stoji prigovor tuženika da je iznos preplate priznat u konverziji trebalo odbiti od glavnice.

51.3. Naime, iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.488,06 kuna (3.250,12 eura), a kako je to konstatirano u Dodatku ugovora o kreditu, i to je iznos za koji je utvrđeno da je tužitelj preplatio (znači više platio) i taj iznos je tužitelju tužena banka vratila, te tužitelj ne osporava da mu je taj iznos tužena banka vratila.

51.4. Dakle, taj iznos je tužitelju banka vratila i za taj iznos treba umanjiti potraživanje tužitelja u ovom postupku odnosno od utužene tražbine tužitelja u ovom postupku (onoga što je temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio) treba odbiti ono što je tužena banka u konverziji tužitelju vratila, a što se radi prema pravilima o uračunavanju ispunjenja u smislu članka 171. i 172. ZOO, te se dakle dugovanje tuženika umanjuje (za ono što je tužena banka tužitelju vratila u konverziji) i to prema zakonskom redoslijedu kako propisuje članak 172. ZOO tj. tako da se u konkretnom slučaju prvo namiruju kamate pa onda glavnica. Slijedom navedenog, prigovor tuženika da je vještakinja iznos preplate priznat u konverziji trebala odbiti od glavnice nije osnovan.

52. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

53. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz tuženik nakon dodatnog usmenog očitovanja vještakinje nije isticao daljnje prigovore, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 4.393,22 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od sljedećeg dana od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

54. U odnosu na tuženikov prigovor zastare (svih iznosa dospjelih prije 10. lipnja 2014. te za sve preinačene iznose), valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. (promjenjiva kamatna stopa) i preinačena 29. listopada 2019. (valutna klauzula), to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

55. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

55.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podnesaka od 29. listopada 2019. kojim povećava svoj tužbeni zahtjev i od 13. lipnja 2025. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje i precizirao tužbeni zahtjev, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura, za svaki, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 27. veljače 2024., 23. svibnja 2024. i 18. rujna 2025., tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Nadalje, tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištu 29. listopada 2019. sukladno Tbr. 9. toč. 5. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife u iznosu od 62,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.687,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.087,50 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a (u primjeni na ovaj postupak sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 80/22.), u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

55.2. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura jer tužitelj navedenu pristojbu nije platio. Temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), tužitelj je kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužitelj pristojbu za tužbu nije platio pa nije imao ovaj trošak, a sud ga neće niti pozvati na plaćanje pristojbi za tužbu i za presudu.

55.3. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

Đurđevac, 17. listopada 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica

2. Tuženiku po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb